Danijel Špelić, Oglas.pdf -

Please enable JavaScript to view the full PDF

1 „Oglas“ napisao Danijel Špelić 1 Odakle da počnem? Mislim da bi bilo najbolje od samog početka. Onda vas moram upozoriti da je priča poduža... 2 Oglas je bio jednostavan; 1989 Volvo 740 GL 2.0. Održavan. Drugi vlasnik. Registriran još 6 mjeseci. 100 Eura. Broj mobitela. Tri fotografije uz oglas prikazivale su prednju strana automobila, stražnju i čistu unutrašnjost, uglavnom upravljačku ploču, volan i mjenjač brzina. Vanjska boja je bila boja trule višnje, gume su djelovale gotovo novo, nije bilo vidljivih tragova hrđe, naslaga prašine ili vidljivih oštećenja koja bi opravdala tako nisku cijenu. Automobil je, kada se sve uzme u obzir, izgledao kao da je u općenito dobrom stanju. Osoba koja je postavila oglas dodala je i kratko objašnjenje da cijena nije u cijelosti fiksna, kao i to da se radi o hitnoj prodaji zbog skorašnjeg odlaska iz zemlje. Razlog zašto sam to gledao bio je što posjedujem isti model. Moj Volvo je kobaltno plave boje i bio je u vidljivije lošijem stanju. Još uvijek se mogao opisati podnošljivo pouzdanim jer bi upalio kada bi okrenuo ključ i još uvijek bi se zaustavio pri kočenju, ali polako me upozoravao da je došlo vrijeme da počnem razmišljati o generalnom servisu. S obzirom na godinu proizvod-nje jedini način da to uspješno napravim bio je da pronađem isti model i iskoristim dijelove koji su u boljem stanju. Gledajući oglas i pripaljujući cigaretu, nova ideja je došla sama od sebe; da jednostavno zamijenim automobile i svoj ostavim za dijelove. Cijena je bila, razumije se, najpovoljniji dio oglasa. Provjerio sam kada je oglas postavljen i uvidio da je svjež, star jedva jedan dan, što je možda bio razlog zašto automobil još uvijek nije bio pronašao novog sretnog vlasnika, ali također je bio postavljen u jedan od onih malih online oglasnika koji su oglašavali prodaju i kupovinu samo za jednu županiju, pa mu je domet bio ograničen. Požeško-slavonska županija, moja županija, ali uz oglas nije bilo ime grada već samo nadimak prodavatelja (Nina1993) i broj mobitela na koji su se zainteresirani mogli javiti. Nije bilo ime grada ili točne adrese, ali automobil je bio uslikan 2 negdje na otvorenom, u stražnjem dvorištu možda, jer se u daljini vidjela gusta šuma, što je moglo biti napravljeno bilo gdje. Onaj dio da je netko odlučio rasprodati sve što može da sakupi kapital za odlazak iz zemlje djelovao je još uvjerljivije kada sam pogledao listu preostalih stvari koje je osoba nudila u istom oglasniku. Dva mobitela, svaki u vrijednosti od nekoliko tisuća kuna, digitalni foto- aparat, dva laptopa, mikrovalna pećnica, mikser. Svima je cijena bila duboko ispod prosjeka iako su stvari bile i rabljene. Jedan od mobitela je još imao još uvijek važeću garanciju, sve drugo je bilo stari-jeg godišta, ali svejedno su cijene upadale u oči. Svi su ponuđeni predmeti bili postavljeni u isto vrijeme kada i oglas za auto, što mi je iz nekog sporednog i vjerojatno nebitnog razloga zapelo za oko. Ispuhnuo sam dim, još jednom pregledao fotografije i napokon donio konačnu odluku jer, iskreno, čak i da se pokaže kako je ponuđeni auto u puno lošijem stanju, nisam imao što za izgubiti. Možda malo vremena. Uzeo sam mobitel i nazvao broj. Nitko se nije javio. Pokušao sam još jednom, pustio da zvoni sve dok me automatski nije prekinulo, ali opet se dogodila ista stvar Napisao sam kratku SMS poruku da sam zainteresiran za automobil, da bi ga volio doći vidjeti što prije ako to nije problem i poslao je, naknadno se sjetivši da nisam pitao o kojem gradu je riječ. Iznenađujuće, odgovor je došao ni nepunu minutu kasnije. Osoba je odvratila da je Volvo još uvijek dostupan, ali da ona trenutačno nije kod kuće. Tek će za dva sata doći s posla i da onda mogu doći pogledati auto. Ostavila je adresu i ime grada. Trenkovac. Adresa nije bila u samom Trenkovcu, shvatio sam to jer sam je odmah otišao provjeriti na Google, već izvan njega, ali opet je bila dovoljno blizu gradskih granica da ne bi trebao imati većih problema za pronaći je. Odgovorio sam da mi to odgovara i da se vidimo za dva sata. Nina1993 nije ništa uzvratila. 3 Od Pakraca do Trenkovca ima oko dvadeset minuta obične vožnje, što nije predstavljalo problem, ali to ionako nije bio razlog moje neodlučnosti već mrak. Iako je bilo rano poslijepodne, nebo je već počelo poprimati ugašene crvene tonove zalazećeg sunce i dok dođe vrijeme sastanka već će biti mrak. Možda ne potpuni, ali ne i puno daleko od toga. Nakratko sam razmišljao ne bi li trebao nekoga povesti sa sobom, tek toliko da mi pravi društvo, ali kako sam u Pakracu živio tek nekoliko mjeseci, svi prijatelji koje sam imao bili su uglavnom površni poznanici s kojima sam mogao otići, recimo, na piće, ali pozivati ih na dugačke vožnje... ne baš. Imao sam više sreće s vremenskim uvjetima. Posljednjih je nekoliko dana bilo pravo hladno, jesen je ove godine bila oštrija od prosjeka, kao da smo iz ljeta ušli pravo u zimu, ali ni to nije bilo nešto što bi mi smetalo u tolikoj mjeri da bi odustao od putovanja. Srećom, danas je dan bio neobično topao, kao da je jugo napokon odlučio pokazati otpor upornoj hladnoći, zbog čega nisam morao nositi zimsku jaknu već samo udobni prsluk. 3 Kako nisam imao što pametnog za raditi, odlučio sam krenuti na put ranije. Iako sam imao točnu lokaciju u mobitelu, nikada se nisam baš u cijelosti volio pouzdavati u takve stvari, pogotovo zato jer su iste imale naviku ispasti pogrešne. Osobni pogled je još uvijek bio najbolje rješenje za potpunu sigurnost, a ako i dođem prerano, uvijek sam se mogao vratiti do centra Trenkovca i negdje popiti kavu. Izašavši iz stana dodatno sam se uvjerio da vrijeme neće biti tako hladno kao prijašnjih da-na, ali da takvo stanje možda neće potrajati kroz cijelu noć. Puhao je ugodan južni vjetar, ali u njemu gotovo da se mogla dodirnuti aroma nadolazeće kiše. Provjerio sam imam li nedovoljno novaca uz sebe, mobitel, novčanik, sve uobičajene gluposti i ušao u automobil. Okrenuo sam ključ, pričekao nekoliko trenutaka da se motor razbudi i onda se polako izvezao iz male garaže koja je došla zajedno s unajmljenim stanom. Odmah po izlasku na glavnu cestu napravio sam skretanje ulijevo, suprotno od strane na koju sam trebao ići, ali samo zato da napravim brzu posjetu benzinskoj postaji. Deset minuta kasnije, preuzevši ostatak novca od mladog trgovca i vrativši se natrag u unutrašnjost automobila, bio sam spreman za posjetu Trenkovcu. Pakrac i Trenkovac djeluju pomalo kao gradovi koji zrcale jedan drugog, toliko je sličnosti između njih. U oba je broj stanovnika oko šest do sedam tisuća, oba su svoje postojanje utisnula u šumovite vrhove planinskih masiva Psunja i Papuka i doslovno su okruženi gustim šumama. Dijelili su istu podjednako lošu ekonomsku sliku i oba su grada slično urbano uređenje. Jedina drastična razlika bila je što je Trenkovac imao uređeno gradsko središte, minijaturni park s neko- liko kupa i promenade za šetanje dok toga u Pakracu nije bilo. Mane istog tog urbanog uređenja u oba grada također su slične jer jednom kada se odmakne od središta nailazi se na spletove spo- rednih ulica koje vode posvuda, najviše u dijelove koji su jako blizu ili već u samoj šumi. Ne mogu reći da je sve to bilo zabačeno ili zaboravljeno u vremenu jer nije, neki su vanjski dijelovi grada imali novi asfalt, bilo je i ulične rasvjete koja je bacala sablasne krugove svjetla, ali odmah bi se osjetilo da su aktivnije dijelove grada ostali iza vas. Upravo sam to osjetio jednom kada sam došao u do trenkovačkog središta i onda ga odmah potom ostavio iza sebe. Nije da je i samo središte vrvjelo ljudima jer nije pošto je bila sredina radnog tjedna, ali kada sam otišao dalje, prema južnoj strani grada, praznina je postala još izra-ženija. Tu je došlo i do prvih problema jer iako sam imao adresu, aplikacija na mobitelu je nije prepoznavala. Odnosno, postojala je u nekakvom općenitom obliku, kao u slučaju zemljopisne karte grada Trenkovca, ali detaljna navigacija me nije mogla tamo odvesti. Zato sam se orijenti-rao po karti i ubrzo shvatio zašto je GPS bio beskoristan; ulica je bila poprilično izvan grada i jedna od onih koje su čekale da napredak dođe do njih. Pod napredak mislim na novi asfalt jer ovo po čemu sam vozio nakon skretanja s glavne ceste bilo je ravno loše održavanoj i prastaroj kamenoj cesti pogodnoj samo za traktore i ostale radne strojeve. Nakon što sam dva puta zalutao i čistom srećom ostao u blizini glavne ceste, napokon sam se zaustavio uz rub ceste i izašao van iz auta. Pripalio sam cigaretu. Udahnuo svježi noćni zrak. Stajao sam na posljednjem odvojku na koji sam odlučio skrenuti samo zato što je djelovao kao najbliža lokaciji onoj koju je prikazivala karta na zaslonu mobitela. Nisam znao postoji li još koje skretanje nakon ovoga, ali nije više me nije bila ni briga jer sam donio odluku da se vratim u Pakrac. Nazvat ću ženu iza nadimka i reći da ću doći vidjeti automobil po danu. Ako joj to ne bude odgovaralo, sretno joj bilo s prodajom. 4 Drugi razlog oklijevanju bila je loša cesta, ali to je bilo još i dobro naspram mosta koji se nalazio na nastavku puta. Prošetao sam dvadesetak metara koliko me dijelilo od njega da ga bo- lje pogledam. Most je uglavnom bio betonski i prelazio je preko nečega što nije bila rijeka, ali ni pravi potok. Čuo sam žubor vode ispod sebe. Ovdje je bilo i osjetno hladnije. Pogledao sam oko sebe i po prvi put osjetio pravu neodlučnost. Most je možda bio betonski, ali preko njega su bile postavljene debele grede kao da je netko improvizirano zakrpao oštećenje nastalo tokom visokog vodostaja i poplave od prije dvije godine. Grede su bile čvrste, ali nisu bile učvršćene te je i obi- čno hodanje po njima stvaralo odjek mutnih zvukova. Iza mosta se put nastavljao. Nije bilo as- falta. Nije bilo ni znakova života. Ipak, postojala je ulična rasvjeta, nekoliko slabašnih krugova koji nisu osvjetljavali ništa posebno. Kombinacija magle i mraka sprječavala je da se vidi bilo što drugo osim mutnih sjena nekoliko zamračenih kuća. „Kvragu,“ rekao sam i brecnuo se na zvuk vlastitog glasa. Bacio sam ostatak cigarete u potok/rijeku ispod mosta i vratio se natrag do auta. Unutraš- njost je još uvijek bila toplija od vanjskog svijeta, ali nisam odmah krenuo dalje. Gledao sam u mrak i slabi odsjaj ulične rasvjete i ozbiljno se premišljao ne bi li se stvarno trebao okrenuti i vratiti u Pakrac. Uz oklijevanje počeo sam osjećati i nešto slično predosjećaju koji mi je govorio da ovdje nešto nije kako treba. Zabubnjao sam prstima po volanu i onda se dosjetio očitog; doh-vatio sam mobitel i nazvao broj iz oglasa. Nitko nije otvorio vezu. Prekinuo sam poziv i gotovo ga ispustio iz ruke kada je odjeknuo kratki signal za pristiglu poruku. Otvorio sam je. Kod kuće sam; pisalo je. Poruka je dolazila sa broja iz oglasa. 4 Umjesto da napišem odgovor ponovo sam nazvao. Ovaj put je linija bila zauzeta kao da je netko drugi na liniji. Prekinuo sam poziv. Pogledao sam još jednom kroz prednje staklo i nisam posao ništa pametniji. Naravno da sam tokom vožnje već počeo razmišljati kako će ovo biti sja- jan posao, pod uslovom da sve dobro prođe. Nabaviti potrebne dijelove, možda čak i cijeli ispra- vniji automobil, za te novce bilo je ravno ispunjenju najveće želje. Financijska strana cijele priče je bila odlučujuća zašto sam na kraju ponovo upalio motor, prebacio se s kratkih na dugačka svjetla i polako krenuo preko mosta. Jedno je bilo sigurno; most nije ulijevao preveliko povjerenje iako se pokazalo da je čvrst kao i hrastove grede preko kojih sam prelazio. Išao sam polako, ali to svejedno nije umanjilo vibracije. Također, prijelaz je bio i uzak, morao se paziti i da ne otkinem retrovizor u prolazu. Jedina stvar koja mi je donijela olakšanje bilo je što je cesta nakon prelaska, iako neasfaltirana, bila široka, pa nije bilo problema oko upravljanja. Olakšanje je bilo kratkog vijeka jer su duga- 5 čka svjetla presjekla tamu ispred i otkrila dvije prazne kuće. Bile su novogradnja, izgrađene vje- rojatno u vrijeme kada se ovaj kraj obnavljao, ali u njih se nitko nije uselio. Dvorišta su bila neo-državana, zarasla u visoku travu i šipražje. Posljednja kuća je stvarno bila i posljednja u tom malom odvojku. Cesta se nastavljala da- lje u mrak, ali ondje više nije bilo ni ulične rasvjete, kao ni znakova civilizacije. Tih posljednjih petsto metara prošao sam zadržavajući se u prvoj brzini, više puzajući po cesti nego što sam se vozio. Sama je kuća bila dodatno povučena od ceste još nekih tristotinjak metara i jedino sam na njoj mogao vidjeti znakove nečijeg prisustva. Gorjelo je vanjsko svjetlo, ali zbog slabe je magle djelovalo prigušeno tako da nije ništa osvjetljavalo ništa više od ulaznih vrata. Iz nekog razloga onaj loš predosjećaj ponovo se javio i lagano me kucnuo po ramenu. Okreni se, sinko, ubaci u veću brzinu i vrati se tamo odakle si došao, govorio je. Ignorirao sam ga. Ne zato što možda nije bio u pravu već zato što sam vjerovao da je uzrok neugode cijela scenografija vanjskog svijeta. No, napravio sam jednu stvar od svega toga; polako sam okrenuo Volvo i parkirao ga tako da bude okrenut prema mostu i na cesti, bez da sam ulazio u dvorište. Potom sam izvukao ključeve i izašao van, suočivši se s iznenađujuće hladnom i vlažnom noći. Kada kažem da je vanjski ugođaj bio razlog lošem predosjećaju, nisam preuveličavao. Ovo mi nije bio prvi posjet zabačenoj ulici koja je ostala zaboravljena tokom izrade urbanizacijskih planova i takva mjesta preko bijelog dana imaju određenog šarma baš zbog toga što su zabačena i gotovo spojena s divljom prirodom. Po noći, priča je drugačija. Zabačenost budi osjećaj neugo-de, a neugoda preuveličava stvari. U ovom slučaju nije pomagalo ni to što je kuća, cijeli posjed, već kada smo kod toga, bio smješten gotovo uz šumu čiji su se vrhovi izdizali visoko u nebo. Iznad glave mi se smjestio mutni mjesec koji je stvarao malo bolje osvjetljenje od prosjeka, ali šuma je i dalje bila doslovno crna i prijeteći izdignuta koliko god daleko je dopirao pogled. Bilo je zabavno što su svi mislili da je Slavonija ravna kao ogledalo. Većim dijelom i jest bila, ali ovo područje nije ulazilo u tu općenitu sliku. Kuća je bila velika i većim dijelom zamračena. Osim svjetla nad ulaznim vratima i nečega što je mogao biti odsjaj noćne svjetiljke na drugome katu, sve ostalo je bilo u mraku. Velika i široka, građevina je brojala dva kata i podignuti pokrovni prostor i nije bila nešto posebna ni lijepa, ali ni ružna, bila je to jednostavna pravokutna građevina koja je izgledala prazno. Nije samo kuća bila uzrok proširivanju neugode već cijeli posjed. Ovo je bilo seosko imanje, uz kuću su dolazile popratne građevine, nekoliko njih, da budem iskren, raznih dimenzija i namjena. Ve- liki istrošeni kombajn stajao je odmah na ulazu, parkiran ispod nakrivljenog limenog krova. Ono što su mogli biti svinjci, ako je suditi po mirisu, nadovezivale se na to. Štagalj, spremište za drva, prazne prostorije, sve se to nadovezivalo jedno na drugo, stvarajući dugačku mračnu kombinaci-ju betonskih zidova, drvenih greda i staroga crijepa, lima i plastičnih ploča. Ponovo sam izvukao mobitel i ponovio poziv. Ovoga puta nije bilo ni signala za zauzetu vezu već je odmah došla obavijest da kosnik nije dostupan. Odmaknuo sam mobitel i shvatio da nemam signala. Tri koraka dalje prema kući ponovo se pojavio, gotovo trepereći kako je bio slab. Pojavio bi se, nestao, pojavio i nestao. Bila je to malo glupa situacija, ali već kada sam us-pio doći ovamo, nadajući se da sam na pravoj adresi, jednako tako sam mogao i istjerati stvar do kraja. Zanemarivši neugodu koja se nije povlačila, loš predosjećaj i činjenicu da nigdje u dvoriš- 6 tu nisam vidio ponuđeni Volvu, došao sam do ulaznih vrata i zastao u pola pokreta, s rukom is-pruženom prema tipki za zvono. Vrata su bila otvorena. Nisu bila otvorena u cijelosti, tek nekoliko centimetara, ali to je bilo dovoljna da zamijetim kako iza njih nema ničega osim gustog crnog mraka. Povukao sam ruku i u jednom paničnom trenutku se zamalo okrenuo i vratio natrag do auta. Bilo je nečeg upozoravajućeg u tome, u mra-ku koji kao da je čekao da uđem u njega. Panični trenutak je došao i prošao iz prostog i jednosta-vnog razloga što ga je zamijenila navala adrenalina. Uzbuđenje. Ne mogu reći da mi je to bio stran pojam jer radim kao zaštitar i znam s vremena na vrijeme osjetiti taj pojačani protok krvi, pogotovo ako radim noćnu smjenu, ali i dalje je tu bio loš predosjećaj kojeg čak ni adrenalin nije mogao izbrisati. Pritisnuo sam zvono i ništa se nije dogodilo. Tišina. Nije bilo nikakvog zvuka u kući. Pritisnuo sam prekidač opet, ovaj put jače i duže, ali svejedno se ništa nije dogodilo. Kako sam mobitel držao u džepu prsluka, zvuk pristigle poruke nije bio glasan, ali svejed-no me preplašio. Izvukao sam ga hladnim prstima i otvorio zaslon. Signal je bio slab, jako slab, ali postojan. Pakujem stvari. Slobodno uđi unutra. 5 Postoje trenuci kada svatko shvati da je vrijeme zabave prošlo i da su došli dani kada treba odrasti i prihvatiti odgovornost za djela koja su ostala iza njega. Također postoje trenutci kada shvatite da ste se našli u ozbiljnim problemima. Poruka je bila dokaz tome. Da pojačam dojam kako je sve ovo bio uzaludan put, ponovo sam nazvao broj iz oglasa i dogodile su se dvije stvari. Prva; linija nije bila zauzeta. Zvono je uporno zvonilo iako nitko s druge strane nije otvarao ve-zu. Druga stvar je bila da sam čuo melodiju nazvanog mobitela unutar kuće. U prvi trenutak zvuk me zbunio jer je bio daleko, možda negdje na katu kuće, ali trebala mi je samo sekunda da shvatim kako se udaljeni odjek preklapa sa signalom za poziv unutar slu- šalice. Prekinuo sam poziv, što je odmah prekinulo i zvuk unutar kuće. Odmaknuo sam se dva koraka od ulaznih vrata. Više nisam imao signala na mobitelu. Držao sam ga u ruci, pogledao prema udaljenoj sjeni vlastitog auta i vratio se natrag do vrata, ponovivši poziv čim se vratila oznaka za slabi signal. Opet se ponovila ista stvar, odjek dva zvuka, ali sada sam dok sam ih slu-šao napravio još nešto; otvorio sam ulazna vrata. Kako nisu bila ni zatvorena do kraja trebalo ih je samo malo pogurati da se otvore u cijelo-sti. Nije bilo škripavog zvuka, ali morao sam upotrijebiti malo snage jer su bila teška, napravlje-na od PVC plastike. Jednom kada su se otvorila, dobio sam pogled u unutrašnjost. Također, net-ko je s druge strane prekinuo poziv. Nije bila riječ o automatskome izbacivanje ako ne bi bilo odgovora već je netko fizički prekinuo poziv. Nije bilo daljnjeg smisla da ponovo zovem jer je bilo očito da neću dobiti odgovor tako da sam mobitel gotovo refleksno spremio u stražnji džep traperica. Uz to je postalo očito da neću vidjeti ni automobil, kao ni napraviti dobar posao i da je oglas bio ili lažan ili se nešto drugo u međuvremenu dogodilo. 7 Tu me uhvatila dobra stara ljutnja, ona vrsta zbog koje pametni ljudi običnu naprave glupe stvari i već sam znao da se neću samo tako okrenuti i otići, što bi bila pametna stvar za napraviti. Umjesto toga, odlučio sam napraviti glupu stvar i ući u kuću. Imao sam dvadeset osam godina, bio sam u relativno dobroj tjelesnoj formi i imao sam iskustva u samoobrani, pa čak i vraćanju nasilja ako bi isto bilo usmjereno prema meni. Taj me dio nije zabrinjavao. Zabrinjavalo me to da sve ovo možda i nije bila nečija loša šala već da se u kući dogodilo nešto loše. Loš predos-jećaj i tako to, ali gledajući u unutrašnjost bilo je očito da i ima nešto u njemu. Mrak unutar kuće nije bio potpuno kako se činilo dok sam gledao u unutrašnjost kroz od- škrinuta vrata, bio je razvodnjen slabim svjetlom koje je dopiralo od nekuda iz kuće. Činilo mi se da možda dolazi s druge strane građevine, one koja je gledala prema stražnjem dvorištu, ali jed-nako tako je jedan dio svjetlosti potjecao s drugog kata. Napravio sam jedan korak i pogledao na obje strane; lijevo, pa desno, pa to ponovio. Nije bilo nikoga na vidiku, kao što nije bilo ni zvu-kova nečijeg prisustva. Nitko nije hodao, nitko nije pričao... Osim tišine, unutrašnjost je bila obavijena i u hladnoću kao da netko danima nije naložio vatru. Moglo se raditi o pretjerivanju, možda sam i preuveličavao, ali ne previše. Hodnik u koji sam ušao bio je uzak i granao se na dvije strane. Lijeva strana je bila dosta dobro osvjetljena jer je, kako sam i pomislio, u jednoj od prostorija okrenutih prema stražnjem dvorištu bilo upaljeno svjetlo. Druga je strana bila više u mraku nego svjetlu, ali nešto svjetla je dopiralo s gornjeg kata i kroz sjene sam vidio da je na kraju hodnika betonsko stepeništa. Pretpo-stavio sam da vodi na kat kuće, nije imalo gdje drugdje. Skrenuo sam lijevo, prošao hodnik i našao se pred dobro osvjetljenom kuhinjom. Drveni stol, četiri stolice, poveći sudoper, peć na drva za kuhanje i plinska peć, sve zajedno u jednoj prostoriji i dopunjenoj se nekoliko visećih elemenata. Sve je bilo u savršenom redu. Stolice su bile uredno podvučene pod stol, pločice či-ste, nije bilo prljavog posuđa na vidiku. Jedina stvar izvan konteksta bio je veliki nož. Ležao je na krpi uz rub sudopera. Cijela kuhinja odisala je nekom gotovo staromodnom atmosferom jer ništa od stvari tamo nije bilo novo, ali dojam je kvario jaki i neodređeni miris. Nije bio neugo-dan, ali je bio intenzivan, s aromom jakog sredstva za čišćenje. Nakon kuhinje na red je došao mali dnevni boravak do kojeg sam došao tako što sam pro- šao kroz kuhinju. U njega nisam odmah ušao jer je bio u mraku i sve što sam mogao vidjeti s dovratka bile su sjene i obrisi namještaja koji je djelovao istog godišta kao i kuhinja. Star, sa vidljivim tragovima korištenja, ali još uvijek je bio funkcionalan. I ovdje je sve bilo na svom mjestu... Tj. osim jedne stvari. Ispod prozora smještenog na drugom kraju prostorije vidio sam nešto što je sličilo povećoj hrpi odbačene odjeće. Dlanom sam prešao preko suhih usta, okrenuo se i pogledao oko sebe i, uvjerivši se da nema nikoga, ušao u sobu i otišao do hrpe odjeće. Na- pravio sam to pažljivo, izbjegavajući rubove namještaja, potpuno svjestan toga da se onaj inten- zivni miris i ovdje osjećao. Kod hrpe sam se spustio u čučanj i polako ponovo uzeo mobitel u ruke. Dok sam tražio funkciju za svjetlo, pogledao sam oko sebe i još jednom se suočio s tišinom i mračnim sjenama oko sebe. Iz dnevnog boravka se moglo izaći kroz još jedna vrata, ne samo kuhinju, ali ona su bila zatvorena i nisam znao kuda vode. Sve što sam znao je da je prostorija iza njih u mraku, mogao sam ga vidjeti kroz mutno staklo. Pronašao sam svjetlo, upalio ga i naglo se uspravio i instinktivno odmaknuo jedan korak. Hrpa na tlu predstavljala je izmiješanu gomilu odjeće, ku- 8 hinjskih krpa i posteljine za krevet i jednu veliku plahtu na kojoj je sve to bilo nabacano. Koliko sam mogao vidjeti, sve je po sebi imalo tragove krvi, zbog čeka sam i napravio korak unatrag. Krv nikada nije teško za prepoznati i još teže ju je zamijeniti za nešto drugo. „Sranje...!“ rekao sam jedva svjestan toga da sam to rekao na glas. Rekao sam to ispod gla- sa, srećom, ali odmah sam se okrenuo i pogledao oko sebe. Još uvijek sam bio sam u ovom dijelu kuće, no svjetlo s mobitela otkrilo je dodatne detalje koje prije nisam vidio jer su bili skriveni u mraku. Posvuda su bili tragovi čišćenja. Onaj miris potjecao je od izbjeljivača. Jedna je boca ležala na podu, u kutu. Stajao sam na tepihu na kojemu je tkanina izblijedila gdje je bio upotrije-bljen. ista stvar se vidjela na fotelji, ali i na zidu pokraj drugih vrata. Tko god da je pokušao očis-titi krv nije to napravio temeljito, ne na svim mjestima. Mjestimično je djelovalo površinski, tek toliko da ne bude previše uočljivo, bez obzira što su se jasno vidjeli kružni pokreti brisanja, po-najviše na zidu. Povukao sam se natrag do kuhinje i naglo postao svjestan činjenice da u ruci još uvijek dr- žim mobitel sa svjetlom koje je sada počelo bacati odsjaj po mračnom hodniku. Pomalo nespret- no sam ga isključio i na trenutak se zamislio ne bi li trebao nazvati policiju. Bila je to jedna od onih ideja koje su zvučale pametno, ali koje su jednako tako donosile i drugačiji set problema. Stajao sam neovlašteno u tuđoj kući što je ravno provaljivanju. Nisam vidio ništa osim krvavih tragova koji su, iako jezivi, možda mogli biti objašnjeni na razuman način. Imao sam posla s policijom i znam kako takve stvari funkcioniraju, što je bio razlog zašto sam spremio mobitel natrag u džep i odlučio... Pa, ustvari nisam imao ideje što bi trebao napraviti. Provjeriti ostatak kuće i uvjeriti se da je sve u najboljem redu ili se jednostavno pokupiti i otići dok se nije dogodi-lo nešto stvarno ružno. 6 Vratio sam se do ulaznih vrata i već sam skoro izašao natrag u hladnu noć kada mi je nešto na kraju hodnika privuklo pažnju. Sjena. Kao da je netko prošao ispod svjetla na katu. Trajalo je možda sekundu i ne mogu reći da sam bio potpuno siguran da sam to vidio ili je mašta izvodila loše trikove. Stajao sam tamo nekoliko trenutaka, jednom rukom se pridržavajući za vrata, raz-mišljajući. Bio sam napet, nekako na rubu svih osjetila i to je nekako pomoglo da shvatim očitu stvar. Ako odem bez da vidim što se ovdje događa neću moći spavati i postojala je velika šansa da ću se sutra vratiti ovdje po danu samo da pronađem vlastiti mir. Kao da sam već unaprijed znao da ću provjeriti kat kuće i da je ovaj mali zastoj bio samo osobno bodrenje za dalje. Usprkos sjeni i prividu nečijeg kretanja, još uvijek nisam čuo zvukove koji bi to potvrdili kao pravu stvar. Ušao sam u mračni hodnik i uputio se prema stepeništu, pomislivši kako sam možda trebao otići do auta i uzeti nekakvo oružje. Imao sam ključ za mijenjanje guma u prtljaž-niku koji je mogao sasvim dobro poslužiti za tu svrhu, ali jednako tako sam znao da bi vjerojatno odustao od povratka kada bi se našao na otvorenom. Zato sam nastavio hodati i duboko disati. Ovdje nije bilo jakog mirisa izbjeljivača i hladni je zrak činio čuda za opreznost. Zato nisam sa-mo tako počeo s usponom na kat, nikako. Ostao sam stajati na mjestu u mraku najmanje pet mi-nuta i napeto promatrati slabo svjetlo s gornjeg kata. I opet, nije bilo nikakvih znakova nečijeg prisustva, ni sjene u prolazu ni zvuk koraka u pokretu. Kao da je sve bilo prazno i napušteno. 9 Stepenište je bilo betonsko i neobrađeno. Nije bilo ni drvenih dasaka preko njih, kao ni te- piha i nisam bio nečujan koliko sam želio biti. Zvukovi koje sam stvarao opreznim koracima nisu bili glasni, moja mašta ih je pojačavala, ali ako je netko pažljivo slušao... Tu me neočekiva- no udarila hladna spoznaja da je možda netko u kući radio isto što i ja; stajao u mraku i čekao da se pojavim. Jer, netko je znao da sam ovdje. Poruka je bila dovoljan dokaz tome. Vjerojatno me promatrao dok sam okretao auto i hodao prema kući. Možda me i sada promatra. Bio je to val dobre stare panike kojoj nije trebalo dopustiti da se razmaše. Ako je netko i znao da sam u kući, u ovom me trenutku nije mogao promatrati. Čak i da je izašao van iz kuće kroz neka druga vrata i došao mi iza leđa, to opet nije mogao napraviti neprimjetno jer sam neprestano gledao iza sebe i ulazna su vrata, koliko sam mogao vidjeti, bila jedini način da dođe do mene. Mogao je stajati vani, ispred ulaznih vrata, mogao je stajati na katu, ispred mene, ali nije mogao stajati blizu me-ne, što je bilo dovoljno da se panika počne povlačiti. Stajao sam na mjestu možda još pune dvije minute i možda bi stajao još toliko da nisam ponovo ugledao sjenu u prolazu. Po kutu sjene na zidu ispred mene osoba nije stajala na vrhu stepeništa već negdje puno dublje u unutrašnjosti. Pokret je trajao dvije sekunda i onda je nesta- la. Ne razmišljajući, nastavio sam s usponom, napravio zaokret na polovici i došao do vrha, gdje sam ponovo zastao. Svjetlo koje je osvjetljavalo gornji kat bilo je slabo i čudno raspoređeno, kao da je riječ o dva izvora smještena podalje jedan drugog. Kao dvije noćne lampe, bez da je bila upaljena glavna rasvjeta. Nije da se i ovako nije moglo nešto vidjeti, moglo se, ali slabo osvjet-ljenje je samo pojačalo ionako izdužene sjene zbog čega sam se počeo pitati jesam li uistinu vi-dio nekakve pokrete ili je sve to bila iluzija. Pogledao sam iz zida i suočio se s novim hodnikom. Ovaj je bio kraći od prethodnog i širi. Vidio sam četiri odvojene sobe s djelomično otvorenim vratima. Tri su bile u potpunom mraku dok je iz jedne dopirao prvi izvor svjetlosti. Drugi izvor, jači od prvog, osvjetljavao je najveću prostoriju na kraju hodnika. Sa sadašnjeg sam položaja mogao vidjeti rubove kutne klupe i pove-ćeg niskog stolica, ali to je bilo sve. Nije trebalo dugo da i ovdje osjetim jaki miris izbjeljivača, ali nije bio toliko intenzivan kao u prizemlju. Pogledao sam iza sebe i suočio se s praznim stepe-ništem, nakon čega sam kratko zatvorio oči, duboko udahnuo i poslao sve kvragu. Ako ispadne da je sve ovo bila loša šala, uvijek sam se mogao pokušati izvući na dobri stari izgovor; kucao sam, ali nitko se nije javljao. Iako sam u prvi trenutak mislio da sam okružen tišinom, to nije bila cijela istina. Kuća jest bila u netipično tihom izdanju. Ovako velika građevina morala je brojati više od jednog člana, o čemu u tom trenutku nisam želio ni razmišljati, ali... bilo je zvukova oko mene. Negdje u daljini su čak dva glasna psa imala prepirku tko će biti glasniji, na trenutak se začulo i blejanje usamlje- ne ovce, kao i glasno kucanje velikog zidnog sada iz same unutrašnjosti. Prošao sam sredinom hodnika i tek ovlaš pogledao vrata ostalih soba. Želio sam otići pravu do najveće prostorije i vi- djeti ima li koga ovdje, ali nisam baš toliko žurio. Jedino sam zastao pokraj sobe u kojoj je gorje-lo malo svjetlo. Vrata su bila otvorena dovoljno da sam mogao vidjeti malu noćnu svjetiljku pos-tavljenu na pod i da je soba uglavnom prazna. Središnja prostorija je bila dnevni boravak, puno veći od onog iz prizemlja i opremljeniji s namještajem novijeg godišta. Odmah sam shvatio zašto se ovdje bolje čuju zvukovi iz vanjskog svijeta; veliki prozor je bio širom otvoren. Zavjesa je bila uredno navučena i nije se pomicala jer 10 nije bilo ni daška vjetra. Hladnoća je ovdje bila još izraženija nego u prizemlju, ali na to sam brzo zaboravio jer mi je pažnju ponovo privukla čistoća prostorije. Boravak je bio jednostavno namješten, tek kutna klupa, kauč i fotelja nasuprot stalka za televizor i police za knjige. U njemu nije ni bilo toliko stvari da bi izgledao prenatrpano, no svejedno sam imao dojam da je sve ulaš-teno do visokog sjaja. Jedino su se na drvenom parketu kojim je prostorija bila obložena mogli vidjeti pravokutni tragovi gdje je do nedavno stajao tepih. Pravokutnik je bio svjetlije boje od ostatka i... Iznenada sam postao svjestan nečijeg prisustva. 7 Loš predosjećaj me upozorio na to i bio je toliko dobar da mi odmah ukaže na jednu ogro- mnu pogrešku i par dodatnih propusta koje sam usputno napravio. Pogreška je bila u tome da nisam provjerio sobe između stepeništa i dnevnog boravka. Trebao sam barem vrata pozatvarati i tako napraviti barem minimalnu prepreku između sebe i nekoga tko je stajao na kraju hodnika. Tako bi čuo da izlazi iz jedne od soba. Ovako sam bio izravno suočen s prikazom mračne siluete i jedina dobra stvar koju sam nesvjesno napravio bilo je što sam se prije toga počeo povlačiti iz boravka, napravivši tri koraka natrag u hodnik. Iako sam time došao bliže mračnoj silueti, poka- zat će se da mi je u idućih desetak sekundi upravo to vjerojatno spasilo život. Silueta je bila nepomična, kao da je stopljena s mrakom, i da nije bilo slabog svjetla iz spo- redne sobe vjerojatno bi u cijelosti bila nevidljiva. Na sebi imala nešto tamno i jednodijelno i jako slično radnom kombinezonu, ali to nije bio detalj koji mi je privukao pažnju već oči koje kao da su isijavale svjetlost. Nosio je naočale i okrugla su stakla reflektirala slabu svjetlost, u tome nije bilo ničega mističnog, ali je efekt bio takav da mi je poslao hladne, gotovo paralizira- juće trnce niz tijelo. Iako je samo stajao na mjestu, ruku vidljivo opuštenih uz tijelo, bilo je nešto u cijeloj njegovoj pojavi što je vrištalo upozorenjem. Silueta nije bila pretjerano visoka, ni pretje-rano krupna, djelovala je posve normalno, ali kada je naglo potrčala prema meni, znao sam da joj se moram odmah maknuti s puta jer se onaj duboki osjećaj neposredne opasnosti udvostručio. Zato je bilo gotovo sudbonosno što sam se vratio natrag u hodnik jer kada je poletio prema meni, reagirao sam istog trenutka i uletio u prvu sobu na putu, za sudbonosnu sekundu izbjegavajući da se zaleti u mene. Slučajnost je htjela da to bude jedina soba iz koje je dopiralo svjetlo, sreća je pak htjela da ta soba bude i jedina od četiri iz hodnika s čvrstim vrata bez stakla, ali nesreća je morala dodati malo usputnog začina da se ista nisu mogla zaključati. U načinu na koji sam izbjegao napad silu-ete nije bilo ničega gracioznog i ničega savršenog. Ušao sam u nju i zalupio vrata, odmah se, gotovo očajnički, bacajući na njih i pritišćući ih cijelom težinom. Čisti adrenalin i volja za pre-življavanjem. U svemu tome nije bilo lijepih finesa. Potrajalo je nekoliko trenutaka dok moja akcija nije dobila odgovarajuću reakciju, ali jed-nom kada se dogodila, bilo je silovita. Iako silueta nije djelovala krupno ili nešto uočljivo snažno dok je stajala u hodniku, udarac o suprotnu stranu vrata imao je snagu teretnog vlaka kojemu su otkazale kočnice. Možda je bilo zbog osobnog iznenađenja, možda ni sam nisam dobro stao dok sam ih pridržavao, ali kada je netko udario u njih, nije puno nedostajalo da ih ponovo otvori. 11 Upotrijebio sam svu snagu za koju nisam ni znao da je imam i ponovo ih zalupio, pojačavajući uporište nogama tako da kada je ponovo udario o njih, efekt je bio slabiji. Ništa manje intenzi- van, netko je za pogonsko gorivo koristio čisti bijes, ali vrata su ostala zatvorena, teško vibrira- jući. Drvo je napuklo oko kvake. Čuo se kratki zvuk pucanja, ali to je bilo sve. Srce mi je udara-lo, duboko sam disao, mišiću su gorjeli, ali bio sam živ. U prvom naletu bila su četiri gotovo uzastopna udarca o vrata. Vjerujem da je netko poku- šavao provaliti na staromodni način koristeći se ramenom i pristojnim zaletom, barem onolikim koliko mu je to dopuštala širina hodnika. U svakom je udarcu i vibraciji kroz drvo bila gotovo opipljiva frustracija, ali to je bio tek uvod u stvarni jezivi dio. Nakon četvrtog udarca koji je bio upola slabiji od prvog, netko je s druge strane zastao, napravio značajnu pauzu i onda počeo ša- kom udarati po vratima. Ritam je u sekundi prešao iz odlučnog i odmjerenog u mahniti i divlja- čki. Ne samo da su ti udarci stvarali nove vibracije, iznenade su bili popraćeni glasom koji je zvučao kao mješavina nerazumljivog grgljanja, režanja i vikanja. Čisti bijes i čista frustracija pretvorili su se u jednu tako veliku izmiješanu kakofoniju poremećenih zvukova da sam zbog nje uspio nekako pronaći još par atoma skrivene snage i preliti ih u pritisak na vrata. Stisnuo sam zube, zamalo i sam počeo režati od napora i gotovo sam se pripremio za najgore, za pravi fizički sukob ako dovratak naglo popusti i vrata se otvore. To se, srećom, nije dogodilo. Nije se dogodilo ništa jer se, kao da je netko pritisnuo tipku za pauzu na daljinskom upravljaču, iznenada sve prekinulo. Mahniti udarci, frustrirano režanje, vibracije; sve je stalo. U prvi trenutak nisam pravo ni registrirao tu naglu tišinu i zatišje i vjeru- jem da sam nastavio držati vrata svom snagom gotovo minutu ili dvije prije nego sam shvatio da se ništa ne događa. Nisam se ni pomaknuo, takvo što mi nije padalo na pamet, ali sam se zbunje-no zagledao u teksturu drveta ispred lica i skoro da sam glasno upitao; Koji vrag? Nastavio sam tako stajati još sigurno dvije-tri minute, osjećajući ogromno olakšanje što sam mogao ponovo normalno disati, ali jednako tako sam bio preplavljen potpunom izgubljenošću u prostoru i vre-menu. Potrajalo je još nekoliko dugačkih trenutaka prije nego mi je došlo na pamet da bi trebao pokušati pobjeći odavde. Pogledao sam oko sebe i odmah uvidio da u prostoriji ne postoji ništa što bi mogao iskoris- titi kao priručno oružje. Jedino što je imalo neki značaj bila je masivna drvena stolica. U kutu je stajao ormar od lagane prešane iverice, bez vrata ili unutrašnje prečke za odjeću, i mala okrugla noćna svjetiljka na podu u drugom kutu sobe. Mogao sam uzeti stolicu i pokušati je slomiti, uzeti komad kao oružje i krenuti prema izlazu. Ili sam je mogao držati ispred sebe i pokušati se progu- rati natrag do ulaznih vrata. Razmišljao sam, razmišljao i gubio opasno puno vremena. Stvarnost je bila da se sve odigralo u nekoliko trenutaka. Stolicu sam zapazio čim sam ušao u prostoriju, ali joj se nisam vratio sve dok nije nastupilo zatišje. Odmah nakon nekoliko trenutaka naglašene tišine, dohvatio sam je, dovukao do vrata i postavio naslon ispod brave. Masivno drvo nije sjeda- lo savršeno kao u filmovima, ali za improviziranu stolica je prepreku mogla poslužiti. Dva jača udarca i izbacit će je, tj. odgurati po starom parketu jer se nije mogla ukopati ili učvrstiti da bude nepomična, ali i tih je nekoliko sekundi trebalo biti dovoljno. Odmaknuo sam se dva koraka i zastao očekujući da osoba s druge strane vrata samo tako provali u sobu. Kada je prošla dodatna minuta tišine, okrenuo sam se i otvorio jedini prozor u sobi. S time nisam imao nikakvih problema, otvorio se bez problema iako sam sve radio stalno 12 gledajući preko ramena. Vanjski je zrak bio hladniji nego sam ga se takvim sjećao i pomalo vla-žniji, što je pak bila posljedica rijetke magle koja se bezvoljno vukla preko stražnjeg dvorišta. Pogledao sam van i odmah se povukao natrag. Opet sam radio pogrešnu stvar; bio sam uočljivo vidljiv. Zato sam drhtavim rukama isključio svjetlo u sobi i naglo se našao u zagrljaju mraka. Promjena me na trenutak omela, ali, srećom, samo na trenutak. Ponovo sam pogledao van i pro-cijenio kakve su mi šanse za bijeg. Mogao sam jednostavno iskočiti van, ali do zemlje sam imao više od četiri metra i postoja-la je mogućnost da doskočim nezgodno, da iskrenem gležanj i da, najgora opcija, skočim točno ispred nekoga tko bi mogao iskoristiti trenutak i napasti me. Oklijevao sam i zato što je stražnje dvorište bilo gotovo nepregledno. Vidio sam veliko i široko spremište za kukuruz, vidio sam još jednu drvenu garažu s Volvom koji se prodavao u njoj, vidio sam spremišta za drva, a vidio sam i da se uz lijevu stranu kuće proteže dugačka betonska zgrada koja je mogla biti i štala. Ovo pos-ljednje sam vidio samo djelomično, ali i to je bilo dovoljno. Sve je bilo puno izduženih sjena i mračnih mjesta gdje se netko mogao skrivati. Pogledao sam prema zablokiranim vratima i jed-nom za svagda odustao od ideje da se pokušam izaći van hodajući kroz kuću. 8 Srećom, jedna mala sitnica mi je išla na ruku. Na pola puta do zemlje, malo lijevo od prozora, bila je svojevrsna nadstrešnica koja je ču- vala stražnji izlaz od kiše. Krov ne duži od dva metra je djelovao čvrsto. Metalna konstrukcija i ploče od tvrde plastike nisu bile najbolja površina za hodanje, ali za stajanje su mogle poslužiti. Bez odugovlačenja izašao sam na prozor, osjećajući kako traperice nisu najbolja odjeća za ovak- ve stvari, sjeo na rub, rukama se uhvatio za vanjski okvir prozora i odmah započeo sa spušta- njem. Odmah sam shvatio da to neću moći izvesti tako, gledajući prema naprijed, pa sam se nes- pretno okrenuo i pokušao ponovo. Ponovo, sretnom okolnosti, dosta sam visok, pa nije trebalo previše spuštanja i napora da s desnom nogom pronađem uporište. Drhtavo sam napipao rub plo- če, pronašao željezni nosač i ukopao stopalo. Sada je dolazio nezgodni dio jer sam trebao spustiti i drugu nogu držeći se za prozor. Zamalo sam pao na zemlju jer je prvi pokušaj bio promašaj. Ponovio sam, pronašao bolje uporište i doslovno se bacio na ravne ploče. Nisam u cijelosti pao na njih, ali nije bilo ni malo gracioznosti u tome. Odmah su počele protestirati od napora, moja težina ih je opasno opterećivala, ali uzeo sam si trenutak da pogledam oko sebe i tek onda do-skočim na zemlju. Nitko me nije napao s leđa, ali nisam ni osjetio nekakvo posebno olakšanje zbog toga. Još uvijek sam trebao doći do auta iako je otvoreni prostor pružao ugodniji osjećaj slobode. Zato je u ovom slučaju najjednostavniji put bio onaj duži; što dalje od kuće i imanja. Problem s time je bio je u činjenici da nisam imao kuda otići. Ni pedeset metara dalje započinjala je šuma. Bila je mračna, bilo je hladno i bilo je to mjesto koje je možda nudilo sigurnost, ali je isto tako nudilo i mogućnost da se izgubim. Lijevo i desno od mene bile su gotovo livade. Znao sam da je ovo posljednja kuća na odvojku i da se ispred nalaze još dvije ili tri, ali sve su bile prazne i hodati preko livada i tko zna čega skrivenog u travi po mraku bilo je isto kao da sam otišao u šumu. Također, morao sam se vratiti po auto. S lijeve mi je strane stajala mješavina građevina i puno mračnih 13 sjena, sa desne sam pak imao slobodan prolaz, ali sam isto tako bio i vidljiv. Iznenada, samo tako, sjetio sam se mobitela. Izvukao sam ga iz džepa, provjerio signal i vratio ga natrag u džep. Poziv policiji će morati pričekati dok se ne vratim natrag do glavne ceste. Začudo, još uvijek nije bilo znakova da je netko još uvijek u kući. Hladni zrak i stajanje na mjestu je spustilo razinu uzbuđenja i adrenalina na minimum, ali napetost je ostala ista, što je pomagalo kod osluškivanja. I nisam čuo baš ništa. Nije bilo udaranja o vrata, nije bilo trčećih koraka oko kuće, nije bilo režanja i bijesnih povika. Nisam bio okružen potpunom tišinom, to je u prirodi gotovo nemoguće, ali ovo je bilo dovoljno da me pokrene. Krenuo sam lijevo, prema prohodnijoj strani kuće i nisam baš imao lagan korak. Nisam bio ni posve nečujan, ali za to sam prestao mariti. Ipak, nisam potpuno zaboravio na oprez i zdrav razum. Odmaknuo sam se od kuće što sam više mogao bez da moram ulaziti u ostatke visoke i polegnute trave, provjerio stoji li netko negdje uz put i tek onda nastavio hodati dalje. Vidljivost je bila loša, ali barem nije bio crni mrak. Magla je bila providna, neugodna ali nije skrivala ništa opasnog. Sve to me nije ponukalo da ubrzam korak, dapače, neznatno sam usporio jednom kada sam se ponovo našao s pred-nje strane kuće. One građevine s početka sada su djelovale još opasnije i mračnije, a pokušavati ih sve držati na oku, kao i ulazna vrata i još gledati kuda hodam bilo je ravno nemogućem. No, nije da nisam pokušavao. Jedinu dužu pauzu napravio sam kod auta, odnosno prije njega. Stajao je na cesti kako sam ga i ostavio i nije izgledalo kao da ga je netko iskoristio za zaklon. Da budem siguran, spustio sam se u čučanj i provjerio. Ispod njega nije bilo nikoga, pokraj njega nije bilo nikoga. Nigdje nije bilo nikoga. Izvukao sam ključeve, pronašao pravi i došao do vozačevih vrata, otključao ih i ušao u unutrašnjost. Možda sam to napravio kao što sam to radio svaki drugi dan, ali napravio sam to bez gledanja što radim. Pogled sam držao na imanju. Tek kada sam sjeo u auto i ubacio u ključ u kontakt-bravu shvatio sam jedan detalj. Ulazna vrata su bila širom otvorena. Ja sam ih ostavio tek djelomično otvorenima. Sama vrata nisu bila toliko važna koliko činjenica da su mi skrenula pažnju na odsjaj u mraku. Dva mala svjetla, nepomična i promatrajuća. Ostatak je bio gotovo nevidljiv. Nisam znao znače li sporedne sjene siluetu nepoznate osobe ili nešto nebitno i svakako se nisam planirao zadržati da doznam. Okrenuo sam ključ i zahvalio svim svecima da je Volvo bio pouzdan po pitanju paljenja, ubacio mjenjač u prvu brzinu i krenuo prije nego sam uopće zatvorio vrata. Kako sam točno do- šao do glavne ceste malo mi je magli. Znam da sam bacio posljednji pogled na imanje u mraku i uhvatio posljednji odsjaj naočala koje je nosila mračna silueta, barem mislim da sam to vidio. Nije pokušavala uhvatiti odlazeći automobil, djelovalo je kao da se nije pomaknula s mjesta i to je posljednje što sam vidio od tog mjesta uživo. Nekako sam prešao i most. Vjerojatno sam i smanjio brzinu i vjerojatno da sam opet slušao bubnjanje guma po daskama, ali taj dio mi je stvarno u magli. Dio koji je također malo zamućen, ali s puno više detalja je da nisam morao nazvati policiju. Oni su mene zaustavili. Patrolni automobil samo se stvorio ispred mene i morao sam osjetno pritisnuti kočnicu da se ne bi frontalno sudario s njim. Dok sam pokušavao disati shvatio sam da ondje stoji i drugi patrolni automobil. Prije nego sam otvorio vrata i našao se ispred nekoliko cijevi službenih pištolja i ispred muškarca koji je izgledao kao da vođa motorističke bande, neočekivano sam shvatio da je noć tek započela. 14 9 „Ostatak znate...“ rekao sam i ugasio cigaretu. Bilo je skoro četiri sata u jutro kada sam završio s davanjem izjave. „Vi ste preuzeli stvari u svoje ruke.“ Iznenađujuće, tiha unutrašnjost trenkovačke policijske postaje pružala mi je osjećaj spokoja, kao i spartansko namješteni ured gdje smo sjedili. Krupni muškarac obrijane glave predstavio se kao Viktor Marulić i nije bio vođa motorističke bande već viši policijski inspektor. Drugi muškarac u prostoriji se predstavio kao Juraj Pavičić. Koliko sam shvatio on je bio policijski narednik i bio je dosta mlađi od prvog policajca, kao da je tek nedavno ušao u tridesete godine života. Nijedan od njih me nije prekidao nepotrebnim pitanjima dok sam prepričavao kako sam se i zašto našao na tom imanju i što se dogodilo na njemu, imali su možda sve zajedno deset pitanja. Nisam bio osumnjičen, što su mi objasnili odmah nakon što su me priveli u policijsku postaju, ali nisu me ni mislili ni pustiti samo tako. Iskreno, nije me bila briga. Mogli su raditi što god su htjeli sve dok nisam bio za ništa kriv. „Hoćete li mi sada objasniti što se dogodilo u toj kući?“ upitao sam i uzeo posljednji gutljaj kave iz aparata. Viši je inspektor pogledao mlađeg muškarca i nekako uzdahnuo. Mlađi je pak neodređeno slegnuo ramenima i ostao šutjeti, za sada. „Prije četiri dana mladić muškarac Kruno Salapić ubio je bivšu djevojku i njezinu mamu u toj kući,“ rekao je viši policijski inspektor. Gledao sam ga i nisam morao postaviti očito pitanje; kojeg je vraga policija čekala četiri dana? „Po svemu sudeći, Salapić nije imao izravnu namjeru ubiti djevojku. Pretpostavljamo da je tamo otišao u pokušaju da izglade nedavni prekid, ali stvari su negdje stvari krenule krivim smjerom. Djevojka je završila sa četrdeset uboda nožem. Salapić je, nagađamo, onda sjeo i sačekao da se njezina mama vrati s posla te je i nju ubio s najmanje dvadeset uboda nožem. Nakon toga je otišao s imanja svojoj kući. Svjedoci su nam rekli da je ostatak prvog dana proveo kod kuće. Susjedi su vidjeli da ulazi i izlazi iz svoje kuće,“ policajac je pogledao mlađeg kolegu. „Nakon toga se vratio na imanje.“ „Da počisti mjesto,“ ubacio se mlađi policajac. „I sami ste rekli da ste osjetili miris izbjeljivača. Uklanjao je sve tragove koje je mogao pronaći,“ kratko je pogledao u starijeg policajca, pa nastavio. „Djevojka i njezina mama nisu dugo živjeli na trenkovačkom području, tek šest mjeseci i nisu imali puno prijatelja. Rijetko im je tko dolazio u posjete. Muškarac koji je prethodno živio ondje bio je njihov djed, odnosno otac, ali nisu bili u dobrim odnosima. Žene su se doselile tamo tek kada je gospodin umro i kada je posjed oporučno prešao u njihove ruke. To objašnjava zašto netko nije ranije otkrio zločin, ali gospodin Salapić je uz to napravio i dodatne korake da si osigura privatnost, poslavši s njihovih mobitela poruke svim prijateljima u kojima je napisao da odlaze u posjetu rodbini.“ „Živio je četiri dana u njihovoj kući?“ upitao sam iako je to bilo očito. „Mislimo da se po noći vraćao svojoj kući, ali nismo sigurni. Znamo da je povremeno odlazio u grad po neke stvari. Uglavnom izbjeljivač i nekoliko kuhinjskih krpa,“ rekao je viši inspektor. „Potrošio je više od deset litara. Tijela je prenio u jedan od praznih boksova u štali i prekrio ih starim sijenom. Vjerujemo i da je do neke mjere održavao privid nekog normalnog 15 života jer se tokom ta četiri dana sastao s dva prijatelja na piću i bio je na ručku kod rođaka, ali najveći dio vremena je ipak proveo na imanju.“ „Isuse,“ rekao sam. Iako je taj dio bio jeziv, iskrivljen, bolestan i jednostavno bizaran, ono što mi je najviše ostalo u sjećanju bila je slika tog muškarca. Pokazali su mi je na kratko na početku ispitivanja, bez da su otkrili ime. Samo su pitali poznajem li ga ili jesam li ga negdje već vidio. Slika je prikazi-vala muškarca, imao je trideset i tri godine, koji je izgledao kao da je netom sišao s probe crkvenog zbora. Najblaže lice koje sam u životu vidio, mirne i pomalo odsutne plave oči, kratka plava kosa, a sve je upotpunio blagi smiješak koji je sugerirao da taj čovjek ne bi ni mrava povrijedio, a kamoli drugo ljudsko biće. I nosio je naočale okruglih stakala. Još uvijek sam se sjećao kako su reflektirale svjetlo dok je stajao u mraku i kako je gorio od bijesa dok je udarao po vratima. Uvijek su u pitanju oni najtiši, pomislio sam, najmirniji, iako nisam ni znao kakav je život taj Salapić vodio niti me to uopće zanimalo. „Za vrijeme jednog od tih izbivanja do kuće je došao jedan stariji gospodin. Bio je u po- vršnoj vezi sa starijom ubijenom ženom. Našao je kuću zaključanom. Kako nikoga nije bilo na vidiku, otišao do stražnjeg dvorišta. Nije vidio sama tijela ubijenih žena, ali je u starom buretu pokraj štale pronašao nekoliko komada krvave odjeće. Pripadala je Salapiću. Vjerojatno je planirao sve zajedno spaliti na kraju. Čovjek je otišao kući i nekoliko puta pokušao nazvati ženu. Ispočetka je mobitel zvonio, ali onda su pozivi išli pravo u govornu poštu. Nakon toga je nazvao policiju i prijavio sumnje da nešto nije u redu. Nije vidio Salapića na imanju, a ne vjerujemo ni da je Salapić znao kako je netko obišao kuću dok ga nije bilo tamo jer se vjerojatno ne bi zadržavao u blizini,“ rekao je viši inspektor Marulić i pripalio cigaretu. „Igrom slučaja u blizini su bile dvije patrole, a i ja sam isto tako bio blizu imanja i odlučili smo provjeriti prijavu. Tada smo se susreli,“ rekao je. Ostala je još samo jedna stvar za objasniti. „Zašto je rasprodavao stvari?“ upitao sam. „Možda je smišljao kako pobjeći iz zemlje, pa je želio ugrabiti nešto gotovine,“ odgovorio je mlađi policajac imena Pavičić, ali u tom odgovoru nije bilo prave sigurnosti. „Kuća je uglavnom bila njegova. Nitko nije dolazio. Nitko ne zna što je sve točno ondje radio,“ slegnuo je ramenima kao da se želi ispričati što nije mogao ponuditi bolje objašnjenje. Pustio sam da stvari ostanu na tome jer je zvučalo kao razumna stvar do neke mjere. Taj Salapić je možda stvarno planirao pobjeći nakon što sakupi nešto brze gotovine, a možda je po- kušao dovući nekoga u kuću da i njega ubije. Možda mu se svidjelo ono što je osjećao dok je ubijao te dvije jadne žene. Možda je želio ponoviti taj osjećaj. Ali, nisam to spomenuo. Kako rekoh, ostavio sam stvari na lakšem i jednostavnijem objašnjenju. Policajci su me nakon toga odlučili pustili jer više nisam imao što za reći. Salapić je bio u pritvoru, pronašli su ga na imanju, ali nisam znao govori li im išta. Ni to me nije zanimalo. Sve što sam želio napraviti bilo je otići odavde. Uzeo sam svoje stvari, potpisao izjavu u kojoj sam naveo i svoje podatke ako budu imali dodatnih pitanja i napustio mali ured, prethodno se rukujući s policajcima za, iskreno sam se nadao, posljednji pozdrav. 16 Izašao sam iz poluprazne policijske postaje na mračno parkiralište i došao do auta. Usprkos jakoj želji da što prije odem odatle, nisam odmah ušao u njega i odvezao se. Prvo sam nekoliko puta duboko udahnuo da mi se glava razbistri, pa sam otvorio novu kutiju cigareta i pripalio jednu, a onda sam bacio kratki pogled na uspavane trenkovačke ulice. Tišina. Mir. Hladnoća. Sve je izgledalo tako bezopasno. Izgled je zavaravao. Zlo nikada nije spavalo. Samo je mirno promatralo iz dubokih sjena i mračnih kutova. Lekcija koju nisam planirao zaboraviti do kraja života. I uz to, još nešto nisam više planirao raditi do kraja života. Čitati oglase. KRAJ 27.12.2018