Gianna&Glorij @ 1 Knjigoteka Gianna&Glorij @ 2 Knjigoteka Jessica Beckett Pri č a o jednoj ljubavi Gianna&Glorij @ 3 Knjigoteka * * * Život je užasno nepravedan, tko zna koliko je puta u zadnje vrijeme to zaključila Maria. Ako se s ikim poigrao, onda je to s njom. I kako da se onda raduje dočeku Nove godine kad se boji da bi je opet moglo zadesiti nešto što teško da bi više mogla uopće preživjeti. Ali, Violet je bila uporna. Nije uopće dolazilo u obzir da preskoči taj doček jer prema njezinim riječima to će biti noć za pamćenje. A njoj se moralo vjerovati. Imala je sve, ali nije bila razmažena. Bogati roditelji, vlasnici benzinskih pumpi diljem Amerike, znali su naći granicu između onoga što joj se mora pružiti i onoga što treba izbjegavati. Valjda joj je zato Maria i bila tako bliska. Jer, ma kako se ona trudila da to sakrije, osjećale su obje da je ona zapravo ne žali, ali da silno suosjeća s njom. Ne jednom bi je znala upitati, treba li joj što, hoće li za blagdane doći k njima, no Maria je to odbijala jer ona se osjećala sasvim dobro sa svojom domaćicom koja je nije ostavila ni nakon smrti roditelja. Bila joj je gotovo kao majka. - Doći ćeš i gotovo! - uzviknula je u telefon, ali ni to joj nije bilo dovoljno. Rekla joj je i da joj da Barbaru, njezinu ne domaćicu što je bila, nego zapravo pomajku. - Nije doma, a i što će ti? - Moram i nju uvjeriti da te potjera na doček. Ne znam što ti je uopće? Vrijeme žalovanja ne može trajati cijeli život. Pa tvoji bi bili užasno nesretni da znaju kako se ponašaš. A možda sve to i vide. Ne znam zašto daješ toliki otpor bilo kakvoj zabavi. Ne idemo nikamo van. Bit ćemo kod mene i ja ne bih rekla da će se sve to uopće razlikovati od, recimo, prošle proslave moga rođendana. Sve koji će biti ondje, poznaš, osim, možda, ako uopće dođe, neki moj dalji rođak Michael. - Odakle taj dolazi? - Iz Chicaga. Gianna&Glorij @ 4 Knjigoteka - Naših je godina? - Malo je stariji. Ma što govorim malo? Možda čak i desetak godina. Već ima svoju kancelariju. Mama kaže da mu čak ide odlično. Nije inače loš dečko, iako ga zapravo i ne poznam previše. Kad dođe, dođe kao s vjetrom. Uvijek je to na brzinu. Imam osjećaj da se javlja jer ga natjeraju roditelji. Oni su posebno vezeni uz moju mamu. - A gdje mu je obitelj? - I roditelji žive u Chicagu. On nije oženjen. No, u nekoj je čudnoj dugogodišnjoj vezi. - Dolazi s tom curom? - Ne. - Kako to? - Ona je negdje u Europi. - Onda je veza zbilja čudna. Obično se oko blagdana svi drže zajedno. - Umjetnica je. Slikarica. A znaš ti te boeme. To je svijet za sebe. - Čudno. - Što? - Kako njih dvoje mogu zajedno. Boemka i odvjetnik? Iluzija i realnost? - Suprotnosti se privlače. - Vidiš kako i koliko. Ne znam da je baš sretan zbog toga što će Novu godinu dočekati s nekim koga jedva pozna. - Oh, Maria, svatko nosi neki svoj križ. - Ma što ti rekla, ali ne čini mi se da je taj tvoj rođak neki sretnik. Ali, tko zna. - Ne doživljavaju svi ono što im se u životu dešava na način kako to doživljavamo ti ili ja. Uostalom, vidjet ćemo. Znaš da sam sad tek počela o njemu razmišljati drugačije. No, bez obzira na to, moraš doći. Nećeš valjda novu dočekati s Barbarom? Gianna&Glorij @ 5 Knjigoteka - Ma što ti mislila, ali ni to ne bi bilo loše. Ti nemaš pojma kako je ona draga žena. S njom nikad nije dosadno. Duhovita je i zabavna. - Vjerujem, s njom si svaki dan. Mala promjena dobro će doći. Svima. Onda, dolaziš? - A tko bi ostao od tebe živ da ne dođem? Samo reci treba li što napraviti za doček? - Ne. Ne volim da se mučimo kojekakvim prekuhavanjem koje je i skuplje i lošije nego katering koji sam već naručila. Sve je organiziramo. - A dress-cod? - Što tko želi neka odjene. Ja ću ono u čemu se osjećam najugodnije. Nema formalnosti. Maria je znala da je priči kraj. Konačno, možda Violet ima pravo. Dvije su godine prošle od nesreće roditelja, ona je već preuzela poslove koje je tata vodio, i opet je imala sreće. Tvornica torbica i kovčega odlično je i dalje radila zahvaljujući poslovođi Philipu kojem je ona, čim je prošla ostavinska rasprava, prenijela petinu dionica tako da je on radio sad s još većim žarom nego inače. Ona bi, istina, dolazila redovito na posao, ali više se bavila dizajnom nego poslovanjem. Premda još nije završila fakultet, a do smrti roditelja bila je redovna studentica, kad se to dogodilo, prešla je na studij uz rad i malo je zaostajala s ispitima, ali profesori su to razumjeli i zbog nesreće koja se desila, ali i zbog njezinog talenta koji je bio očit. Dekan joj je neki dan rekao pred svima: - Maria, momentalno je važnije da se angažirate oko proizvodnje nego oko ispita. Jer, čujem da vam prodaja ide sjajno, da čak ne možete toliko proizvesti kolika je potražnja. Možda biste mogli malo i zastati s ispitima dok je tako. Zahvalila mu se, ali je i dalje bila odlučna: - Hvala vam, profesore, ali moram to završiti. Moji bi bili užasno nesretni kad bih sad zastala ili čak prekinula studij. Gianna&Glorij @ 6 Knjigoteka Vjerojatno ju je taj angažman oko fakulteta i tvornice toliko zaokupio da nije imala ni vremena misliti na sve ono što je proživjela i što bi mnoge užasno deprimiralo. A ne bi se nitko čudio da je pala i u depresiju. Jer, to što je ona prošla, bilo bi dovoljno za nekoliko života, a ne samo za jedan. U svemu tome imala je sreću jer su njezini roditelji, posvojitelji, bili pametni ljudi. Nikad ništa pred njom nisu skrivali, a ono što je trebalo i što su prema njoj osjećali, silnu ljubav, iskazivali su na svakom koraku. Nikad nisu nijednu ružnu riječ rekli joj za oca koji je poslije smrti njezine majke pao u očaj i zapravo jedva čekao da je oni definitivno prihvate, da bi završio negdje kao zadnja pijanica na ulici. Čula je da je umro sam, pokopan na nekom groblju bez imena i bilo kakve oznake. On je bio čovjek- broj. Njezina biološka majka doselila se s njim iz Italije. U potrazi za boljim životom. Ono - Amerika svakom daje šansu. Možda i daje, ali ipak ne svima. Njih dvoje nije se snašlo. Ona je spremala po kućama, a on je tražio posao, ali izgledalo je da moli Boga da ga ne nađe. Radila je ona i u kući Stanfordovih i svidjela im se. Kako jadnica nije imala gdje ostaviti dijete, to ih je zamolila da je povede sa sobom jer oni su imali veliki vrt i dijete je bilo toliko disciplinirano da se igralo dok je Roberta radila. A kako Stanfordovi nisu imali djece, to se gazdarica Lucia sve češće igrala s djetetom. I svakim danom je sve više voljela. I kad se Roberta razboljela, a Lucia je posjetila u bolnici, ova ju je zamolila da pripazi na Mariju. - Zamolila bih vas nešto, gospođo Stanford - počela je na rubu plača. - Recite, Roberta. - Biste li se mogli brinuti i dalje za Mariju i kad mene više ne bude? Možda da je i posvojite. Bojim se da ne završi u kakvom domu za ostavljenu djecu. Napisat ću to, a znam da će to potpisati Gianna&Glorij @ 7 Knjigoteka i moj muž. Ne zato što ne voli dijete, nego zato što neće moći brinuti za nju. Mojim odlaskom, a znam kakvo je stanje sa mnom, i on će nestati. - Ma što to govorite, Roberta? Jasno da ću se brinuti sve dok ste u bolnici. Nemojte tako crno gledati na sve to što vam se dešava. I Roberta je prije smrti uspjela učiniti baš to. Sve srediti da Maria ostane kod Stanfordovih i bude zbrinuta baš onako kako je i željela. Uspjela je, jadnica, reći ono što može samo majka: - Recite joj da sam je voljela, ali da želim da još više voli vas. Jer, vi ste predivna žena i sigurno ćete joj pružiti sve što joj treba, a najviše - ljubav. Prema Lucijinoj priči, Roberta je umrla dva dana poslije toga što je napisala i rekla. Iako se nije previše sve to spominjalo u kući Stanfordovih, svaki put kad bi oni tek osjetili da ih Maria želi nešto pitati, rekli bi joj bez ikakve zadrške. - Imala si, kćeri, predivnu majku. Silno te voljela, baš toliko koliko te volimo i mi. Bila bi sretna da te sad vidi ovako lijepu i dobru. Znam da te možda brine otac, ali ako mu je Roberta oprostila, moraš i ti. Muškarci ne mogu podnijeti gubitke. A on je bez majke bio izgubljen. Učinio je ono što je smatrao da je najbolje za tebe. Moraš na to tako gledati. Nije te on ostavio, ali shvatio je ono što i majka - da se neće moći brinuti za tebe onako kako bi trebalo. Znaš, mi smo sretni da su te povjerili nama. Voljela bih da uvijek imaš na umu da si ti naša najveća sreća. Nikad nismo bili sretniji nego otkad si ti došla u našu kuću. Ti si naša. Nismo te izrodili, ali volimo te kao da jesmo. Možda i više. Jer nam se svakog trena čini kao da nam te sam Bog poslao. Iako se ovakvi razgovori nisu vodili često, ipak se Mariji činilo da su mučni za njezine roditelje. Stoga što je bivala starija, sve su bili rjeđi. Konačno, ništa joj nije nedostajalo, ponajmanje ljubavi. I nije bilo razloga da uopće više išta pita. Gianna&Glorij @ 8 Knjigoteka Među njima nije bilo gotovo nikakvih nesporazuma. Čak su i pubertet, kako bi rekao smiješeći se Mark, otac, prebrodili bez nekih velikih trauma. Malo su se zabrinuli kad je upisala fakultet dizajna. Njima se činilo da je trebala, kako bi Mark govorio, upisati nešto ozbiljnije jer je nikad nije vidio kako dizajnericu u tvornici. No, ona je bila uporna, tvrdoglava, kako joj je prvi put predbacila majka: - Što će ti to? - Mama, pa zar ne želiš da zamijenim tatu u tvornici? - Želim da imaš normalan život, da se ne mučiš i ne radiš onoliko koliko radi tata. Ne znam kako da te uvjerim da to nije dobro. - A što bi ti željela da studiram? - Pa, recimo, ako već toliko voliš umjetnost, da upišeš nešto što je vezano uz to. - Zar dizajn nije najbliže tomu? - Možda i jest kad tvoje namjere ne bi bile rad u tvornici. I tko zna ne bi li se taj razgovor pretvorio prvi put i u malo žustriju raspravu, pa čak i u svađu, da se nije umiješao Mark: - Lucia, pusti dijete na miru. To je njezin izbor i njezin život. Neka studira i radi ono što želi i voli. Tko zna nije li baš to neko određenje koje će joj donijeti ono najbolje. Bojeći se da nije pretjerala, Maria je učinila ono što bi uvijek kad joj se činilo da je majku rastužila. Prišla joj je, sjela joj u krilo, zagrlila je i samo rekla: - Volim te, mama. Znam da brineš, ali nemaš razloga za to. Vidjet ćeš da će sve biti u redu. I bilo je. Maria je bila među najboljim studentima na godini. Prvu godinu dobila je čak i rektorovu nagradu. Mogla je otići na praksu u Francusku, ali ona je to odbila. Činilo joj se da će više naučiti u njihovoj tvornici. I za to je imala spreman odgovor: - Onamo ću kad shvatim cijeli proces proizvodnje. Kad budem znala što čemu predstoji. Gianna&Glorij @ 9 Knjigoteka - Možda te onda neće ni slati onamo - majka još nije popuštala. - Pa, to će samo potvrditi ovo što sad govorim. Ali ne brini. Preda mnom su još duge četiri godine. I činilo se da će baš biti tako. No, život uvijek sprema neka iznenađenja. Mark se nešto bio razbolio. Govorili su da nešto s plućima nije u redu. Bilo je tu svakakvih nagađanja. Čak i da mu smrad kože, kako bi govorila jedna od njihovih čistačica, šteti plućima. I liječnik mu je preporučio barem mjesec dana oporavka negdje gdje je zrak čist. Čak im je rekao da bi najbolje bile neke planine. Kako su i on i majka uvijek željeli posjetiti Švicarsku, činilo se da je sad prilika zato. - Hoćeš s nama, dušo? - otac ju je upitao kad su već odlučili ići. - A tko će ostati nadgledati rad u tvornici? - Ti to ozbiljno? - Najozbiljnije, tata. - Misliš da ne trebam nikoga dodatno angažirati? - Uvrijedio bi me. - U redu, kćeri. Samo ću reći gospodinu Philipu da to preuzimaš moj dio posla. Mariji se činilo da mu je to čak i neugodno jer Philip je bio stari predradnik u koga je otac imao ogromno povjerenje. Stoga se ohrabrila i rekla mu: - Tata, znam da ti je neugodno tako nešto reći gospodinu Philipu. Zato ću to učiniti ja. - Misliš da je to bolje? - Mislim. On će to shvatiti drugačije, nego da mu kažeš ti. Tumačit će to mojim pritiskom na tebe i neće se ljutiti. A znaš da i on ima kćer koja je mojih godina i sigurno je ne jednom bio u sličnoj situaciji. - Možda imaš pravo. Vi mladi ste često praktičniji od nas starih. Gianna&Glorij @ 10 Knjigoteka - Ti nisi star, tata. - Prošao sam pedeset. - Nitko ti ne bi dao toliko. Kad smo negdje vani zajedno, svi misle da si mi stariji brat. - Opet nešto šurujete? - čuli su majčin glas koja je upravo dolazila iz kupnje. - Ništa ne šurujemo jer to i ne mogu više. - Što to znači? - Tvoja kći me odlučila smijeniti i zamijeniti u tvornici. Eto što sam doživio. Ali, neka. Na mlađima svijet ostaje. - Ne zezajte me. - Mama, ne zezamo te. Neću s vama na put jer ne mogu. A i ne bi imalo smisla. - Što? - Da odem tek tako, a toliko je posla ovdje. Moram prionuti i nešto početi raditi. - Pa ferije su. - Jest, ali tvornica ne prestaje s radom. Ti me, čini se, i dalje ne držiš ozbiljnom tatinom zamjenom. - Ti to ozbiljno? - Najozbiljnije. Ostat ću i zamijeniti tatu. Mislim da to i hoću i mogu. Lucia se nije usudila ništa reći. Ali, ovo joj se činilo i više nego ozbiljnim. Pogledala je u muža tražeći od njega bilo kakav odgovor, ali i on joj se činio zamišljenim, no vjerojatno se bojeći da ona ne bi pokvarila atmosferu pred odlazak, ipak je na kraju rekao: - Naša kći je zbilja odrasla. To me iznenađuje, ali i raduje. Zbilja će me imati, da mi se bilo što dogodi, tko zamijeniti. A to daje osjećaj neke sigurnosti koja uopće nije važna zbog tvornice nego zbog naše kćeri. Unatoč toj pohvali kćeri, njih obje je zabrinulo ono što je rekao da mu se nešto dogodi. Čak toliko da su uglas povikale: Gianna&Glorij @ 11 Knjigoteka - Pa što je tebi? O čemu to uopće govoriš i to pred put? Nismo praznovjerne, ali ipak... - Ma kako niste! Više neću smjeti ništa govoriti. Ne budalite! Živom čovjeku se svašta može desiti. Ne mora uvijek biti ono najgore. Mogu, recimo, slomiti se i ostati mjesec-dva u toj stranoj zemlji. Može se i tebi nešto slično desiti. Bojeći se da su ga sad one razljutile, Maria se prva sabrala i prekinula s takvom pričom. Shvativši da je tako i najbolje i mama je preokrenula ploču: - Ne znam trebamo li ponijeti i kakve lijekove sa sobom. - Na što misliš? - Pa, recimo, na antibiotike. - Mislim da ne. Imamo zdravstveno osiguranje, a koliko znam, Švicarska ima sjajnu farmaceutsku industriju i imaju sve što i mi ovdje. Samo se nemojmo opterećivati s nepotrebnim stvarima. - Imaš pravo. - Znači u subotu polijećete? - Voziš nas na aerodrom? - A tko bi drugi? Ili misliš da ni to ne mogu? - Budalice, što je tebi? Tebi bi, bez razmišljanja dao i život u ruke. Učinila je sad Maria ono što je činila i majci. Prišla mu je, zagrlila ga je, poljubila i rekla: - Nitko na svijetu nema oca kao ja. Mark je bio presretan. Život mu je podario ono što je najviše želio - predivnu kćer. Bilo je čak ružno što je u jednom času pomislio - da su njezini biološki roditelji bili živi, on nikad ne bi osjetio čar roditeljstva. Dva dana prije odlaska sve se nekako činilo čudnim. Nisu čak previše ni razgovarali. Maria je to tumačila njihovim strahom kako će ona bez njih, ali nije ih više željela uvjeravati da ne brinu. Morat će se početi navikavati na takve situacije. Bilo joj je i samoj čudno što je jedva čekala da odu. Gianna&Glorij @ 12 Knjigoteka U subotu ujutro svi su ustali ranije nego obično. Popili su zajednički kavu, otac joj je ipak dao još neke upute oko tvornice i to je bilo sve. Bez riječi su se vozili do aerodroma. A ni kad je konačno uparkirala auto, nisu bili baš rječiti. Tek zagrljaj, poljubac i ono standardno: - Čuvaj se, dušo. - Čuvaj te se vi i čim stignete, odmah mi se javite. Oboje su se na ovo nasmijali jer to su bile njihove riječi koje bi joj uputili kad bi je nekamo ispraćali. Kad ih je odvezla, čudno, ali nije joj se uopće išlo kući pa čak ni u tvornicu. Odlučila je malo prošvrljati gradom, nazvati Violet i jednostavno malo s njom čavrljati. I upravo kad ju je htjela nazvati, oglasio se njezin mobitel. - Gdje si? - U gradu. A ti? - Doma, ali sam spremna za dobar provod. Idemo nekamo večeras? - Imaš prijedlog? - Klub, a dalje ćemo vidjeti. - A ja bih da se vidimo odmah. Nekako trebam društvo. - Otpratila si starce? - Da. - Idemo na ručak u onaj mali novootvoreni restoran. - Može. - Nađemo se ondje za pola sata. - Koja prva dođe, neka naruči nešto fino. - Plodove mora. - Odlično! Premda nisu dugo dogovarali oko današnjeg rasporeda, svejedno im se sve to činilo nekako čudnim. Neki glupi predosjećaj je naročito mučio Mariju. I ma kako ga željela istisnuti iz misli, nije joj to baš uspijevalo. Čak se i ljutila sama na Gianna&Glorij @ 13 Knjigoteka sebe zbog toga. Sjetila se i što joj je otac rekao - da ne treba nikad dozivati zlo. Jedva je čekala da se Violet pojavi. Znala je da će ona raspršiti to njezino sumorno raspoloženje. I bilo je dovoljno da je vidi i da joj se usta razvuku u široki osmijeh. * * * Iako su Violet i Maria ostale dokasno u klubu, nijedna se nije baš opustila onako kako su to činile inače. - Ovaj odlazak roditelja nekako mi je teško pao - Maria je, kad su kretale doma, rekla. Kao da je željela opravdati zapravo svoje neraspoloženje ovu večer. - Ne čudi me. Ti uvijek, vjerojatno, razmišljaš dublje od svih nas. A imaš za to i razloga. - Možda, ali znaš i bojim se. - Mislim da se tih strahova trebaš riješiti. Pa nisi se ni ti, kako se ono kaže, u Boga kamenjem bacala. Ne brini. Nije to s ocem ništa opasno. Neka se i on malo odmakne iz te tvornice. Možda, ma što mi mislili o tvrdnji te vaše čistačice, ona ima pravo. Udisati svakodnevno taj miris kože, nije baš zdravo. - Ne štavimo je mi. Tek od nje radimo torbice i kovčege. Ne može to biti razlogom njegovih smetnji. - Možda i može. To su ogromne količine koje ostavljaju tko zna kakve sve ne tragove. No, bit će sve to dobro. Kažu da je Švicarska zemlja koju treba udisati. Kad slijeću u Ženevu? - Možda su već ondje. No, dok se oni snađu, trebat će vremena. A rekla sam im... Violet se nasmijala i nije mogla ne reći: - Da se svakako jave čim slete. Ponavljala si ono čime nas oni neprestance bombardiraju. Pusti ih. Znaš kako smo se znale ljutiti kad bi nekamo došle i mobiteli bi počeli zvoniti. Gianna&Glorij @ 14 Knjigoteka - Neću ih uzbunjivati. Ali, ako se ne jave onako kako sam se ja morala, bit će mi to adut u rukama da ni ja više neću morati strepiti jesam li se javila ili nisam. - Čujemo se sutra - Violet je na kraju rekla, ali zapravo je shvatila da je Maria umorna i da želi što prije kući. Kako su im automobili bili parkirani na sasvim drugim stranama, to su se rastale pred klubom. Čim je Maria stigla doma, preslušala je ipak telefon vjerujući da su se, možda, javili na fiksni. No tek je čula tajnicu iz tvrtke koja ju je obavještavala da sutra ima u deset sastanak s kupcima iz Chicaga. Otuširala se i znajući da neće moći zaspati, popila je tabletu koja ju je više omamila nego opustila. Uopće nije imala predodžbu koliko je sati sada u Europi. Jedva je zapravo čekala jutro. Iz zapravo košmarskog sna probudila ju je zvonjava telefona. Misleći da se javljaju roditelji, dignula je slušalicu i ne gledajući tko zove, odmah je počela rafalno: - Da se ja nisam javila, mama, tako dugo, ti bi me već deset puta zvala. Možda bi angažirala i policiju da me nađe. A ti se javljaš tek sad. No, važno je da ste stigli. Vjerojatno već uživate u pogledu na planine. I ne znam koje su to. Načas joj se učinilo čudnim da mama šuti, pa je nastavila s konkretnim upitom: - Nešto ipak nije u redu? Mogu li kako pomoći? Čak se počela i šaliti: - Lako je vama kad imate tako snalažljivu i pametnu kćer. I tek kad je čula nepoznati glas koji se predstavio kao direktor aviokompanije, zgromila se: - Vi ste gospođica Maria Stanford? - Jesam. Nije se valjda nešto loše desilo mojim roditeljima? Bože, samo to ne! Gianna&Glorij @ 15 Knjigoteka - Gospođice, nažalost jest. Više ništa nije ni čula ni razumjela. Taj je čovjek govorio i govorio, ali ona je ostala i gluha i nijema. Tek se pribrala pri kraju kad je malo oštrije počeo: - Znam da je ovo strašno, ali morate shvatiti što vam govorim. Izvršena je diverzija na tom avionu. Eksplodirao je u zraku negdje na Atlantiku. Sve činimo da barem nađemo tijela poginulih. Teško je išta predvidjeti, ali i to može biti neka utjeha - dostojanstveno voljene pokopati. Angažirali smo najbolje stručnjake, ali teško da ćemo sve naći. No, možda baš vaše hoćemo. Dok god postoji i najmanja nada, nećemo odustati. Molio bih vas kad se malo priberete da dođete u naš ured ili ako želite, poslat ćemo kola po vas. Ja sam Adam Swanson. Možete me nazvati u svako doba dana i noći. Spustila je slušalicu čim je izgovorio zadnju riječ ne govoreći ništa. A i što da mu kaže. Ali, brzo se osvijestila. Valjda je to uvijek tako. Kad ti je najteže, odnekud dobiješ neku čudnu, nadnaravnu snagu koja te digne. Samo pitanje koliko te drži takvom. Dignula se iz kreveta, upalila televizor vjerujući da je to što se desilo već na vijestima. Začudo, uopće nije plakala. No, ma koliko okretala programe, ništa nigdje nije našla. Odmah je zaključila da je kompanije učinila sve da se to objavi što kasnije jer za nju to nije bio samo gubitak ljudskih života, već i gubitak ugleda, a to je značilo i pad prometa. Užas, ali, kako bi rekao otac, i to je život. Ostala je s tv upaljačem u rukama nesvjesno čas paleći čas gaseći televizor. Bila je naprosto izgubljena. Nije uopće reagirala kad je čula zvono na vratima. Ali, kako zvonjava nije prestajala, ipak se trgnula pogotovo kad je razaznala Violetin glas: - Maria, molim te, otvori! Violet je već očajnički počela lupati. Uopće ne zna kako je došla do vrata i kako ih je otvorila. Izbezumljeno i prestrašeno Violetino lice kao da ju je trgnulo. Čak je uspjela i sabrano reći: - Znači, čula si? - Da, ali možda još nije... - počela je Violet govoriti besmislice. Gianna&Glorij @ 16 Knjigoteka - Violet, predosjećala sam to. Samo, znam da su otišli sretni iako možda zabrinuti. Ali tata je znao da mogu sama, da sam odrasla, kako je na kraju rekao i mami. Ako sam ikad išta dobro odlučila, onda je to što sam bila uporna da ostanem u tvornici. I, molim te, ne tješi me. Za ovo utjehe i nema i ne može je biti. Sve što bih ovoga čas željela, jest da im se nađu tijela, ali ni to se sigurno neće dogoditi. Eto, moja Violet, ipak sam se ja u Boga bacala kamenjem, a da toga i nisam bila svjesna. Ali, znam što bi oni željeli i tako će biti. Moram dalje. Violet je ovo zbunilo. Nije znala da je Maria ovako hrabra, da može i nemoguće. Divila joj se. Samo i pribojavala da su ovo trenutci koji će brzo nestati. Da će kad shvati što se zapravo desilo, pasti. No, nasreću, u svoj toj užasnoj nesreći ona se pokazala hrabrijom iznad svih očekivanja. Prvi mjeseci poslije te užasne tragedije bili su grozni. Sve dok se mislio da će im se tijela ipak pronaći, još se nekako izdržalo, ali kad je bilo jasno da se to neće desiti, među svima onima koji su ih poznavali, a pogotovo u tvornici, bilo je strašno. No, ljudi su kad se desilo to što jest, počeli raditi zdušnije i s većim zalaganjem jer kako je rekao i Philip, i na taj način kao da su se željeli odužiti gazdi na svemu što je učinio za njih i njihove obitelji. Čudili su se i divili Mariji koja se ponašala tako odgovorno da je izazivala silno poštovanje među svima njima. A kad je, pak, na ostavinskoj raspravi dala dio dionica Philipu, toliko su time bili iznenađeni i oduševljeni da su je gledali još s većim poštovanjem. U prvi tren Philip čak na to nije htio ni pristati. Bojao se da to čini iz straha, a ne što misli da on to doista zaslužuje. - Maria, ja to ne mogu primiti. Radim u ovoj tvornici već godinama, i zaradio sam ovdje više nego bi bilo gdje drugdje. Svojoj sam djeci, zahvaljujući radu ovdje, omogućio najbolje fakultete i to mi je dosta. I previše. Ti ćeš svladati sve ono što još misliš da moraš i moći ćeš i bez mene. Ne znam što bi tvoj otac rekao na to. I na to moramo misliti. Gianna&Glorij @ 17 Knjigoteka - Gospodine Philip, ovo što ja sad činim, učinio bi i moj otac, samo možda nešto kasnije. - Ali, kako? Pa nije mi to nikad rekao? - Nije, nažalost, stigao reći, ali čula sam ga kako to govori mami. I ona ga je u tome podržala. Znali su da ću ja ipak završiti u tvornici, a on se želio povući i ostaviti je nama dvoma. Tako sam ja to shvatila. I ja ne činim ništa što ne bi učinio i on. - Ako je tako... - Tako je, gospodine Philip. Ja ću se truditi i znam da ću od vas morati još mnogo učiti, ali neću brzati. Sad bih se htjela posvetiti dizajniranju, a vama prepustiti ono što ste radili i dok je tata bio ovdje. Sve što želim, jest da nam sve to ne propadne. Ako primijetite da griješim, molim vas da me upozorite. Ja sam ovdje, istina, većinska vlasnica, ali sam i novakinja u svemu. - Ne brini. Nećemo propasti, ne uz ovakve radnike kakve imamo. Iako je poslovanje u nekim mjesecima bilo čak i bolje nego dok je Mark vodio tvornicu, ipak se osjećala neka čudna atmosfera među ljudima. Nestalo je onoga posebnog raspoloženja kad bi se postizao neki izvanredan uspjeh. Svi su to primjećivali, ali i pitali se dokle će to tako. Jer, i to nije bilo dobro. Jedan mladi dizajner čak je nešto natuknuo i Philipu da bi to trebalo nekako reći i Mariji jer ona je i bila razlogom takve tmurne atmosfere, ali ovaj ga je oštro prekinuo riječima: - Jesi li ti uopće svjestan što govoriš? Znaš li ti što je ta djevojka u životu prošla? Zar si ovamo došao da se zabavljaš? - Pogrešno ste me, šefe, shvatili - počeo se opravdavati ovaj mladi čovjek. I gospođici bi bilo lakše kad bi atmosfera u tvornici bila drugačija. - Kad je ona odluči promijeniti, promijenit ćemo je. Dotad se ponašaj onako kako se i svi ponašamo. - Oprostite, ali nisam mislio ništa loše. Dapače. Novi sam ovdje, ali čuo sam da ste se sasvim drugačije svi ponašali prije... Gianna&Glorij @ 18 Knjigoteka - Jasno da smo se ponašali drugačije. No, ne vjerujem da će se takva atmosfera ikad više ponoviti. Ili možda hoće, ali pitanje je kada. Nijedan od njih nije bio svjestan da je cijeli ovaj razgovor slušala Maria. Bilo joj je čak neugodno što prisluškuje, ali kad je čula tek nekoliko rečenica, shvatila je da ovaj mladi čovjek govori zapravo istinu. Ona je cijelu tvornicu prisilila da žaluje. To će morati promijeniti i to što prije. Tugovat će ona, svoju bol će nositi u sebi ne opterećujući nikoga njome. I to je bilo dovoljno da čim je taj Mike, mladi dizajner otišao od Philipa, ona mu priđe i kaže da bi bilo dobro da sazove sastanak i da vide ima li kakvih problema u tvornici. Ne znajući na što misli, a bojeći se da joj nije netko nešto prigovorio, počeo ju je umirivati, no ona je odlučno rekla: - Ne mora to biti nešto grandiozno, ali kad su ljudski odnosi u pitanju, i ono najmanje može biti veliko. Shvatio je da ima pravo. Konačno, zar i Mike nije rekao baš nešto slično. Ti mladi ljudi uočavaju ono na što je on već oguglao. Baš onako kako mu je rekla i kći. - Vi stari teško shvaćate nas mlađe. Mi jednostavno želimo živjeti punim životom. Imala je pravo. Život kojim sad živi Maria, to i nije. Rad, rad i samo rad. Bila je vrijedna i inače, ali rad joj ne smije, barem ne još u ovoj dobi, biti smislom života. Sve je začudila kad je navijestila da sve ono što su radili i kako su se ponašali kad su joj roditelji bili živi, želi da i dalje tako nastave. Da se organiziraju domjenci, izleti za sve, pa i druženja kad netko osjeti potrebu za tim. I otad se atmosfera doista promijenila. Čak i Maria. No samo oni koji su je poznavali, znali su kako i koliko duboko pati. Najteži joj je bio trenutak kad su joj iz aviokompanije javili da je potraga za tijelima prestala. Gianna&Glorij @ 19 Knjigoteka - Žao nam je, gospođice, ali više nema smisla potraga. Nastaju loša vremena, ocean je sve opasniji i ne smijemo više izlagati opasnosti ničije živote. Znam da vama to i nije najvažnije, ali kompanija će vam dati materijalnu odštetu. Samo bih vas molio da osobno dođete da se dogovorimo o svemu. - Hvala vam, ali meni to doista ne treba. - Pa, rekao sam vam to i sam, ali možemo taj novac preusmjeriti onima kojima bi, možda, dobro došao. Samo, morate vi to odlučiti. - Doći ću. Samo recite kada. - Uvijek je netko u kompaniji. Možete doći i bez najave, iako bih volio da ja baš budem ondje kad budete dolazili. Osjećamo se užasno zbog svega što se desilo, ali diveći vam se kako ste sve to stoički podnijeli. - Može sutra? - Dapače - rekao je direktor sretan da se konačno stranice te nesreće zatvore i na ovaj način. Jer, duboko ih se dojmila, svih, i to baš onako ljudski. Novac koji joj je pripadao od osiguranja i nije bio malen, ali ona ga je svega preusmjerila i dom za nezbrinutu djecu. Svi su, kad su čuli gdje je završio, zaključili da je to od nje bilo i za očekivati. Maria je i inače znala odlaziti na grob svoje biološke majke, ali Violet je primijetila da se sad odlazila češće. Nije je ništa pitala, ali znala je da odlazeći k njoj, odlazi zapravo i roditeljima koji i rusu imali počivališta. Nastojala je da sve češće i sve više bude uz nju, pozivala ju je na izlaske, ali ona je sve odbijala, osim da tu i tamo ode k njima na ručak ili na proslavu kakvih obiteljskih datuma. I kako je vrijeme odmicalo, život se ustaljivao. Nisu ljudi zaboravili što se desilo, ali živjeti se moralo. U tvornici se atmosfera stabilizirala. Nasreću, ondje se poslovalo sve bolje i to je nekako davalo snagu, pa i poticaj svima da rade i zalažu se maksimalno. Čak je i Maria jedno jutro upitala Philipa: Gianna&Glorij @ 20 Knjigoteka - Gospodine, nismo li mi previsoku normu postavili pred naše zaposlenike? - Kako to misliš? - Pa, otkud odjednom takav angažman? Čak daleko veći nego dok je tata bio ovdje. - Teško bih ti i sam na to mogao odgovoriti. No, ne rade badava. - Nisu ni prije, pa ipak... - Rade prema učinku. A to ih još više motivira. - I prije su. - Ne na ovakav način. Komora je odobrila posebnu stimulaciju onima koji se naročito ističu. - Nisam znala... - Nisam te htio još i time opterećivati. - Nemojte me više štedjeti. Prihvatila sam stanje kakvo jest, svjesna da ih moje tugovanje neće vratiti, ali će mene smiriti ako nastavimo onako kako bi oni željeli da radimo. - U redu, Maria. Volim te takvu. I samo da znaš da mi je s tobom predivno raditi. Za budućnost tvornice ne moraš se brinuti. - Ne brinem se sve dok ste vi uz mene. Sve se u životu dešava, Maria se po tko zna koji put u zadnje vrijeme osvjedočila, po nekim čudnim životnim pravilima. Jedan dan došao joj je Philip s nevjerojatnim prijedlogom - proširenjem tvornice. - Ali, zašto? - upitala ga je začuđeno. - Premalen nam je prostor za ono što radimo i kolike su nam narudžbe. - To znači izgradnja još jednoga paviljona? Ima li to perspektivu? - Ima. Jer, znaš, oni koji se ne šire, zapravo stagniraju. Konkurencija je sve veća, a mi moramo ići ukorak s tim. Samo reci jesi li za to ili ne?