LUDILO KRITIČARI Šta de redi kritičari nakon x godina? "Patila od depresije (po nalazima), živela na ulici (radosno), pisala je neliterarno." Ja du se smejati i poslati im poetski roman “Ljudi ne umiru, ljudi”... 6 NEZABORAVAN DAN Primetila sam čoveka iza gomile drugih ljudi koji su žurili, pričali, mahali i ispunjavali delid grada upečatljivom slikom urbanog ceremonijala. On mi se lagano približavao kao da ide ka zacrtanom cilju. Nisam skretala pogled. Pomerila bih glavu ako bi mi ga neko zaklonio. Na svašta sam pomišljala i bila sigurna da de me njegova reč uzdrmati najsnažnije za života. Kada je bio na metar od mene, pogledi su nam se susreli... On je imao opušteno, veoma privlačno lice. Rekla bih da je prevalio osamdesetu, ali da je i sada sličan detetu. Niko drugi nije me interesovao. Odbrojavala sam: sad tri, sad dva, sad jedan... Deka me je dotakao rukom i košuljom. Onda je nastavio dalje, pažljivo dirigujudi štapom za slepe u drugoj ruci koju nisam ni naslutila. Eto, prošao j e kao i taj nezaboravan dan. 7 DELO Pisala je lagano pomerajudi olovku. Vradala bi se često da ispravi jedva primetnu grešku. Na kraju svake rečenice, dodavala je minijaturni crtež umesto tačke. Bilo je vrude letnje popodne. Nije joj smetao znoj što je kapao sa čela preko sveske. On je nijansirao stranu poznate književnice. Obedali su joj izdavanje dela kad ga bude završila. Pitala je samo nešto. Klimnuli su glavama. Sahranili su je sa podignutom rukom i stisnutim olovkama. 8 ZATO Razmišljala sam šta bih mogla da napišem. Svaka je misao sebe samu zapisivala. Na kraju krajeva, zamolila sam ih za zbirku. One su se nasmejale i prikrile bez pozdrava. Eto, zato nemam vremena da umrem. Zato. 9 POLA VEKA Na klupi u parku, sedelo je dvoje mladih. Nešto su tiho pričali. Kada su zadutali, on je pogledao nju, ona njega. Zatim, on je okrenuo glavu na drugu stranu, ona je svoju spustila u krilo. Privuklo me je ovo dešavanje. Prišao sam bliže. On je ustao i otišao negde. Ona se nije pomerila. Stupio sam još korak -dva napred. Nisam ni disao. Ved se veče spuštalo, zatim nod bez ijedne sijalice u blizini. Šta de biti s devojkom? Samo sam gledao i razmišljao. Ko zna kolko se dugo ovo odigravalo? Najednom, osetih uspor eno svitanje. Odlučio sam da joj priđem sasvim, ali: nije bilo devojke, nije bilo klupe, ni parka, ničega! samo lupanja srca od pre pola veka. 10 DELFIN Sanjala sam kako hodam pučinom talasastog mora. Bila sam mirna, a totalno opčinjena. P reda mnom se naziralo Sunce na izlasku. Nastavila sam njemu kao neiscrpnoj sredi. Lagano, iz vode u daljini, virila je glava delfina. Kad sam mu se približila sasvim, uzdigao se raširenih krila i pitao: "Stvarno misliš da sanjaš?" 11 OSMEH Nije pazila na sebe jer je pazila na druge. Nije pomišljala da radi nešto pozitivno. Takođe, ni negati -vnom prema sebi nije pridavala značaja. Kada su joj rekli: "tako deš umreti!", nasmejala se i umrla. 12 USPEH Probudio se znojav, ustao je, umio se i obukao. Otvorio je pažljivo vrata, ušao u cipele, krenuo korak po korak do stanice. Ušao je u bus, seo, mahnuo detetu ispred sebe, sišao u centru, nastavio kretanje. Smireno je pogledao nebo, pomislio zahvalno: "uspe o sam, uspeo, nodas se nisam ubio..." Škripa kočnica u njegovoj glavi, odjeknula je prejako, a šapnula:mu je nečujno: "još neko je uspeo, nisi jedini." 13 SVITANJE Pala je tako naglo i nespretno da su zadrhtali pod, prozor, vrata; da, i zid spojen sa zidom susednog stana u kome je čovek odjednom skočio iz sna o devojci koja je bila najopreznija, najuvežbanija cirkuska akrobatkinja. Te nodi, na jugu i severu, pale su dve zvezde istovremeno. Najsporije od nastanka svih njih, svitao je dan. 14 ŠTA BI? Kada je bila devojčica, plakala je jer su devojčice previše osedajne. Kada je ostarila, i dalje je plakala. Šta bi, inače (pitala se) sama, bez igde ikoga. 15 BEZ ZAVADE Pogledala ga je. I on je pogledao nju. Otvorila je usta. I on j e svoja još šire. Krenula je prema njemu. On je odmah ustao. Tišina je bila i ostala kao dan ranije. Upravo tada, u kudi jedne tužne žene, prhvatili su da žive zajedno, šugav pas i olinjala mačka, bez zavade 16 VREME Mladid, poznat po radu na naučnim otkridima, pisao je nešto celog dana. Najzad ga je uspavalo miri -sno prolede. Sunce se probijalo i probudilo ga. Pitao je prvog koga je čuo, majku: "Koliko je sati?" "Osam." U redu, odmoridu još malo. Onda ga je probudilo kašljucanje oca: "Dale, kolko je sati?" "Osam." Smireno, ponovo je legao i zaspao. Trede buđenje izazvalo je kucanje na vratima sobe. Sestra mu je prilazila. "Ej, koliko je sati?" "Osam!" "Divno, izađi, molim te, nešto sam umoran, još bih spavao." Sredan, pokrio se iznova. Dalje dešavanje: sa crkve u obližnjem parku, čuo je odjek gonga što se dešavalo tačno u osam. Nasmejan, mladid je ustao, obukao majicu, šorc i lepe platnene starke. Uzeo je svesku sa stola u kojoj je bio rad o zaustavljanju vremena. Krenu o je do agencije za zaštitu autorskih prava. "Videde ljudi šta je mozak!" Kako je otvorio ulazna vrata, zaprepašdeno je pao u sneg i udario glavom o ogradu. Ne zbog bola, ne zbog krvi, ved zbog razočaranja što vreme izigrava nadmodnog neprijatelja, uleteo je nazad u sobu, bacio svesku, uzeo drugu i napisao naslov nove teme: "Vreme teče, ali ja sam brži i pobegnem kad hodu!" Podigao je glavu prema ogledalu: osedela kosa, bore na licu, trošni zidovi, predstavili su se kao zamena vremena koje je, tiho se osmeškujudi, šapnulo: "E, sada sam stvarno zaustavljeno za tebe. Zbogom, matori." 17 U DUŠI Pojavilo se Sunce. Na istoku, naravno. Obradovala se lepom danu. Kroz zavesu, pratila je kretanje svetložute kugle. Uživala je. Najzad je predahnula od skorašnje depresije. Prolazilo je vreme. Njen spokoj nije. Kada je Sunce došlo do vrha prozora, ušla je u drugu sobu odakle je mogla nastaviti osmatranje. Sunce je mirno, bez značajne promene, nastavilo dalje. "Život je lep", pomislila je. Verovatno je prošlo i osam sati kada je odlučila da nešto pojede. Kasno. Ničega, osim mraka oko nje i u njenoj duši, nij e bilo. 18 ISPRAVKA Plašila se da ne pogreši bilo šta, bilo kada, bilo gde. Stalno je ispravljala: napravljeno, izrečeno, napisano, obojeno. Nema stvari ni zaključka koji nije ispravila. Savršena, opčinjena, prepedantna, usmerena. Kada je umrla, u grobu nije bilo nikoga jer j e, datum i uzrok smrti, izašla da popravi. 19 IGRA Kada se vratila iz grada samo par sati posle izlaska, videla je da su vrata druge boje, kao prozori, zidovi, i pod nije bio isti. Ni nameštaj nije ličio na onaj od ranije. Gledala je pažljivo, odmeravala promene, okretala je glavu ne sve četiri. "Da li je mogude?" pitala je čoveka koji je ušao zajedno sa njom. "Da, kako ne bi" "Ko si ti?" "Ne sedaš se?" "Ne... reci mi." On je izvukao ključ, pokazao joj i rekao da ga uporedi sa ključem u svojoj ruci. "Zaista, isti su, ali tvoj je mnogo stariji!" Zadutao je, a ona je dohvatila haljinicu iz nepo - znate ostave, obukla je i počela: "Igrademo se školica? Važi?" Tišina, tišina, tišina. 20 MORA SE Žena je došla u pešačku zonu, postavila stoličicu, otvorila plavu svesku i počela da čita priče i pesme. Jedan prolaznik, zastao je, pogledao u nju i nije se pomerao. Ubrzo, pridružio mu se i slededi. Zatim, sa svih strana, ređali su se ljudi usmerenih pogleda. Ko zna koji po redu šetač, prišao je najbližem ženi: "O čemu se ovde radi, izvinite?" Ovaj je prineo prst ustima i šapnuo: "Molim Vas, moram još odmarati noge." Žena je sklopila svesku nastavivši masažu potko -lenica. 21 DVA PROZORA Dva prozora iste zgrade jednako su osvetljena. Zapazite samo ovo: kroz prvi se vide ljudi koji plaču radosno, a kroz drugi, isto to, samo, crno i pretužno. Posle par sati, pored zgrade, tačno ispod prozora, nađena su dva tela u poplavi krvi. Na licu jednog, zabeležen je osmeh, na onom drugom, zamislite, isto. 22 DOBRO JUTRO, NADO Sirene su označile prestanak agresije. Otišla sam do bolnice po dnevnu dozu terapije. Još sam bila u hodniku kada se začula nova, suprotnog značenja. Ni "vratidu se za pečat" nisam rekla medicinskoj sestri, pojurila sam sinčidu koji je ostao u "nepoznatom" sta-nu drugog dede. Zagrlila sam ga i liftom spustila u podzemlje. Nigde nikog. Pričala sam mu, pevala, izvodila predstavu pozo - rišta u tunelu. Kako bacim pogled na nebo, setim se zla koje je Balkan doživljavao devedesetih godina. Sada mnogo mladih oseda posledice u telima. O ostalome, ne bih. Dosta. Dobro jutro, nado. 23 BOJA STARIH ZIDOVA U sobi je bilo mirno. Tišina je isticala samo boju starih zidova. Kao po navici, odjeknuo je prvi glas. Zvuk je udario u plafon, u drugi se survao. Nekoliko minuta, trajala je dramska scena. Onda je uzviknuo gong i pala modra zavesa. "Rekla sam da mi se više ne čuješ." Soba je zadrhtala, a galama ogulila boju očiju upe -renih u drage stare zidove. 24