Jessica Beckett - Priča o jednoj ljubavi - Petar Pan

Please enable JavaScript to view the full PDF

Gianna&Glorij@ 1 Knjigoteka Gianna&Glorij@ Jessica Beckett Priča o jednoj ljubavi 2 Knjigoteka Gianna&Glorij@ *** Život je užasno nepravedan, tko zna koliko je puta u zadnje vrijeme to zaključila Maria. Ako se s ikim poigrao, onda je to s njom. I kako da se onda raduje dočeku Nove godine kad se boji da bi je opet moglo zadesiti nešto što teško da bi više mogla uopće preživjeti. Ali, Violet je bila uporna. Nije uopće dolazilo u obzir da preskoči taj doček jer prema njezinim riječima to će biti noć za pamćenje. A njoj se moralo vjerovati. Imala je sve, ali nije bila razmažena. Bogati roditelji, vlasnici benzinskih pumpi diljem Amerike, znali su naći granicu između onoga što joj se mora pružiti i onoga što treba izbjegavati. Valjda joj je zato Maria i bila tako bliska. Jer, ma kako se ona trudila da to sakrije, osjećale su obje da je ona zapravo ne žali, ali da silno suosjeća s njom. Ne jednom bi je znala upitati, treba li joj što, hoće li za blagdane doći k njima, no Maria je to odbijala jer ona se osjećala sasvim dobro sa svojom domaćicom koja je nije ostavila ni nakon smrti roditelja. Bila joj je gotovo kao majka. - Doći ćeš i gotovo! - uzviknula je u telefon, ali ni to joj nije bilo dovoljno. Rekla joj je i da joj da Barbaru, njezinu ne domaćicu što je bila, nego zapravo pomajku. - Nije doma, a i što će ti? - Moram i nju uvjeriti da te potjera na doček. Ne znam što ti je uopće? Vrijeme žalovanja ne može trajati cijeli život. Pa tvoji bi bili užasno nesretni da znaju kako se ponašaš. A možda sve to i vide. Ne znam zašto daješ toliki otpor bilo kakvoj zabavi. Ne idemo nikamo van. Bit ćemo kod mene i ja ne bih rekla da će se sve to uopće razlikovati od, recimo, prošle proslave moga rođendana. Sve koji će biti ondje, poznaš, osim, možda, ako uopće dođe, neki moj dalji rođak Michael. - Odakle taj dolazi? - Iz Chicaga. 3 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Naših je godina? - Malo je stariji. Ma što govorim malo? Možda čak i desetak godina. Već ima svoju kancelariju. Mama kaže da mu čak ide odlično. Nije inače loš dečko, iako ga zapravo i ne poznam previše. Kad dođe, dođe kao s vjetrom. Uvijek je to na brzinu. Imam osjećaj da se javlja jer ga natjeraju roditelji. Oni su posebno vezeni uz moju mamu. - A gdje mu je obitelj? - I roditelji žive u Chicagu. On nije oženjen. No, u nekoj je čudnoj dugogodišnjoj vezi. - Dolazi s tom curom? - Ne. - Kako to? - Ona je negdje u Europi. - Onda je veza zbilja čudna. Obično se oko blagdana svi drže zajedno. - Umjetnica je. Slikarica. A znaš ti te boeme. To je svijet za sebe. - Čudno. - Što? - Kako njih dvoje mogu zajedno. Boemka i odvjetnik? Iluzija i realnost? - Suprotnosti se privlače. - Vidiš kako i koliko. Ne znam da je baš sretan zbog toga što će Novu godinu dočekati s nekim koga jedva pozna. - Oh, Maria, svatko nosi neki svoj križ. - Ma što ti rekla, ali ne čini mi se da je taj tvoj rođak neki sretnik. Ali, tko zna. - Ne doživljavaju svi ono što im se u životu dešava na način kako to doživljavamo ti ili ja. Uostalom, vidjet ćemo. Znaš da sam sad tek počela o njemu razmišljati drugačije. No, bez obzira na to, moraš doći. Nećeš valjda novu dočekati s Barbarom? 4 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Ma što ti mislila, ali ni to ne bi bilo loše. Ti nemaš pojma kako je ona draga žena. S njom nikad nije dosadno. Duhovita je i zabavna. - Vjerujem, s njom si svaki dan. Mala promjena dobro će doći. Svima. Onda, dolaziš? - A tko bi ostao od tebe živ da ne dođem? Samo reci treba li što napraviti za doček? - Ne. Ne volim da se mučimo kojekakvim prekuhavanjem koje je i skuplje i lošije nego katering koji sam već naručila. Sve je organiziramo. - A dress-cod? - Što tko želi neka odjene. Ja ću ono u čemu se osjećam najugodnije. Nema formalnosti. Maria je znala da je priči kraj. Konačno, možda Violet ima pravo. Dvije su godine prošle od nesreće roditelja, ona je već preuzela poslove koje je tata vodio, i opet je imala sreće. Tvornica torbica i kovčega odlično je i dalje radila zahvaljujući poslovođi Philipu kojem je ona, čim je prošla ostavinska rasprava, prenijela petinu dionica tako da je on radio sad s još većim žarom nego inače. Ona bi, istina, dolazila redovito na posao, ali više se bavila dizajnom nego poslovanjem. Premda još nije završila fakultet, a do smrti roditelja bila je redovna studentica, kad se to dogodilo, prešla je na studij uz rad i malo je zaostajala s ispitima, ali profesori su to razumjeli i zbog nesreće koja se desila, ali i zbog njezinog talenta koji je bio očit. Dekan joj je neki dan rekao pred svima: - Maria, momentalno je važnije da se angažirate oko proizvodnje nego oko ispita. Jer, čujem da vam prodaja ide sjajno, da čak ne možete toliko proizvesti kolika je potražnja. Možda biste mogli malo i zastati s ispitima dok je tako. Zahvalila mu se, ali je i dalje bila odlučna: - Hvala vam, profesore, ali moram to završiti. Moji bi bili užasno nesretni kad bih sad zastala ili čak prekinula studij. 5 Knjigoteka Gianna&Glorij@ Vjerojatno ju je taj angažman oko fakulteta i tvornice toliko zaokupio da nije imala ni vremena misliti na sve ono što je proživjela i što bi mnoge užasno deprimiralo. A ne bi se nitko čudio da je pala i u depresiju. Jer, to što je ona prošla, bilo bi dovoljno za nekoliko života, a ne samo za jedan. U svemu tome imala je sreću jer su njezini roditelji, posvojitelji, bili pametni ljudi. Nikad ništa pred njom nisu skrivali, a ono što je trebalo i što su prema njoj osjećali, silnu ljubav, iskazivali su na svakom koraku. Nikad nisu nijednu ružnu riječ rekli joj za oca koji je poslije smrti njezine majke pao u očaj i zapravo jedva čekao da je oni definitivno prihvate, da bi završio negdje kao zadnja pijanica na ulici. Čula je da je umro sam, pokopan na nekom groblju bez imena i bilo kakve oznake. On je bio čovjek- broj. Njezina biološka majka doselila se s njim iz Italije. U potrazi za boljim životom. Ono - Amerika svakom daje šansu. Možda i daje, ali ipak ne svima. Njih dvoje nije se snašlo. Ona je spremala po kućama, a on je tražio posao, ali izgledalo je da moli Boga da ga ne nađe. Radila je ona i u kući Stanfordovih i svidjela im se. Kako jadnica nije imala gdje ostaviti dijete, to ih je zamolila da je povede sa sobom jer oni su imali veliki vrt i dijete je bilo toliko disciplinirano da se igralo dok je Roberta radila. A kako Stanfordovi nisu imali djece, to se gazdarica Lucia sve češće igrala s djetetom. I svakim danom je sve više voljela. I kad se Roberta razboljela, a Lucia je posjetila u bolnici, ova ju je zamolila da pripazi na Mariju. - Zamolila bih vas nešto, gospođo Stanford - počela je na rubu plača. - Recite, Roberta. - Biste li se mogli brinuti i dalje za Mariju i kad mene više ne bude? Možda da je i posvojite. Bojim se da ne završi u kakvom domu za ostavljenu djecu. Napisat ću to, a znam da će to potpisati 6 Knjigoteka Gianna&Glorij@ i moj muž. Ne zato što ne voli dijete, nego zato što neće moći brinuti za nju. Mojim odlaskom, a znam kakvo je stanje sa mnom, i on će nestati. - Ma što to govorite, Roberta? Jasno da ću se brinuti sve dok ste u bolnici. Nemojte tako crno gledati na sve to što vam se dešava. I Roberta je prije smrti uspjela učiniti baš to. Sve srediti da Maria ostane kod Stanfordovih i bude zbrinuta baš onako kako je i željela. Uspjela je, jadnica, reći ono što može samo majka: - Recite joj da sam je voljela, ali da želim da još više voli vas. Jer, vi ste predivna žena i sigurno ćete joj pružiti sve što joj treba, a najviše - ljubav. Prema Lucijinoj priči, Roberta je umrla dva dana poslije toga što je napisala i rekla. Iako se nije previše sve to spominjalo u kući Stanfordovih, svaki put kad bi oni tek osjetili da ih Maria želi nešto pitati, rekli bi joj bez ikakve zadrške. - Imala si, kćeri, predivnu majku. Silno te voljela, baš toliko koliko te volimo i mi. Bila bi sretna da te sad vidi ovako lijepu i dobru. Znam da te možda brine otac, ali ako mu je Roberta oprostila, moraš i ti. Muškarci ne mogu podnijeti gubitke. A on je bez majke bio izgubljen. Učinio je ono što je smatrao da je najbolje za tebe. Moraš na to tako gledati. Nije te on ostavio, ali shvatio je ono što i majka - da se neće moći brinuti za tebe onako kako bi trebalo. Znaš, mi smo sretni da su te povjerili nama. Voljela bih da uvijek imaš na umu da si ti naša najveća sreća. Nikad nismo bili sretniji nego otkad si ti došla u našu kuću. Ti si naša. Nismo te izrodili, ali volimo te kao da jesmo. Možda i više. Jer nam se svakog trena čini kao da nam te sam Bog poslao. Iako se ovakvi razgovori nisu vodili često, ipak se Mariji činilo da su mučni za njezine roditelje. Stoga što je bivala starija, sve su bili rjeđi. Konačno, ništa joj nije nedostajalo, ponajmanje ljubavi. I nije bilo razloga da uopće više išta pita. 7 Knjigoteka Gianna&Glorij@ Među njima nije bilo gotovo nikakvih nesporazuma. Čak su i pubertet, kako bi rekao smiješeći se Mark, otac, prebrodili bez nekih velikih trauma. Malo su se zabrinuli kad je upisala fakultet dizajna. Njima se činilo da je trebala, kako bi Mark govorio, upisati nešto ozbiljnije jer je nikad nije vidio kako dizajnericu u tvornici. No, ona je bila uporna, tvrdoglava, kako joj je prvi put predbacila majka: - Što će ti to? - Mama, pa zar ne želiš da zamijenim tatu u tvornici? - Želim da imaš normalan život, da se ne mučiš i ne radiš onoliko koliko radi tata. Ne znam kako da te uvjerim da to nije dobro. - A što bi ti željela da studiram? - Pa, recimo, ako već toliko voliš umjetnost, da upišeš nešto što je vezano uz to. - Zar dizajn nije najbliže tomu? - Možda i jest kad tvoje namjere ne bi bile rad u tvornici. I tko zna ne bi li se taj razgovor pretvorio prvi put i u malo žustriju raspravu, pa čak i u svađu, da se nije umiješao Mark: - Lucia, pusti dijete na miru. To je njezin izbor i njezin život. Neka studira i radi ono što želi i voli. Tko zna nije li baš to neko određenje koje će joj donijeti ono najbolje. Bojeći se da nije pretjerala, Maria je učinila ono što bi uvijek kad joj se činilo da je majku rastužila. Prišla joj je, sjela joj u krilo, zagrlila je i samo rekla: - Volim te, mama. Znam da brineš, ali nemaš razloga za to. Vidjet ćeš da će sve biti u redu. I bilo je. Maria je bila među najboljim studentima na godini. Prvu godinu dobila je čak i rektorovu nagradu. Mogla je otići na praksu u Francusku, ali ona je to odbila. Činilo joj se da će više naučiti u njihovoj tvornici. I za to je imala spreman odgovor: - Onamo ću kad shvatim cijeli proces proizvodnje. Kad budem znala što čemu predstoji. 8 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Možda te onda neće ni slati onamo - majka još nije popuštala. - Pa, to će samo potvrditi ovo što sad govorim. Ali ne brini. Preda mnom su još duge četiri godine. I činilo se da će baš biti tako. No, život uvijek sprema neka iznenađenja. Mark se nešto bio razbolio. Govorili su da nešto s plućima nije u redu. Bilo je tu svakakvih nagađanja. Čak i da mu smrad kože, kako bi govorila jedna od njihovih čistačica, šteti plućima. I liječnik mu je preporučio barem mjesec dana oporavka negdje gdje je zrak čist. Čak im je rekao da bi najbolje bile neke planine. Kako su i on i majka uvijek željeli posjetiti Švicarsku, činilo se da je sad prilika zato. - Hoćeš s nama, dušo? - otac ju je upitao kad su već odlučili ići. - A tko će ostati nadgledati rad u tvornici? - Ti to ozbiljno? - Najozbiljnije, tata. - Misliš da ne trebam nikoga dodatno angažirati? - Uvrijedio bi me. - U redu, kćeri. Samo ću reći gospodinu Philipu da to preuzimaš moj dio posla. Mariji se činilo da mu je to čak i neugodno jer Philip je bio stari predradnik u koga je otac imao ogromno povjerenje. Stoga se ohrabrila i rekla mu: - Tata, znam da ti je neugodno tako nešto reći gospodinu Philipu. Zato ću to učiniti ja. - Misliš da je to bolje? - Mislim. On će to shvatiti drugačije, nego da mu kažeš ti. Tumačit će to mojim pritiskom na tebe i neće se ljutiti. A znaš da i on ima kćer koja je mojih godina i sigurno je ne jednom bio u sličnoj situaciji. - Možda imaš pravo. Vi mladi ste često praktičniji od nas starih. 9 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Ti nisi star, tata. - Prošao sam pedeset. - Nitko ti ne bi dao toliko. Kad smo negdje vani zajedno, svi misle da si mi stariji brat. - Opet nešto šurujete? - čuli su majčin glas koja je upravo dolazila iz kupnje. - Ništa ne šurujemo jer to i ne mogu više. - Što to znači? - Tvoja kći me odlučila smijeniti i zamijeniti u tvornici. Eto što sam doživio. Ali, neka. Na mlađima svijet ostaje. - Ne zezajte me. - Mama, ne zezamo te. Neću s vama na put jer ne mogu. A i ne bi imalo smisla. - Što? - Da odem tek tako, a toliko je posla ovdje. Moram prionuti i nešto početi raditi. - Pa ferije su. - Jest, ali tvornica ne prestaje s radom. Ti me, čini se, i dalje ne držiš ozbiljnom tatinom zamjenom. - Ti to ozbiljno? - Najozbiljnije. Ostat ću i zamijeniti tatu. Mislim da to i hoću i mogu. Lucia se nije usudila ništa reći. Ali, ovo joj se činilo i više nego ozbiljnim. Pogledala je u muža tražeći od njega bilo kakav odgovor, ali i on joj se činio zamišljenim, no vjerojatno se bojeći da ona ne bi pokvarila atmosferu pred odlazak, ipak je na kraju rekao: - Naša kći je zbilja odrasla. To me iznenađuje, ali i raduje. Zbilja će me imati, da mi se bilo što dogodi, tko zamijeniti. A to daje osjećaj neke sigurnosti koja uopće nije važna zbog tvornice nego zbog naše kćeri. Unatoč toj pohvali kćeri, njih obje je zabrinulo ono što je rekao da mu se nešto dogodi. Čak toliko da su uglas povikale: 10 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Pa što je tebi? O čemu to uopće govoriš i to pred put? Nismo praznovjerne, ali ipak... - Ma kako niste! Više neću smjeti ništa govoriti. Ne budalite! Živom čovjeku se svašta može desiti. Ne mora uvijek biti ono najgore. Mogu, recimo, slomiti se i ostati mjesec-dva u toj stranoj zemlji. Može se i tebi nešto slično desiti. Bojeći se da su ga sad one razljutile, Maria se prva sabrala i prekinula s takvom pričom. Shvativši da je tako i najbolje i mama je preokrenula ploču: - Ne znam trebamo li ponijeti i kakve lijekove sa sobom. - Na što misliš? - Pa, recimo, na antibiotike. - Mislim da ne. Imamo zdravstveno osiguranje, a koliko znam, Švicarska ima sjajnu farmaceutsku industriju i imaju sve što i mi ovdje. Samo se nemojmo opterećivati s nepotrebnim stvarima. - Imaš pravo. - Znači u subotu polijećete? - Voziš nas na aerodrom? - A tko bi drugi? Ili misliš da ni to ne mogu? - Budalice, što je tebi? Tebi bi, bez razmišljanja dao i život u ruke. Učinila je sad Maria ono što je činila i majci. Prišla mu je, zagrlila ga je, poljubila i rekla: - Nitko na svijetu nema oca kao ja. Mark je bio presretan. Život mu je podario ono što je najviše želio - predivnu kćer. Bilo je čak ružno što je u jednom času pomislio - da su njezini biološki roditelji bili živi, on nikad ne bi osjetio čar roditeljstva. Dva dana prije odlaska sve se nekako činilo čudnim. Nisu čak previše ni razgovarali. Maria je to tumačila njihovim strahom kako će ona bez njih, ali nije ih više željela uvjeravati da ne brinu. Morat će se početi navikavati na takve situacije. Bilo joj je i samoj čudno što je jedva čekala da odu. 11 Knjigoteka Gianna&Glorij@ U subotu ujutro svi su ustali ranije nego obično. Popili su zajednički kavu, otac joj je ipak dao još neke upute oko tvornice i to je bilo sve. Bez riječi su se vozili do aerodroma. A ni kad je konačno uparkirala auto, nisu bili baš rječiti. Tek zagrljaj, poljubac i ono standardno: - Čuvaj se, dušo. - Čuvaj te se vi i čim stignete, odmah mi se javite. Oboje su se na ovo nasmijali jer to su bile njihove riječi koje bi joj uputili kad bi je nekamo ispraćali. Kad ih je odvezla, čudno, ali nije joj se uopće išlo kući pa čak ni u tvornicu. Odlučila je malo prošvrljati gradom, nazvati Violet i jednostavno malo s njom čavrljati. I upravo kad ju je htjela nazvati, oglasio se njezin mobitel. - Gdje si? - U gradu. A ti? - Doma, ali sam spremna za dobar provod. Idemo nekamo večeras? - Imaš prijedlog? - Klub, a dalje ćemo vidjeti. - A ja bih da se vidimo odmah. Nekako trebam društvo. - Otpratila si starce? - Da. - Idemo na ručak u onaj mali novootvoreni restoran. - Može. - Nađemo se ondje za pola sata. - Koja prva dođe, neka naruči nešto fino. - Plodove mora. - Odlično! Premda nisu dugo dogovarali oko današnjeg rasporeda, svejedno im se sve to činilo nekako čudnim. Neki glupi predosjećaj je naročito mučio Mariju. I ma kako ga željela istisnuti iz misli, nije joj to baš uspijevalo. Čak se i ljutila sama na 12 Knjigoteka Gianna&Glorij@ sebe zbog toga. Sjetila se i što joj je otac rekao - da ne treba nikad dozivati zlo. Jedva je čekala da se Violet pojavi. Znala je da će ona raspršiti to njezino sumorno raspoloženje. I bilo je dovoljno da je vidi i da joj se usta razvuku u široki osmijeh. *** Iako su Violet i Maria ostale dokasno u klubu, nijedna se nije baš opustila onako kako su to činile inače. - Ovaj odlazak roditelja nekako mi je teško pao - Maria je, kad su kretale doma, rekla. Kao da je željela opravdati zapravo svoje neraspoloženje ovu večer. - Ne čudi me. Ti uvijek, vjerojatno, razmišljaš dublje od svih nas. A imaš za to i razloga. - Možda, ali znaš i bojim se. - Mislim da se tih strahova trebaš riješiti. Pa nisi se ni ti, kako se ono kaže, u Boga kamenjem bacala. Ne brini. Nije to s ocem ništa opasno. Neka se i on malo odmakne iz te tvornice. Možda, ma što mi mislili o tvrdnji te vaše čistačice, ona ima pravo. Udisati svakodnevno taj miris kože, nije baš zdravo. - Ne štavimo je mi. Tek od nje radimo torbice i kovčege. Ne može to biti razlogom njegovih smetnji. - Možda i može. To su ogromne količine koje ostavljaju tko zna kakve sve ne tragove. No, bit će sve to dobro. Kažu da je Švicarska zemlja koju treba udisati. Kad slijeću u Ženevu? - Možda su već ondje. No, dok se oni snađu, trebat će vremena. A rekla sam im... Violet se nasmijala i nije mogla ne reći: - Da se svakako jave čim slete. Ponavljala si ono čime nas oni neprestance bombardiraju. Pusti ih. Znaš kako smo se znale ljutiti kad bi nekamo došle i mobiteli bi počeli zvoniti. 13 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Neću ih uzbunjivati. Ali, ako se ne jave onako kako sam se ja morala, bit će mi to adut u rukama da ni ja više neću morati strepiti jesam li se javila ili nisam. - Čujemo se sutra - Violet je na kraju rekla, ali zapravo je shvatila da je Maria umorna i da želi što prije kući. Kako su im automobili bili parkirani na sasvim drugim stranama, to su se rastale pred klubom. Čim je Maria stigla doma, preslušala je ipak telefon vjerujući da su se, možda, javili na fiksni. No tek je čula tajnicu iz tvrtke koja ju je obavještavala da sutra ima u deset sastanak s kupcima iz Chicaga. Otuširala se i znajući da neće moći zaspati, popila je tabletu koja ju je više omamila nego opustila. Uopće nije imala predodžbu koliko je sati sada u Europi. Jedva je zapravo čekala jutro. Iz zapravo košmarskog sna probudila ju je zvonjava telefona. Misleći da se javljaju roditelji, dignula je slušalicu i ne gledajući tko zove, odmah je počela rafalno: - Da se ja nisam javila, mama, tako dugo, ti bi me već deset puta zvala. Možda bi angažirala i policiju da me nađe. A ti se javljaš tek sad. No, važno je da ste stigli. Vjerojatno već uživate u pogledu na planine. I ne znam koje su to. Načas joj se učinilo čudnim da mama šuti, pa je nastavila s konkretnim upitom: - Nešto ipak nije u redu? Mogu li kako pomoći? Čak se počela i šaliti: - Lako je vama kad imate tako snalažljivu i pametnu kćer. I tek kad je čula nepoznati glas koji se predstavio kao direktor aviokompanije, zgromila se: - Vi ste gospođica Maria Stanford? - Jesam. Nije se valjda nešto loše desilo mojim roditeljima? Bože, samo to ne! 14 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Gospođice, nažalost jest. Više ništa nije ni čula ni razumjela. Taj je čovjek govorio i govorio, ali ona je ostala i gluha i nijema. Tek se pribrala pri kraju kad je malo oštrije počeo: - Znam da je ovo strašno, ali morate shvatiti što vam govorim. Izvršena je diverzija na tom avionu. Eksplodirao je u zraku negdje na Atlantiku. Sve činimo da barem nađemo tijela poginulih. Teško je išta predvidjeti, ali i to može biti neka utjeha - dostojanstveno voljene pokopati. Angažirali smo najbolje stručnjake, ali teško da ćemo sve naći. No, možda baš vaše hoćemo. Dok god postoji i najmanja nada, nećemo odustati. Molio bih vas kad se malo priberete da dođete u naš ured ili ako želite, poslat ćemo kola po vas. Ja sam Adam Swanson. Možete me nazvati u svako doba dana i noći. Spustila je slušalicu čim je izgovorio zadnju riječ ne govoreći ništa. A i što da mu kaže. Ali, brzo se osvijestila. Valjda je to uvijek tako. Kad ti je najteže, odnekud dobiješ neku čudnu, nadnaravnu snagu koja te digne. Samo pitanje koliko te drži takvom. Dignula se iz kreveta, upalila televizor vjerujući da je to što se desilo već na vijestima. Začudo, uopće nije plakala. No, ma koliko okretala programe, ništa nigdje nije našla. Odmah je zaključila da je kompanije učinila sve da se to objavi što kasnije jer za nju to nije bio samo gubitak ljudskih života, već i gubitak ugleda, a to je značilo i pad prometa. Užas, ali, kako bi rekao otac, i to je život. Ostala je s tv upaljačem u rukama nesvjesno čas paleći čas gaseći televizor. Bila je naprosto izgubljena. Nije uopće reagirala kad je čula zvono na vratima. Ali, kako zvonjava nije prestajala, ipak se trgnula pogotovo kad je razaznala Violetin glas: - Maria, molim te, otvori! Violet je već očajnički počela lupati. Uopće ne zna kako je došla do vrata i kako ih je otvorila. Izbezumljeno i prestrašeno Violetino lice kao da ju je trgnulo. Čak je uspjela i sabrano reći: - Znači, čula si? - Da, ali možda još nije... - počela je Violet govoriti besmislice. 15 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Violet, predosjećala sam to. Samo, znam da su otišli sretni iako možda zabrinuti. Ali tata je znao da mogu sama, da sam odrasla, kako je na kraju rekao i mami. Ako sam ikad išta dobro odlučila, onda je to što sam bila uporna da ostanem u tvornici. I, molim te, ne tješi me. Za ovo utjehe i nema i ne može je biti. Sve što bih ovoga čas željela, jest da im se nađu tijela, ali ni to se sigurno neće dogoditi. Eto, moja Violet, ipak sam se ja u Boga bacala kamenjem, a da toga i nisam bila svjesna. Ali, znam što bi oni željeli i tako će biti. Moram dalje. Violet je ovo zbunilo. Nije znala da je Maria ovako hrabra, da može i nemoguće. Divila joj se. Samo i pribojavala da su ovo trenutci koji će brzo nestati. Da će kad shvati što se zapravo desilo, pasti. No, nasreću, u svoj toj užasnoj nesreći ona se pokazala hrabrijom iznad svih očekivanja. Prvi mjeseci poslije te užasne tragedije bili su grozni. Sve dok se mislio da će im se tijela ipak pronaći, još se nekako izdržalo, ali kad je bilo jasno da se to neće desiti, među svima onima koji su ih poznavali, a pogotovo u tvornici, bilo je strašno. No, ljudi su kad se desilo to što jest, počeli raditi zdušnije i s većim zalaganjem jer kako je rekao i Philip, i na taj način kao da su se željeli odužiti gazdi na svemu što je učinio za njih i njihove obitelji. Čudili su se i divili Mariji koja se ponašala tako odgovorno da je izazivala silno poštovanje među svima njima. A kad je, pak, na ostavinskoj raspravi dala dio dionica Philipu, toliko su time bili iznenađeni i oduševljeni da su je gledali još s većim poštovanjem. U prvi tren Philip čak na to nije htio ni pristati. Bojao se da to čini iz straha, a ne što misli da on to doista zaslužuje. - Maria, ja to ne mogu primiti. Radim u ovoj tvornici već godinama, i zaradio sam ovdje više nego bi bilo gdje drugdje. Svojoj sam djeci, zahvaljujući radu ovdje, omogućio najbolje fakultete i to mi je dosta. I previše. Ti ćeš svladati sve ono što još misliš da moraš i moći ćeš i bez mene. Ne znam što bi tvoj otac rekao na to. I na to moramo misliti. 16 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Gospodine Philip, ovo što ja sad činim, učinio bi i moj otac, samo možda nešto kasnije. - Ali, kako? Pa nije mi to nikad rekao? - Nije, nažalost, stigao reći, ali čula sam ga kako to govori mami. I ona ga je u tome podržala. Znali su da ću ja ipak završiti u tvornici, a on se želio povući i ostaviti je nama dvoma. Tako sam ja to shvatila. I ja ne činim ništa što ne bi učinio i on. - Ako je tako... - Tako je, gospodine Philip. Ja ću se truditi i znam da ću od vas morati još mnogo učiti, ali neću brzati. Sad bih se htjela posvetiti dizajniranju, a vama prepustiti ono što ste radili i dok je tata bio ovdje. Sve što želim, jest da nam sve to ne propadne. Ako primijetite da griješim, molim vas da me upozorite. Ja sam ovdje, istina, većinska vlasnica, ali sam i novakinja u svemu. - Ne brini. Nećemo propasti, ne uz ovakve radnike kakve imamo. Iako je poslovanje u nekim mjesecima bilo čak i bolje nego dok je Mark vodio tvornicu, ipak se osjećala neka čudna atmosfera među ljudima. Nestalo je onoga posebnog raspoloženja kad bi se postizao neki izvanredan uspjeh. Svi su to primjećivali, ali i pitali se dokle će to tako. Jer, i to nije bilo dobro. Jedan mladi dizajner čak je nešto natuknuo i Philipu da bi to trebalo nekako reći i Mariji jer ona je i bila razlogom takve tmurne atmosfere, ali ovaj ga je oštro prekinuo riječima: - Jesi li ti uopće svjestan što govoriš? Znaš li ti što je ta djevojka u životu prošla? Zar si ovamo došao da se zabavljaš? - Pogrešno ste me, šefe, shvatili - počeo se opravdavati ovaj mladi čovjek. I gospođici bi bilo lakše kad bi atmosfera u tvornici bila drugačija. - Kad je ona odluči promijeniti, promijenit ćemo je. Dotad se ponašaj onako kako se i svi ponašamo. - Oprostite, ali nisam mislio ništa loše. Dapače. Novi sam ovdje, ali čuo sam da ste se sasvim drugačije svi ponašali prije... 17 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Jasno da smo se ponašali drugačije. No, ne vjerujem da će se takva atmosfera ikad više ponoviti. Ili možda hoće, ali pitanje je kada. Nijedan od njih nije bio svjestan da je cijeli ovaj razgovor slušala Maria. Bilo joj je čak neugodno što prisluškuje, ali kad je čula tek nekoliko rečenica, shvatila je da ovaj mladi čovjek govori zapravo istinu. Ona je cijelu tvornicu prisilila da žaluje. To će morati promijeniti i to što prije. Tugovat će ona, svoju bol će nositi u sebi ne opterećujući nikoga njome. I to je bilo dovoljno da čim je taj Mike, mladi dizajner otišao od Philipa, ona mu priđe i kaže da bi bilo dobro da sazove sastanak i da vide ima li kakvih problema u tvornici. Ne znajući na što misli, a bojeći se da joj nije netko nešto prigovorio, počeo ju je umirivati, no ona je odlučno rekla: - Ne mora to biti nešto grandiozno, ali kad su ljudski odnosi u pitanju, i ono najmanje može biti veliko. Shvatio je da ima pravo. Konačno, zar i Mike nije rekao baš nešto slično. Ti mladi ljudi uočavaju ono na što je on već oguglao. Baš onako kako mu je rekla i kći. - Vi stari teško shvaćate nas mlađe. Mi jednostavno želimo živjeti punim životom. Imala je pravo. Život kojim sad živi Maria, to i nije. Rad, rad i samo rad. Bila je vrijedna i inače, ali rad joj ne smije, barem ne još u ovoj dobi, biti smislom života. Sve je začudila kad je navijestila da sve ono što su radili i kako su se ponašali kad su joj roditelji bili živi, želi da i dalje tako nastave. Da se organiziraju domjenci, izleti za sve, pa i druženja kad netko osjeti potrebu za tim. I otad se atmosfera doista promijenila. Čak i Maria. No samo oni koji su je poznavali, znali su kako i koliko duboko pati. Najteži joj je bio trenutak kad su joj iz aviokompanije javili da je potraga za tijelima prestala. 18 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Žao nam je, gospođice, ali više nema smisla potraga. Nastaju loša vremena, ocean je sve opasniji i ne smijemo više izlagati opasnosti ničije živote. Znam da vama to i nije najvažnije, ali kompanija će vam dati materijalnu odštetu. Samo bih vas molio da osobno dođete da se dogovorimo o svemu. - Hvala vam, ali meni to doista ne treba. - Pa, rekao sam vam to i sam, ali možemo taj novac preusmjeriti onima kojima bi, možda, dobro došao. Samo, morate vi to odlučiti. - Doći ću. Samo recite kada. - Uvijek je netko u kompaniji. Možete doći i bez najave, iako bih volio da ja baš budem ondje kad budete dolazili. Osjećamo se užasno zbog svega što se desilo, ali diveći vam se kako ste sve to stoički podnijeli. - Može sutra? - Dapače - rekao je direktor sretan da se konačno stranice te nesreće zatvore i na ovaj način. Jer, duboko ih se dojmila, svih, i to baš onako ljudski. Novac koji joj je pripadao od osiguranja i nije bio malen, ali ona ga je svega preusmjerila i dom za nezbrinutu djecu. Svi su, kad su čuli gdje je završio, zaključili da je to od nje bilo i za očekivati. Maria je i inače znala odlaziti na grob svoje biološke majke, ali Violet je primijetila da se sad odlazila češće. Nije je ništa pitala, ali znala je da odlazeći k njoj, odlazi zapravo i roditeljima koji i rusu imali počivališta. Nastojala je da sve češće i sve više bude uz nju, pozivala ju je na izlaske, ali ona je sve odbijala, osim da tu i tamo ode k njima na ručak ili na proslavu kakvih obiteljskih datuma. I kako je vrijeme odmicalo, život se ustaljivao. Nisu ljudi zaboravili što se desilo, ali živjeti se moralo. U tvornici se atmosfera stabilizirala. Nasreću, ondje se poslovalo sve bolje i to je nekako davalo snagu, pa i poticaj svima da rade i zalažu se maksimalno. Čak je i Maria jedno jutro upitala Philipa: 19 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Gospodine, nismo li mi previsoku normu postavili pred naše zaposlenike? - Kako to misliš? - Pa, otkud odjednom takav angažman? Čak daleko veći nego dok je tata bio ovdje. - Teško bih ti i sam na to mogao odgovoriti. No, ne rade badava. - Nisu ni prije, pa ipak... - Rade prema učinku. A to ih još više motivira. - I prije su. - Ne na ovakav način. Komora je odobrila posebnu stimulaciju onima koji se naročito ističu. - Nisam znala... - Nisam te htio još i time opterećivati. - Nemojte me više štedjeti. Prihvatila sam stanje kakvo jest, svjesna da ih moje tugovanje neće vratiti, ali će mene smiriti ako nastavimo onako kako bi oni željeli da radimo. - U redu, Maria. Volim te takvu. I samo da znaš da mi je s tobom predivno raditi. Za budućnost tvornice ne moraš se brinuti. - Ne brinem se sve dok ste vi uz mene. Sve se u životu dešava, Maria se po tko zna koji put u zadnje vrijeme osvjedočila, po nekim čudnim životnim pravilima. Jedan dan došao joj je Philip s nevjerojatnim prijedlogom - proširenjem tvornice. - Ali, zašto? - upitala ga je začuđeno. - Premalen nam je prostor za ono što radimo i kolike su nam narudžbe. - To znači izgradnja još jednoga paviljona? Ima li to perspektivu? - Ima. Jer, znaš, oni koji se ne šire, zapravo stagniraju. Konkurencija je sve veća, a mi moramo ići ukorak s tim. Samo reci jesi li za to ili ne? 20 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Vi odlučite. - Maria, ja samo predlažem. Nauči se da je uvijek, odsad, tvoja zadnja. - Ako vi mislite da je to potrebno, gradite još i to. Pogotovo ako to možemo bez bankovnog zaduživanja. I sad se sjećam kako se tata bojao banaka. Naprosto im nije vjerovao. - Znam. Prenio je to i na mene. Da nemamo vlastitih sredstava, ne bih ti tako nešto ni predložio. Znači možemo početi s gradnjom čim budu gotovi nacrti? - Možemo. Jeste li već našli arhitekte? - Ne, jer bih volio da to učiniš ti. Ti imaš više smisla za to nego ja. I jedno i drugo jednako je važno. Možda će izgled koji put biti važniji od ičega drugoga. I tako se nastavilo nešto što se činilo čudnim, ali ne i iznenađujućim onima koji su poznavali novi radni tandem - Maria i Philip. Izgradnja toga dijela tvornice napravljena je u rekordnom roku. I kad je došlo do njezina otvorenja, Philip uopće nije smatrao da to treba biti nešto pompozno, ali Maria ga je opet iznenadila: - Zar ne mislite da bismo to trebali malo zvučnije otvoriti? - Kako to misliš? - Pa uz neku malo svečaniju atmosferu. Zadužit ćemo naš marketing za to. To i ne mora stajati previše, ako vas to brine. Znate vi da će kad se to pročuje, a neka se čuje, doći i tisak. - Neće te to smetati? - Ne, a zašto i bi? I sami ste rekli da imamo što pokazati. Sve smo to izgradili vlastitim sredstvima pa neka se vidi što se može kad ljudi zdušno rade. - Ako je tako, i sam ću se potruditi da sve bude baš onako kako se od nas i očekuje. Samo, ne znam hoće li sve biti spremo za ovu subotu. - Možemo sve to upriličiti i za drugu. - Vidjet ću. 21 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Kada? Osjetio je Philip da je njoj važno da to bude doista onda kad se u pogonu počne raditi pa je bez krzmanja rekao: - Računaj onda na ovu subotu. Ali uz jedan uvjet... - Recite. - Ti preuzmi na sebe tisak. Ja nemam ni živaca ni smisla s njima komunicirati. Znaju biti užasno teški. Pa i bedasti. Prvi put ju je vidio raspoloženiju nego inače i prvi put je primijetio smiješak na njezinim usnama. To je bilo dovoljno da se zauzme maksimalno da sve to uspije I uspjelo je izvan očekivanja. Skoro da je atmosfera bila kao a je Mark među njima. Možda čak i bolje, ili drugačije. I baš to je davalo Philipu, ali i drugima, da i dalje rade maksimalno se zalažući. Drugi dan poslije toga otvorenja sve značajnije novine, koje su se bavile gospodarstvom, na svojim su stranicama imale velike naslove o silnom procvatu tvornice torbica. Život se, kako je rekao jedan novinar, nastavlja. Uspješno. *** Maria se vratila s posla prilično umorna. Imala je sastanak za sastankom, a to je ono što je najmanje voljela u tom poslu. Bila je čak jednom predložila Philipu da on preuzme tu obvezu, ali on je bio kategoričan: - Ništa do toga, Maria! Ljudi su čudni. Uvijek žele razgovarati s onima „najglavnijima“. Ja sam im sigurno pouzdan, ali to nije to. Oni hoće šefa. Gazdu ili tko zna kako vas sve ne doživljavaju. Pa već i zovu. - Zar i vas ne doživljavaju takvim? Vi biste morali biti autoritet svima, baš kao što ste i meni. Na vama počivaju svi ovi naši uspjesi i tko zna bi li ih uopće bilo, da nije vas. - Bilo bi ih, Maria, možda i više. Mladi ljudi znaju imati nevjerojatne ideje. Žao mi je, ali „gazdinstvo“, nazovimo ga tako, 22 Knjigoteka Gianna&Glorij@ traži i neke žrtve. Ali samo da vas utješim, ni meni se ti razgovori uvijek ne sviđaju, ali to je obol poslu koji radimo. Samo da vas još podsjetim da ćemo sutra morati odraditi i onu dobrotvornu akciju. Znam da je i to opterećenje, ali kad smo obećali, moramo. Pogotovo jer su mlade cure u pitanju. - Koju? - Darovanje torbica djevojkama iz doma za mlade bez roditeljske skrbi. Vi znate... - Znam. Doći ću ma makar padale sjekire. Je li sve spremno? - Odavno. Svaka će djevojka dobiti po jednu torbicu. Samo smo dvojili... - Što? - Bi li im mi trebali davati torbice, onako po redu, ili da to izvedemo nekako drugačije. Da imaju osjećaj da sami to izabiru. - Imate ideju? - Imam. - Da čujem? - Da to ipak bude i igra na sreću. U „šešir“ stavimo sva njihova imena i izvlačimo nasumce. Te koje budemo prozivali, redom kako ih budemo izvlačili, imat će pravo prvenstva izbora. - Možda je to i najpoštenije. A u koliko sati ćemo to obavljati? Sve mi se već smelo u glavi. Još malo pa ću morati sve i zapisivati. - U deset. Mislim da je to najprikladnije vrijeme. Rekao sam našim djevojkama i da pripreme neke male sendviče da ih malo i počastimo. I neke sokove uz to. Djeca to vole. - Mislite na sve. - Moram. Ja radim, ali vas, pored posla, i gnjave. I to je velika razlika. Philip je, imala je osjećaj još joj nešto želio reći, ali prešutio je u trenutku kad je od umora i pospanosti čak i zijevnula. Rastali su se samo uz pozdrav i njegovo pitanje treba li vozač sutra ujutro doći po nju. - Ni slučajno! Nije tvornica daleko. Ako mi se baš ne bude vozilo, uzet ću taksi. Vozač će imati posla oko dolaska tih cura. 23 Knjigoteka Gianna&Glorij@ Čim je ušla u kuću, presvukla se, nešto pojela i s novinama u ruci - zaspala. Tko zna koliko bi spavala da je nije, kao i obično, probudila Violet. Ta je bila čudo do upornosti. Kad je ona nešto naumila, nema teorije da to i ne realizira. - Ne spavaš, valjda? - Čudi te to? - Jasno da me čudi. Pa nisam ja slikarica i sama svoja šefica koju nitko ne uznemirava. Ja crnčim od jutra do sutra. - Ma, vidi ti nje? Sad me počela i vrijeđati - Violet je nastavljala veselo. No, neću te dalje uznemiravati jer želim čuti ono najvažnije. - A to je? Govori! Jer, ono što je važno tebi, nije obično nikom drugom. - Spremaš li se? - Za što? - Znala sam da ćeš me iznervirati. Pa za nekoliko je dana Nova godina. Sigurno već dugo nisi ništa kupila za odjenuti. Rekla sam da nije potreban nikakav poseban dress-cod, ali tko zna što ti uopće više imaš u ormaru. S obzirom zastala je jer se još čuvala da ne spomene roditelje. - Ne brini. Obećala sam ti da ću doći i sigurno te neću osramotiti. Istina, neću biti baš odjevena da prošećem pistom, ali nikad nisam do toga ni držala pa ne znam zašto bih sad. Sutra ću poslije nekih obveza u tvornici ipak otići u neki butik vidjeti što je uopće sad i trendu. Hoćeš sa mnom da budeš sigurna da ću izabrati ono pravo? - Ne mogu, iako bih rado. Dolazi mi večeras rođak. Ne mogu ga već prvi dan ostaviti samog. - Koji je to, pak, sad? - Rekla sam ti. Onaj odvjetnik iz Chicaga. Uzeo je godišnji, čini se, i želi ga provesti u obiteljskom okruženju. - Ah, da. On sam, ja sama. Divota i prilika. - Kakva? - Iznenadilo je Violet ovo što je čula. 24 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Kakvo je to pitanje? Mogli bismo si biti društvo. Već znam i kako bismo se nazvali. - Kako? - Osamljenici. Samo moja je situacija ipak drugačija. Ja sam istinski sama, a on je istinski osamljen. On to ne bi morao biti. - Možda ni to nije loše, ali vidjet ćemo. Znači sutra ćeš u kupnju. - Imaš li mi dati kakav konkretan savjet? - Bez da se naljutiš? - Jasno, samo reci. - Nemoj kupiti ništa tamno. To se ne odijeva za doček. Imaš predivnih kreacija. Idi u onaj butik na početku Pete avenije. Znaš da se i ja ondje uglavnom odijevam. Ta žena ima stila. Moderno je sve, ali nije napadno. I javi se. Nemoj da brinem. - Kad si rekla da ti dolazi rođak? - Večeras oko osam. Avionom. Moram na aerodrom. - Taj se da i voziti. - Nije to htio, ali ja sam mu predložila. Pa zar ne bi i on mene dočekao? Nemoj stvarati o ljudima sud i prije nego ih vidiš. - Imaš pravo. Ja sam se zbilja promijenila - nagore. - Nećeš večeras van? - Ne, ali ću zato sutra lunjati. Poslije tvornice bit će me u svim buticima u gradu. - I to je nešto. Kad su njih dvije završile razgovor, Maria se sjetila da nije vidjela zadnju narudžbu večernjih torbica koja je stigla čak iz Japana. A kako je i to, kao, uostalom, i sve ostale narudžbe uglavnom stizale mailovima, to je odmah otvorila kompjutor i bila ugodno iznenađena. Najprije je taj trgovački lanac iskomplimentirao njihove torbice, i zatražio veću količinu baš večernjih. Japanci kao Japanci. Točno su naznačili po brojevima koje torbice žele, ispisali brojeve i zamolili da im se dostave što prije. 25 Knjigoteka Gianna&Glorij@ Nasreću, imali su dovoljno zaliha baš tih torbica i Maria je isti čas svojoj prodajnoj službi naredila da ih već sutra pošalju u Japan brzom avionskom linijom. A potom je nazvala Philipa i rekla mu što je učinila. - Zaboravio sam ti reći da je to već u Japanu. - Ali, kako? - Mail je stigao na tvrtku. Ja sam odmah reagirao jer im sve to treba za Novu godinu. Tebi sam i ja poslao mail kao podsjetnik, ali nisam mislio da ćeš reagirati. Ne ljutiš se? - Ljutim? Pa što je vama? Sretna sam što ste tako reagirali. Jer, onaj tko se sprema za doček, mora imati sve spremno za tu noć. Maria je poslije razgovora s Philipom doista odahnula! tko zna po koji put pomislila - kako bi sve bilo drugačije i daleko teže da ga nema. Čak bi joj bilo i nemoguće raditi. Opet je, a to ju je brinulo, da bi za sutra bila odmorena, prije spavanje popila neku laganu tabletu da barem koliko-toliko usne. *** - Eto i to smo odradili - rekla je Maria svojoj tajnici Doris kad su učenice već napustile tvornicu. - Baš su bile sretne. To je za njih jako, jako važno. Imati ovakve torbice na dočeku, nije mala stvar. Bože, kako život zna biti nepravedan! Nekome daje sve, a drugima isto toliko uzme. - Ne znam što bih ti uopće na to rekla. Možda ovima drugima daje nešto drugo. - A što to? Djeliće nečega iz milosti ili tko zna čega? Nepravedan je taj život, ma što mi tko rekao. - Imaš neko loše iskustvo? - Ne, naprotiv, ali sam osjetljiva na tuđu patnju. Promatrala sam te cure i primijetila u njihovim očima duboku tugu premda su se trudile, barem u ovim trenutcima, to sakriti. 26 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Možda ipak nije tako.. - Nego, kako je, gospođice Maria? Neću reći da i vas nije pogodila nesreća, ali lakše je kad imaš. Sirotinji se sve nakalemi na leđa. Od bolesti do jada. No, što ja to govorim. Kako ćete me uopće shvatiti? Kao neku nesretnicu koja mrzi sve one koji imaju. - Ne brini, neću. Tim prije što i ja mislim slično samo sam manje žučljiva. No, bit će prilike da i o tome porazgovaramo. Sad moram u grad. Idem, konačno, nešto si kupiti za obući. - Idete na doček? - Moram. - Bože, pa kako morate? Svi se tome vesele. Pogotovo ako društvo bude dobro. A s kim ćete čekati? Rekla je ovo i isti se čas ugrizla za jezik. No Mariji je baš bila simpatična ta njezina brbljavost. Jer, u tome nije bilo nimalo ni tračavosti, a još manje zlobe. - S mojom dugogodišnjom prijateljicom Violet. - Oh, ona zna stvoriti atmosferu. - Poznaš je? Niste valjda i u rodu? - Ne, ali smo se znale sretati na nekim domjencima na koje bismo bile pozivane ni sama ne znam po kojoj sve liniji. Ma vidjet ćete, bit će vam lijepo. - Nadam se. Izvijestit ću te o tome. A ti? Kamo ćeš ti? - U klub tajnica. - Nisam ni znala da to postoji. A gdje su vam dečki? Nećete biti same djevojke? - Oh, bude ih i previše. Za klub se zna i ondje nagrnu svi. I bez obzira jesu ili nisu u vezi. - Ohoho! - Samo mi već znamo tko je tko. Čak prepoznamo i one koji dolaze po polusatnu zabavu. I to može biti veselo. - Pričat ćeš mi i o tome. - Jasno da hoću. 27 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - A sad ću te pozdraviti. Ako me tko traži, ali samo ako je netko važan, daj mu moj broj mobitela. Ovo vrijeme zbilja želim posvetiti samo sebi, tim prije što ni sama ne znam odakle da krenem. - Sretna vam kupnja! - Čini se da mi baš to treba - sreća. - Imat ćete je. Sigurna sam. *** Maria je znala kakva je gužva u gradu i naručila je taksi. Učas se našla na Petoj aveniji i počela je, baš onako kako joj je sugerirala Violet otpočetka. Ušla je u prvi butik i prodavačica joj se isti čas ljubazno obratila: - Recite, gospođice, što vam možemo ponuditi najprije da vidite? Možda da mi kažete za koju vam priliku nešto treba? Tako će biti najlakše. - Treba mi nešto elegantno, ali ne i napadno za doček. - Oh, imamo toga za svakoga. Onako, odoka, mogu vam preporučiti jednu predivnu ljubičastu haljinu uz nešto tamniji šal, ali iste boje. Možete uz to obuti cipele kakve sigurno imate doma, a nakit bi trebao biti diskretan. Ako ste voljni, možete to i probati. Ili da možda još prošećete i vidite što drugi nude. - Probala bih to što ste mi predložili. Nisam od onih koja uživa obilazeći butike. I dok je prodavačica otišla iza pulta po haljinu, u butik je ušlo dvoje ljudi. Sigurno su bili par jer se djevojka tom čovjeku ovjesila oko vrata i nešto mu sve vrijeme šaptala. Njemu je, barem se Mariji činilo, bilo neugodno, ali je hrabro otrpio takvo njezino ponašanje. Djevojka je zviraušila po butiku i na sve što je vidjela, imala je neke primjedbe. I čovjeku je konačno dozlogrdilo jer se otresao na nju prilično glasno: 28 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Mia, smiri se. Ako ti se baš ništa ne sviđa. - idemo odavde. Valjda ćeš u New Yorku uspjeti nešto naći za taj doček. A, konačno, zašto nešto nisi kupila u Europi? U toj, kako baš ti kažeš, kolijevci mode. - Znaš da sam mislila ondje čekati Novu? - Pa zašto nisi? - na kraju je rekao, barem se Mariji činilo iskreno, jer više nije mogao šutjeti. - Mogu se i vratiti - ljutito mu je odvratila. I tko zna kako bi to završilo da u taj čas nije došla prodavačica s haljinom koju je namijenila Mariji. - Evo, gospođice, na tu sam mislila. Izvolite u kabinu i probajte. - Koji je to broj? - Standardni 38. - Mislim da ne bih trebala ni probati. - Ipak to učinite. Jer, možda se mora što i popraviti. Neka vam ne bude teško. Mi volimo kad naše mušterije odu od nas sigurne da je to ono što su tražile. Maria se učas preodjenula u tu haljinu i zbilja joj je pristajala kao salivena. Čak i taj svadljivi par je zurio u nju, doduše ne komentirajući ništa. - Predivni ste - prodavačica je iskreno rekla. - Ne znam koje su vam novogodišnje namjere, ali ma koje da jesu, ostvarit ćete ih. - Oh, idem bez ikakvih namjera. Možda i ne bih išla da me prijateljica skoro nije natjerala na taj doček. I zapravo se pitam ima li uopće smisla na jednu kućnu zabavu odjenuti ovako nešto elegantno. - Ima jer ovo jest elegantno, ali nije bliješteće. Ova haljina paše za sve prilike i mjesta. Znači, uzimate? - Uzimam, ali bih vas još nešto zamolila. - Recite. - Imate li možda u novoj kolekciji i nešto manje svečano? 29 Knjigoteka Gianna&Glorij@ Opet je prodavačica krenula prema sobi gdje se očito nalazile gotove haljine, ali sad se obratila i ovom paru. Maria je imala osjećaj da ih je primijetila već i prije, ali mora da je čula ženino prigovaranje pa ih je ignorirala. - Ispričavam se. Čim završim s gospođicom, posvetit ću se vama. Molim vas da dotle razgledate ovo što je izloženo, možda vam se nešto svidi. - Od ovoga što sam vidjela - ništa. Bila je izričita djevojka. Njezinom partneru zbog toga i opet je bilo neugodno, ali sad je to prešutio. No, bilo je uočljivo da se jedva suzdržava da ne plane. Prodavačica se potom opet izgubila u jednoj od prostorija i brzo se vratila na ruci sa zelenkastim kompletom i Maria ga je bez probe uzela. - Nećete probati? - Vidjeli ste da to nije potrebno. Sve je kao da ste šivali po meni. - Ako nemate posla - počela je ova sramežljivo - isti čas će vas moja gazdarica zaposliti. - Kao manekenku - Da.- Eh, to bi bilo malo teže. Nisam vam ja za to iako sam na neki način čak i u sličnom biznisu. Mariji se uopće više nije razgovaralo jer je primijetila da je ova pridošla cura na rubu živaca. Mora da joj je ovaj razgovor smetao jer se krajnjim naporom suzdržavala da ne plane. S dvije vrećice u ruci nakon što je platila račun izlazila je iz butika. Bila je tek trenutak u dvojbi da li da pozdravi i ove svadljivce, da bi na kraju ipak rekla: - Doviđenja i sretna kupnja! Činilo joj se da je muškarac ipak nešto promumljao što je moglo značiti - sretno i vama. Čudni neki ljudi, zaključila je ulazeći i dućan s cipelama. Ni obuću nije u zadnje vrijeme kupovala. Zapravo, i ne pamti kad je bila u dućanu jer dok je nosila crninu, naručivala ju je preko interneta. 30 Knjigoteka Gianna&Glorij@ Baš kao i u butiku s odjećom, i u dućanu s cipelama slično je prošla. Prve koje je probala, kupila ih je. Bila je gotova u sat vremena sa svime. I čim je sjela u prvi kafić na koji je naišla, nazvala je Violet. - Bit ćeš ponosna na mene. - Da čujem? - Za doček sam spremna. - Čime? - Predivna haljina, lila boje, potom zelenkasti komplet i nove cipele. - I? - Savršeno. - Eto, koliko ti je za sve trebalo vremena, a stalno vičeš da ga nemaš. Tako se radujem. - A što mi ti radiš? - Čekam rođake. - Još netko stiže? - Ma ne. - Ali govoriš u množini? - Stigla je, izvan očekivanja, i cura. Mia se zove. - Što to znači? - Svašta. Čini se da se osjetila ugroženom i Europu je zamijenila domovinom. To se uvijek isplati jer sigurno je sigurno. - Došla je k sebi. - Sumnjam, ali to nisu moja posla, kako kaže moja mama. Šteta toga moga rođaka. Inače je sposoban čovjek. Uspješan odvjetnik koji je razveo tko zna koliko parova i na taj način im pomogao, ali, čini se, sebi ne može. Pitam se i zašto. - Možda je još voli. - Ne bih rekla. Prije je to linija manjeg otpora. Čeka da pukne samo od sebe, ali koliko sam shvatila, sinoć, vara se. Ona ga je odlučila, tko zna zašto, čvrsto držati. - Zgodan? 31 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Prelijep. Prepametan. Ma kažem ti ima sve što jedan muškarac treba imati. - Nešto mu ipak nedostaje ako je tako kako kažeš, a ne može je se riješiti. - Baš me zanima kakav će dojam na tebe ostaviti. - Reći ću ti, ali možda neću imati ni prilike porazgovarati s njim nasamo. - Zašto? - Ona će visjeti na njemu da ga ne bi tko preoteo. - Ti sigurno nisi ta. - Ona je preoprezna. - Sinoć sam te, onako usput, spomenula. - U kom kontekstu? - Pitala me tko će sve biti na dočeku. Doduše, pitao me i on. Već je prije čuo za tebe i kako te moja mama stalno hvali i ističe, očito mu je to ostalo u sjećanju. Čak se i sjetio što je za tebe jednom rekla. - Najbolje i najpoštenija cura New Yorka. - Bože, to nisam znala. Mama ti ipak pretjeruje. - Možda tek malo - smiješeći je nastavila Violet. - Baš me zanima kako će sve to proći. Imam neki čudan osjećaj. Možda će se čak i nečiji životi promijeniti. - Ako bude nabolje, ne bi bilo loše. Samo, znaš, kad kažemo promjene, obično mislimo da one dolaze poslije velike, velike borbe pa i muke. A nema onoga koji se baš tome raduje i koji to želi. A nema promjene bez muke. *** Glupo se osjećala Maria dok se spremala za taj doček. Premda je ono što je kupila bilo sasvim u redu, i uopće nije bilo nešto čime bi baš odskakala od ostalih, ipak je sad dvoumila odjenuti to ili ne. Takva druženja, pa čak i kad je u pitanju doček, 32 Knjigoteka Gianna&Glorij@ ipak nisu preformalna i najbolje bi se osjećala da odjene nešto drugo. Bila je sigurna da će već njezin dolazak izazvati pozornost, a ako se još bude i odjećom nametala, neće se dobro osjećati. Sve što joj ove večeri treba, jest nezamijećenost. To njezino dvoumljenje nije promaknulo Barbari. I samo onako kako je to ona znala, prišla joj je i podosta sigurno rekla: - Odjeni ovaj zelenkasti komplet. Elegantan je, a opet ne previše uočljiv. Ova ljubičasta haljina je predivna, ali bojim se da bi te previše isticala, a to je ono što ne želiš. I molim bez ikakvog straha što se počinješ opet pojavljivati u društvu. Ni žalovati se ne može cijeli život. Nekako mi se čini da tvoje vrijeme tek dolazi. Ne zato što te volim, ali mislim da je već i vrijeme. No, i sama moraš poraditi na tome. Neka ovo bude i neki tvoj novi početak. I to je bilo presudno. U zelenom kompletu, s predivnom frizurom skupljenom u punđu, tek diskretnom šminkom krenula je taksijem k Violet. Osjećala se čudno, kao da ide na prvi rendes. Čak se i smijala kako je to nekad izgledalo. Zbunjeno i glupo. Sad više nije tinejdžerica i mora paziti da ne samo sebi nego ni drugima ne bude smiješana, a to ponajprije znači - preplašeno. Čim je pozvonila na vrata, Violet je istrčala sva usplahirena: - Bože, pa gdje si? - Tu, kako vidiš. Zar sam došla zadnja? - Nisi, ali što me briga za druge. Znaš, bojala sam se da ipak ne... - Odustanem? - Ne bi se čak ni čudila. Ti možda misliš da ja pretjerujem, da te i ne razumijem, ali taj moj strah da nećeš doći proizlazi baš iz razumijevanja. No, neću više večeras o tome. Sve što želim, jest da se počneš osjećati ugodno i shvatiš da smo svi uz tebe. Uhvatila ju je u tom času pod ruku i povela u salon. Ondje je u času kad su ušle, nastao muk, da bi se potom čuo pljesak. Violet je znala da se to Mariji ne sviđa, ali brzo je reagirala baš onako 33 Knjigoteka Gianna&Glorij@ kako se od nje to i očekivalo - prešla je na drugu temu ne komentirajući ono što bi kod prijateljice izazvalo neki nemir. I nastavila normalno dalju komunikaciju: - Mnogi su već ovdje? Polako gmižu i drugi. Ali, glavno da si ti stigla. - A je stigao taj rođak? Baš sam znatiželjna kako izgleda i kakva mu je ta cura. - Michael će doći zadnji. Ne zato što on tako želi, nego zato što Mia želi izazvati pozornost. Nije ona onakva kakva sam ja mislila da jest. Boemka, umjetnica. Ona je svojeglava, ženski tašta. Čudna žena i sve mi se manje sviđa. Uostalom, vidjet ćeš pretjerujem li. Maria je znala da Violet govori ono što osjeća i kad je ta Mia u pitanju, ali i kad govori o njoj. Ona je zapravo imala i jednu lošu karakteristiku, ako se to i može tako nazvati. Koga je prihvatila, prihvaćala bi ga sa svim njegovim i dobrim i lošim osobinama, zanemarujući ono loše, a uvijek ističući ono dobro. Sudila je o njezinom odnosu prema sebi. Bila joj je silno zahvalna zbog njezinog ponašanja baš prema njoj. Zapravo i ne zna kako bi sve to proživjela da nije bilo nje. Čak i ta njezina prevelika briga oko nje, premda joj je ponekad išla na živce, bilo je to nešto što ju je, kad je bolje razmislila, i držalo. U jednom času obje su shvatile da je na trenutak u salonu nastao mir. To je moglo značiti samo jedno - netko je došao tko je izazvao posebnu pozornost. Obje su se okrenule u smjeru pogleda nazočnih u salonu i Maria je čula kako je Violet skoro pa uzviknula: - To je, Maria, Michael. Maria je zanijemila. Sva je sreća što to nije primijetila Violet jer je u tom času, baš kao prava domaćica prišla im, zagrlila rođaka, poljubila Miju i glasno je predstavila: - Oni koji ga još nisu vidjeli, ali nema onoga tko nije za nj od mene čuo - ovo je moj rođak Michael sa svojom djevojkom Mijom. Oko Marije se salom počeo vrtjeti. Ovo dvoje svadljivaca već je upoznala i sad se pitala što joj je činiti. Praviti se da ih ne pozna 34 Knjigoteka Gianna&Glorij@ ili jasno reći da je shvatila tko su i kakvi su jer ih je upoznala u nekim drugim okolnostima. Ili će ipak pričekati da vidi kako će se oni ponašati. Možda je oni i nisu zapamtili, ali ona njih jest. Morala je priznati da je on doista predivan muškarac koji izaziva pozornost me gdje da se pojavi. Ali,dakako, i ona je atraktivna žena. Naoko, reklo bi se par baš za - gledanje. Kako im je Violet prišla, to su se i drugi počeli oko njih okupljati, a Maria je ostala po strani promatrajući što se zbiva, pomalo zbunjena kako da reagira. U jednom času činilo joj se da je taj Michael promatra pa da ne bi ispalo da i ona njega gleda, spustila je pogled, ali se iznenadila, pa čak i uplašila, kad je shvatila da on kreće prema njoj. I prije nego se uopće snašla, čula ga je kako joj se obraća: - Znao sam da ćemo se upoznati na neki čudan i neuobičajen način. Ali, to i nije važno. Maria, vi ste ta Violetina najbolja prijaljica? - Jesam, Michael. Čula sam i ja samo lijepo o vama. - A što da ja kažem? Violet su puna usta vas. Doduše, znate je. Njezina isključivost je povijesna. Koga ona uzme na zub, svejedno s kojim razlogom, taj je će morati biti prihvaćen takvim ili ga neće biti. Oboje su se ne ovo nasmijali, svjesni da je tome baš tako. U taj čas su im prilazile i Violet i Mia. Obje iznenađene. No, Mia je, čini se, odmah shvatila tko je ta djevojka jer je reagirala munjevito. Pružajući ruku Mariji usputno je komentirala: - Mi se znamo. Doduše, nismo se službeno predstavile jedna drugoj, ali ja ne volim i inače formalnosti. Ja sam Mia. Shvatili ste? - Ja sam Violetina prijateljica Maria. Teško da ste za mene čuli. - Čula sam. Violeti su vas puna usta. Po njezinoj priči nenadmašni ste. - Možda u njezinoj mašti. Ali, lijepo je znati da netko o tebi misli tako, pa čak kad i nema previše osnove za to. 35 Knjigoteka Gianna&Glorij@ Violet je ostala zbunjena. Ostali su i oni koji su se u tom času našli uz njih. Kad se Violet pribrala, reagirala je baš onako kako se to od nje i očekivalo: - Hoće li mi netko od vas troje reći što ovo znači? Kako mi je tako nešto moglo promaknuti? A da ti, Micheal, počneš prvi? - Što te zanima? - Sve. - Što sve? - Gdje ste se upoznali, kako da ja to ne znam i nije li se nešto desilo što bih ipak morala znati? - Nema tu nikakvih tajni. Slučajnost, ako ona uopće postoji - odmah se uplela u razgovor Mia. - Sreli smo se, a ne upoznali kad smo obje kupovale haljine za ovaj doček. Ja sam bila užasno nervozna jer mi se činilo da neću naći ono što tražim, i kako to obično biva, Micael, kao i svaki muškarac, bio je užasno nervozan jer je mislio da sam preizbirljiva i da sam to trebala obaviti još u Europi. Maria je sve to rješavala s lakoćom. Njoj, čini se, to i nije važno. Ali, meni jest. Dakako da smo se i ja i Michael gledali kao neprijatelji, pa i rekli pokoju koja nije zvučala baš milo, ali, Bože moj, Maria je sigurno pomislila da smo neke svađalice i nismo uopće bili vrijedni njezine pažnje. Ali volim što smo se opet sreli pod drugačijim okolnostima jer želim da izbriše ružnu sliku koju je stekla o nama. Potom se obratila Mihaelu s najnježnijim i najzavodljivijim pogledom koji je ikad Maria vidjela i tražila potvrdu ovoga zadnjeg što je rekla: - Michael, jesam li dobro prenijela atmosferu u kojoj nas je Maria upoznala? Ne bih opet željela pogriješiti. Molim te, reci i ti barem nešto. Ili me pokušaj opravdati pred ovim dragim djevojkama. I Maria, ali i Violet, znale su da igra počinje. Toga je očito bio svjestan i Michael, ali on je, poznavajući Miju, znao i što mu je činiti kako ne bi upropastio ovu večer. Stoga je sigurno, čak sigurnije no što su sve tri očekivale, počeo: 36 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Dosadna ženska priča. Ormari su im pune odjeće, a one se žale da nemaju što odjenuti. Samo, znaš, Mia, nema više takvih ekscesa. Meni je to i ružno i glupo. Drugi put ću se pokupiti i otići. Da bi mu barem nekako pomogla, jer Violet je sve bilo jasno, nastavila je u Michaelovom tonu: - Klasična ženska priča. Nema tu dubine neslaganja, ali ima nešto što može zatrovati odnose i zato je to bedasto. No, glavo je da ste tu, da ste elegantni i da je sve sređeno. Pred nama je samo zabava i zaborav na sve što nam je bilo ružno u godini koju ispraćujemo. Činilo se da je ovim ova priča završena. Barem je to naoko izgledalo tako. No, Maria je osjećala da ono najgore tek slijedi. Znala je i što joj je ovu večer činiti - izbjegavati ovo dvoje pod svaku cijenu. Nije se iznenadila kad joj je u jednom trenutku prišla Violet i diskretno šapnula: - Pričuvaj se. - Zašto? - Ova te se zmija boji. - Pobogu, a što sam joj učinila? - Još ništa, ali ženski joj instinkt najavljuje - konkurenciju. - Ma o čemu ti to? O kakvoj konkurenciji govoriš? I ti si uz njih poludjela. Ali ne brini. Ako mi bilo što o toj temi tek zucne, čut će me. - Shvatila sam ono o čemu sam razmišljala i čemu sam se čudila. - A to je? - Zašto je s njom? Kako je se ne može riješiti? Sad mi je jasno. Ona igra savršenu igru, a muškarci, ma kako pametni bili, nisu takvim ženama dorasli. Sve dok u njima nešto ne pukne, a onda je zbilja kraj. Shvati ovo tek kao upozorenje. Uostalom, vidjet ćemo kako će protjecati ova noć, - Dobro, barem što se mene tiče. Ne brini, neću učiniti ništa što bi je pokvarilo. 37 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Znam. Ali ne bih željela ni da trpiš zbog jedne ovakve zloćke. - Ni za to ne brini. Ako budem napadnuta, branit ću se - nevidljivo ali opasno. - Neće ti trebati pomoć? - Ni slučajno! U času kad je izgovorila zadnju riječ, i već krenula prema ostalim gostima, Mariji je prišla Mia i kao da su godinama prijateljice, obratila joj se najljubaznije moguće: - Znaš da si ovdje najelegantnija cura. Taj ti komplet savršeno pristaje. Šteta što uopće nemaš potrebe za isticanjem. Da imaš samo malo, bila bi zvijezda ne samo ove večeri. Svijet bi ti bio pod nogama, a muškarci bi oko tebe oblijetali kao pčele oko cvijeća. - Mia, ne znam hoćeš li me moći shvatiti, ali meni do toga uopće nije stalo. - Ne razumijem te. - Vjerujem da ne, ali moj život se razlikuje od mnogih ovdje, pa vjerojatno i od tvoga. No, ja polako dolazim k sebi i imam neke druge životne prioritete. Jer, vjerojatno ne znaš, ali prošla sam muke za nekoliko života i to me, mogla bih reći, prizemljilo. - Imaš dečka? - upitala ju je, a Maria je shvatila da joj je to i bio cilj i da je sve što je govorila, bilo da sazna prijeti li joj od nje opasnost. - Nemam. - Bože, pa kako to? - Lako. Nije se pojavio još onaj pravi. - Zar misliš da se oni tek tako pojavljuju? Zar ti se ne čini da ih treba i tražiti? Jer, muškarci su lako uhvatljiva roba, jasno ako se uopće daš u lov. A moraš to činiti kad-tad. - Ne znam. Ti sigurno govoriš na temelju iskustva, a to treba cijeniti. Ja sam ti tu totalna neznalica. No, i to ću jednom valjda naučiti. A možda mi i neće biti potrebno. 38 Knjigoteka Gianna&Glorij@ Nisu ni primijetile Michaela da im se približio i čuo Marijin monolog te je i upitao: - U čemu si, Maria, neznalica? Zbunjena ovim upitom, promucala je jedva: - Pa u muško-ženskim odnosima. - Oh, ako je samo to u pitanju, mislim da ti je to i nevažno. Što se čovjek nečim više bavi, to zapada u veće teškoće. Nešto nam dođe samo po sebi, pa čak kad to i ne želimo. No, Mia, čime ti to ovu večer ovu djevojku opterećuješ? Bolje bi bilo da se počnemo samo zabavljati. U tom času je zasvirala glazba i Micheal je, ispričavajući se Mariji, obgrlio Miju i poveo prema plesnom podiju. Mariji je prišao Sven, njezin kolega još iz gimnazijskih dana, i počeo je okretati u ritmu glazbe. I tako je, nasreću bilo cijelu večer. - Maria bi tu i tamo pogled bacila na Michaela i Miju, a potom i na ostale, i shvatila da se ljudi zbilja zabavljaju i da će ova večer, baš onako kako joj je govorila i Violet, biti večer za pamćenje. U trenutku kad se već približavala ponoć, osjetilo se da „svaka ptica svome jatu leti“. I ako se ikad Maria osjetila samom, bilo je to u ovom trenutku. Bila bi najradije pobjegla odavde, ali nije to imalo smisla, a nije imala ni kamo. Sva je sreća da su se svjetla pogasila i da nitko nije mogao vidjeti tugu u njezinim očima. A onda joj se učinilo da sanja. Osjetila je nečiji zagrljaj i nježne riječi koje su je do kraja razdrmale: - Sretno ti bilo, djevojčice! Neka ti ova godina donese svu radost i sreću ovoga svijeta. Sreća je što je još bio u salonu mrak i što se nisu mogle vidjeti suze u njezinim očima. A i njezin naslon na njegova čvrsta ramena. Uopće nije znala kako opisati taj trenutak do apsolutne sreće. Prvi put je osjetila nešto što nije nikad. Čvrsti muški stisak i želju da to potraje što dulje. No, upaljena svjetla razorila su tu čaroliju i vratila je u stvarnost. Preplašila se kad se pokraj njih našla Mia. Ne više baš milo, rekla joj je formalno, uz isto takav poljubac: 39 Knjigoteka Gianna&Glorij@ - Sretno, Maria! Voljela bih, s obzirom na što si sve prošla, da shvatiš, odmah, da se ničim ne treba previše zanositi kako ne bi došlo do razočaranja. Odgovorila joj je pristojno, ali sad i ona hladnije: - Hvala ti. I tebi želim da ti se ostvare sve želje, samo znaš, ako i ne, život moramo prihvatiti takvim kakav jest. Ja sam to naučila. To je jedino moje iskustvo. Mia nije više željela ostati uz ovu djevojku ni sekunde. Posjednički je uhvatila Michaela za ruku i povela prema većoj grupi koja se nečemu silno smijala. Maria je ostala sama, tužnija ali i zabrinutija no ikada. Desilo joj se nešto što nije ni željela ni očekivala. Nije moguće, počela se propitkivati, da se zaljubila u Micheala iako je znala da ima curu, iako bi to moglo izazvati tko zna kakve sve ne poremećaje. Najviše ju je brinulo što će na sve reći Violet, iako je znala da joj Mia nije draga. - Pa gdje si? Zar ćemo si mi dvije zadnje čestitati? - čula je Violetin veseo glas. - Pa neka te obavije ovu godinu sva sreća ovoga svijeta, i još nešto... - Da čujem i to? - upitala ju je Maria grleći je. - Da konačno nađeš i ljubav svoga života. - Sretnu misliš? - A koju drugu bi i trebala ti naći? Za tebe je sve najbolje. - Kad bi ti to određivala, možda bi i bilo. Ovako, čisto sumnjam. - Ja, draga moja prijateljice, i ne. Osjećam to u zraku. Ma kako joj bilo teško, Maria se na ovo morala i nasmijati. Violet je zbilja prava prijateljica. Ona bi, Maria je čvrsto vjerovala, čak i svoju sreću u nekom trenutku pretpostavila njezinoj. - Zbilja si ovo divno organizirala - da prekine Violetinu uzbuđenost svim tim njoj upućenim željama, rekla je. 40 Knjigoteka