Danijel Špelić, Tamna strana (2009).pdf - Korisnik

Please enable JavaScript to view the full PDF

1 TAMNA STRANA napisao Danijel Špelić 2 PRVI DIO Zagreb 3 Prolog Radio budilica uključi mi se nad glavom, a odmah nakon toga, poletni muški glas krene pojašnjavati prednosti kredita u njihovoj banci. Prekinem ga u pola rečenice isključivanjem aparata. Prerano je za takve stvari. Polako se ustanem, dlanovima protrljam lice i odšetam do kupaonice. Započinjao je jedan od onih dana za koje već unaprijed znate da ih trebate provesti u krevetu. Ime mi je Gundulić. Privatni sam istražitelj, kako to piše ispod slike i imena na plavo- ljubičastoj iskaznici, imam dopuštenje posjedovati i nositi skriveno vatreno oružje, što piše na drugoj iskaznici. Nije da to nešto i znači, ali tek da znate čime se bavim u životu. Ponekad se čak uspijem i zavarati da sam dobar u onome što radim, ali u dvadeset osmoj godini života još uvijek si mogu dopustiti malo optimizma. Isti uspijeva potrajati sve dok se ne prisjetim zašto sam ustao. Imam radni sastanak s ostatkom obitelji Gundulić. Trebao bih ga nazvati obiteljskim sa- stankom, ali daleko je to od toga. Ono što bi moglo biti zanimljivo jest činjenica da sam do prije četiri godine bio policajac, a završilo je sporazumnim otkazom i ovim što sam danas. Moj otac, Vjekoslav Gundulić, i stric, Matko Gundulić, još uvijek su policajci, imamo gotovo obiteljski poziv. Pokušajte zamisliti njihovu reakciju kad sam odlučio napustiti sigurnost dr- žavnoga posla. Eto zašto današnje okupljanje ne mogu nazvati obiteljskim sastankom. Već znam što mogu očekivati. Vratim se u dnevni boravak i zapalim cigaretu. Živim u dvosobnom stanu na području Trešnjevke, radi se o polupotkrovnoj prostoriji, namještenoj udobno i nimalo skupocjeno. Nemam previše osobnih stvari izloženih pogledima drugih. Na drvenoj kombinaciji televizij- skoga ormara i visoke police stoje dvije uokvirene fotografije na kojima me možete prepozna- ti. Prva je snimljena onoga dana kad sam započeo raditi kao policajac. Na licu još uvijek i- mam glupi ponosni izraz s diskretnim osmjehom. Na drugoj sjedim pokraj crnog Land Rover Discoveryja iz 1989. godine. Auto je nekoć pripadao Marku Gunduliću, mom djedu, a ja sam ga naslijedio nakon njegove smrti. Snimljena je tri dana nakon što sam podnio ostavku u poli- ciji i ako vam se čini da sam dobre volje, to je zato što sam uistinu i bio. Oduvijek vjerujem da su te dvije slike uhvatile zanimljive vremenske trenutke. U međuvremenu navučem traperice i čistu crnu majicu kratkih rukava. Zaokruživši po- javu crnom vestom i crnom jaknom, napustim stan, pokupivši ključeve u prolazu. Nekoliko minuta do sedam, nije tako ni loše. Susjedstvo je spavalo, a po tišini i izostanku ljudi osjetilo se da je subota. Premda jesenja, jutarnja svježina nije bila neugodna već osvježavajuća. Ono što se nije uklapalo u susjedstvo zapazim na početku parkirališta, na koje se dolazi kada izađete iz moje ulice. Crni Mercedes SUV zatamnjenih bočnih stakala, vozačevo se staklo počelo podizati čim sam napravio nekoliko koraka na otvorenom. Vozač je djelovao neodređeno. Nije da imam ekskluzivno pravo biti jedini ranoranilac, ali to mi je bilo zanimlji- vo. Nešto kao zaostali refleks iz doba dok sam bio član policijske patrole. Otključam vrata na autu i još jedanput pogledam prema terencu. Nije stajao tako daleko i moglo se vidjeti kroz zamućeno staklo. Tip je razgovarao na mobitel. Ništa neobično. Polako 4 se izvezem s parkirališta i odvezem niz ulicu. Tip u SUV-u još uvijek je razgovarao na mobi- tel, jedva me pogledavši. Tada to još nisam znao, ali taj naš susret promijenit će puno stvari. 1.Poglavlje Postoji lokal u kojemu sam redovit gost, Darija. Diskretan, miran, povučen i ugodan, kombinacija drveta i cigle, desetak stolova oko kojih ima dovoljno prostora, jedan bilijarski stol i jukebox u kutu. Darija, vlasnica, zgodna i visoka plavuša kratke kose, vidjevši me da ulazim u unutrašnjost zamalo ispusti novine od iznenađenja. - Jesi ti negdje pogrešno skrenuo, Gunduliću?- upita. - Dobro jutro i tebi,- odvratim skidajući jaknu. Lokal je prazan, sami smo ovdje. Ne vi- dim Lovru nigdje. To joj je dečko, tip od 120 kilograma čistih mišića, tetoviranih ruku, duge kose i izduženoga lica koje krasi kozja bradica. Vozi vlastoručno renovirani Harley Davidson iz 1973. godine. Njih dvoje predstavljaju vrlo neobičan par,- Učini mi uslugu. Ako zapaziš sumnjivi terenac ili sumnjivog tipa, skreni mi pažnju na to. - Kako, dovraga, izgleda sumnjivi terenac? Ili sumnjivi tip, kad smo već kod toga? - Sumnjivo?- ponudim. Darija zaobiđe dugački šank i pokrene aparat za kavu bez da sam morao reći što želim,- Smijem li pitati zašto očekuješ da se sumnjive stvari počnu pojavljivati u tvojoj blizini? - Takav je dan,- ali da budem iskren, nisam znao što da joj odgovorim. Ponovo sam ug- ledao SUV s parkirališta čim sam izašao iz svoje ulice. Držao je pristojno odstojanje, ali čak i nakon što sam napravio nekoliko skretanja ostao je iza mene. Izgubio sam ga iz vida tek kad sam skrenuo na prazno parkiralište kod Darijinog lokala. - Nekome si se zamjerio? - Nisam već duže vrijeme,- pripalim cigaretu. Darija stavi šalicu s dvostrukom kavom ispred mene. Poznajem je već četiri godine, točnije, ona mi je bila prva klijentica. Pronašao sam joj mlađu sestru kad je nestala. Rekao sam da ima dana kad skoro povjerujem da sam dobar u onom što radim. Naša priča je samo podsjetnik kako dobar mogu biti ako se malo potrudim,- Ali nikad se ne zna. - I, stvarno, zašto si ustao ovako rano? - Stroge obiteljske dužnosti,- odgovorim nekako odsutno, dlanovima protrljavši lice. U lokalu je radilo grijanje i to me uspavljivalo. - Stekla sam dojam da nisi nešto posebno blizak s obitelji. 5 - I nisam, ali neke stvari ne mogu izbjegavati vječno,- pogledam van. SUV se upravo zaustavljao na parkiralištu, odmah do Land Rovera. Iz njega izađe muškarac u tridesetim go- dinama,- Za sljedeći put, onako izgleda sumnjivi terenac. - A tip? - Tipa prepusti meni,- otresem pepeo s cigarete i sačekam da muškarac uđe u unutraš- njost. Bilo je nečega u njegovoj pojavi, nečega što odmah govori kako mu fizičko nasilje nije strano, a to su već dojmovi koji znaju izazvati zabrinutost. Visok, uglađen i posve nepoznat. Trebalo bi biti zanimljivo. - Martin Gundulić?- upita s vrata, prilazeći mjestu gdje sam sjedio. Potvrdno kimnem glavom,- Ime mi je Bernard. Gospodin Kidrič, Ivan Kidrič, želio bi razgovarati s vama. - Onaj Ivan Kidrič?- upitam. Znam samo jednog Kidriča i isti nema što tražiti u mojim životnim krugovima. To su dva nespojiva pojma,- Za kojeg državni tužitelj govori da preds- tavlja vrstu poslovnih ljudi koji će Hrvatsku dovesti na loš glas? - Točnije, da je već doveo na loš glas,- ispravi me tip imenom Bernard,- Gospodin Ki- drič će biti oduševljen što smo tako brzo riješili status njegove prepoznatljivosti. - Drago mi je zbog njega. Uz to mu slobodno reci i da nisam zainteresiran za razgovor. Ne bih da mi policijski istražitelji iznenada ulete kroz vrata stana s nalogom za pretres. - Nisam još ni rekao o čemu bi želio razgovarati. - Uštedjet ću ti riječi,- ponovo ga pogledam,- Nije li to stvarno lijepo od mene? Bernard iz unutrašnjeg džepa jakne izvuče običnu sliku te je postavi pred mene. Na slici se nalazio mladi par u ranim dvadesetim godinama. Zagrljeni, svečanija odjeća i naznaka di- skretnog osmjeha. Zgodni na prirodan način. - Oni su...?- upitam. - Oni su razlog zbog kojega vas gospodin Kidrič želi vidjeti,- Bernard opusti ramena ia- ko, ustvari, ni u jednom trenutku nije napravio prijeteće kretnje,- Jedan običan razgovor, gos- podine Gunduliću, nakon kojeg možete odšetati i vratiti se svojoj rutini. - Upravo prekidaš moju rutinu,- odvratim gledajući sliku,- Koja je priča sretnoga para? - Možda bi bilo bolje da to ispriča gospodin Kidrič,- odgovori Bernard sa zadrškom. - Vi stvarno mislite da idem na razgovore s ljudima koji su pod policijskim istragom bez ijedne dodatne informacije? To se u mom svijetu naziva življenjem u iluziji,- ugasim cigare- tu,- Stoga, koja je priča sretnoga para? - Njihova priča tek treba dobiti smisao, Gunduliću, jer su nestali prije pet godina! 6 2.Poglavlje Ivan Kidrič neslužbeno je poslovni čovjek, suvlasnik nekoliko tvrtki, zgrada, hotela i čega sve ne. Negdje je to službeno ovjereno, negdje se radi o nagađanju, a jedine službene stvari koje se vode na njegovo ime su vlasništvo restorana i elitnog noćnog kluba u Opatiji. Prije njega, vlasnik je bio tip imenom Momo Lovrić. Momo je nestao. Njegov nestanak nikad nije razjašnjen. Govori se da je likvidirao i Zlatana Bulića, jednog od takozvanih kraljeva zagrebačkog podzemlja. Pa je onda ubijen Nikša Rožić. Medijska zvijezda, kriminalac koji je volio dobru zabavu, dobro piće i još ljepše žene. Počeo je prečesto izazivati pažnju policije, pa mu je jed- ne večeri, dok je izlazio iz svojeg BMW Z3, netko prišao i ispalio dva hica u glavu. Nikad ništa nije dokazano. Uživo, Kidrič je karizmatičniji nego na slikama. Visok, skladne građe, oštrih, gotovo a- ristokratskih crta lica. Stajao je pri dnu jedne staze i nehajno promatrao panoramu groblja Mirogoj ispred sebe. Bernard mi pokaže njegovu lokaciju, a onda se diskretno izgubi. Za- kopčam jaknu, podignem ovratnik, zabijem ruke u džepove i polako mu priđem. - Dobro jutro, gospodine Gunduliću,- obrati mi se,- Zahvaljujem vam što se odazvali pozivu. Odmah se ispričavam zbog načina na koji smo stupili u kontakt s vama, ali Bernard nije vjerovao da biste se odazvali običnom telefonskom pozivu,- ton mu nije bio ispričavajući. - I u pravu je, ne bih. Nekako vam ni ova taktika nije najbolja. Imam još manje povjere- nja u one koji me prate uokolo,- to mu izmami osmjeh na lice. - Bernard voli biti temeljit, gospodine Gunduliću, iako ponekad zna prijeći granicu koja razdvaja dobar temeljit posao od narušavanja nečije privatnosti. - To mi ne zvuči kao isprika. - Ne vidim smisao u ispričavanju radi učinjenih stvari. Bernard je radio po mojem nalo- gu, kritika će mu biti spomenuta, - ponovo pogleda panoramu groblja,- Svejedno, zahvalan sam što ste došli. - Po prirodi sam znatiželjna osoba,- to je čak i istina. - Možemo li razgovor obaviti uz kraću šetnju?- upita,- Posjetio bih jedan grob,- prista- nem. Bernard nam neće praviti društvo, mogao sam ga vidjeti dolje na parkiralištu kako pos- lušno čeka kod auta. 7 - Jedno ste vrijeme radili kao policajac, zar ne?- upita Kidrič iznenada. Nisam se ni za- marao pitanjem kako zna za to. - Jedno kratko vrijeme. Nekoliko godina. - Zanimljivo da ste otišli. - Kako kome,- odvratim. - Bernard vam je rekao što je razlog našeg sastanka? - I odmah sam mu odgovorio da se za takve stvari zove policija. - Policija je bila uključena u slučaj. Provedena je potraga, istraga, uzimanje izjava... ci- jela procedura koja nije donijela prevelike rezultate. Znate kako to ide. - Ustvari, ne. Nisam radio na nestancima. - Ali vam je poznato što se događa kad se naprave pogrešni zaključci? Policija nije bila oduševljena kad se doznalo da je nestala djevojka moja nećakinja. Koristim neutralni izraz policija jer ne radi se o jednom pojedincu ili jednoj postaji. Podatak da je djevojka moja neća- kinja nije spriječio nagađanja i medijske napise o tome kako bi moja reputacija mogla biti razlog njezina nestanka. - Je li bila?- upitam jednostavno. Veliki sam obožavatelj otvorenih razgovora. - Ne. Sandra, tako joj je ime, nije imala veze s mojim poslovima,- Kidrič nije ostavljao mjesta sumnji. Vjerojatno je proveo tihu istragu među suradnicima i ako kaže da djevojka nije nestala zbog njega, onda je tako. Napustimo aleju i spustimo betonskim stepeništem, dolazeći do malih nadgrobnih ploča koje označavaju grobove kremiranih pokojnika. Došli smo do groba koji je Kidrič želio posje- titi. Ako je vjerovati imenu, radilo se o njegovu bratu ili polubratu. Umro je prije jedva dva mjeseca. Kidrič se spusti na jedno koljeno i pokupi nekoliko opalih listova. - Moj brat... točnije, polubrat. Ne mogu reći da smo ikada bili nešto posebno bliski. Br- zo smo postali svjesni činjenice da su nam karakteri različiti i da ne dijelimo iste poglede na život. Što ga nikako ne čini lošim čovjekom,- pogleda me kao da želi naglasiti izgovoreno. - Umro je relativno mlad,- primijetim. Imao je tek četrdeset sedam godina. - Pet godina potrage, očekivanja i nadanja mogu oslabiti i najjačeg čovjeka. Imao je sla- bo srce, a okolnosti u kojima se našao nisu pomagale njegovu zdravlju. Kidrič se polako uspravi, još jedanput pogleda u grob, a onda nas usmjeri prema obliž- njoj klupi. 8 - Prije tri godine pojavio se njihov auto. Dubravko je vozio jednu od onih starih buba koju je u cijelosti sam renovirao. Pronašli su je lovci u zabačenom šumskom dijelu na putu prema Požegi. Brzo je potvrđeno da se radi o njihovu autu, no to je ujedno i kraj napretka. Auto je bio predugo vani da bi se moglo pronaći nešto važno u njemu. Znao sam o kojem kraju Kidrič govori. Radi se o zamalo pedeset kilometara šumovitog područja i to samo onog koji se može vidjeti dok vozite prema Požegi. Unutrašnjost je još veća. Ako želite nešto sakriti na duže vrijeme, to je dobro mjesto. - Bez obzira na moje mišljenje, mogu vam izraziti suosjećanje radi svega toga, vama i vašoj obitelji. Nestanak bliske osobe nikada ne predstavlja ugodnu stvar, ali moram biti iskren i reći da još ne razumijem radi čega vodimo ovaj razgovor,- sjednemo. I dalje smo bili okru- ženi prazninom groblja. - Želio bih vas angažirati za jedan posao. Znam da ste porijeklom iz Slavonije, točnije, da ste ondje živjeli do svoje devetnaeste godine, kada ste se preselili u Zagreb, no još uvijek relativno često posjećujete Pakrac, svoj rodni grad. Sandra i Dubravko ondje su posljednji put viđeni. - Nestali su u Pakracu?- upitam nakon kraće stanke. Nisam očekivao takav odgovor. - Posljednji su put viđeni ondje. Ondje imam staru prijateljicu koju su posjetili prije ne- go su krenuli prema lokalnom planinarskom domu na doček Nove godine. Do tamo nisu nika- da stigli, tako da je Pakrac službeno posljednje mjesto gdje su viđeni. - Gradska je policija i više nego sposobna provesti istragu ondje. - Istraga mi ne predstavlja problem koliko ljudi, Gunduliću. Postoji popis ljudi koji su bili u tom domu, i neki od njih su očekivali da se oni pojave. Policija ih je uredno zapisala, ispitala i uzela njihove izjave, ali tu sve završava. Ne postoji nikakav zaključak, čak ni osobno mišljenje o izjavama koje su negdje u policijskoj arhivi. - Možda u njima nema ničega sumnjivog?- ponudim. - Možda. - Ali, vi ne vjerujete u to? - Potpuno je nevažno u što ja vjerujem. Njihove mi riječi, da ih i imam ispred sebe, ne bi ništa rekle jer te ljude ne poznajem. Kod vas bi mogao biti obrnut slučaj. Imam molbu da pogledate sve što sam uspio prikupiti. Izgubit ćete nekoliko sati za proučavanje. Nakon toga možete odlučiti želite li prihvatiti posao ili ne. Nije puno materijala, ako se izuzmu svi članci koji nemaju veze sa slučajem kao takvim, ali dovoljno da se odnekud može krenuti. Uzdahnem. Ovo je bila stvar koja nije mogla donijeti nikakva dobra nikome. S druge pak strane, znatiželja zna biti bolja motivacija od čistih činjenica. 9 - Što ako mi ništa ne bude poznato? Nijedno ime? - Ništa, baš ništa,- odgovori mi Kidrič tužno se osmjehnuvši,- Ovo je poslovni prijedlog koji će time i isteći. - Što ako nekog prepoznam? - Ako mislite da biste možda mogli razgovarati s ljudima s popisa, doznati nešto što ni- kada ne bi rekli službenoj osobi... Neću vam stajati na putu, iako ću ponuditi svaku pomoć ukoliko vam ona zatreba. Moj red da uzdahnem,- Kad mogu dobiti sažetak? - Bernard ga ima kod sebe u autu. Vratit će vas natrag i to vam predati. Tamo je i moj osobni broj na koji mi možete javiti vašu odluku. 3.Poglavlje Matko Gundulić od nedavno radi u III. policijskoj postaji Zagreb. Da bih došao do nje- gova ureda, moram proći kroz uobičajeni metež službenih osoba, civila, i službenih osoba u civilu. Jedva da me netko i pogledao. Vrata ureda su mu otvorena, pokucam i uđem. Matko je bio usred telefonskog razgovora. Lice mu odaje kako se ne radi o ugodnom razgovoru. - Dva kretena puste kvazizvjezdicu i ja o tome moram drugi dan čitati u novinama,- reče nakon spuštanja slušalice,- Znaš zašto? Zato što pijani kreten skrši Mercedes u susjedovu o- gradu. Istu stvar čitaju i građani. Oni zovu zapovjednika, zapovjednik zove mene... - Zar je uopće potrebno reći koliko mi je drago što više ne moram raditi ovdje? Mislim, stvarno drago, ne samo drago drago. - Hej, ako želiš da otvorim vatru i na tebe, samo reci,- Matko ustane i otvori jedan pro- zor, - Još uvijek sam dobro raspoložen. - Recimo da smo pokrili taj dio. Ja se osjećam uvrijeđeno, a ti odlično zbog još jedne uspješne seanse. Nego, došao sam službeno. Jutros sam imao zanimljiv nenajavljeni sastanak s Ivanom Kidričem. - Ivanom Kidričem? Kriminalcem? - M-hm, iako bi on više volio da ga se opisuje kao poslovna čovjeka. 10 - Vjerujem da bi. Kao i svi drugi kriminalci njegova kalibra. Usuđujem li se pitati kak- vog bi to zajedničkog posla vas dvojica mogli imati?- Matko sjedne na prozorsku dasku te zapali cigaretu. - Zamolio me da pogledam sažetak jednog slučaja. - Zamolio? Ovaj dan postaje sve bolji. Otkad to Kidrič nekoga nešto moli? - Otkud da ja to znam. Ali u razgovoru je bio iznenađujuće iskren. - A ti si općenito poznat po dobroj volji da pomogneš iskrenim ljudima? - Svetac, što da kažem. - Naravno. Vratimo se malo na priču o slučaju. Kakav sažetak? Kakav slučaj? - Trebao bih vidjeti nešto u vezi nestale osobe,- Matko podigne pogled. Naravno, još u- vijek misli da mu prodajem maglu jer ima spreman komentar. - Neki je njegov suradnik zbrisao s lovom, pa bi ga volio pronaći? - Ustvari, nestala mu je nećakinja. Prije pet godina i to pod čudnim okolnostima,- otre- sem pepeo. Matko me gleda s uznemirujućom smirenošću. To se zna dogoditi s vremena na vrijeme, pogotovo kad shvati da je nešto ishitreno zaključio. - Aha. I zašto mene trebaš? - Zato što se to odigralo blizu Pakraca. - Stvarno?- upita iznenađeno. - U njegovoj neposrednoj blizini. Lokalna policija je prva dobila poziv, njihova je patro- la prva posjetila lokaciju na koju su nestali trebali doći, uzeli su izjave... Cijeli uvodni postu- pak napravila je pakračka policija. - Dooobro. I kako ti ja tu mogu pomoći? Nisam bio blizu Pakraca kad se to dogodilo. Sjećam se da je nešto bilo po novinama, ali ništa dalje od toga,- reče Matko. Nije lagao, vidio sam mu po očima da se pokušava sjetiti, ali da je sve to izvan njegova dohvata. Iskreno, nisam ga ni trebao radi toga. - Koliko sam shvatio, policija u Pakracu ima najdetaljniju dokumentaciju koja se odnosi na ljude koji su poznavali mladi par i očekivali da se pojave na dočeku Nove godine. Možda bi mogao nazvati tamošnjeg načelnika i uputiti par ljubaznih riječi u moje ime ako se odlučim krenuti put Pakraca. - A to bih trebao napraviti...? Zašto? 11 - Zato što sam ti bliski rođak i zato što bi ti moja smrt od gladi i nezaposlenosti donijela samo neugodnosti. - Da vidim jesam li dobro shvatio. Dao si otkaz i otišao u privatnike, no kad trebaš uslu- gu onda se vraćaš natrag u policiju? - Tako nekako,- priznam. Matko uzdahne,- Reci mi još štogod o tim sumnjivim okolnostima nestanka. - Sumnjive su okolnosti sumnjive okolnosti,- slegnem ramenima, - Što se tu ima pojaš- njavati? - Odlično. Sretno ti onda s pakračkom policijom. - Gle, nisam još ništa prihvatio. Sažetak sam dobio prije sat vremena i nisam ga ni otvo- rio. Ali, stvar je... komplicirana. Par je došao do Pakraca i nestao. Auto im je pronađen tri godine kasnije u šumi nedaleko od Požege - bez tragova. Na toj strani svijeta nisu imali što tražiti. To su sumnjive okolnosti. - Kada bih ja to trebao nazvati načelnika policijske postaje? - Neka ti mobitel bude nadohvat ruke. Idem kući, proučit ću sve što mi je Kidrič dao i odmah nakon toga ti javim trebam li ići u Pakrac. - Još nešto trebaš? Kad si već tu. - To bi bilo to,- ugasim i ja cigaretu. - Onda, što je za danas? Da jednostavno otkažem i sve nas oslobodim strahova od toga što bi moglo biti?- bio sam već krenuo da potvrdim, otvorio sam usta... ali ih i zatvorio. - Sačekaj da vidim što će biti s Kidričevom pričom. Odmah ti javim i za poziv načelni- ku,- ustanem se iz fotelje. Izraz Matkova lica jasno je poručivao da je vrijeme odlaska. Ipak je on zaposlen čovjek koji ne troši državno vrijeme na privatne gluposti,- Sad moram bježati dalje. Raditi nešto. - To ti je pametno. A meni je uvijek zadovoljstvo biti ti na usluzi,- okrenem se i već sam otvorio vrata kada me pozove imenom. Okrenem se. - Tvoj stari je samo zabrinut, iako to pokazuje na čudan način,- gledam ga i vjerujem. Nismo baš osjećajna obitelj, ali uglavnom smo iskreni. Zato i znam da je moj stari samo zab- rinut, no problem je što mi smeta njegov pristup i način na koji pokazuje zabrinutost. Već sam četiri godine privatnik i još uvijek nisam umro od gladi. Čovjek bi pomislio da je to dovoljno da se drugi uvjere kako se znam brinuti za sebe. 12 4.Poglavlje Materijal koji sam dobio od Bernarda sastojao se od neprozirnoga fascikla s desetak stranica općenitih podataka i nekoliko fotografija nestalog para te izmjenjivog diska na ko- jemu su bili pohranjeni svi medijski napisi o slučaju. Prihvatim se svega toga tek nakon pre- svlačenja u drugu odjeću. Sandra i Dubravko, sve ono što je sačinjavalo njihov život prije nestanka, gledano iz perspektive ljudi koji su ih poznavali. Voljeli su prirodu i planinarenje, voljeli su more, izla- ske, ples, skoro sve što podrazumijeva kretanje i rekreaciju. I, uza sve to, uspijevali su studira- ti i na vrijeme polagati ispite. Sandra je studirala medicinu, Dubravko književnost. Nijedno nije pušilo, nisu bili nešto pretjerano skloni alkoholu i nisu imali naviku nestajati bez da ne- koga obavijeste kamo idu. Kidrič je bio u pravu, ja jesam rođen u Pakracu, živio sam ondje do devetnaeste godine, a onda je moj stari dobio promaknuće i naša se mala sretna obitelj preselila u Zagreb. Kako poznajem grad i njegovu okolicu, dobro sam znao gdje je put koji vodi do planinarskog doma Omanovac. Na tom su putu nestali Sandra i Dubravko. Što se tiče planinarskog doma, to je ugodno mjesto, odlično za roštilj s ekipom, spekta- kularan vidik, no do njega vodi loša cesta koju nadopunjava tko zna koliko sporednih putova. Cijela slika ne može se zamisliti bez guste šume koja obrubljuje cestu cijelim putem do vrha. Kada ondje zapadne snijeg, kretanje je praktički nemoguće. To su uvjeti u kojima su nestali Sandra i Dubravko. Vraški doček Nove godine. Dubravko je posjedovao sređenu VW bubu, pomični krov, nosač za skije na stražnjem dijelu auta. Neobičan dizajn ovog posljednjeg na- tjerao me da se zagledam u sliku gdje njih dvoje stoje ispred dotičnog auta. Auto je u vrijeme nestanka imao zimske gume i lance, pa se, teoretski, mogao probiti do doma. Tri godine kasnije, grupa lovaca ušla je u ne baš posjećeno područje te pod nakupinama lišća i ostalog šumskog otpada pronašla auto. Bez tablica, bez lanaca za snijeg i bez nosača za skije. Iz nekog su razloga posumnjali na sumnjive poslove te pozvali policiju. Potrajalo je nekoliko tjedana dok po serijskom broju motora nisu shvatili da auto propada Dubravku Lor- čiću - dečku koji je nestao tri godine ranije. Ugasim cigaretu i dlanovima protrljam lice. Od svega ovoga nije se moglo postati pa- metniji. Sažetak je bio kronično slab, bez ijednog pravog podatka i bez popisa policijskih pos- tupaka koji su napravljeni nakon prijave. Ovdje je postojalo nešto što se obično opisuje kao sumnjive okolnosti, ali to zahtijeva angažiranost stručnije osobe od mene. Najbolje je biti 13 svjestan svojih ograničenja. Ipak, postojao je spisak imena ljudi koji su bili u domu tu večer. Iznenađujuće, prepoznam tri. Berislav Bero Radić je tip koji svakome može biti najbolji prijatelj, barem sam ga se ta- kvog sjećao. Humorističan i opušten, duša svake zabave. Jedan je od onih koji nisu imali pro- blema s pozivima na razne zabave. Morao ih je odbijati jer je previše djevojaka htjelo biti u njegovoj blizini. Dobar se izgled podrazumijevao, ali Bero je bio stvarno ugodan tip. Nije mu bilo važno kojoj klasi pripadaju oni s kojima se druži i to mu je donosilo još više popularnosti. Emilijo Padić je posve druga priča, barem karakterno. Volio je biti izravan, podcjenji- vački se odnosio prema mnogima, a znao sam imati dojam da se želi umiješati između svih nas i unijeti razdor samo da pokaže kako to može napraviti. Imao je čudne ideje po pitanju života, ali bio je jedan od najbogatijih među nama, pa su njegove ideje obično pronalazile sljedbenike. Tip tihog, mudrog grubijana, kojeg svi vole u svojoj blizini jer stvara osjećaj da su u prisutnosti posebne osobe. I Marija Končić, djevojka za koju smo svi bili zainteresirani. Marija je za nas bila oliče- nje onoga što smo smatrali profinjenošću, najljepša u našem malom društvu i uvijek elegant- nije odjevena, s nekakvim odraslim ponašanjem koje nas je sve intrigiralo. Prisjetiti se nje znači prisjetiti se sretnih dana kada živite samo za to da vas neka osoba pogleda. Bili su to, u najmanju ruku, zanimljivi dani. Začudo, sve njih još uvijek znam vidjeti s vremena na vrijeme kad dođem u Pakrac, dođe i nekakvih pozdrav i informacija o bezveznim stvarima. Duh prošlosti povremeno oživi u tim susretima. Jer, Bero je još uvijek isti, Marija je još privlačnija, a Emilijo... Emilijo i ja se ne pozdravljamo. Točnije, i ne viđam ga baš. Nije da nešto žalim radi toga. Zapalim cigaretu i odem do prozora. Vani je padala kiša, počela je kad sam napustio po- licijsku postaju i nije pokazivala znakove skorog prestanka. Tehnički, nitko od ovo troje nema zakonske obaveze razgovarati sa mnom, mogu mi zalupiti vrata u lice i nitko im ne bi ništa rekao, ali sam im svejedno želio postaviti par pitanja. Zato nazovem Kidriča. Imao sam par pitanja i za njega. Iznenađujuće, dobijem ga osobno. Iako je on sam naglasio kako je to njegov privatni, osobni, samo-za-tvoje-oči broj, očekivao sam tajnicu ili tko god se ovih dana javlja kriminal- cima na telefon. Izbjegnem pozdrav i odmah upitam. - Tko je Sandru i Dubravka uopće pozvao u dom? - Mislim da je riječ o osobi imenom Padić. Dubravkov cimer s fakulteta, tako su nekako i počeli navraćati u Pakrac. - Što su onda radili kod vaše prijateljice? - Emilija je živjela u Zagrebu do prije nekoliko godina i bila je prijateljica cijele moje obitelji, gospodine Gundulić. Sandra je poznaje već duže vrijeme. 14 - Već ju je posjećivala u Pakracu? - Mislim da je. Sandra i Dubravko su kroz Pakrac išli prema Bjelovaru gdje žive Dub- ravkovi roditelji. Ne znam koliko su puta skrenuli ondje, ali više puta jesu. - Znači da poznaju Pakrac? Bez da moraju tražiti nekakve upute? - Ustvari, ne. Poznaju možda gradski dio i glavne ceste, no ne i sporedne putove. Padić im je poziv uputio još dok su bili u Zagrebu, s jasnim uputama kako doći do doma. Tako mi je rekla Emilija jer su s njom još jednom provjerili ispravnost uputa. Znače li sva ova pitanja da smo počeli razgovarati o vašem odlasku u Pakrac? - Tako nekako,- protrljam oči palcem i kažiprstom,- Što nas dovodi do pitanja troškova i usluga. Htio bih razgovarati s vašom prijateljicom, stoga biste joj mogli najaviti moj dolazak. - A pitanje troškova?- upita Kidrič,- Ili da jednostavno napravim nekakvu osobnu proc- jenu? Dogovorimo isplatu ako nešto uspijem napraviti i završimo razgovor. Nije da mi je no- vac nije potreban, naprotiv, ali bolje se ne obvezivati nekome čiji suradnici znaju imati kratku radnu karijeru. 15 DRUGI DIO Pakrac 16 5.Poglavlje Parkirao sam u ulici iznad centra i stojeći uz Land Rover na hladnom poslijepodnevnom vjetru, promatrao Pakrac okružen šumovitim vrhovima, ne razmišljajući ni o čemu. Matko mi je očitao još jednu lekciju o neodgovornosti jer sam otkazao obiteljski sasta- nak. Sve sam potvrdio, a pažnju mi je privukla tek informacija da je dogovorio moj susret s načelnikom pakračke policijske postaje, Alenom Begovićem. Prešutio je da radim u Kidričevo ime, dodavši kako ne želi da završim u zatvoru na ispitivanju radi krivih razloga. Istog sam se dana spakirao i uputio prema rodnom gradu. Kako sam pri dolasku zaobi- šao centar grada, učinim to i u odlasku, produžujući ravno do široke prizemnice izvan grada, smještene gotovo na samom gradskom izlazu, kilometar-dva od sela Kusonje. Kuća je bila zatvorena veći dio godine. Otkako je djed umro rijetko sam dolazio ovamo, tek na pokoji tje- dan u ljetnome periodu. Jedan je klinac zarađivao džeparac koseći travu nekoliko puta godiš- nje, tako da okućnica nije izgledala previše zapušteno. Uvezem se u dvorište. Izašavši iz auta osmotrim prazno susjedstvo. Izvukavši torbe sa stvarima ušetam u hladnu unutrašnjost ispunjenu ustajalim zrakom. Stražnje je dvorište prazno. Ondje ima nekoliko borova srednje veličine i jedna niska živica koja nema nekakvu posebnu svrhu. U hladovini stoji drveni stol i dvije klupe. Skinem jaknu i polako sjednem na stol, odmah pripaljujući cigaretu. Ovdje, ustvari, nisam odrastao, ovo mi je bio nekakav zamjenski dom u kojem je znalo biti dobrih i loših dana. Kuća mi se nalazila u ulici gdje sam se zaustavio, no otkako su je roditelji prodali, novi su je vlasnici na- dogradili do neprepoznatljivosti. Ovo mjesto je pak ostalo nedirnuto te se nekako lakše identi- ficiram sa njim. Polako dovršim cigaretu i prisjetim se da mi je hladnjak potpuno prazan, stoga se odve- zem do obližnjega trgovačkog centra u nabavku, gdje neočekivano susretnem Vjekoslavu Hitrec. Vjekoslava i ja smo odrasli zajedno, zamalo kuća do kuće, ali ne mogu reći da smo bili u posebno bliskim odnosima. Nakon preseljenja u Zagreb jedva da sam je ponovo vidio. Ugledao sam je uz policu s plišanim igračkama. Zgodna, prosječne visine, vitka s ko- som boje bakra. Na sebi je imala elegantne crne hlače i bijelu svilenu košulju te dugački crni kaput. Malo je nedostajalo da se zabijem u nju kolicima. Pogledi nam se nakratko susretnu, kimnem joj glavom iz pristojnosti i produžim dalje. Ponovo smo se susreli na blagajni, kupovala je velikog ružičastog slona. Tip koji joj je pravio društvo prođe pokraj nas, gledajući u ekran širokog mobitela i ne skrivajući kako mu je neugodno zbog prevelike igračke. Žena s nervoznim klincem povuče se iz reda i Vjekoslava stane iza mene. 17 - Tebe je stvarno neobično vidjeti, Gunduliću,- reče ona umjesto pozdrava,- Mogao bi malo poraditi i na manirima. Pristojno je pozdraviti ljude koje dugo poznaješ. - Pozdravio sam. - Kimnuo si glavom,- ispravi me. - Pa i to je pozdrav. To je stvarno jedan veliki slon,- pokažem na igračku. Vjekoslava se nasmije i pomiluje životinju. - Je l' da je zakon? Za nećakinju. Obožava slonove. - Ovaj joj može poslužiti i kao krevet. - Znači da će svoju ujnu obožavati sve dok ne počne upoznavati dečke s velikim auti- ma,- oboje se pomaknemo za jedno mjesto. Prepustim joj svoje mjesto. Ipak, kupuje samo tog slona. - Radim na svojim manirima,- poručim joj zauzimajući njezino mjesto. - Znači da kod sljedećeg susreta mogu očekivati i pošteni pozdrav?- odmakne nestašni pramen s lica,- Kako su ti roditelji? - Još uvijek su živi,- prešutim da su rastavljeni, kao i to da ih viđam svake prijestupne godine. - Pozdravi ih u moje ime, hoćeš? Kad si se vratio u Pakrac? - Prije otprilike sat vremena. Ali, nisam se vratio, samo sam u prolazu. - Ostaješ dugo? - Možda nekoliko dana. - Možda? - Planovi su mi skloni naglim promjenama. Vjekoslava me pogleda neodređeno, plati, uzme račun i odgura kolica iz prolaza. Bio je moj red za izvlačenje stvari kad me ona pozove. - Hej, Gunduliću...- podignem glavu,- Drago mi je što sam te vidjela. - Također,- gledao sam kako odlazi i u stvarnost me vrati tek prasak blagajničina balona od žvakaće gume. - Cura sa kojom sam odrastao,- rekoh joj. Iz njezina pogleda pročitam – poštedi me lovačkih priča. 18 6.Poglavlje Izašavši na parkiralište uz svoj auto primijetim Golf karavan iz kojega izađe stariji tip, izbrijane glave, nabijena tijela, neukusno odjeven u preuske traperice i plavu jaknu. Lice mu je bilo smrknuto i grubo, prošarano dubokim ožiljcima od akni. Neki baš nisu imali sreće s prirodom. - Gundulić?- upita pridošlica. - Nikad čuo,- odgovorim. To je postao refleks naspram nepoznatih osoba, nije da to ra- dim namjerno. - Dokić,- predstavi se tip,- Bivši policijski inspektor. Jučer sam dobio poziv od novog načelnika u vezi starog slučaja na kojem sam radio. Pozvao me na kolegijalnost i dobru volju da ispričam svega čega se mogu sjetiti nekakvom Gunduliću. Stoga, jesi ti Gundulić? - Što je s pratnjom?- pokažem na onog što je sjedio u autu. Vozač Golfa izađe van. Ure- dan tip, ozbiljan, s pripadajućim naočalama okruglih stakala. Dokić nije imao namjeru odgo- voriti,- Gdje možemo razgovarati? Tip s naočalama otvori stražnja vrata Golfa. Odmahnem mu glavom i pokažem svoje ključeve. - U ovo vrijeme obično pijem kavu,- odgovori Dokić,- Jedan je lokal blizu, pa nas pra- ti,- uđe u auto,- Usput, ovo je moj suradnik, Gotić,- pokaže na tipa s naočalama. Gotić ne pro- govori, samo se vrati natrag u auto. Kao da sam u Zoni Sumraka. Dokić nije lagao, stvarno nismo išli daleko. Zaustave se na parkiralištu ispred Cubisma, jednoga od pakračkih kafića, i Dokić zauzme mjesto za stolom na terasi. Još uvijek se moglo sjediti na otvorenom. Gotić je bio blizu, razgovarao je s nekim na mobitelu. Sjednem. Naru- čim kavu. Dok je Dokić pojašnjavao kakvu kavu želi popiti, pogledam uokolo. Gradska općina grada Pakraca stoji nedaleko nas, kao i šumoviti park ispred nje. Neda- leko je i poštanski ured. Iza općine, policijska postaja. Jedna od prednosti života u malim gra- dovima jeste u tome što vam je sve na deset koraka. Zapalim cigaretu. Dokić mi se obrati: - Što te zanima? - Sve. - Sve je preširok pojam, a ja ne volim nešto otkrivati osobama za koje ne znam ni što rade u životu,- gledao me bezizražajno. 19 - Rješavam tuđe probleme,- odgovorim. Nije bilo baš originalno, inspiracija trenutka. Dokić se osmjehne,- Uspješno? - Varirajući rezultati,- ispuhnem dim,- Zašto ovaj razgovor ne vodimo u postaji? - Ne radim više za policiju. Načelnik mi je objasnio da nije problem gdje god da se na- đemo. Što te zanima o nestanku? Pokušaj malo smanjiti širinu pojma sve. - Sve što je važno,- skinem jaknu te je prebacim preko obližnje stolice,- Može od samo- ga početka. - Početak je da smo primili poziv od roditelja nestalih,- Dokić također zapali cigaretu,- Bio je to uobičajen poziv, ništa senzacionalno. Rekli su da se dvoje mladih trebalo javiti toga jutra, ali da nisu i zamolili su ako je moguće provjeriti jesu li još uvijek kod planinarskog do- ma. Poslana je jedna patrola, koja ih ondje nije pronašla. Nazvali smo ponovo roditelje i oba- vijestili ih o tome, a onda smo uzeli dodatne podatke o tome gdje su bili i kuda su trebali stići. Obavijestili smo policiju u Bjelovaru da nam se jave ako se tamo pojave, a mi smo krenuli u diskretnu pretragu grada. - Mobiteli? - Isključeni, ali to je bila Nova godina pa se pretpostavljalo da su linije i mreža preopte- rećene, tako da smo pokušavali svaki sat s pozivom. Pronašli smo odakle su krenuli i koncen- trirali se na put kojim su trebali krenuti kako bi došli do doma, ali nismo nigdje ništa pronašli. Kada je njihov nestanak postao služben, proširili smo radijus potrage, osobno sam kontaktirao druge postaje i dao im opis, ali ništa se korisnog nije pojavilo. - Kada je potraga prekinuta? - Nekoliko dana kasnije,- Dokić je sve to izgovarao ravnodušno, bez emocija,- Snijeg je blokirao većinu sporednih putova, što je otežavalo potragu, a nakon što smo dobili podatke nestalih i psihološku procjenu, u obzir smo morali uzeti i činjenicu da su možda pobjegli svo- jevoljno. Takvi se slučajevi događaju, Gunduliću. - Prezime Kidrič nije imalo utjecaja na potragu? - Zašto bi imalo? - Imam podatke da je postojala sumnja kako bi za nestanak para moglo biti odgovorno i to što djevojka ima prezime Kidrič. - Mislite da bi neki protivnici Ivana Kidriča mogli nešto napraviti njegovoj nećakinji?- Dokić se zamisli,- Možda se i spomenula kao jedna od teorija, to je bilo prije pet godina, Gunduliću, pakračka policija nije istraživala zločin jer službeno nije bilo zločina. Mi smo provodili potragu za nestalim osobama. Vrijeme prolazi. Pojave se novi prioriteti. 20 - Uzeli ste izjave onih koji su bili u planinarskom domu? - Naravno. - Mogu li se one vidjeti? - Trebale bi biti u postaji. Za to se obrati načelniku. Kao i za sve drugo vezano uz nesta- nak. - Zatvorili ste slučaj? - Nije se imalo što zatvoriti. Ali nitko ne radi na njemu,- slegne ramenima kao da je to normalna stvar,- Život ponekad jednostavno ide dalje. Kao i to da se ponekad ostane bez tra- gova koje bi se moglo pratiti. Kako napreduje zadovoljavanje znatiželje, Gunduliću? - Tek sam počeo, ostaje mi još gomila papira za pregledati. Ipak obitelj želi biti sigurna u sve i možda zatvoriti cijelu priču,- nisam baš ni razmišljao o odgovoru. Zato ispadne služ- ben i neodređen. - Ne mogu ih kriviti zbog toga. Grozno je na takav način izgubiti kontakt s djecom. Že- lim ti sreću u potrazi,- ne okusivši svoju kavu, Dokić ustane, - Nažalost, u žurbi sam. Okrenuo se i otišao. Ja sam pak zapalio novu cigaretu, dovršio kavu i otišao kući. Možda dan još nije bio gotov, ali sam bio umoran. Duga vožnja i verbalna nadmudrivanja uvijek me iscrpe. 7.Poglavlje Probudio sam se u osvit. Nebo nad Papukom polako se rasvjetljavalo, a nečiji usamljeni pijetao zapjeva jutarnju himnu. Odšetam se do kuhinje, pristavim kavu i uputim se u kupaoni- cu. Hladna voda čini čuda. Vrativši se natrag, uzmem kavu i odem do velikog prozora. Jutar- nja se hladnoća povlačila pred izlazećim suncem, trebao bi biti lijep dan. Kavu dovršim prebrzo, jedva je osjetivši i potrošivši tek cigaretu za popunjavanje do- življaja, nakon čega se presvučem. U prolazu uzmem jaknu i napustim kuću. Jutro je bilo svježe, jesensko i poticajno. Usporim korak, nekoliko puta dublje udahnem, a onda se odve- zem do policijske postaje grada Pakraca. O samom gradu nema se što posebno reći. Promijenio se kako se gradovi već mijenjaju, nanovo izgradio, ekonomski unazadio, a sjećanja na neka dobra stara vremena nisu izblijedje- la. Osim toga, Pakrac nije ništa drugačiji od ostatka manjih slavonskih gradova koji broje tek nekoliko tisuća stanovnika i koji su preživjeli ratna razaranja. Vožnjom kroz njegove prazne ulice podsjetim se da mi je u njemu sve poznato, ali opet tako strano. Kratka zamišljenost dođe i prođe. 21 Što se tiče policijskih postaja, nikada ih nisam volio, čak ni dok sam bio policajac, dje- luju odbojno. Postaje malih gradova nisu iznimka od pravila. U neodređenom raspoloženju uđem, priđem dežurnom policajcu te mu preko stakla pokažem istražiteljsku iskaznicu. Rekoh da trebam načelnika. Uzme iskaznicu, poruči mi da pričekam nekoliko trenutaka te se uhvati telefona. - Gore na katu, druga vrata desno,- uputi me i vrati iskaznicu nakon kratkog razgovora, na što mu zahvalim i odem u rečenome pravcu. Načelnik me dočeka u uredu srednje veličine. Iznenadi me njegov izgled. Očekivao sam birokrata u loše skrojenom odjelu, a ugledao sam neformalno odjevena čovjek upečatljive visine i službena lica. Nosio je crne traperice i jednako crnu dolčevitu. U rukama je držao nekakve fascikle, a kad sam ušao, okrene se i pruži ruku. - Martin Gundulić?- imao je čvrst i odlučan stisak ruke. - Načelnik Begović?- uzvratim stisak. - Zovite me Alen,- pokaže na stolicu ispred radnog stola,- Sjednite. Znači,- Begović pr- vo odloži fascikle u ormarić, a onda sjedne u fotelju s druge strane stola,- Vi ste privatni istra- žitelj? Ili sam nešto krivo shvatio? - Dobro ste shvatili,- potvrdim. - Kako je to? - Što? - Baviti se takvim poslom? - Ima svojih prednosti,- slegnem ramenima,- Kao i mana,- to mu izvuče osmjeh na lice pa zapali cigaretu. Suzdržim se da napravim isto,- Nadam se da vam je inspektor Gundulić rekao razlog moga posjeta? - Da,- Begović dohvati jedan papir ispred sebe te ga pogleda,- Zbog nestanka mladog para. Slučaj star pet godina. Bilo je pitanje možemo li vam ustupiti svu dokumentaciju da je proučite. - Tako nekako. - Inače bih odbio takav zahtjev, ali,- sada se nasloni na površinu radnog stola,- U ovom slučaju to nije tako važno. Slučaj je, tehnički gledano, otvoren, ali nije pronađeno ništa izrazi- to povezano s nestankom otkako se isti dogodio. Čak i kada je njihov auto pronađen, to nije donijelo nikakav napredak. Vjerujete da ćete nešto pronaći unutar tih izvještaja? - Ne znam,- odgovorim iskreno,- Samo ih želim proučiti. Čak ni ne tražim nešto odre- đeno, samo da vidim cijelu sliku. 22 - Imam kćer koja je istih godina kao i nestala djevojka,- reče Begović zamišljeno,- Ne mogu si zamisliti da bi jednog dana mogla nestati bez traga. Vjerojatno ni ja ne bih mogao objektivno sagledati cijelu sliku,- pogledamo se i potvrdno mu kimnem glavom. - Obitelji se sada nalaze u jednakoj situaciji. Mislim da i oni samo žele da se stvar za- ključi i da saznaju što se dogodilo. - Nadam se da će im to poći za rukom,- Begović se iznenada vrati u realnost,- Toga ima dosta. Pronašli smo svaki izvještaj koji smo imali u arhivi i složili ih čim sam dobio poziv iz Zagreba. Kolega će završiti s kopiranjem za koju minutu. Uglavnom se radi o izvještajima s terena, izjavama ljudi i nekim sitnicama. Nije bilo riječi o nasilnom zločinu pa se nije ni radi- lo kao da je riječ o takvoj vrsti istrage. - Što mi vi možete reći o slučaju? - Proučio sam neke od izvještaja,- Begović ugasi cigaretu,- Jedino mogu reći da je na- pravljeno sve što bi se inače napravilo u takvoj situaciji, ali ako me pitate ima li propusta u postupcima, to vam ne mogu reći jer nisam toliko duboko ulazio u detalje. - Ne namjeravam tražiti propuste,- pomirljivo odvratim. Najmanje mi treba natezanje s lokalnom policijskom upravom pa sam bio spreman složiti se sa svime što mi kažu. Begović me se dojmio kao čvrsta osoba, modernog govora i izražavanja, ali bio je policajac, što je zna- čilo da možda i on ima porive pokriti radne kolege, tako da nisam ni očekivao da će mi govo- riti o pogreškama. - Ako ih slučajno pronađete,- ponovo je govorio povjerljivo,- Nadam se da ćete me upu- titi na njih i tako nam svima pomoći. Matko Gundulić, inspektor koji me nazvao, on je vaš rođak? - Stric,- potvrdim. - A vi ste bivši policajac? - Točno. - A Vjekoslav Gundulić? - Moj otac. Begović ispuhne dim, - Cijela je obitelj povezana s policijskim poslom? - Ja sam prvi koji je odustao. - Vjekoslava Gundulića sam upoznao dok sam radio u Zagrebu. Surađivali smo jedno vrijeme, ali nije spominjao da ima sina koji je privatni istražitelj. 23 - Iznenađujuće bi bilo da me spomenuo, gospodine. To je dugačka i komplicirana priča,- skratim mu muku daljnjeg izvlačenja stvari o kojima nisam želio razgovarati,- Čovjek ime- nom Dokić je bio dežurni inspektor kad je prijavljen nestanak? - Branko Dokić. Nije bio, ali je pomogao i sudjelovao u potrazi. Jučer sam ga nazvao radi toga. - Jučer sam ga i susreo radi iste stvari. - To je bilo brzo. - Djeluje kao poduzetan čovjek,- kimnem glavom. - Nažalost, on je za mene samo ime. Otišao je iz policije prije nego sam ja došao u Pak- rac, tako da vam ne mogu pomoći ako imate pitanja vezana uz njega. Bio je od nekakve po- moći? - Ustvari, ne. Rekao je općenite stvari o proceduri nakon prijave i to je bilo sve. - Pakračka je policija samo provodila potragu po okolici,- reče Begović bez ispričava- nja,- Dokić je bio samo jedan od ljudi u timu. - Postoji li još netko iz time tko bi mogao znati nekakve podatke? - Postoji cijeli niz imena, gospodine Gunduliću. Stvarno želite razgovarati s cjelokup- nim osobljem ove postaje jer svi su u nekom trenutku došli u dodir s pričom o nestalom pa- ru?- Begović ugasi cigaretu,- Izdvojite mi jedno ime preciznije i vidjet ćemo što se može na- praviti. Zahvalim. Razgovor je bio gotov jer netko ga nazove, a prije nego je nastavio razgovor, Begović mi pruži ruku te me usmjeri prema uredu u prizemlju. Tamo me čekala papirologija. Više od toga nisam mogao tražiti. 8.Poglavlje Dočekala me kuća, široka prizemnica ugodna izgleda, smještena nasuprot šetališta uz ri- jeku Pakru. Očišćeni prilazni put i lišće složeno na malenu hrpu bili su jedini znak da ovdje netko živi. Zaustavim se ispred drvene ograde i podsjetim da je ženino ime Emilija. Nisam znao u kakvome je odnosu s Kidričem, ali to nije bilo ni važno. Svatko ima svoje tajne. Nisam stigao ući u dvorište jer se otvore kućna vrata, a na prag izađe starija žena, u kas- nim pedesetim, odjevena u traperice i široku kariranu košulju. Na nogama je nosila stare voj- ničke čizme. Nije izašla radi mene jer se iznenadi ugledavši stranca ispred svojeg dvorišta. 24 - Gospođa Emilija?- upitam, zadržavajući se kod ograde. - Ja sam,- zastane pri dnu stepenica sumnjičavo me gledajući,- Mislim da me gospodin Kidrič najavio telefonom. Ime mi je Gundulić. - Ah,- izraz lica se promijeni, kao i držanje tijela,- Slobodno uđite. Ivan vas je uistinu najavio prije dva dana,- pokaže mi na unutrašnjost kuće pa uđem u mali predulaz gdje obri- šem cipele,- Ne morate se izuvati, samo naprijed,- opet je poslušam i uđem u dnevni boravak. Sve je bilo na svojemu mjestu, kuća je odavala red i čistoću tipičnu za osobe koje žive same. - Jeste li za kavu?- upita me. - Samo ako vam nije problem. - Sjednite,- pokaže na masivni hrastovi stol na sredini prostorije,- Baš sam krenula po- mesti put do šupe s drvima,- izgubi se u maloj kuhinji, ali još uvijek sam je mogao jasno čuti,- Znači, vi istražujete što se dogodilo maloj Sandri? - Ne baš. Više provjeravam što se može provjeriti. - Niste iz policije? - Ne, gospođo. Ona proviri iz kuhinje,- Zovite me Emilija. Gospođo mi nekako ne odgovara. - Svakako,- raskopčam jaknu, položim je na obližnji dvosjed i sjednem. Emilija nestane u kuhinji, - Odakle poznajete Ivana? - upita. - Upoznali smo se nedavno. Nekako neočekivano. - Većina ljudi se tako i upozna s njim. Poznajete Pakrac? - Rođen sam ovdje. - Ali ne živite u Pakracu? - Preselio sam se u Zagreb prije nekoliko godina. Navraćam svake godine ovamo,- dok sam govorio, Emilija se vrati s dvije velike šalice kave,- Zahvaljujem. - Ništa. Kako vam je ono ime, ako mogu pitati? - Gundulić. Martin Gundulić. - Ne mogu reći da poznajem nekoga s tim prezimenom,- Emilija stavi pepeljaru ispred mene zato što sam prethodno stavio cigarete na stol,- Mlijeko? - Ne, hvala, odgovara mi crna. 25 - Dakle, kako vam mogu pomoći, mladiću? Ivan je rekao da biste mogli imati nekakva pitanja za mene. - Sandra i Dubravko su svratili k vama prije nego su krenuli prema planinarskom do- mu?- zapalim cigaretu. Emilija sjedne. - Jesu. To je postala nekakva njihova rutina kad god bi išli prema Bjelovaru,- pogleda me osmjehnuvši se,- Dugo poznajem obitelj Kidrič, skoro trideset godina. Većinu sam prove- la radeći u njihovoj blizini, zato ih vrlo dobro poznajem. - Ivan mi je rekao da ste dobri s obje strane obitelji. - Oni su meni svi jednako važni. Ivan je odabrao raditi ono što radi, ali nije na meni da nekoga osuđujem zbog životnoga izbora. Ali, da ne ulazimo u nepotrebne stvari, Sandra i Du- bravko su krenuli od mene prema domu, iako, iskreno, nijednom se nije pretjerano išlo. - Zašto?- upitam. - Vrijeme je bilo loše, snježna noć s gustim padalinama, temperatura koja se brzo spušta ispod nule, dugačka vožnja od Zagreba do Pakraca... komu bi se nakon svega upuštalo u još jednu neizvjesnu vožnju zametenom cestom? - Ali, svejedno su otišli? - Bili su takvi ljudi. Imali su u domu nekoliko poznanika koje nisu dugo vidjeli i zato su sjeli i otišli. Bila sam zabrinuta, ali imali su lance na gumama i bili su snalažljivi, tako da im se ništa ne bi dogodilo i da su zapali u snijeg pa pješice vratili ovamo. - Što se nije dogodilo,- dovršim. - Što se nije dogodilo,- ponovi ona i kratko se zamisli. - Policija vas je ispitivala? - Došli su nakon dva ili tri dana, nekako su doznali da su krenuli od mene, postavili su općenita pitanja o njima, autu, uvjetima i otišli. - Ne djelujete zadovoljno,- primijetim. - Iskreno, radi se o ljudima koje poznajem pa je teško biti objektivan. Znam da naša lo- kalna policija nije imala obveza naspram njih, osim napraviti uobičajenu potragu, što je i na- pravila, koliko čujem dobro, ali vjerujem da se uvijek može napraviti više. - Mislite da su poslovi Ivana Kidriča mogli imati svoj dio u priči? - Ivan je javna osoba koliko i predsjednik države. Mislim da je čak i zanimljiviji nego on budući da im pruža više materijala za nagađanje. Današnje novinarstvo nije temeljeno na istraživanju, već na nagađanju, a nagađanja u vezi Ivanova posla ima koliko hoćete. Spojiti 26 nestanak Sandre i Dubravka s njihovima imenom najlakši je posao. Potkrijepiti to nekakvim dokazima...tu je priča ostala nedorečena. - Ne vjerujete da ima nečega u tim navodima?- uhvatim njezin pogled,- Ispričavam se, jednostavno moram pitati. Ima previše informacija o cijeloj toj priči, a čini mi se da je gomila toga tek prazno mlaćenje slame. - Ivan je, očekivano, provjerio tu stranu priče. Ne znam kako, jednoga je dana došao k meni i otvoreno mi rekao sve o svom odnosu sa Sandrom. Ustvari je to nekako tužno, ali to je bilo najbolje za sve. No, njegovi poslovi i ljudi koje susreće nisu imali veze sa Sandrom. - Vjerujem da je pokušao nešto i istražiti na vlastitu ruku. - Ivan je stranac u ovom gradu. Pakrac je mali grad, ali je još uvijek velik za nekog tko ga ne poznaje. Policija se više interesirala za njega nego za nestanak. Nije da ih krivim, Ivan je bio nešto vidljivo i opipljivo, dok su Sandra i Dubravko bili nevidljivi. Ugasim cigaretu,- Poprilično ste upućeni u cijelu priču,- zamijetim. - Pratila sam je. A poznajem i neke ljude iz naše postaje pa su mi došapnuli, da se tako izrazim, neke stvari. Obitelj mi je nešto javila, a nešto sam i sama doznala. Što vi pokušavate napraviti, mladiću, ako smijem pitati? - Proći kroz cijelu priču,- slegnem ramenima, - Ustvari, naša je postaja uzela izjave svih koji su bili u domu, pa ih trebam pročitati, vidjeti ima li nešto u njima jer postoji mogućnost da poznajem neke ljude. - Mislite da bi ljudi mogli govoriti istinu kod takvih stvari? - To je prednost ako nekoga poznajete. Možete naslutiti lažu li,- odgovor je i meni sa- mome zazvučao dobro. Samo, nije bio utemeljen na iskustvu. - Samo malo,- ona se naglo ustane i ode u susjednu sobu. Nije je bilo dobrih desetak minuta, a kada se vratila, u ruci je držala novu sliku,- Evo ih ovdje,- pruži mi je i ja je pogle- dam. Radilo se o obiteljskoj fotografiji jer sam vidio Sandru i Dubravka te još par ljudi koje nisam poznavao kako stoje pokraj dva auta. Jedan je bio njihov, ali slikan sa stražnje strane tako da se nosač za skije vidio u detaljima. Zašto sam ga odmah zapazio? Zato jer sam ga negdje već vidio. - Smijem li ovo zadržati?- podignem sliku. - Ako mislite da bi mogla nešto pomoći...slobodno. 27 9.Poglavlje Kratko prošećem do mjesta gdje sam parkirao, dovoljno da sredim misli. Kod auta, na- slonim se o krov i pogledam sliku koju sam uzeo od gospođe Emilije. Predosjećaj da sam već vidio taj nosač nije prolazio, ali nije se pojavilo ništa više od toga. Spremim sliku natrag u džep jakne. Posjeta Berislavu nije bila stvar koju sam žalio napraviti nepripremljen, ali nisam znao što drugo da napravim. Čudna je ta stvar s njim, iako smo prijatelji, ponekad kao da nismo bili. Bero je volio plesati na tankoj niti koja razdvaja obične ljude od povlaštenog sloja, uvijek pronalazeći umjerenost da bude prihvaćen s obje strane. Znali smo popiti kavu pri slučajnom susretu u gradu, ali jedan drugoga nismo pozivali u kućne posjete. Još nisam siguran koliko se takav odnos može nazvati prijateljskim. Njegova se kuća nalazi izvan centra grada, na Pravulji, brdovitome dijelu Pakraca, a nemoguće ju je promašiti jer je jedina trokatnica koja se vidi s glavne ceste. Bero nije spavao svih ovih godina, već je osobno doprinosio obiteljskim bogatstvu, ali još uvijek nisam znao točno na koji način. Mercedes njegovih roditelja nije bio na vidiku, ali Bero svejedno nije bio sam kod kuće jer je do njegova auta stajao Hyundai Accent. Meni nepoznat, što je bio razlog mom oklijeva- nju. Ipak, prišao sam ulaznim vratima i pozvonio. Otvorio je Bero osobno. Lice mu se odmah razvuklo u široki osmjeh. Mislim da ga nikad nisam vidio u negativnom raspoloženju, čak ni namrštenoga i ovakav je otkako ga poznajem, raspoložen što god da se dogodi. - Gunduliću, kojega ti vraga radiš ovdje?- udari me po ramenu,- Što čekaš, ulazi unutra. U velikome predsoblju raskopčam jaknu, obrišem cipele te krenem za njim u dnevni boravak. Bero je već nekome objašnjavao kako je došla nova i neočekivana posjeta. A danas je dan bio kao stvoren za čudne situacije. U prostranom dnevnom boravku ugledam Emilija. Obojica se iznenadimo ugledavši je- dan drugog. Bero mu nije stigao reći tko je došao. Emilijo je izgledao odlično, to mu prizna- jem. Traperice, dolčevita i naočale na licu, izgled nekoga tko je uspješan, zna da je uspješan i zna da drugi znaju da on to zna. - Svi se poznajete, pa ću preskočiti upoznavanje,- Bero je zvučao možda malo napeto. Emilijo i ja nikada nismo bili veliki obožavatelji jedan drugog, to nije bila tajna, ali nikada se nismo fizički sukobili, već se cijela priča zadržala na obostranom izbjegavanju. 28 - Barem ti neće biti dosadno,- reče Emilijo preskočivši pozdrav,- Ionako sam već trebao krenuti dalje,- prođe pokraj mene kao da uopće ne postojim. Bero ga isprati. Zapalim cigaretu. Neke se stvari jednostavno ne mijenjaju. Bero se vrati natrag. Sada je djelovao opuštenije. - Obavijestiti ljude o čemu?- upitam. - O vjenčanju. - Emilijo i...? - Marija. Nisi znao?- uđemo u dnevni boravak. Bogatstvo i luksuz nalazili su se posvuda oko mene, Bero je dobro živio. U kutu je imao mali šank i bar za goste. Sjednem na visoku barsku stolicu i privučem pepeljaru. - Nisam ih vidio godinama,- što nije bila cijela istina, ali ni prevelika laž. - Pet godina su zajedno,- Bero se uvuče s druge strane šanka,- Čime se truješ, Gundu- liću? - Vodom. Znaš, Bero, oduvijek sam tebe vidio s Marijom. - Mineralna?- kimnem glavom,- Nije da nisam pokušao, izašli smo nekoliko puta kao prijatelji, pa je bilo par puta malo više nego prijatelji, a onda je došao Emilijo i stvar je bila gotova. Hej, ima još riba u moru, ne?- opušteni osmjeh nije sakrio da ga je Emilijov potez zasmetao. Zanimljive stvari malog grada. - Velikih riba,- nazdravim mu čašom. - Što tebe dovodi do mene? - Znatiželja u vezi nečega što se dogodilo prije pet godina,- ispuhnem dim,- Poznaješ Sandru Kidrič i Dubravka Lorčića? - Trebam li ih poznavati? Izvučem njihovu sliku iz jakne i pružim je Beri. Gledao ju je kratko. Nije bilo iskre pre- poznavanja u očima i to zato što ih nikad nije ni zaboravio. - Poznavao sam ih,- vrati mi sliku,- Ali, čovječe, to su imena iz prošlosti. Spremim sliku,- Sjećaš se njihova nestanka? - Mutno,- Bero zapali cigaretu,- To je bilo prije pet godina. Zašto te to zanima?- Bero je znao da sam postao policajac nakon što sam napustio Pakrac, mislim da su to svi znali, ali nije znao da sam napustio policiju i postao privatni istražitelj. To mu nisam planirao reći. Nemam nikakvih problema s tim da misli kako sam i dalje službena osoba. 29 - Moram malo proći kroz slučaj. Službene stvari iz Zagreba. Pošto sam odavde, uvalili su mi dosje i rekli neka prođem malo kroz podatke,- znam poprilično dobro izmišljati ako situacija to zahtijeva. - Zabavi nikad kraja, ha? - Tako nekako. Stoga, što mi možeš reći o cijeloj toj priči? - Ovo je službeno?- mislim da sam po prvi put doživio da Bero pokušava biti opušten sa službenim tonom,- Mislim, službeno kao da postoji nekakva istraga o tom nestanku? - Istraga nije nikad ni zaključena, ali ovo je razgovor između nas. - Ne znam što da ti kažem,- on ispuhne dim,- Bili smo u domu, ali oni nikada nisu došli gore. Iskreno, bila je to loše zamišljena zabava i većina nas je požalila što smo se uopće poja- vili. Vrijeme je bilo očajno. Nitko nije ni očekivao da bi Sandra i Dubravko mogli doći. - Poznavao si ih dobro? - Onako,- rukom pokaže tako-tako,- Emilijo ih je upoznao dok je studirao i nekoliko pu- ta smo zajedno izašli, skrenuli su u Pakrac koji put, ali to je uglavnom sve. Trebao si njega to pitati, on bi ti mogao to bolje reći. - Ovih dana,- ugasim cigaretu,- Nisi znao da ih je netko pozvao u dom? - Znali smo. Emilijo i Marija su nam rekli. Nitko nije baš puno ni mario jer bilo je to usputno okupljanje, ne baš uspješno. - Godine prolaze, ljudi se mijenjaju i tako to?- upitam. - Upravo to. - Koliko je Emilijo bio dobar s njima? - Iskreno... pojma nemam. Emilijo i ja smo studirali u Zagrebu, ali se nismo baš često susretali. Vjerujem da su bili dobri, inače ne bi dolazili u Pakrac na njegov poziv. Dalje od toga bilo bi čisto izmišljanje,- zvučao je neobično, kao netko kome je neugodno pričati prija- telju iza leđa. Ovo je ionako bio klimav pokušaj. Možda sam trebao prvo pročitati njihove izjave pa tek onda krenuti u ispitivanje. Početnička pogreška. - Čuj, Bero, krivo mi je što sam te morao ovako ispitivati, ali morao sam te sve ovo pita- ti. Nema zamjerke? Odmahne rukom,- Volio bih da ti mogu više pomoći. Sranje je kad se tako nešto dogodi nekom koga poznaješ. Javi mi samo kako je završilo, ako završi. Može? - Ako završi,- ponovim i zapalim novu cigaretu. 30 10.Poglavlje Vrijeme se opet pogoršalo, počela je kiša. Udarala je o prozore jednoličnim uspavljuju- ćim ritmom dok sam se napokon počeo raspakiravati. Revolver prebacim u ladicu unutar rad- ne sobe, a nakon toga složim ono malo odjeće što sam ponio. Čak sam stigao ponešto i razmi- šljati. O Beri. O Emiliju. O Vjekoslavi. O nosaču za skije koji mi djeluje jako poznato. Nakon raspakiravanja izvučem mobitel i nazovem strica Matka, imam mali posao za njega. - Najdraži nećače,- dobijem umjesto pozdrava,- Nije da se nismo dugo čuli,- negdje je u pokretu, čujem promet i žamor ljudi,- Što trebaš ovaj put? - Kako znaš da nešto trebam? - Zato što ne zoveš me da me pitaš za zdravlje. - Možeš li mi provjeriti jednu osobu? - Ovisi. - O tvojoj dobroj volji?- upitam. Matko je dobar čovjek, ali težak za normalnu komuni- kaciju.; prigovori, opaske, zajedljivost i sarkastičnost. Nikad nisam siguran koliko misli oz- biljno dok razgovaramo. - Točno tako. O kome se radi? - Samo tako?- očekivao sam bar formalni prigovor. - Preumoran sam za lekcije. - Dokić. Branko Dokić. Bivši policajac, ako ti to štogod pomaže. - Što trebam tražiti? - Ništa i svašta, baci pogled na čovjeka. Zanima me,- zapalim cigaretu,- I razgovarao sam s načelnikom. - Jesi? Što je rekao? - Ništa posebno. Dao mi je dokumentaciju, pa ću to proći. - Sumnjive okolnosti su još uvijek sumnjive okolnosti? - Ništa se nije promijenilo. Došli su u Pakrac, otišli na put i nestali su bez traga. 31 - Ovaj Dokić ima nekakve veze s time? - Ne znam. Čudno se ponaša za bivšeg policajca. - Vidjet ću što mogu napraviti. I, Martine, ne zovi više radi usluga,- nije tako mislio, ali razgovor je time dovršen. Čitanje policijskih izvještaja nije zanimljiv posao, vjerujte mi na riječ. Dosadni su. Pro- cedura, procedura i još malo procedure, a sve začinjeno suhoparnim zapažanjima onih koji provode tu proceduru. Policija je napravila potragu od-vrata-do-vrata odmah drugog dana i obišla kuće koje se nalaze duž rute za dom. Pitanja su bila uobičajena: jeste čuli zvuk auta, jeste vidjeli auto, jeste vidjeli da netko hoda prema domu? Nakon što sam tek letimično pro- šao opise onog što je policija napravila nakon dojave, iz gomile papira izdvojim izjave Beri- slava, Emilija i Marije - ignorirajući ostatak jer ostale nisam poznavao. Pročitam i njih te izgubim oko sat vremena na to. Nije bilo ničega osim suhih podataka kako nijedno od njih nije znalo da Sandra i Dubravko dolaze. Emilijo je potvrdio da ih je poz- vao, da ih poznaje s faksa, ali nije znao dolaze li zasigurno. Bero ih je poznavao površno - od njega nikakve koristi. Marija nije ni znala tko su Sandra i Dubravko. Odložim papire i dlano- vima protrljam lice. Sve je ovo počinjalo izgledati kao ogromni gubitak vremena. Službeno, policija nije istraživala zločin, već je samo provjeravala je li netko vidio San- dru i Dubravka. Kako su iz Pakraca krenuli u pet sati, usputno su postavili pitanje tko je kada došao u dom. Neki su došli oko dva-tri sata poslije podne da pripreme sve (Marija je bila me- đu njima), a većina oko sedam-osam. Nitko ih nije vidio. Nitko im nije zamijetio auto na putu. Bero je u dom došao oko osam. Emilijo oko pola sedam. Ostali nisu poznavali Sandru i Dubravka, nikada čuli za njih, nikada ih vidjeli, uopće ni- su znali da se trebaju pojaviti u domu sve dok im to nije rekla policija. Njihove su izjave su se sastojale od tri do pet rečenica. Desetak ljudi čije su izjave popunjavale pet papira i bile posve beskorisne. Ugasim cigaretu. Trebala mi je nova šalica kave. Iz kuhinje produžim do stražnjih vrata. Kiša se zaustavila. Vani se spuštao sumrak i bilo je hladno. Šalicu odložim na zaštitni lim prozora i zapalim novu cigaretu. Palcem i kažiprstom protrljam oči. Iako nisam ništa radio, osjećao sam se umorno, a posao još uvijek nije bio dovr- šen. Vratim se natrag u kuću, ostavljajući vrata otvorenima, i uključim laptop kako bih preg- ledao Kidričev USB. Izgubio sam interes za članke iz novina nakon desetog članka. Uglavnom se navodilo ono što se zna, a onda ulazilo u nagađanje i izmišljanje. Kidrič je na red došao kod petog članka, neka je nadobudna novinarka u obliku teorije zavjere obrazložila kako postoji mo- gućnost da je za sve kriv organizirani kriminal. Prva su dva članka bila smiješna, poslije je postalo otužno. Znao sam da postoji razlog zbog kojeg više ne čitam dnevne novine. Zbog ovakvih stvari. Daljnje čitanje jednostavno nije imalo smisla. 32 Na USB-u se nalazila i gomila slika Sandre i Dubravka. Njihov broj me iznenadi, Kidrič je sakupio sve što je mogao na jedno mjesto. Provedem kratko vrijeme pregledavajući ih, te sam sad, uz sve što znam o njima, mogao dodati i to da se nisu razdvajali od digitalnog fotoa- parata. Slikali su sve i svašta, svaki njihov odlazak na put bio je popraćen gomilom slika. Nije da su bile loše, oboje su imali dobro oko za detalje, no nakon stotinjak slika s nekakvog ro- đendana izgubim volju za daljnjim pregledavanjem. Ovom sam se materijalu planirao još vra- titi, tek toliko da mogu reći kako sam prošao kroz njega. Kako se čini, to je sve što i mogu napraviti. 11.Poglavlje Jedna od prednosti Pakraca je u tome što gdje god da zamislite otići, dolazite tamo za desetak minuta vožnje, ako se mjesto nalazi u bližim gradskim granicama. Vozio sam brzi- nom manjom od trideset kilometara na sat prema planinarskom domu Omanovac jer je opet padala kiša. Vremenski uvjeti nisu bili naklonjeni ideji o iskorištavanju jutra. Da sada nisam susreo ni jedno vozilo pri usponu. Visoka građevina u tmurno jesensko jutro ne izgleda previše privlačno, ali ni odbojno kako sam očekivao. Zaustavim auto ispred linije šumskog drveća i izađem na oštri zrak, za- kopčavajući jaknu. Nigdje nikoga. Ulazna su vrata zaključana. Odem do stražnje strane doma, na poveću terasu i pogledam prema udolini i Pakracu. Nije se mogao vidjeti zbog maglovitog šumskog isparavanja. Vratim se natrag do parkirališta te odem do drvenih stolova i klupa uvučenih u šumsko područje. Posljednji sam put bio ovdje prije tri godine, kad je Ratko imao zaruke. Bilo je to posljednje okupljanje na kojemu sam vidio gotovo sve ljude koje poznajem i s kojima sam još uvijek u kontaktu. Bilo je ljeto. Dolaziti ovdje u jesen baš i nije od nekakve koristi osim ako nemate pristup unutrašnjosti doma. Zapalim cigaretu. Ovamo me dovela kopija nečega što sam sinoć pronašao u ostatku policijske papirologi- je. Nije se radilo o službenom dokumentu već papiru koji je nekad davno bio istrgnut iz bloka za pisanje te kopiran na A4 veličinu. Riječi bi mi promakle da nisu uključivale prezimena nestalih; Plava VW BUBA. 17:26 sati. Kidrič i Lovrenčić? Cherokee Jeep. Svjedok Lovro Badrić. Policajac Raško Kunić. Policajac Kunić dodao je datum kad je to zapisao i adresu svjedoka. Odložio sam to u stranu i pregledao ostatak kopija, no same izjave nije bilo među njima. Nije postojao ni jedan dokument koji bi mi potvrdio da je netko nešto napravio povodom upisa. Koliko sam mogao vidjeti, službena verzija je i dalje bila da je par posljednji put viđen ispred kuće gospođe Emi- lije; oko 16 i 20 sati. Po datumu, zapis je napravljen tijekom policijske potrage, dva dana kas- 33 nije. Nisam imao što izgubiti ako odem vidjeti hoću li nekoga pronaći, pomislio sam s dozom neodlučnosti. Lokacija Badrićeve kuće nalazila se na putu prema planinarskom domu, ali pronaći nje- ga osobno bila je druga priča. Zatekao sam zaključana vrata i kuću u koju nitko nije kročio već nekoliko mjeseci. Odmah sam privukao pažnju prvog susjeda. Ne baš ugodna osoba, us- put rečeno. Morao sam pokazati policijsku iskaznicu, koju čistom pogreškom nikad nisam vratio natrag. Susjed mi je ukratko pojasni da Badrić ne živi ovdje, da samo ponekad navrati. Toliko o toj strani priče, ali kako planinarski dom nije bio daleko odatle, jednostavno sam se dovezao ovamo. Bez ideje što dalje osim da pokušam pronaći tog Raška Kunića. Načelnik Begović je rekao da izdvojim jedno ime za razgovor, ovo bi moglo biti to. Ali, prije nego sam uopće mogao početi razmišljati o svemu tome, dogodilo se nešto drugo što je promijenilo planove za cijeli dan. Lukas Banić me posjetio jedva dva sata nakon što sam se vratio kući, jednostavno se uvezao u dvorište svojim BMW-om i prišao garaži dok sam pregledavao strujne osigurače ispod Land Roverove haube. Lukasa poznajem oduvijek, odrasli smo zajedno, no, za razliku od nekih ostalih, ostali smo u redovitom kontaktu i nakon što sam se preselio u Zagreb. Da ste nekog prije desetak godina pitali koji će od nas dvojice prvi napustiti Pakrac - dobili bi pogrešan odgovor. - Predlažem ti da ga zamijeniš za nešto manje upadljivo,- pokaže na auto, - Ako želiš sačuvati svoju privatnost,- zapali cigaretu,- Lijepo od tebe što si nazvao i javio da dolaziš. - Znam,- iako nisam imao neke isprike, mogao sam ga nazvati,- Nisam te želio ometati društveni život,- postavim posljednji osigurač i obrišem starom krpom ruke,- S posla ili na posao?- upitam, procjenjujući njegov izgled. Lukas je izgledao dobro, u formi. - Dežurstvo, ne mogu dočekati krevet. Skrenuo sam samo da te pitam kojeg vraga radiš ovdje i da te pozovem večeras na malo okupljanje kad si već u Pakracu. Pojavi se u Baji veče- ras, ništa službeno, malo prijateljsko okupljanje,- Baja je nekoć davno bio zanimljiv disko- klub. Nije baš dugo radio. Sad ga otvaraju samo po potrebi. Jedna velika, debela i promašena investicija. - A povod okupljanja je...?- zapalim cigaretu. Lukas nije imao namjeru ulaziti u kuću tako da smo stajali na dvorištu. Kiša je opet nakratko prestala. - Sjećaš li se Mateje?- djevojka plave kose, prosječne visine, zgodna na prirodni način, veselo lice posuto pjegicama. Lukas i ona navratili k meni u Zagrebu prije nekih šest-sedam mjeseci. Prvo i jedino upoznavanje s njom,- Njezin rođendan. Nisam te stigao pitati, što ti uopće radiš u Pakracu? - Provjeravam neke stvari,- Lukas zna za da sam privatnik. Nikad nije ništa komentirao, nije čak ni previše zapitkivao. Za njega je to posao kao i svaki drugi. To rijetko doživljavam od ljudi, takav stav, - Dolazi li netko od poznatih?- upitam. - Kao? 34 - Bero ili Emilijo? - Koliko ja znam, ne. Bero više nije s nama u kontaktu, pa gotovo i ne pričamo. Nisam znao da si postao tako željan njihova prisustva. - Nisam znao da ti i Bero više ne pričate. - Nije da ne pričamo, ali Bero je više izvan Pakraca nego u njemu, tako da ne možeš pričati s nekim koga ne vidiš. Što opet nije odgovor na moje pitanje. Od kad si postao tako željan njihova prisustva?- Lukas i Emilijo nikad se nisu podnosili pa nisam ni očekivao da zna nešto o njemu. - I nisam, ali trebam razgovarati s Emilijom, a nekako si mislim da to neće proći bez problema,- ispuhnem dim,- Čuo si za nestanak od prije pet godina? - Ne,- on odmahne glavom. - Mladi par, nestali negdje na putu između Pakraca i planinarskog doma? - Možda, bilo je to davno,- prizna on,- Ova dvojica imaju nekakve veze s tim? - Bili su tamo u svojstvu neposrednih svjedoka. Obitelj nestalih me zaposlila da provje- rim dokumentaciju i popričam sa svjedocima, ništa posebno. S Berom sam već pričao, ali E- milijo... znaš i sam kakav je. Lukas ugasi cigaretu i protegne ruke,- I više nego dobro. Oprosti što se neću zadržati, ali idem malo odspavati za večeras,- pratio sam ga do njegovog auta,- Ispričat ćemo se kad dođeš,- mahne mi na pozdrav, izveze BMW natrag na cestu i više ga nije bilo. 12.Poglavlje Raško Kunić, čovjek u ranim tridesetim godinama, valjkastog tijela i vesela, okrugla li- ca sa živahnim očima, dočekao me na ulaznim vratima svoje kuće. Iako mu se oko nogu mo- talo troje male djece, Raško nije izgledao kao da mu išta od toga smeta. Dapače, samo sam se predstavio i odmah dobio poziv da uđem u unutrašnjost kao da smo stari prijatelji. Njemu je to očito bilo normalno ponašanje, ali ja sam izgubljeno stajao na sredini dnevnog boravka sve dok nije rekao ženi da mora nešto riješiti s posjetiocem, pokazavši mi da uđem u pokrajnju sobu gdje su klinci imali ograničeni pristup. Tamo zapali cigaretu i pokaže da sjednem, ponu- divši me bezalkoholnim pivom. Prihvatim pivo i skinem jaknu. - Kako mogu pomoći?- upita. 35 - Odvajanjem svojega vremena,- izvučem kopiju sa zapisanim crticama u kojima se spominjalo njegovo ime. Prihvati je. Dobijem tek kratko mrštenje lica,- To je, ako ne griješim, vaše ime? - Zovi me Raško, tako me svi zovu,- reče jednostavno i ponovo pogleda u papir,- Je, to je moj rukopis i moj potpis. To je staro preko pet godina,- podigne papir i sada me pogleda sumnjičavo. - Nedavno sam dobio kopije svih izvještaja u vezi tog slučaja,- pokažem na papir, zapa- lim cigaretu i shvatim da njegovo mrštenje nije zbog pitanja, već jednostavno nije znao što ga želim pitati,- Ovo sam pronašao među papirima koji su vezani uz slučaj,- kucnem o papir,- A ovdje stoji da je netko vidio nestali par nakon vremena koje se službeno vodi kao posljednje. - Znam,- odvrati on otvoreno, iznenadivši me,- To sam i ja rekao. Onda, kada je postalo jasno da nešto nije kako treba, bivši je načelnik, pokojni Zadrić, odlučio da nas nekolicina mlađih policajaca krene od vrata do vrata kuća koje se protežu do planinarskog doma i poku- pimo izjave. Nitko ništa nije vidio ni čuo, vani je te večeri bila oluja nad olujama i nitko s trunkom razuma nije izlazio van. Točnije, sve dok nisam naišao na tog Badrića. - U arhivi nema njegove izjave. - Zato što je nisam službeno zapisao, niti predao. Otišao sam s ovim podacima do jed- nog od inspektora koji su bili zaduženi za potragu i rekao mu što je Badrić ispričao,- Raško gucne svoje pivo,- On je to trebao proslijediti dalje i javiti mi ako bude potrebe za službenim uzimanjem izjave. Kasnije sam čuo da su se pojavile neke informacije koje su govorile kako postoji mogućnost da je par jednostavno produžio dalje te da nije nikoga o tome obavijestio. Ovo je prvi put da uopće vidim taj papir u posljednjih pet godina. - Da ime inspektora kojim slučajem nije Dokić?- upitam. - Poznaješ ga? - Upoznali smo se,- ispuhnem dim i kušam svoje pivo,- Taj Badrić... da li je rekao nešto što je moglo biti važno? - Rekao je da je vidio dvoje ljudi na cesti. Stajali su pokraj plave bube nekih petstotinjak metara prije njegove kuće. Zaustavili su se uz proširenje koje je napravila ralica. Zastao je, spustio prozor i pitao imaju li mehaničkih problema. Djevojka je rekla da imaju, ali da im je prijatelj došao pomoći i da su mu zahvalni na ponudi. - Prijatelj?- upitam. - Tip u terencu. Nalazio se ispred njih i nešto radio po unutrašnjosti terenca tako da ga nije ni vidio, barem ne nešto više od obične siluete. Pozdravio se i otišao. Terenac ispred bube je bio crni Cherokee Jeep, stariji model, ali održavan. Ceste su bile loše, ali je auto bio čist, kao da nije ni vožen po lošim uvjetima. Tako ga je Badrić opisao. On je vozio Opelov terenac 36 te sam shvatio da se razumije u takve stvari. Samo što mu nije zamijetio registraciju jer je nije ni gledao,- Raško ugasi cigaretu,- Stvar je u tome da Badrić nije bio nevinašce u prometu, imao je desetak kazni za vožnju u alkoholiziranom stanju i pravo je pitanje bilo da li je vidio išta te noći ili je nešto izmišljao. Ako ga je Dokić provjerio i doznao istu stvar nije ni čudo što se nije zamarao provjera- vanjem, a Badrić nije u blizini da pokušam vidjeti može li ponoviti iste stvari nakon pet godi- na razmaka. Bez nekakve provjere nisam mogao otići do Begovića i reći da je nešto loše na- pravljeno. Zato nisam dalje ni ispitivao Raška, ali sam ostao sjediti s njim još pola sata, raz- govarajući o nevažnim stvarima, podsjećajući sam sebe da nekako provjerim vozi li tko od prijatelja Sandre i Dubravka terensko vozilo. To je ionako sve što mogu napraviti. 37 TREĆI DIO Vjekoslava 38 13.Poglavlje Prisjetim se da mi Lukas uopće nije rekao koliko će ljudi biti na tulumu. Ovdje se nala- zilo pedesetak ljudi od kojih većinu nisam poznavao, no nakon razgovora s Raškom trebala mi je promjena pa sam se usprkos tomu odlučio zadržati. Unutrašnjost diska nije djelovala popunjeno, što je bila dobra stvar, a nije bilo ni glasne glazbe, kao ni svjetlosnih efekata. Šank je radio. Djevojka na ulazu uzme mi jaknu. Ugledam Lukasa i Mateju. Mahnem im. Lukas se odvoji od društva te mi priđe. Na njegovu licu nije bilo tragova jutrošnjeg umora. - Dobra stvar da sam ti zaboravio reći koliko će biti ljudi ovdje,- reče. - Jako dobra stvar. - Pričat ćemo kasnije, imam tamo neke ljude koji s kojima rješavam nešto poslovno. Ra- tko i Tomislav su ovdje...- uspijem reći nešto potvrdno prije nego ostanem sam. Netko od- vuče Lukasa, nešto u vezi pića. Kratko mi mahne. Vidimo se još. Hvala ti velika. Ratka i Tomislava poznajem iz osnovne škole, obojica sjede kod šanka. Ratko je ože- njen i žena mu je negdje među ljudima. Tomislav je još uvijek, koliko znam, bez pravih pla- nova za budući život. Nešto kao i ja. Obojica se odmah rukuju sa mnom, pitaju kako sam, što ima novoga i prigovore da ne budem takav stranac kad dolazim u Pakrac. Prije nego sam se snašao, ponesu me razgovori s ljudima. Saznao sam tko što radi, gdje je i kako mu ide život. Lukas je navratio i ovaj se put zadržao. Mateja nam se pridružila. Izgledaju zgodno kao par. Nisam ni osjetio da su prošla dva sata otkako sam došao ovamo. Vjekoslava je također bila ovdje. Došla je prije mene, ali je nekamo otišla tako da je nije bilo gotovo sat vremena. Ponovo smo se susreli na ulazu gdje sam slučajno stajao i pušio. Trebalo mi je svježega zraka. Iz unutrašnjosti se čula glazba i većina je parova plesala. Vjeko- slava je bila u društvu s Antonijem i Lovorkom, jednom od lokalnih djevojaka koju površno poznajem. Večer je provela plešući s Tomislavom. - Lijepo pozdravljam,- rekoh Vjekoslavi. - Radiš na svojim manirima,- Vjekoslava je ovom prigodom bila u kombinaciji uskih traperica, crne dolčevite i crnog kaputa. Zaustavi se i zabije ruke u džepove. Antonio napravi dva koraka naprijed, pa tri natrag. Ponovo me otpili pogledom. Nisam ni trebao gubiti vrijeme na pozdravljanje. Izmijenim pozdrave s Lovorkom. - Elegantno kasnite ili...- upitam njih dvije. Antonio revolveraškim pokretom izvuče mobitel i ode tri koraka dalje. Počne nekome govoriti kako mora prvo skrenuti na nekakvu glupu prezentaciju. Vjerojatno Sanjici. - Imali smo nešto privatno za obaviti,- reče Vjekoslava. 39 - Ja idem unutra,- reče Lovorka. Ponovo se pozdravimo. Vjekoslava je isprati pogle- dom. - Tomislav je već pet puta nazvao,- dostavi mi informaciju,- Rekla bih da se ne vraća kući s nama. - Mislim da Antonio ima druge planove nakon što odete odavde. - Možda ih ima on,- mala pauza,- Iskreno, čudim se da tebe vidim ovdje,- oboje pogle- davamo preko prazne ceste. Tamo je Osnovna škola braće Radića i oboje smo išli u nju. - Zašto? - Zato što te nikad ne viđam na ovakvim okupljanjima. - A ti si postala redoviti gost?- odbacim cigaretu. Zabijem ruke u džepove traperica. Ni- je bilo nikakve sumnje, Vjekoslava se promijenila. Ima zagonetan osmjeh koji joj dobro pris- taje. - Obnovila sam neka stara poznanstva,- slegne ramenima,- Zna biti zabavno,- Antonio nam se vraća i opet ima izraz nadurenog djeteta. Telefonski razgovor očito nije dobro završio. Vjekoslava me pogleda. - Vraćaš li se još unutra? - Vidjet ću,- gledam kako njih dvoje odlaze. Antonio joj nešto govori. Vjekoslava ne odgovara. Ja pak još malo ostanem stajati na mjestu. Ulica je prazna. Počinje padati sitna kiša. Kada je krenula glazba, stvari su se ubrzale i opustile. Proveo sam opet neko vrijeme u kruženju i razgovaranju, čak uspijem otplesati i nekoliko plesova. Zadržavao sam se na laga- nim stvarima. Muški se dio posjetitelja počeo grupirati, odvajati tako da su povremeni posjeti plesnom podiju završavali rundama sjedenja u separeu s Ratkom i Tomislavom, a ponekad bi se priključio i Lukas. Iduća sam dva sata jedva vidio Vjekoslavu. Ovaj put sam stajao s Tomi- slavom kod šanka kad smo se opet približili jedno drugom. Točnije, ona je prišla meni. - Nadam se da ne piješ kako bi zaboravio?- stane pokraj Tomislava i Lovorke. Odmakne nestašni pramen crvene kose s lica. - Zabunom sam uzeo sok,- pokažem čašu,- A bio sam lijen zamijeniti za alkohol, pa od zaborava ništa,- pomaknem se malo ustranu kako bi i ona mogla sjesti, ali ona za sada ne po- kaže namjeru da to i napravi. - Plešeš?- jednostavno upita. - Sad? - Nego kad? Prihvatim ponudu. Što da ne. Odemo na plesni podij. Lagana stvar, tu nisam mogao na- praviti previše pogrešnih koraka. Pogledam oko sebe,- Gdje je Antonio? - Otišao je. 40 - Stvarno vam planovi nisu bili zajednički,- podsjetim se što je rekla prije. - Događa se. - Loš dan? - Bilo je i boljih,- njezin je odgovor kratak, ali i u njemu uspijem zapaziti tragove umo- ra,- Ne možemo svi imati sređen život, zar ne? - Čim upoznam nekog tko ima sređen život, javit ću ti kakav je to osjećaj,- pratimo pje- smu. Who's gonna drive you home tonight? Pjesma evocira sjećanja na neke mlađe dane našeg postojanja. - Nisi se puno promijenio od našeg posljednjeg susreta,- primijeti ona. Iako su naši su- sreti bili rijetki i obično su počinjali i završavali pozdravom, to je bilo lijepo od nje,- Nije da smo se baš tako susretali, ali nisi se promijenio. - Mogao bih ti prstom pokazati nekoliko ljudi koji misle suprotno. I da promjena nije bi- la na bolje,- rekoh tek da nešto kažem. Odavno sam došao do granice kada mi se više živo fućka na to što ljudi misle i govore o meni. Vjekoslava isto. Takvi se ljudi prepoznaju,- Izgle- daš dobro, mislim da ti to nisam stigao ni reći. - Pa, napokon, Gunduliću. Umirem za komplimentom cijele večeri. - Oh... Mislio sam da si ih se naslušala i previše pa rekoh da te poštedim još jednog,- Vjekoslava odmahuje glavom i pokazuje blistav osmjeh. Pjesma završava. Razdvajamo se i polako je pratim do vrata. - Toliko sam ih se naslušala da ću polako krenuti kući,- pronalazi svoj kaput među dru- gom odjećom. Pridržim joj ga. - Odvest ću te,- ponudim. - Živim jedva dva kilometra odavde. Zaboravio si?- Vjekoslava popravlja ovratnik. Uzmem svoju jaknu. - Ovo su opasne ulice u ovim kasnim noćnim satima,- odvratim. Ona se nasmije. Dogo- vorimo sastanak kod ulaza u disko. Razdvojimo se i svatko odlazi na svoju stranu kako bi se pozdravio. Pronađem Lukasa te ga odvedem ustranu, želim realizirati jednu spontanu ideju. Zače- tak joj potječe još dok sam išao prema planinarskom domu i gledao one sporedne putove. Iako baš ne ostavlja takav dojam, Lukas poznaje bliže područje kao svoj džep. Gleda me nekoliko trenutaka, a onda pristane da mi idući dan bude vodič po ovim prostorima. Ne pojasnim mu ništa, ali nekako i sam shvati da je šetnja povezana s nestankom. A onda sam se okrenuo i izašao s Vjekoslavom.