Zvoncica ~ 1 ~ Foxy Zvoncica Iva Mili ZALJUBLJIVANJE ~ 2 ~ Foxy 1000 € BONUS Zvoncica I Bilo je šest sati kada se Tara probudila. Pospano se protežući, polako je otvarala oči. Ispustila je uzdah nezadovoljstva osetivši miris cigareta i crnog vina. Bila je ljuta na Stefana što je sinoć nenajavljeno doveo prijatelje kod nje i što je veče koje je planirala da provede odmarajući se uz dobru knjigu, pretvorio u žurku. Nevoljno se izvukla iz kreveta i pošla prema prozoru. Podigla je roletnu i otvorila ga. Zapljusnula ju je kiša, i ona se osećala kao da je stala pod hladan tuš. Stresla se i ubrzo zatvorila prozor. Nekoliko trenutaka je stajala i posmatrala krošnje drveća koje su se savijale pod naletima vetra. Bilo je leto i iznenađujuće hladno za to doba godine. Okrenula se i pogledom prešla po sobi u kojoj je sve podsećalo na sinoćnu sedeljku. Sve manje je imala strpljenja za Stefanovo ponašanje. Hiljadu puta ga je molila da joj ne priređuje takva iznenađenja i hiljadu puta joj je on, uz svoj najšarmantniji osmeh, obećao da neće. Tara je volela njegov šarm i vedar duh, ali je ponekad želela da je ozbiljniji i odgovorniji. Znali su se od detinjstva. Dugo su bili prijatelji i nekako joj je bilo normal no kada je to prijateljstvo preraslo u nešto dublje. Radio je na televiziji kao sportski novinar. Voleo je svoj posao i bio jedan od najboljih komentatora. Kada su ga obavestili da će putovati u Brazil da prenosi svetsko prvenstvo u fudbalu, poželeo je da to proslavi, ne obazirući se na Tarine planove. Ta njegova sebičnost dovodila ju je do ludila. Bio je omiljen u društvu i imao stalnu potrebu za izlascima i zabavama. Prijatelji su na njihovu vezu gledali kao na idealnu, ne znajuć i koliko je Tari trebalo stplje nja i tolerancije da sa smeškom prelazi preko njegovog nezrelog ponašanja. Zadovoljno je odahnula pri pomisli da umalo nije popustila pred njegovom molbom da žive zajedno. To je bila i jedina stvar u kojoj je istrajala kada je on u pitanju. Koliko god da ga je volela, nije još želela da se odrekne svoje slobode i samostalnosti. Uživala je u malom stanu koji joj je ostavila tetka kada se penzio nisala i prešla da živi kod njenih roditelja u provinciju. Imala je svoje snove i želje. Naporno je učila znajući da je niko neće ozbiljno prihvatiti i ceniti njene vrednosti bez diplome. Kada je došla u veliki grad na školovanje, čvrsto je rešila da u njemu i ostane. Po završetku fakulteta zaposlila se u malom arhitektonskom birou gde nije imala baš mnogo prilike da pokaže svoj talenat, ali je strpljivo i vred no radila čekajući svoju priliku i verujući da će znati da je prepozna i iskoristi. ~ 3 ~ Foxy Zvoncica Poticala je iz male sredine. Roditelji su joj bili službenici skromnih primanja, koji su ceo svoj život njoj podredili. Otac i majka su nesebično davali sve od sebe pružajući joj ljubav, razumevanje i zaštitu. Dugovala im je mnogo, pa je uspehom u poslu želela da im se zahvali za sva odricanja i poverenje. Želela je mnogo od života i nije htela da odustane od toga. Još jednom je prešla pogledom po sobi vrteći glavom. Urediće je kada se vrati, sada je morala da se spremi za posao. Kada je izašla na ulicu, kiša je padala slabije a vetar je prestao da duva. Trebalo joj je dobrih pola sata brzog hoda da bi stigla do biroa. Uključila se u reku ljudi koji su žurili na svoja radna mesta. Većina njih je išla u pravcu centra jer su se tamo nalazili poslovni prostori svih važnijih firmi i veliki trgovački centri. Kada je došla do kraja ulice, potrčala je da je pređe dok se ne promeni boja na semaforu. Ali upravo tada neki automobil se pojavio iza ugla. Nije ga čula, a ni videla. Osetila je samo kako ju je neko naglo povukao za ruku i ona je, gubeći ravnotežu, pala na trotoar. Ne shvatajući šta se dešava, pokušala je da se uspravi skupljajući stvari iz svoje tašne koje su se rasule svuda unaokolo. Kada je ustala i podigla pogled, videla je oči hladne kao glečer koje su je streljale pogledom. Krupan visok muškarac razbarušene smeđe kose, neobrijan, stisnutih usana gledao je u nju. Tara je stajala kao hipnotisana, pos matrajući kako joj se preteći približava. Skupljenih šaka, teško kontrolišući bes, stao je na nekoliko koraka od nje. - Da li ste normalni?! Ako želite da poginete, izaberite neki drugi način a ne skakanje pod moja kola! - vilica mu je podrhtavala dok je grubo vikao. - Imate li običaj da gledate u semafor pre nego što pređete ulicu? Ili je to za vas glupost?! Bila je toliko uplašena da nije mogla da se pokrene. Ukočena od straha, nemo ga je gledala. - Da li znate da govorite? - nastavio je unoseći joj se u lice. - Ne očekujem od nekog kao vi da mi se izvini, ali bi bilo lepo da vidim da vam je bar žao zbog ovako idiotskog pretrčavanja. Zureći u grubo muškarčevo lice, Tara promuca: - Pokušala sam da stignem pre promene boje. Žurim na posao pa sam izgleda bila malo nesmotrena. - To j e vaše opravdanje. Žurite na posao. Koliko vidim, svi žure na posao, ali ne podleću pod automobile. ~ 4 ~ Foxy 1000 € BONUS Zvoncica - Iznenadili ste me... dojurili ste iza ugla... nisam se nadala... - mucala je Tara, zbunjena situacijom u kojoj se našla. On pređe pogledom duž njenog tela nezainteresovan njenim objašnjenjem. - Neodgovorno pokušavate da prebacite krivicu na drugoga. Koliko vidim, niste povređeni, a ja nemam vremena da raspravljam s vama. Okrenuo se i ušao u kola zalupivši vrata, ostavljajući je da stoji na ulici. Ispratila je pogledom skupocen džip, sve svesnija onoga što se dogodilo. Drhtavom rukom je prešla preko vlažnog čela. - Gospođice, da li ste dobro? - upita mladić koji ju je povukao za ruku. Tara ga je pogledala shvatajući da je zahvaljujući njemu izbegla nesreću. - Jesam. Mnogo vam hvala na svemu što ste učinili. Izgleda da sam bila nepažljiva. - Pa i on je mogao malo sporije d a vozi. Sigurni ste da je sve u redu? - posmatrao je njeno bledo lice. - Da, da. Samo sam uplašena, što je normalno, zar ne? Još jednom vam h vala. Mladić se nasmeši i odmahnu rukom na te njene reči, smatrajući normalnim to što je učinio i nastavi da prelazi ulicu. Tara krenu za njim drhteći celim telom. Činjenica da je mogla da nastrada nije joj izlazila iz glave. Nikada joj se to ranije nije d esilo. Bila je pažljiva i odgovorna osoba i ovo nije ličilo na nju. Bila je sve više uverenija da do neprijatne situacije ne bi došlo da je on vozio sporije. Nije bila samo njena krivica, ubeđivala je sebe. Od straha i iznenađenja nije tom grubijanu odgovorila na način koji je zaslužio. Sva se stresla kada je pomislila na dva hladna oka i lice izobličeno od besa. Trebaće joj vremena da zaboravi ovo ružno iskustvo. ~ 5 ~ Foxy Zvoncica II Biro Vama na usluzi nalazio se u mirnom delu grada, dalje od buke automobila i žagora prolaznika. Ulica je bila puna zelenila i prostranih negovanih travnjaka ispred starih kuća koje su bile naslonjene jedna na drugu, kao da jedna drugu žele da pridrže. Gospođa Olga, vlasnica biroa, i njen sin David preuredili su kuću u poslovni prostor, prijatan i za oko i za rad. Prizemlje je bila velika galerija čiji su zidovi bili ispunjeni fotografijama najvećih dostignuća u arhitekturi i najuspešnijim idejnim rešenjima zaposlenih. U uglu velike prostorije bila je garnitura za sedenje, gde su klijenti mogli da se odmore, popiju kafu ili prelistaju stručni časopis kako bi lakše objasnili svoju zamisao. Na spratu su bili ateljei u kojima su radili zaposleni. Naručioci su uglavnom bili srednjestojeći ljudi koji su hteli da projektima daju lični šarm i pečat, retko dozvoljavajući arhitekti mogućnost da realizuje svoju ideju. Biro je sjajno ispunjavao njihove želje pa su ga preporučivali drugima. Gospođa Olga se strogo pridržavala pravila da je pozitivan imidž i odanost klijentu geslo od kog nema odstupanja. Sve u svemu, ne previše obećavajuće za one koji su imali ideje i želju da svojoj mašti dopuste slobodu. Tara je znala da se, ukoliko želi više, mora probiti do viših slojeva. Skoro trčeći je ušla u lep i svetao atelje i odmah produžila prema malom kupatilu koje je bilo u njegovom sklopu. Petra, sitna plava devojka koja je s njom radila, preplašeno ustade i pođe za njom. - Šta se desilo? - Skoro sam podletela pod automobil. On je vozio prebrzo, a ja sam pretrčavala - nepovezano je pričala Tara. - Smiri se. Ništa ne razumem - pokušavajući da shvati o čemu se radi, Petra ju je umirivala. - Hajde, umij se i očisti, a ja ću skuvati kafu. Tari su ruke još uvek drhtale dok je šoljicu toplog napitka prinosila ustima. Kada je završila priču, duboko je uzdahnula i pogl edala koleginicu. - Jedno sasvim obično jutro mogla sam da pretvorim u tragediju. ~ 6 ~ Foxy 1000 € BONUS Zvoncica - Važno je da se sve dobro završilo. Nemoj više da razmišljaš o tome. Pokušaj da zaboraviš tog neotesanka jer u svemu tome ima i njegove krivice, ne samo tvoje. Telefon na Pe trinom stolu zazvoni. Gospođa Olga želela je da vidi Taru i ona ustade i krenu ka njenoj kancelariji. Krupna žena stajala je pored velikog stola od mahagonija, koji je zauzimao trećinu prostorije. Olga je bila impozantne visine, čvrsto građena, visoko natapirane pepeljaste kose. Usne su joj bile crveno našminkane, a trepavice debelo namazane, što je još više naglašavalo njene godine. Videlo se da je nekada na tom previše našminkanom licu prebivala lepota. Neukus koji je imala u šminkanju i oblačenju bio je u potpunom neskladu sa prefinjenim ukusom koji je imala kada su građevine bile u pitanju. - Tara, dušo moja, nešto si bleda. Da li je sve u redu? - materinskim tonom joj se obratila, gledajući u vlažne delove njene odeće. - Sve je u redu. Imala sam malu nezgodu. Nema razloga da brinete. Sada je stvarno sve u redu. - Dobro, dušo. Sedi. Hoćeš li da popiješ kafu ili sok? Taru obuze neki strah. Jutro je počelo loše, još samo bi trebalo da i na poslu ima probleme. Nikada se niko nije žalio na njen rad. Mušteri je su imale samo reči hvale. Poštovala je njihove želje i strogo se držala rokova. Do sada na ovaj način nije pozivana u kancelariju gospođe Olge. Svako jutro imali su radni sastanak, ali svi zajedno. Trudila se da deluje mirno dok je čekala da čuje zašto je pozvana. - Ti si, dušo, kod nas dve godine, zar ne? - nastavi gospođa ljubazno. - Da. - Nadam se da ti je vreme ovde provedeno bilo prijatno, premda znam da se ovde baš nisu ispunila tvoja očekivanja i želje. Tara je slušala pažljivo. Nije joj nimalo bio jasan razlog tog govora. Nije se žalila, niti omalovažavala poslove koje je dobijala. - Vidim da si zbunjena, pa da pređem na stvar. Ti si vrlo talento vana devojka, štaviše, jedna od najtalentovanijih s kojima sam radila. Zato mislim da je šteta da sediš ovde i obavljaš poslove prosečnog arhitekte. Zato sam pre mesec dana poslala tvoj rad na jedan konkurs. Ništa ti nisam rekla jer nisam želela da se razočaraš ako se sve dobro ne završi - gospođa pogleda Taru ispitivački, praveći dramsku pauzu nekoliko sekundi. - Jutros sam dobila odgovor. Izabrana si među petnaest kandidata. Bila si najbolja. Čestitam! Vreme je da svoj dar pokažeš ostatku sveta. ~ 7 ~ Foxy Zvoncica Tara je ćuteći gledala gospođu Olgu. Usta su joj bila suva od uzbuđenja, a srce je kucalo kao ludo. - Devojko, da li shvataš šta sam ti rekla? - Da. U stvari, mislim da sam shvatila. Ne znam šta da kažem. Toliko ste me iznenadili da nisam sigurna da li sanjam ili mi se to stvarno događa. - Najlepše sam sačuvala za kraj. Konkurs je raspisala firma Graditelj, a ti znaš da je njen vlasnik Adam Fišer. Koliko mi je poznato, san svakog arhitekte je da radi s njim - ponosno završi gospođa Olga. - Adam Fišer?! - presrećna Tara skoči sa stolice. - Gospođo Olga, nemam reči da vam se zahvalim. To je nešto najlepše što je moglo da mi se desi. Vi ste divni. - Sutra treba da ideš u njegovu kancelariju na razgovor. Ako to nekim slučajem nije ono što želiš, kod nas možeš uvek da se vratiš. Tara je zagrli i poljubi. Gospođa joj se nasmeši i pruži vizitkartu. - Sutra oko podne da si tamo. Tu ti je adresa. Srećno, Tara. Želim ti mnogo uspeha. Smatrajući da je završila svoj deo posla, gospođa Olga je sela za svoj veliki sto i prepustila se pregledanju pošte. Kada je izašla iz kancelarije, Tara je stajala nekoliko minuta naslonjena na vr ata. Gomila emocija preplavila je njeno telo. Suze sreće koje su klizile niz njene obraze, nije mogla da zaustavi. Tog trenutka Stefan joj je strahovito nedostajao. Želela je da s njim podeli svoju sreću ali je morala da sačeka veče dok se vrati sa utakmic e koju je prenosio. Obrisa lice i pomisli na roditelje. Oni će biti beskrajno srećni što joj se ukazala mogućnost da živi svoj san. Još uvek u neverici, zurila je u vizitkartu. Sutra ide na razgovor u firmu koja je bila svetski priznata. Tiho je prošaputal a: “ Počelo je ”. ~ 8 ~ Foxy 1000 € BONUS Zvoncica III Bilo je tačno jedanaest časova kada ju je taksi dovezao u centar grada. Sat vremena, koliko joj je preostalo do sastanka, Tara je odlučila da provede u šetnji. Razgledajući izloge, trudila se da se pribere kako bi ostavila što bolji utisak. Morala je delovati opušteno i sigurno kako bi stekli poverenje u nju i njenu stručnost. Malu je pomoć sinoć imala od Stefana. Izašli su na večeru da bi proslavili njen novi početak, a pričali su uglavnom o njegovom putu u Nemačku. Stefan je bio majstor da svaku priču preokrene u svoju korist. Sa osmehom je propratio njenu ljutnju na vozača koji je umalo nije udario kolima, a sa par rečenica prokomentarisao njen novi posao. Nije mu davao poseban značaj, čak se jednog trenutka zapitao šta će joj sve t o kad je već imala jedan lep i siguran. Ipak, na kraju večeri, shvatajući koliko je njoj to važno i koliko je to značajan korak u njenom životu i karijeri, poželeo joj je mnogo sreće. Stigavši pred poslovnu zgradu od desetak spratove, pronašla je ime firme na jednoj od mnogih ploča. Duboko je udahnula i ušla. Na sredini je stajala elegantna recepcija i uniformisani maldić za pultom. Tara mu se predstavila i rekla da ima ugovoren sastanak. Mladić ju je najavio telefonom i ljubazno uputio na sedmi sprat. U li ftu, posmatrala je svoj lik u ogledalu, dok je prstima prelazila po dugoj crnoj kosi koja joj je padala niz leđa. Nežni svetao ten i krupne zelene oči uokvirene dugim trepavicama još više je naglašavala tamna kosa. Usta su joj bila puna i senzibilna. Ona ih je smatrala prevelikim, a ne poželjnim. Tamna suknja, malo iznad kolena, nije naglašavala duge noge već odmerenost. A limun žuta boja svilene košulje s jedva vidljivim cvetnim uzorkom činila ju je lakom i lepršavom, izborom odeće name ravala je da ostavi utisak poslovnosti i elegantne ležernosti. Kada je izašla u hodnik, ugledala je vrata od teške hrastovine, a na mesinganoj pločici je pisalo GRADITELJ - ADAM FIŠER. Polako je otvorila vrata i ušla. Ono što je videla, nadmašilo je sva njena očekivanja. Tri muškarca i jedna mlada žena odeveni u farmerice i komotne majice, sa sportskom obućom na nogama opušteno su sedeli oko velikog stola zaneseni razgovorom. Umesto luksuznih kancelarija prostoriju su ispunjavala tri odeljka s jednostavnim staklenim p regradama. Hrpe papira bile su razbacane po radnim stolovima, a na kompjuterskim ekranima videli su se nedovršeni radovi. Toplinu prostoru davalo je mnogobrojno cveće u saksijama i slike ~ 9 ~ Foxy Zvoncica na zidovima. Posmatrajući prostor, pogled joj se zadrža na Van Gogovoj mrtvoj prirodi “Bela vrba” . Uvek se divila toj slici holandskog slikara rađenoj na drvenoj ploči. Rošakova skulptura i još nekoliko umetničkih dela na pravi način su pokazivali istančani ukus vlasnika. Tada ju je devojka primetila i uputivši joj srdačan osmeh, krenula ka njoj. - Zdravo. Ti mora da si Tara? - upitala je i uz stisak ruke brzo joj se predstavila. - Nina. - Drago mi je. Nina je povede ka grupi mladih ljudi. - Šef se izvinjava što nije mogao doći na današnji sastanak. Morao je iznenada da otputuje - objašnjavala je Nina. - U ovom našem poslu uvek nešto iskrsne. Izvoli, sedi ovde. - Hvala. Da li to znači da ću morati da dođem neki drugi put? - Ne, nikako - sa osmehom je prekinu Nina. - Šef je oduševljen tvojim načinom rada. To je u redu. Ja ću te informisati o svemu što te interesuje. Opusti se. Mi smo ozbiljna firma. Nemoj da te zavara skromnost ovih prostorija. Naš šef, a i mi s njim smatramo da su dela mnogo važnija od mesta na kom radimo. Niko od nas ne pati od luksuznih kancelarija - govorila je s ponosom u glasu. Nije Tari stalo do impresivnih kancelarija, ali do poštovanja jeste. Imala je osećaj da to što Adam Fišer nije smatrao važnim da je dočeka i objasni o kakvom poslu je reč, samo pokazuje da i ne ceni mnogo njen rad, već samo da im je hitno potreban asistent, a ona je jednostavno bila bolja od ostalih. Pogled joj se stalno vraćao na ekran Nininog kompjutera. Projekat koji je na njemu bio zaokupio joj je pažnju. Sve na slici je izgledalo savršeno ali je ipak nešto nedostajalo. - Nešto nedostaje - reče Nina kao da joj čita misli. - Već dva dana pokušavamo da odgonetnemo šta. Nina je nastavila da priča o željama koje su uneli u crtež, ali ipak nisu bili zadovoljni. Rad još uvek nisu predali jer nije delovao kao celi na. - Da li smem da probam? - gledajući zadubljeno u sliku, upita Tara. Stidljivo je dala nekoliko grubih ideja koje je Nina vešto unosila u kompjuter. Na opšte oduševljenje, to je bilo to. Denis, jedan od mladića koji je stajao pored Nine, zadovoljno reče: - Bravo! Adam je bio u pravu kad je rekao da nam treba sveža krv. Čim je ugledao tvoj rad, znao je da si ti ona prava. ~ 10 ~ Foxy 1000 € BONUS Zvoncica Zaboravljajući na vreme, Tara poče da iznosi ideje kako da se završi projekat. Sati su prolazili, a oni su uživali u poslu kao u igri. Kada je Nina izvela poslednji potez koji je Tara predložila, nastupile su iskrene ovacije. - Savršeno - rekoše uglas. - Još samo ostaje da šef potvrdi i potpiše, i vlasnik može da preuzme nacrt. Bili su kao velika porodica. Nije bilo zavisti ni ljubomore, važno je bilo da je ide ja dobra i da posao bude uspešno završen. Tari se svidela ekipa mladih ljudi s kojima bi treba lo da radi. Svi su bili talento vani i uspešni, inače ne bi radili za Adama Fišera. Veče je uveliko palo kad su napustili zgradu. ~ 11 ~ Foxy Zvoncica IV Ležeći na krevetu, Tara se zagledala u dvostruka staklena vrata terase. Žućkasti snop jutarnjeg sunca probio se kroz staklo, padajući joj na lice. Dok su joj misli uzburkano letele, štipala se za ruku da se ubedi kako je ono što joj se događa stvarnost. Celu noć se okretala u krevetu i otkrivala, ne uspevajući da se opusti. Bila je prezadovoljna. Toliko je bila oduševljena Adamovom ekipom da se odmah osetila delom tima. Ležernost i neusiljenost s kojom su obavljali posao, fascinirali su je. Nina joj je kasnije objasnila da je šefu izuzetno žao što se nisu odmah upoznali, jer on insistira na ličnim odnosima sa svima koji rade u njegovom timu. Na pitanje gde će graditi, odgovor je bio Venecija. Čuvši to, Tara je zanemela od šoka i oduševljenja. Prvi posao s njima i odmah u gradu koji sv ojom arhitekturom prkosi celom svetu. Drugi šok je bio kada je čula da na put kreću za dva dana. Poznati italijanski režiser želeo je da na svojoj kući dogradi novo krilo u kojem bi se nalazila dvorana za prijeme i velika sala za filmske projekcije. Na put su išli Adam, Denis, Nina i Tara. Šef, kako je Nina volela da ga zove, smatrao je da računan ne mogu da zamene oštro oko niti da istinski dočaraju objekat na kome treba raditi. Njegova smelost kada je posao u pitanju, nije poznavala granice. Da bi prihvatio nešto da gradi, morao je da bude siguran da će to uraditi savršeno, a ovo je bio jedan od većih izazova u njegovoj karijeri pa nije želeo da dođe do greške. Tara je u glavi imala spisak stvari koje treba da obavi. Na prvom mestu je bila poseta roditeljima. Imala je želju da s njima podeli ra dost. Sve se dešavalo neverovat nom brzinom. Nije imala vremena da sredi osećaje i razmišlja o iznenadnoj sreći. Za pakovanje joj nije trebalo mnogo vremena. Oblačila se uglavnom sportski. Trudila se da joj garderoba bude praktična i udobna. Više je voljela da izgleda pristojno nego provokativno. Iznajmila je automobil i krenula prema malom gradu u unutrašnjosti gde su živeli njeni roditelji. Skrenula je sa glavnog puta, spuštajući se putićem koji je krivudao duž korita reke. Otvorila je prozor i uživala u prijatnom mirisu rastinja. Mali grad, šarenog kolorita na svakom koraku, pružao je sliku gostoprimstva i topline. Najlepše godine svoje mladosti provela je u njemu. Volela ga je svim srcem i uvek su joj prijale posete roditeljima. ~ 12 ~ Foxy 1000 € BONUS Zvoncica Njihovo razumevanje joj je vraćalo samopouzdanje i posle svakog razgovora sa njima bila je orna da nastavi dalje. Gospodin Toma, proćelav, bradat, dobroćudan čovek, sedeo je na terasi i odmarao se posmatrajući prolaznike. Primetio je nepoznat automobil još dok se približavao njihovoj kući. Nije očekivao goste, pa ga je zvuk automobilskog motora uznemirio. Polako je ustao sa stolice i protegao se. Leđa su ga bolela od dugog rada u bašti. Kada su se kola zaustavila ispred lepe kuće od crvene cigle, okvirene belim malterom, on prepozna devojku koja je izlazila iz njih. Lice mu se ozari. Njegova mezimica je došla da ih poseti. - Barbara! - viknu on svoju suprugu i požuri da izađe pred Taru. Gospođa Barbara zbunjeno pogleda u muža koji je žurio prema kapiji. - Šta se desilo? - upita uplašeno. - Došla je naša Tara - odgovori on razdragano. Tara im je išla u susret. Nasmejanog lica posmatrala je svoje roditelje. - Mama, tata kao ste? - Dete moje! - majka je zagrli i obasu poljupcima. - Mnogo s i nas obradovala. Zašto nisi javila da ćeš doći? - Šta ima da javlja? - prekori je muž. - Treba da dođe kad god ima vremena. Kćerka ga zagrli i poljubi. - Iznenada sam odlučila. Nisam mogla da otputujem, a da vas ne vidim. - Lepo od tebe - zadovoljno reče njena majka. Zajedno su pošli prema kući. Ponosni roditelji nisu moglu da skinu pogled sa svog obožavanog deteta. - Gde je tetka? - upita Tara. - A, ta nikada ne miruje. Otišla je u posetu prijateljici. Biće joj žao kad čuje da si bila, a ona te nije videla - odgovori Barbara. Kuća je bila prostrana, udobno nameštena. Ušli su u dnevnu sobu, koja je skoro cela bila u staklu. Bila je puna svetlosti, zato je delovala vedro, harmonično i odisala dobrodošlicom. Kroz nju su izašli na verandu okupanu sunčanim zracima. Do njih je sa svih strana dolazio cvrkut ptica koje su se gnjezdile u visokim krošnjama drveća svuda oko kuće. Seli su za okrugli drveni sto na kome se nalazila činija puna voća. - Da li si gladna? - upita je majka. - Ne, ali bih mogla da nešto popijem. ~ 13 ~ Foxy Zvoncica Otac ju je posmatrao ćuteći. Retko su je viđali u poslednje vreme, pa je želeo da uživa u svakom trenutku. - Zašto Stefan nije došao? - iznenada upita otac. - Ima posla u redakciji. On večeras putuje. Zamolio me je da obiđem i njegove roditelje, ali ne verujem da ću imati vremena. - Kako ste vas dvoje? Sada ćete biti dugo razdvojeni - zabrinuto upita Toma. Stefana je znao od malena. Njegovi roditelji žive samo dve ulice dalje od njih. Mladić mu je bio simpatičan, pomalo vetropirast, ali mu se sviđala njegova vesela priroda. - Zbog njegovog posla mi smo često razdvojeni, pa smo navikli - odgovori ona ne želeći da roditelji brinu. - Tatu i mene sve interesuje u vezi tvog novog radnog mesta - nestrpljiva je bila majka. - Kako su ti se dopale nove kolege, da li si upoznala šefa? - I sama još uvek malo znam. Na prvi pogled sve me je tamo oduševilo. Sviđa mi se njihov način rada. To sam oduvek želela, o tome sam maštala. Možete misliti kako se osećam i koliko sam srećna što mi se ukazala ovakva prilika. Mogu mnogo da naučim i mnogo da pružim - raspoloženo je pričala Tara. - Ipak bih voljela da si upoznala gazdu. Nadam se da je dobar č ovek. Kako izgleda biro u kome ćeš raditi? Barbara prekinu razgovor kada je čula zvižduk čajnika. Požurila je u kuhinju. Oči su joj se ispunile suzama. Sreća njene kćerke joj je bila najvažnija. Želela joj je uspešnu karijeru ali se i plašila što odlazi na put s ljudima koje ne poznaje. Odlučno je odmahnula glavom i nasmešila se. Nije želela da njena devojčica vidi suze, pa makar one bile i suze radosnice. Tara je s ljubavlju posmatrala majku, dok im je sipala čaj u šolje. Njeno milo lice je izgledalo zabrinuto. Kosa gospođe Barbare je bila dignuta u punđu pričvršćenu crnim ukosnicama. Rukavi njene kućne haljine šuškali su dok se kretala oko stola. Uvek joj se divila. Bila je žena odana svojoj porodici, trudila se da udovolji svakoj njihovoj želji. - Kako je lepo sedeti na verandi - reče Tara i duboko uzdahnu. - Nedostaje mi ovaj vazduh, mir, a vi mi najviše nedostajete. - A ti dolazi češće - brzo reče otac. - Kada misliš da ćeš upoznati tog Adama Fišera? - majka nije odustajala. Tara je strpljivo odgovarala na sva njihova pitanja. Znala je da im to mnogo znači i htela je da zadovolji njihovu znatiželju. ~ 14 ~ Foxy 1000 € BONUS Zvoncica Dugo su sedeli za stolom i razgovarali. Smejali su se i šalili. Odavno se nije osećala tako bezbrižno i ispunjeno. - Za pet minuta će ručak - reče majka dok je ustajala od stola. - Tomo hajde sa mnom da mi pomogneš. Kada su roditelji otišli u kuhinju Tara je pošla u svoju sobu da uzme neke stvari koje su joj trebale za put. Soba joj se nalazila u potkrovlju. Uvek joj je bila puna svežeg cveća. Stala je uz prozor i posmatrala veliki razgranat hrast čije su grane dodirivale okno. Sve oko nje joj je budilo uspomene. “ Šta mi je? Od sutra mi se menja život, a ja razmišljam o detinjstvu, ” pomislila je. Pošla je prema plakaru. Uskoro će napustiti roditeljski dom. Htela je još malo vremena da provede sa Stefanom dok on ne krene na put. ~ 15 ~ Foxy Zvoncica V Dva dana su prošla kao u snu. Pogledala je u sv oje dve velike putne torbe i nasmešila se, počinje novo poglavlje u njenom životu. Jedan deo puta preći će autobusom, a onda brodom do Venecije. Blistav od čistoće, s mornarima koji su užurbano obavljali poslednje poslove pre isplovljavanja, brod je čekao putnike. Sunce se visoko uzdiglo, prijatno grejući. Nebo glatko bez oblaka, a vazduh čist i lagan. Okrenuvši lice prema suncu, Tara podiže glavu upijajući toplinu, a tanka tamnoplava marama oko njenog vrata zaleprša na blagom povetarcu. Čuvši svoje ime, okrenula se i ugledala Nininu kratko ošišanu crvenkastosmeđu kosu. Bila je kratkovida, pa su veći deo njenog simpatičnog lica prekrivale naočare. - Već sam se uplašila da ćeš zakasniti. Hajde odmah da se ukrcamo. Ne bih želela da brod isplovi bez nas dve - n asmeja se Nina i uze jednu torbu od Tare da joj pomogne. Na brodu je bilo mnogo putnika. Čuli su se razni jezici sa svih strana sveta. Brod pisnu, zahukta se i lagano poče presecati talase. Nina nije baš najbolje podnosila plovidbu pa je odlučila da ostane u kabini do večere. Tara je uzbuđeno posmatrala more. Za nju je i taj kratak put do Venecije predstavljao doživljaj. Bila je to njena prva plovidba i prva poseta Italiji. Brod je plovio, a boja mora se stalno menjala. Obala se gubila, a more bivalo sve šire, kao da se razliva preko kopna. Bila je beskrajno srećna. Uživala je svim srcem u lepoti plovidbe i broda, žaleći što put traje samo jednu noć. Malo je posmatrala tajanstveno more, a malo putnike koji su se, raspoloženi i zadovoljni, šetali palubom il i odmarali na ležaljkama. Pokraj nje prođe kapetan broda, snažan i krupan muškarac. Bio je elegantan kao i svaki pomorac i ljubitelj ženskog pola. Pogled mu se zaustavi na lepoj devojci koja je stajala sama pored ograde. Nasmeši joj se, nakloni i produži dalje. Dok je odlazio, pratila ga je sa smeškom razmišljajući koliko će još sresti devojaka i podeliti osmeha i komplimenata. Jedan visok muškarac brzim je koracima prelazio palubu. lako je bio udaljen, nešto u tom muškarcu pokrenulo je nemir u njoj i kako se približavao, postajala je sve nervoznija. U trenutku Tara se ukoči. Otvorenih usta, u neverici je zurila u njega. Munjevito joj se javila slika onog groznog jutra. Pred njom je stajao isti onaj muškarac, doduše obrijan i vrlo elegantno obučen, ali ipak on. ~ 16 ~ Foxy 1000 € BONUS Zvoncica Pitala se šta radi na brodu. Hoće li je prepoznati i nastaviti da vređa? U času kad je muškarac prišao sasvim blizu, primetila je njegovo zaprepašćenje i to joj je dalo samopouzdanje i prednost. - Stanite! - rekla je glasno. - Napravite li još jedan korak ka meni, zvaću kapetana. Jako dobro vas se sećam, ali ovog puta neću dozvoliti da se bezobrazno ophodite prema meni. Užasno ste me uplašili i uvredili onog jutra! Niste mi pružili priliku da objasnim, a nijednog trenutka niste doveli u pitaje svoju br zu vožnju. Čovek je hteo nešto da kaže ali mu ona ne dozvoli, iznervirana polusmeškom koji mu je poigravao na licu. - Ne znam šta tražite na ovom brodu. Trudiću se da mi vaše prisustvo ne pokvari užitak putovanja - rekla je, a on je slegao ramenima i posma trao je sekund-dva. - Ni ja baš nisam lud od sreće što sam vas sreo - ironično reče. - Vi ste opasnost na brodu. Iskreno se nadam da nećete, kako vi kažete, biti nesmotreni. - Ovde se, gospodine, osećam sigurno jer nema vašeg džipa. Kada ste vi uključeni u saobraćaj, pešacima je bolje da ne prelaze u licu - Tarine zelene oči sevale su od ljutnje. Taj neotesani skorojević opet ju je iznervirao. - Nadam se da se više nikada nećemo sresti - završi Tara razgovor i okrenu se prema moru. - Tu se slažemo. Samo nemojte da se previše naginjete preko ograde jer ćete završiti u vodi, a to bi nam svima donelo samo neprijatnosti - podrugljivo reče i produži dalje. Tara je drhtala od besa. Nervirali su je prepotentni muškarci. Kada je odmakao dovoljno daleko, sa olakšanjem je odahnula i krenula u kabinu da se spremi za večeru. Adam je bio pod utiskom iznenadnog susreta. Bio je iznenađen njenim napadom. U poslednje vreme imao je dosta obaveza pa je na taj incident skoro zaboravio. Koliko se sećao, onog jutra jedva da je progovorila, a sada joj se jezik baš razvezao. Bila je veoma lepa, ali nije bila njegov tip. Suviše arogantna za njegov ukus. Voleo je nežne, tihe žene. Želeo je da se posle napornog dana opusti i uživa, a ne da mora da je zabavlja i sluša njena naklapanja. Ovu svađalicu ne bi želeo često u svom društvu. Nije imao vremena da o njoj razmišlja, čekao ga je važan posao. Više od svega je želeo da gradi u Veneciji i zato je svu svoju pažnju i energiju usmerio na taj posao. Jedva je čekao da upozna novu saradnicu koj u je odabrao na osnovu njenog rada. Imao je osećaj da mu je vrlo bliska po načinu razmišljanja kada je posao u pitanju, a takav asistent mu je sada bio najpotrebniji. Kuća režisera je bila veoma stara građevina i krilo koje ~ 17 ~ Foxy Zvoncica treba da se doradi mora da deluje kao da je oduvek bilo njen sastavni deo, a to neće biti jednostavno. - Denise - obratio se prijatelju koji je sedeo s njim za stolom u trpezariji i ispijao aperitiv pre večere. - Ti znaš koliko je ovaj posao važan za nas i siguran si da je ta devojka dobar izbor. Video si je i razgovarao s njom. Reci mi kako izgleda. - Izvanredno zgodna - munjevito odgovori Denis. - Duga crna kosa, visoka, divne zelene oči, a noge da i ne spominjem. Fantastična, jednom rečju. - Uozbilji se. To što si nabrojao nije od značaja za posao. Poslove ne dobijamo na osnovu fizičkog izgleda, već zahvaljujući kvalitetu rada. - Izuzetno inteligentna i brza u razmišljanju. I sam si video rad koji smo uz njenu pomoć završili. Ideje prosto vrcaju iz njene glave. Na žalost, lepa Tara ima mladića - tužnim glasom završi Denis koji je voleo društvo lepih devojaka. Nije bio zgodan, bio je sklon gojenju, ali je njegova vitalnost bila neizmerna. Trpezarija broda je bila velika i luksuzna, sva u bordo i zlatnim tonovima. Stolovi su bili puni gladnih putnika, pa se sa svih strana čulo zveckanje posuđa i čaša. Nina i Tara su nekoliko trenutaka stajale na ulaznim vratima i tražile sto za kojim su ih čekali Adam i Denis. Tara je bila nervozna. Osećala se kao školarac pred upoznavanje s novim učiteljem. Vezane kose, u pantalonama i tamnoplavoj svilenoj košulji izgledala je sveže i lepo, pa je privukla poglede mnogih muškaraca kada je ušla. - Stižu devojke - reče Denis Adamu i mahnu im rukom. Tari i Adamu su se sreli pogledi. - Eno Denisa i šefa - ugleda ih Nina i pođe prema uglu gde se nalazio sto. Tara je netremice gledala u nepoznatog muškarca pored Denisa, pokušavajući da u glavi složi ono što je upravo čula. Neotesani muškarac bio je Adam Fišer. Stajala je na sredini trpezarije. Nije mogla da nap ravi ni korak. Nina je začuđeno pogleda. - Hajde. Što si stala? - Ja ne mogu dalje - promuca Tara. - Vratiću se u kabinu. Mislim da nije trebalo da prihvatim posao. - Dobra šala. Malo kasno si se setila da ne želiš posao. U čemu je problem? - Veruj mi da nije šala. Kada me tvoj šef bude video, reći će ti isto. ~ 18 ~ Foxy 1000 € BONUS Zvoncica Od hladnoće Adamovog pogleda trpezarija joj se vrtela u glavi. Ruke su joj mlitavo visile niz telo dok je očima prelazila preko njegovog lica. Smeđa uredno začešljana kosa svetlucala je pod svetlošću neonki, još više ističući plavetnilo očiju. On je bio tip muškarca kojeg bi većina devojaka poželela. Pravilan nos, čvrsta brada, dobro telo. Pravi atle ta. Nina je povuče za ruku. - Hajde da sednemo. Smetamo. Gosti i konobari ne mogu da prolaze. Denis srdačno pozdravi devojke, pa predstavi Taru Adamu. Adam se nasmeja glasno, vrteći glavom u neverici. - Ja mora da sam kažnjen za nešto. Gospođica i ja se znamo od ranije. Imao sam čast da je dosada sretnem dva puta. Doduše, susreti nam nisu bili baš prijatni, ali su nezaboravni. Tara bi se najradije okrenula i pobegla, ali je ipak hrabro izdržala njegov pogled. - Nažalost, gospodin je u pravu. Bila su to dva vrlo neprijatna susreta. Sada kad znate koga ste zaposlili, pretpostavljam da se kajete. Ja sam spremna da napustim vašu ekipu i da se vratim kući. - Kako? Plivajući? Zar ne misliš da bi to bilo nepošteno prema kolegama koje računaju na rad s tobom? Uplašila si se odgovornosti? Naravno da nisam. Pretpostavila sam da ne želiš saradnju sa mnom. Čini mi se da nisam na visini tvojih očekivanja - Tara prihvati razgovor bez formalnosti. - To ću ipak morati ja da odlučim. Pošto je posao izuzetno važan za moju firmu, a nemam vremena za traženje novog asistenta, moraću da se pomirim sa situacijom. Ti si talentovan arhitekta, a da li mi se dopadaju tvoji postupci kao čoveka, ovog puta neće biti važno. - Ja sam pošten i savestan radnik i čovek - odgovori ona, boreći se sa suzama. - Da li bi nam neko rekao o čemu se radi? - upita Nina vidno zbunje na novonastalom situacijom. Adam pokuša da u par rečenica opiše oba njihova susreta. Kada je završio, pogleda u Taru. - Tvoju verziju mogu da čuju kasnije. Sada da večeramo. Tara je više brljala po tanjiru nego što je jela. Posle izvesnog vremena izvinila se glavoboljom i izašla na palubu. Svi njeni snovi odjednom su se srušili. Od svih ljudi na svetu ona je morala da dođe u konflikt baš sa Adamom Fišerom. Bilo joj je jasno da ju je zadržao u ekipi jer mu je potreban radnik i da zbog toga nije nimalo srećan. ~ 19 ~ Foxy Zvoncica Toliko se radovala i maštala o novom poslu. Suze su joj potekle niz obraze dok je stajala uz ogradu palube i posmatrala more. Sumrak se sve više zgušnjavao i skrivao vidik na pučini. Tamna crna površina protezala se svuda unaokolo, a nad njom je bilo sivo nebo sa zvezdama. Mesec je počeo da se pojavljuje, razbacujući po talasima svoje treperave zrake. Rukom je obrisala vlažne obraze i uzdahnula. Tužnim pogledom je posmatrala mirno more. Na njemu su se igrali samo penušavi talasi oko broda, a u daljini je svetlucao poneki usamlje ni svetionik. Adam Fišer je imao potpuno iskrivljenu sliku o njoj. Ona nije bila goropadna i napadna. Strah od moguće nesreće u njoj je izazvao tu burnu reakciju. Bila je mirna i tolerantna, ponekad čak i previše, smatrali su njeni prijatelji. Volela je posao za koji se školovala i jedino je on u njoj znao da pokrene lavinu emocija. Nije znala kako tom grubom čoveku da pokaže da je pogrešio kada je njen karakter u pitanju. Izgradio je svoje mišljenje na osnovu jednog njenog postupka. Sve što od nje bude zahtevao u Veneciji, uradiće najbolje što bude mogla, a kad se vrate, zahvaliće se na ukazanom poverenju i vratiti kod gospođe Olge. Put na kome je mislila da će uživati, postao je njena noćna mora. Jedna muška silueta pojavi se na pramcu na kome se nalazila. Priđe samoj ogradi broda i osta stojeći, gledajući more i mesec koji se u njemu kupao. Stajao je nepomično, zadubljen u sanjarenje koje izaziva pučina. Polako se okrenuo. U polusvetlu noći koju je samo mesec obasjavao, ona spazi dva plava oka. Lice mu je bilo mirno dok ju je posmatrao. - Ja sam baš pošla u kabinu - tiho reče Tara kada ga je prepoznala. - Ne moraš da bežiš. Slobodno uživaj u lepoj noći. Ja ionako idem do kapetana. - Ne bežim. Umorna sam i trebalo bi da legnem. Bio je ovo dug dan - Tara je nervozno pričala. - Tara, da raščistimo neke stvari. Od sutra, pa najmanje dve nedelje bićemo skoro stalno zajedno. Moraćeš se navići na moje društvo, ma koliko ti ono bilo neprijatno - gledao je u njene uplakane oči. Bilo mu je žao što je bio grub. - Poku šajmo da zaboravimo na naš nesporazum i da pokušamo da se slažemo, bar dok ne završimo posao. - Dobro - reče ona i nasmeši mu se. - Laku noć, Adame. Adam je još malo ostao na palubi. Voleo je noći na moru. Mučilo ga je pitanje da nije možda pogrešio u proceni ove devojke. Imala je tople oči i divan osmeh. S tako milim licem nije mogla biti loš čovek. Ipak, vreme će pokazati da li je dobar čovek i radnik. ~ 20 ~ Foxy 1000 € BONUS