1 TAMNA STRANA napisao Danijel Špelić 2 PRVI DIO Zagreb 3 P r ol og Radio budilica uključi mi se nad glavom, a odmah nakon toga, poletni muški glas krene pojašnjavati prednosti kredita u njihovoj banci. Prekinem ga u pola rečenice isključivanjem aparata. Prerano je za takve stvari. Polako se ustanem, dlanovima protrljam lice i odšetam do kupaonice. Za počinjao je jedan od onih dana za koje već unaprijed znate da ih tre bate provesti u krevetu. Ime mi je Gundulić. Privatni sam istražitelj, kako to piše ispod slike i imena na plavo- ljubičastoj iskaznici, imam dopuštenje posjedovati i nositi skriveno vatren o oružje, što piše na drugoj iskaznici. Nije da to nešto i znači, ali tek da znate čime se bavim u životu. Ponekad se čak uspijem i zavarati da sam dobar u onome što radim, ali u dvadeset osmoj godini života još uvijek si mogu dopustiti malo optimizma. Ist i uspijeva potrajati sve dok se ne pri sjetim zašto sam ustao. Imam radni sastanak s ostatkom obitelji Gundulić. Trebao bih ga nazvati obiteljskim sa- stankom, ali daleko je to od toga. Ono što bi moglo biti zanimljivo jest činjenica da sam do prije četiri godine bio policajac, a z avršilo je sporazumnim otkazom i ovim što sam danas. Moj otac, Vjekoslav Gundulić, i stric, Matko Gund ulić, još uvijek su policajci, imamo gotovo obiteljski poziv. Pokušajte zamisliti njihovu reakciju kad sam odlučio napustiti sigurnost dr- žavnoga posla . Eto zašto današnje okupljanje ne mogu nazvati obiteljskim sastankom. Već z nam što mogu očekivati. Vratim se u dnevni bor avak i zapalim cigaretu. Živim u dvosobnom stanu na području Trešnjevke, radi se o polupotkrovnoj pros toriji, namještenoj udobno i nimalo skupocjeno. Nemam previše osobnih stvari izloženih pogledima drugih. Na drvenoj kombinaciji televizij- skoga ormara i visoke police stoje dvije uokvirene fotografije na kojima me možete prepozna- ti. Prva je snimljena onoga dana kad sam započeo raditi kao policajac. Na licu još uvijek i- mam glupi ponosni izraz s diskretnim osmjehom. Na drugoj sjedim pokraj crnog Land Rover Discoveryja iz 1989. godine. Auto je nekoć pripadao Marku Gunduliću, mom djedu, a ja sam ga naslijedio nakon njegove smrti. Snimljena je tri dana nakon što sam podnio ostavku u poli- ciji i ako vam se čini da sam dobre volje, to je za to što sam uistinu i bio. Oduvijek vjerujem da su te dvije slike uhvatile zanimljive vremenske trenutke. U međuvremenu n avučem traperice i čistu crnu majicu kratkih rukava. Zaokruživši po- javu crnom vestom i crnom jaknom, napustim stan, pokupivši ključeve u prolazu. Nekoliko minuta do se dam, nije tako ni loše. Sus jedstvo je spavalo, a po tišini i izostanku ljudi osjetilo se da je subota. Premda jesenja, jutar nja svježina nije bila neugodna već osvježavajuća. Ono što se nije uklapalo u susjedstvo zapazim na početku parkirališta, na koje se dolazi kada izađete iz moje ulice. Crni Mercedes SUV zatamnjenih bočnih stakala, vozačevo se staklo počelo podizati čim sam napravio nekoliko koraka na otvorenom. Vozač je djelovao neodređeno. Nije da imam ekskluzivno pra vo biti jedini ranoranilac, ali to mi je bilo zanimlji- vo. Nešto kao zaostali refleks iz doba dok sam bio član policijske patrole. Otključam vrata na autu i još jedanput pogledam prema terencu. Nije stajao tako daleko i moglo se vidjeti kroz zamućeno staklo . Tip je razgovarao na mobitel. Ništa neobično. Polako 4 se izvezem s parkirališta i odvezem niz ulicu. Tip u SUV - u još uvijek je razgovarao na mobi- tel, jedva me pogledavši. Tada to još nisam znao, ali taj naš susret promijenit će puno stvari. 1 Poglavlje Postoji lokal u kojemu sam redovit gost, Darija . Diskretan, miran, povučen i ugod an , kombinacija drveta i cigle, desetak stolova oko kojih ima dovoljno prostora, jedan bilijarski stol i jukebox u kutu. Darija, vlasnica, zgodna i visoka plavuša kratke kose , vidjevši me da ulazim u unutrašnjost zamalo ispusti novine od iznenađenja. - Jesi ti negdje pogrešno skrenuo, Gunduliću? - upita. - Dobro jutro i tebi, - odvratim skidajući jaknu. Lokal je prazan, sami smo ovdje. Ne vi- dim Lovru nigdje. To joj je dečko, tip od 120 kilograma čistih mišića, tetoviranih ruku, duge kose i izduženoga lica koje krasi kozja bradica. Vozi vlastoručno renovirani Harley Davidson iz 1973. godine. Njih dvoje predstavljaju vrlo neobičan par, - Učini mi uslugu. Ako zapaziš sumnjivi terenac ili sumnjivog tipa, skreni mi pažnju na to. - Kako, dovraga , izgleda sumnjivi terenac? Ili sumnjivi tip, kad smo već kod toga? - Sumnjivo? - ponudim. Darija zaobiđe dugački šank i pokrene aparat za kavu bez da sam morao reći što želim, - Smijem li pitati za što očekuješ da se sumnjive stvari počnu pojavljivati u tvojoj blizini? - Takav je dan, - ali da budem iskren, nisam znao što da joj odgovorim. Ponovo sam ug- ledao SUV s parkirališta čim sam izašao iz svoje ulice. Držao je pristojno odstojanje, ali čak i nak on što sam napravio nekoliko skretanja ostao je iza mene. Izgubio sam ga iz vida tek kad sam skrenuo na prazno parkiralište kod Darijinog lokala. - Nekome si se zamjerio? - Nisam već duže vrijeme, - pripalim cigaretu. Darija stavi šalicu s dvostrukom kavom ispred mene. Poznajem je već četiri godine, točnije, ona mi je bila prva klijentica. Pronašao sam joj mlađu sestru kad je nestala. Rekao sam da ima dana kad skoro povjerujem da sam dobar u onom što radim. Naša priča je samo podsjetnik kako dobar mogu biti ako se malo potrudim, - Ali nikad se ne zna. - I, stvarno, zašto si ustao ovako rano? - Stroge obiteljske dužnosti, - odgovorim nekako odsutno , dlanovima protrljavši lice. U lokalu je radilo grijanje i to me uspavljivalo. - Stekla sam dojam da nisi nešto pos ebno blizak s obitelji. 5 - I nisam, ali neke stvari ne mogu izbjegavati vječno, - pogledam van. SUV se upravo zaustavljao na parkiralištu, odmah do Land Rovera. Iz njega izađe m uškarac u tridesetim go- dinama, - Za sljedeći put, onako izgleda sumnjivi terenac. - A tip? - Tipa prepusti meni, - otresem pepeo s cigarete i sačekam da muškarac uđe u unutraš- njost. Bilo je nečega u njegovoj pojavi, nečega što odmah govori kako mu fizičko nasilje nije strano, a to su već dojmovi koji znaju izazvati zabrinutost. Visok, ug lađen i posve nepoznat. Trebalo bi biti zanimljivo. - Martin Gundulić? - upita s vrata, prilazeći mjestu gdje sam sjedio. Potvrdno kim nem glavom, - Ime mi je Bernard. Gospodin Kidrič, Ivan Kidrič, želio bi razgovarati s vama. - Onaj Ivan Kidrič? - upitam. Znam samo jednog Kidriča i isti nema što tražiti u mojim životnim krugovima. To su dva nespojiva pojma, - Za ko jeg državni tužitelj govori da preds- tavlja vrstu poslovnih ljudi koji će Hrvatsku dovesti na loš glas? - Točnije, da je već doveo na loš g las, - ispravi me tip imenom Bernard, - Gospodin Ki- drič će biti oduševljen što smo tako brzo riješili status njegove prepoznatljivosti. - Drago mi je zbog njega. Uz to mu slobodno reci i da nisam zainteresiran za razgo vor. Ne bih da mi policijski istražitelji iznenada ulete kroz vrata stana s nalogom za pretres. - Nisam još ni rekao o čemu bi želio razgovarati. - Uštedjet ću ti riječi, - ponovo ga pogledam, - Nije li to stvarno lijepo od mene? Be rnard iz unutrašnjeg džepa jakne izvuče običnu sliku te je po stavi pred mene. Na slici se nalazio mladi par u ranim dvadesetim godina ma. Zagrljeni, svečanija odjeća i naznaka di- skretnog osmjeha. Zgodni na prirodan način. - Oni su...? - upitam. - Oni su razlog zbog kojega vas gospodin Kidrič želi vidjeti, - Berna rd opusti ramena ia- ko, ustvari, ni u jednom trenutku nije napravio prijeteće kretnje, - Jedan običan razgovor, gos- podine Gunduliću, nakon kojeg možete odšetati i vratiti se svojoj rutini. - Upravo prekidaš moj u rutinu, - odvratim gledajući sliku, - Koja je pr iča sretnoga pa ra ? - Možda bi bilo bolje da to ispriča gospodin Kidrič, - odgovori Bernard sa zadrškom. - Vi stvarno mislite da idem na razgovore s ljudima koji su pod policijskim istragom bez ijedne dodatne informacije? To se u mom svijetu naziva življenj em u iluziji, - ugasim cigare- tu, - Stoga, koja je priča sretnoga para ? - Njihova priča tek treba dobiti smisao, Gunduliću, jer su nestali prije pet godina! 6 2 Poglavlje Ivan Kidrič neslužbeno je poslovni čovjek, suvlasnik nekoliko tvrtki, zgrada, hotela i čega sve ne. Negdje je to službeno ovjereno, negdje se radi o nagađanju, a jedine službene stvari koje se vode na njegovo ime su vlasništvo restorana i elitnog noćnog kl uba u Opatiji. Prije njega, vlasnik je bio tip imenom Momo Lovrić. Momo je nestao. Njegov nestanak nikad nije razjašnjen. Govori se da je likvidirao i Zlatana Bulića, jednog od takozvanih kraljeva zagrebačkog podzemlja. Pa je onda ubijen Nikša Rožić. Med ijska zvijezda, kriminalac koji je volio dobru zabavu, dobro piće i još ljepše žene. Počeo je prečesto izazivati pažnju policije, pa mu je jed- ne večeri, dok je izlazio iz svojeg BMW Z3, netko prišao i ispalio dva hica u glavu. Nikad ništa nije dokazano. U živo , Kidrič je karizmatičniji nego na slikama. Visok, skladne građe, oštrih, gotovo a- ristokratskih crta lica. Stajao je pri dnu jedne staze i nehajno promatrao panoramu groblja Mirogoj ispred sebe. Bernard mi pokaže njegovu lokaciju, a onda se diskretno i zgubi. Za- kopčam jaknu, podignem ovratnik, zabijem ruke u džepove i polako mu priđem. - Dobro jutro, gospodine Gunduliću, - obrati mi se , - Zahvaljujem vam što se odazvali pozivu. Odmah se ispričavam zbog načina na koji smo stupili u kontakt s vama, ali Bernard nije vjerova o da biste se odazvali običnom telefonskom poziv u , - ton mu nije bio ispričavajući. - I u pravu je, ne bih. Nekako vam ni ova taktika nije najbolja. Imam još manje povjere- nja u one koji me prate uokolo, - to mu izmami osmjeh na lice. - B ernard voli biti temeljit, gospodine Gunduliću, iako ponekad zna prijeći granicu koja razdvaja dobar temeljit posao od narušavanja nečije privatnosti. - To mi ne zvuči kao isprika. - Ne vidim smisao u ispričavanju radi učinjenih stvari. Bernard je radio po mojem nalo- gu, kritika će mu biti spomenuta, - ponovo pogleda panoramu groblja, - Svejedno, zahvalan sam što ste došli. - Po prirodi sam znatiželjna osoba, - to je čak i istina. - Možemo li razgovor obaviti uz kraću šetnju? - upita, - Posjetio bih jeda n grob, - prista- nem. Bernard nam neće praviti društvo, mogao sam ga vidjeti dolje na parkiralištu kako pos- lušno čeka kod auta. 7 - Jedno ste vrijeme radili kao policajac, zar ne? - upita Kidrič iznenada. Nisam se ni za- marao pitanjem kako zna za to. - Jedno kra tko vrijeme. Nekoliko godina. - Zanimljivo da ste otišli. - Kako kome, - odvratim. - Bernard vam je rekao što je razlog našeg sastanka? - I odmah sam mu odgovorio da se za takve stvari zove policija. - Policija je bila uključena u slučaj. Provedena je potra ga, istraga, uzimanje izjava... ci- jela procedura koja nije donijela prevelike rezultate. Znate kako to ide. - Ustvari, ne. Nisam radio na nestancima. - Ali vam je poznato što se događa kad se naprave pogrešni zaključci? Policija nije bila oduševljena kad s e doznalo da je nestala djevojka moja nećakinja. Koristim neutralni izraz policija jer ne radi se o jednom pojedincu ili jednoj postaji. Podatak da je djevojka moja neća- kinja nije spriječio nagađanja i medijske napise o tome kako bi moja reputacija mogla biti razlog njezina nestanka. - Je li bila? - upitam jednostavno. Veliki sam obožavatelj otvorenih razgovora. - Ne. Sandra, tako joj je ime, nije imala veze s mojim poslovima, - Kidrič nije ostavljao mjesta sumnji. Vjerojatno je proveo tihu istragu među sura dnicima i ako kaže da djevojka nije nestala zbog njega, onda je tako. Napustimo aleju i spustimo betonskim stepeništ em, dolazeći do malih nadgrobnih ploča koje označavaju grobove kremiranih pokojnika. Došli smo do groba koji je Kidrič želio posje- titi. Ako je vjerovati imenu, radilo se o njegovu bratu ili polubratu. Umro je prije jedva dva mjeseca. Kidrič se spusti na jedno koljeno i pokupi nekoliko opalih listova. - Moj brat... točnije, polubrat. Ne mogu reći da smo ikada bili nešto posebno bliski. Br- zo smo postali svjesni činjenice da su nam karakteri različiti i da ne dijelimo iste poglede na život. Što ga nikako ne čini lošim čovjekom, - pogleda me kao da želi naglasiti izgovoreno. - Umro je relativno mlad, - primijetim. Imao je tek četrdeset sedam godina. - Pet godina potrage, očekivanja i nadanja mogu oslabiti i najjačeg čovjeka. Imao je sla- bo srce, a okolnosti u kojima se našao nisu pomagale njegovu zdravlju. Kidrič se polako uspravi, još jedanput pogleda u grob, a onda nas usmjeri prema obliž- njoj klupi. 8 - Prije tri godine pojavio se njihov auto. Dubravko je vozio jednu od onih starih bu ba koju je u cijelosti sam renovirao. Pronašli su je lovci u zabačenom šumskom dijelu na putu prema Požegi. Brzo je potvrđeno da se radi o njihovu autu, no to je ujedno i k raj napretka. Auto je bio predugo vani da bi se moglo pronaći nešto važno u njemu Znao sam o kojem kraju Kidrič govori. Radi se o zamalo pedeset kilometara šumovitog područja i to samo onog koji se može vidjeti dok vozite prema Požegi. Unutrašnjost je jo š veća. Ako želite nešto sakriti na duže vrijeme, to je dobro mjesto. - Bez obzira na moje mišljenje, mogu vam izraziti suosjećanje radi svega toga , va ma i vašoj obitelji. Nestanak bliske osobe nikada ne predstavlja ugodnu stvar, ali moram biti iskren i re ći da još ne razumijem radi čega vodimo ovaj razgovor, - sjednemo. I dalje smo bili okru- ženi prazninom groblja. - Želio bih vas angažirati za jedan posao. Znam da ste porijeklom iz Slavonije, točnije, da ste ondje živjeli do svoje devetnaeste godine, kada ste se preselili u Zagreb, no još uvijek relativno često posjećujete Pakrac, svoj r odni grad. Sandra i Dubravko ondje su posljednji put viđeni. - Nestali su u Pakracu? - upitam nakon kraće stanke. Nisam očekivao takav odgovor. - Posljednji su put viđeni ondje . Ondj e imam staru prijateljicu koju su posjetili prije ne- go su krenuli prema lokalnom planinarskom domu na doček Nove godine. Do tamo nisu nika- da stigli, tako da je Pakrac službeno posljednje mjesto gdje su viđeni - Gradsk a je policija i više nego sposobna provesti istragu ondje. - Istraga mi ne predstavlja problem koliko ljudi, Gunduliću. Postoji popis ljudi koji su bili u tom domu, i neki od njih su očekivali da se oni pojave. Policija ih je uredno zapisala, ispitala i u zela njihove izjave, ali tu sve završava. Ne postoji nikakav zaključak, čak ni osobno mišljenje o izjavama koje su negdje u policijskoj arhivi - Možda u njima nema ničega sumnjivog? - ponudim. - Možda. - Ali, vi ne vjerujete u to? - Potpuno je nevažno u št o ja vjerujem . Njihove mi riječi, da ih i imam ispred se be, ne bi ništa rekle jer te ljude ne poznajem. Kod vas bi mogao biti obrnut slučaj. Imam molbu da pogledate sve što sam uspio prikupiti. Izgubit ćete nekoliko sati za proučavanje. Nakon toga možete o dlučiti želite li prihvatiti posao ili ne. Nije puno materijala, ako se izuzmu svi članci koji nemaju veze sa slučajem kao takvim, ali dovoljno da se odnekud može krenuti. Uzdahnem. Ovo je bila stvar koja nije mogla donijeti nikakva dobra nikome. S druge p ak strane, znatiželja zna biti bolja motivacija od čistih činjenica. 9 - Što ako mi ništa ne bude poznato? Nijedno ime? - Ništa, b aš ništa, - odgovori mi Kidrič tužno se osmjehnuvši, - Ovo je poslovni prijedlog koji će time i isteći - Što ako nekog prepoznam ? - Ako mislite da biste možda mogli razgov arati s ljudima s popisa, doznati nešto što ni- kada ne bi rekli službenoj osobi... Neću vam stajati na putu, iako ću ponuditi svaku pomoć ukoliko vam ona zatreba. Moj red da uzdahnem, - Kad mogu dobiti sažetak? - Be rnard ga ima kod sebe u autu. Vratit će vas natrag i to vam predati. Tamo je i moj osobni broj na koji mi možete javiti vašu odluku. 3 Poglavlje Matko Gundulić od nedavno radi u III. policijskoj postaji Zagreb. Da bih došao do nje- gova ureda , moram proći kroz uobičajeni metež službenih osoba, civila, i službenih osoba u civilu. Jedva da me netko i pogledao. Vrata ureda su mu otvorena, pokucam i uđem . Matko je bio usred telefonskog razgovora. Lic e mu odaje kako se ne radi o ugodnom razgovoru. - Dva kretena puste kvazi zvjezdicu i ja o tome moram drugi dan čitati u novinama, - reče nakon spuštanja slušalice, - Znaš zašto? Zato što pijani kreten skrši Mercedes u susjedovu o- gradu. Istu stvar čitaju i građani. Oni zovu zapovjednika, zapovjednik zove me ne... - Zar je uopće potrebno reći koliko mi je drago što više ne moram raditi ovdje? Mislim, stvarno drago, ne samo drago drago. - Hej, ako želiš da otvorim vatru i na tebe, samo reci, - Matko ustane i otvori jedan pro- zor, - Još uvijek sam dobro raspolože n. - Recimo da smo pokrili taj dio. Ja se osjećam uvrijeđeno, a ti odlično zbog još jedne uspješne seanse. Nego, došao sam službeno. Jutros sam imao za nimljiv nenajavljeni sastanak s Ivanom Kidričem. - Ivanom Kidričem? Kriminalcem? - M - hm, iako bi on više volio da ga se opisuje kao poslovna čovjeka. 10 - Vjerujem da bi. Kao i svi drugi kriminalci njegova kalibra. Usuđujem li se pitati kak- vog bi to zajedničkog posla vas dvojica mogli imati? - Matko sjedne na prozorsku dasku te zapali cigaretu. - Zamolio me da po gledam sažetak jednog slučaja. - Zamolio? Ov aj dan postaje sve bolji. Otkad to Kidrič nekoga nešto moli? - Otkud da ja to znam. Ali u razgovoru je bio iznenađujuće iskren. - A ti si općenito poznat po dobroj volji da pomogneš iskrenim ljudima? - Svetac, što da kažem. - Naravno. Vratimo se malo na priču o slučaju. Kakav sažetak? Kakav slučaj? - Trebao bih vidjeti nešto u vezi nestale osobe, - Matko podigne pogled. Naravno, još u- vijek misli da mu prodajem maglu jer ima spreman komentar. - Neki je njegov suradnik zbrisao s lovom, pa bi ga volio pronaći? - Ustvari, nestala mu je nećakinja. Prije pet godina i to pod čudnim okolnostima, - otre- sem pepeo. Matko me gleda s uznemirujućom smirenošću. To se zna dogoditi s vremena na vrijeme, pogotovo kad shva ti da je nešto ishitreno zaključio. - Aha. I zašto mene trebaš? - Zato što se to odigralo blizu Pakraca. - Stvarno? - upita iznenađeno. - U njegovoj neposrednoj blizini. Lokalna policija je prva dobila poziv, njihova je patro- la prva posjetila lokaciju na k oju su nestali trebali doći, uzeli su izjave... Cijeli uvodni postu- pak napravila je pakračka policija. - Dooobro. I kako ti ja tu mogu pomoći? Nisam bio blizu Pakraca kad se to dogodilo. Sjećam se da je nešto bilo po novinama, ali ništa dalje od toga, - reč e Matko. Nije lagao, vidio sam mu po očima da se pokušava sjetiti, ali da je sve to izvan njegova dohvata. Iskreno, nisam ga ni trebao radi toga. - Koliko sam shvatio, policija u Pakracu ima najdetaljniju dokumentaciju koja se odnosi na ljude koji su pozna vali mladi par i očekivali da se pojave na dočeku Nove godine. Možda bi mogao nazvati tamošnjeg načelnika i uputiti par ljubaznih riječi u moje ime ako se odlučim krenuti put Pakraca. - A to bih trebao napraviti...? Zašto? 11 - Zato što sam ti bliski rođak i zato što bi ti moja smrt od gladi i nezaposlenosti donijela samo neugodnosti. - Da vidim jesam li dobro shvatio. Dao si otkaz i otišao u privatnike, no kad trebaš uslu- gu onda se vraćaš natrag u policiju? - Tako nekako, - priznam. Matko uzdahne, - Reci mi još štogod o tim sumnjivim okolnostima nestanka. - Sumnjive su okolnosti sumnjive okolnosti, - slegnem ramenima, - Što se tu ima pojaš- njavati? - Odlično. Sretno ti onda s pakračkom policijom. - Gle, nisam još ništa prihvatio. Sažetak sam dobio prije sat vremen a i nisam ga ni otvo- rio. Ali, stvar je... komplicirana. Par je došao do Pakraca i nestao. Auto im je pronađen tri godine kasnije u šumi nedaleko od Požege - bez tragova. Na toj strani svijeta nisu imali što tražiti. To su sumnjive okolnosti. - Kada bih ja to trebao nazvati načelnika policijske postaje? - Neka ti mobitel bude nadohvat ruke. Idem kući, proučit ću sve što mi je Kidrič dao i odmah nakon toga ti javim trebam li ići u Pakrac. - Još nešto trebaš? Kad si već tu. - To bi bilo to, - ugasim i ja cigar etu. - Onda, što je za danas? Da jednostavno otkažem i sve nas oslobodim strahova od toga što bi moglo biti? - bio sam već krenuo da potvrdim, otvorio sam usta... ali ih i zatvorio. - Sačekaj da vidim što će biti s Kidričevom pričom. Odmah ti javim i za poz iv načelni- ku, - ustanem se iz fotelje. Izraz Matkova lica jasno je poručivao da je vrijeme odlaska. Ipak je on zaposlen čovjek koji ne troši državno vrijeme na privatne gluposti, - Sad moram bježati dalje. Raditi nešto. - To ti je pametno. A meni je uvijek z adovoljstvo biti ti na usluzi, - okrenem se i već sam otvorio vrata kada me pozove imenom. Okrenem se. - Tvoj stari je samo zabrinut, iako to pokazuje na čudan način, - gledam ga i vjerujem. Nismo baš osjećajna obitelj, ali uglavnom smo iskreni. Zato i znam da je moj stari samo zab- rinut, no problem je što mi smeta njegov pristup i način na koji p okazuje zabrinutost. Već sam četiri godine privatnik i još uvijek nisam umro od gladi. Čovjek bi pomislio da je to dovoljno da se drugi uvjere kako se znam brinu ti za sebe. 12 4 Poglavlje Materijal koji sam dobio od Bernarda sastojao se od neprozirnoga fascikla s desetak stranica općenitih podataka i nekoliko fotografija nestalog para te izmjenjivog diska na ko- jemu su bili pohranjeni svi medijski napisi o slučaju. Prihvatim se svega toga tek nakon pre- svlačenja u drugu odjeću. Sandra i Dubravko , sve ono što je sačinjavalo njihov život prije nestanka, gledano iz perspektive ljudi koji su ih poznavali. Voljeli su prirodu i planinarenje, voljeli su more, izla- sk e, ples, skoro sve što podrazumijeva kretanje i rekreaciju. I, uza sve to, uspijevali su studira- ti i na vrijeme polagati ispite. Sandra je studirala medicinu, Dubravko književnost. Nijedno nije pušilo, nisu bili nešto pretjerano skloni alkoholu i nisu imal i n aviku nestajati bez da ne- koga ob avijeste kamo idu. Kidrič je bio u pravu, ja jesam rođen u Pakracu, živio sam ondje do devetnaeste godine, a onda je moj stari dobio promaknuće i naša se mala sretna obitelj preselila u Zagreb. Kako poznajem grad i njegov u okolicu, dobro sam znao gdje je put koji vodi do planinarskog doma Omanovac. Na tom su putu nestali Sandra i Dubravko. Što se tiče planinarskog dom a, to je ugodno mjesto, odlično za roštilj s ekipom, spekta- kularan vidik, no do njega vodi loša cesta koju nadopunjava tko zna koliko sporednih puto va. Cijela slika ne može se zamisliti bez guste šume koja obrubljuje cestu cijelim putem do vrha Kada ondje zapadne snijeg, kretanje je praktički nemoguće. To su uvjeti u kojima su nestali Sandra i Dubravko. Vrašk i doček Nove godine. Dubravko je posjedovao sređenu VW bubu, pomični krov, nosač za skije na stražnjem dijelu auta. Neobičan dizajn ovog posljed njeg na- tjerao me da se zagledam u sliku gdje njih dvoje stoje ispred dotičnog auta. Auto je u vrijeme nestanka i mao zimske gume i lance, pa se, teoretski, mogao probiti do doma. Tri godine kasnije, grupa lovaca ušla je u ne baš posjećeno područje te pod nakupinama lišća i ostalog šumskog otpada pronašla auto. Bez tablica, bez lanaca za snijeg i bez nosača za skije. Iz nekog su razloga posumnjali na sumnjive poslove te pozvali policiju. Potrajalo je nekoliko tjedana dok po serijskom broju motora nisu shvatili da auto propada Dubravku Lor- čiću - dečku koji je nestao tri godine ranije. Ugasim cigaretu i dlanovima protrl jam lice. Od svega ovoga nije se moglo postati pa- metniji. Sažetak je bio kronično slab, bez ijednog pravog podatka i bez popisa policijskih pos- tupaka koji su napravljeni nakon prijave. Ovdje je postojalo nešto što se obično opisuje kao sumnjive okolnosti, ali to zahtijeva angažiranost stručnije osobe od mene. Najbolje je biti 13 svjestan svojih ograničenja. Ipak, postojao je spisak imena ljudi koji su bili u domu tu večer. Iznenađujuće, prepoznam tri. Berislav Bero Radić je tip koji svakome može biti najbolji prijatelj, barem sam ga se ta- kvog sjećao. Humorističan i opušten, duša svake zabave. Jedan je od onih koji nisu imali pro- blema s pozivima na razne zabave . Morao ih je odbijati jer je previše djevojaka htjelo biti u njegovoj blizini. Dobar se izgled podrazu mijevao, ali Bero je bio stvarno ugodan tip. Nije mu bilo važno kojoj klasi pripadaju oni s kojima se druži i to mu je donosilo još više popularnosti. Emilijo Padić je pos ve druga priča, barem karakterno . Volio je biti izravan, podcjenji- vački se odnosio prema mnogima, a znao sam imati dojam da se želi umiješati između svi h nas i unijeti razdor samo da pokaže kako to može napraviti. Imao je čudne ideje po pitanju života, ali bio je jedan od najbogatijih među nama, pa su njegove ideje obično pronala zile sljedbenike . Tip tihog, mudrog grubijana, kojeg svi vole u svojoj blizini jer stvara osjećaj da su u prisutnosti posebne osobe. I Marija Končić, djevojka za koju smo svi bili zainteresirani. Marija je za nas bila oliče- nje onoga što smo smatrali profin jenošću, najljepša u našem malom društvu i uvijek elegant- nije odjevena, s nekakvim odraslim ponašanjem koje nas je sve intrigiralo. Prisjetiti se nje znači prisjetiti se sretnih dana kada živite samo za to da vas neka osoba pogleda. Bili su to, u najmanju ruku, z animljivi dani. Začudo, sve njih još uvijek znam vidjeti s vremena na vrijeme kad dođem u Pakrac, dođe i nekakvih pozdrav i informacija o bezveznim stvarima. Duh prošlosti povremeno oživi u tim susretima. Jer, Bero je još uvijek isti, Marija je još privlačnija, a Emilijo... Emilijo i ja se ne pozdravljamo. Točnije, i ne viđam ga baš. Nije da nešto žalim radi toga. Zapalim cigaretu i odem do prozora. Vani je padala kiša, počela je kad sam napustio po- licijsku postaju i nije pokazivala znakove skorog pr estanka. Tehnički, nitko od ovo troje nema zakonske obaveze razgovarati sa mnom, mogu mi zalupiti vrata u lice i nitko im ne bi ništa rekao, ali sam im svejedno želio postaviti par pitanja. Zato nazovem Kidriča. Imao sam par pitanja i za njega. Iznenađujuć e, dobijem ga osobno. Iako je on sam naglasio kako je to njegov privatni, osobni, samo - za - tvoje - oči broj, očekivao sam tajnicu ili tko god se ovih dana javlja kriminal- cima na telefon. Izbjegnem pozdrav i odmah upitam. - Tko je Sandru i Dubravka uopće pozva o u dom? - Mislim da je riječ o osobi imenom Padić. Dubravkov cimer s fakulteta , tako su nekako i počeli navraćati u Pakrac. - Što su onda radili kod vaše prijateljice? - Emilija je živjela u Zagrebu do prije nekoliko godina i bila je prijateljica cijele moje obitelji, gospodine Gundulić. Sandra je poznaje već duže vrijeme. 14 - Već ju je posjećivala u Pakracu? - Mislim da je. Sandra i Dubravko su kroz Pakrac išli prema Bjelovaru gdje žive Dub- ravkovi roditelji. Ne znam koliko su puta skrenuli ondje, ali više puta jesu. - Znači da poznaju Pakrac? Bez da moraju tražiti nekakve upute? - Ustvari, ne. Poznaju možda gradski dio i glavne ceste, no ne i sporedne putove. Padić im je poziv uputio još dok su bili u Zagrebu, s jasnim uputama kako doći do doma. Tako mi je rekla Emilija jer su s njom još jednom provjerili ispravnost uputa. Znače li sva ova pitanja da smo počeli razgovarati o vašem odlasku u Pakrac? - Tako nekako, - protrljam oči palcem i kažiprstom, - Što nas dovodi do pitanja troškova i u sluga. Htio bih razgovarati s vašom prijateljicom, stoga biste joj mogli najaviti moj dolazak. - A pitanje troškova? - upita Kidrič, - Ili da jednostavno napravim nekakvu osobnu proc- jenu? Dogovorimo isplatu ako nešto uspijem napraviti i završimo razgovor. N ije da mi je no- vac nije potreba n, naprotiv, ali bolje se ne ob vezivati nekome čiji suradnici znaju imati kratku radnu karijeru. 15 DRUGI DIO Pakrac 16 5 Poglavlje Parkirao sam u ulici iznad centra i stojeći uz Land Rover na hladnom poslijepodnevnom vjetru, promatrao Pakrac okružen šumovitim vrhovima, ne razmišljajući ni o čemu. Matko mi je očitao još jednu lekciju o neodgovornosti jer sam otkazao obiteljsk i sasta- nak. Sve sam potvrdio, a pažnju mi je privukla tek informacija da je dogovorio moj susret s načelnikom pakračke policijske postaje, Alenom Begovićem. Prešutio je da radim u Kidričevo ime, dodavši kako ne želi da završim u zatvoru na ispitivanju radi krivih razloga. Istog sam se dana spakirao i uputio prema rodnom gradu. Kako sam pri dolasku zaobi- šao centar grada, učinim to i u odlasku, produžujući ravno do široke prizemnice izvan grada, smještene gotovo na samom gradskom izlazu, kilometar - dva od sela Kusonje. Kuća je bila zatvorena veći dio godine. Otkako je djed umro rijetko sam dolazio ovamo, tek na pokoji tje- dan u ljetnome periodu. Jedan je klinac zarađivao džeparac koseći travu nekoliko puta godiš- nje, tako da okućnica nije izgledala previše zapušt eno. Uvezem se u dvorište. Izašavši iz auta osmotrim prazno susjedstvo. Izvukavši torbe sa stvarima ušetam u hladnu unutrašnjost ispunjenu ustajalim zrakom. Stražnje je dvorište prazno. Ondje ima nekoliko borova srednje veličine i jedna niska živica koja nema nekakvu posebnu svrhu. U hladovini stoji drveni stol i dvije klupe. Skinem jaknu i polako sjednem na stol, odmah pripaljujući cigaretu. Ovdje, ustvari, nisam odrastao, ovo mi je bio nekakav zamjenski dom u kojem je znalo biti dobrih i loših dana. Kuć a mi se nalazila u ulici gdje sam se zaustavio, no otkako su je roditelji prodali, novi su je vlasnici na- dogradili do neprepoznatljivosti. Ovo mjesto je pak ostalo nedirnuto te se nekako lakše identi- ficiram sa njim. Polako dovršim cigaretu i prisjetim se d a mi je hladnjak potpuno prazan, stoga se odve- zem do obližnjega trgovačkog centra u nabavku, gdje neočekivano susretnem Vjekoslavu Hitrec. Vjekoslava i ja smo odrasli zajedno, zamalo kuća do kuće, ali ne mogu reći da smo bili u posebno bliskim odnosima. Na kon preseljenja u Zagreb jedva da sam je ponovo vidio. Ugledao sam je uz policu s plišanim igračkama. Zgodna, prosječne visine, vitka s ko- som boje bakra. Na sebi je imala elegantne crne hlače i bijelu svilenu košulju te dugački crni kaput. Malo je nedostajalo da se zabijem u nju kolicima. Pogledi nam se nakrat ko susretnu, kimnem joj glavom iz pristojnosti i produžim dalje. Ponovo smo se susreli na blagajni, kupovala je velikog ružičastog slona. Tip koji joj je pravio društvo prođe pokraj nas, gledajući u ekran širokog mobitela i ne skrivajući kako mu je neugod no zbog prevelike igračke. Žena s nervoznim klincem povuče se iz reda i Vjekoslava stane iza mene. 17 - Tebe je stvarno neobično vidjeti, Gunduliću, - reče ona umjesto pozdrava, - Mogao bi malo poraditi i na manirima. Pristojno je pozdraviti ljude koje dugo poz naješ. - Pozdravio sam. - Kimnuo si glavom, - ispravi me. - Pa i to je pozdrav. To je stvarno jedan veliki slon, - pokažem na igračku. Vjekoslava se nasmije i pomiluje životinju. - Je l' da je zakon? Za nećakinju. Obožava slonove. - Ovaj joj može poslužiti i kao krevet. - Znači da će svoju ujnu obožavati sve dok ne počne upoznavati dečke s velikim auti- ma, - oboje se pomaknemo za jedno mjesto. Prepustim joj svoje mjesto. Ipak, kupuje samo tog slona. - Radim na svojim manirima, - poručim joj zauzimajući njezino mjesto. - Znači da kod sljedećeg susreta mogu očekivati i pošteni pozdrav? - odmakne nestašni pramen s lica, - Kako su ti roditelji? - Još uvijek su živi, - prešutim da su rastavljeni, kao i to da ih viđam svake prijestupne godine. - Pozdravi ih u moje ime, hoćeš? Kad si se vratio u Pakrac? - Prije otprilike sat vremena. Ali, nisam se vratio, samo sam u prolazu. - Ostaješ dugo? - Možda nekoliko dana. - Možda? - Planovi su mi skloni naglim promjenama. Vjekoslava me pogleda neodređeno, plati, uzme račun i odgur a kolica iz prolaza. Bio je moj red za izvlačenje stvari kad me ona pozove. - Hej, Gunduliću... - podignem glavu, - Drago mi je što sam te vidjela. - Također, - gledao sam kako odlazi i u stvarnost me vrati tek prasak blagajničina balona od žvakaće gume. - Cu ra sa kojom sam odrastao, - rekoh joj. Iz njezina pogleda pročitam – poštedi me lovačkih priča 18 6 Poglavlje Izašavši na parkiralište uz svoj auto primijetim Golf karavan iz kojega izađe stariji tip, izbrijane glave, nabijena tijela, neukusno odjeven u preuske traperice i plavu jaknu. Lice mu je bilo smrknuto i grubo, prošarano dubokim ožiljcima od akni. Neki baš nisu imali sreće s prirodom. - Gundulić? - upita pridošlica. - Nikad čuo, - odgovorim. To je postao refleks naspram nepoznatih osoba, nije da to ra- dim namjerno. - Dokić, - predstavi se tip, - Bivši policijski inspektor. Jučer sam dobio poziv od novog načeln ika u vezi starog slučaja na kojem sam radio. Pozvao me na kolegijalnost i dobru volju da ispričam svega čega se mogu sjetiti nekakvom Gunduliću. Stoga, jesi ti Gundulić? - Što je s pratnjom? - pokažem na onog što je sjedio u autu. Vozač Golfa izađe van. Ure- dan tip, ozbiljan, s pripadajućim naočalama okruglih stakala. Dokić nije imao namjeru odgo- voriti, - Gdje možemo razgovarati? Tip s naočalama otvori stražnja vrata Golfa. Odmahnem mu glavom i pokažem svoje ključeve. - U ovo vrijeme obično pijem kavu, - odgovori Dokić, - Jedan je lokal blizu, pa nas pra- ti, - uđe u auto, - Usput, ovo je moj suradnik, Gotić, - pokaže na tipa s naočalama. Gotić ne pro- govori, samo se vrati natrag u auto. Kao da sam u Zoni Sumraka. Dokić nije lagao, stvarno nismo išli daleko. Za ustave se na parkiralištu ispred Cubisma , jednoga od pakračkih kafića, i Dokić zauzme mjesto za stolom na terasi. Još uvijek se moglo sjediti na otvorenom. Gotić je bio blizu, razgovarao je s nekim na mobitelu. Sjednem. Naru- čim kavu. Dok je Dokić pojašnjav ao kakvu kavu želi popiti, pogledam uokolo. Gradska općina grada Pakraca stoji nedaleko nas, kao i šumoviti park ispred nje. Neda- leko je i poštanski ured. Iza općine, policijska postaja. Jedna od prednosti života u malim gra- dovima jeste u tome što vam je sve na deset koraka. Zapalim cigaretu. Dokić mi se obrati: - Što te zanima? - Sve. - Sve je preširok pojam, a ja ne volim nešto otkrivati osobama za koje ne znam ni što rade u životu, - gledao me bezizražajno. 19 - Rješavam tuđe probleme, - odgovorim. Nije bilo baš originalno, inspiracija trenutka. Dokić se osmjehne, - Uspješno? - Varirajući rezultati, - ispuhnem dim, - Zašto ovaj razgovor ne vodimo u postaji? - Ne radim više za policiju. Načelnik mi je objasnio da nije problem gdje god da se na- đemo. Što te zanim a o nestanku? Pokušaj malo smanjiti širinu pojma sve - Sve što je važno, - skinem jaknu te je prebacim preko obližnje stolice, - Može od samo- ga početka. - Početak je da smo primili poziv od roditelja nestalih, - Dokić također zapali cigaretu, - Bio je to uobičajen poziv, ništa senzacionalno. Rekli su da se dvoje mladih trebalo javiti toga jutra, ali da nisu i zamolili su ako je moguće provjeriti jesu li još uvijek kod planinarskog do- ma. Poslana je jedna patrola, koja ih ondje nije pronašla. Nazvali smo pon ovo roditelje i oba- vijestili ih o tome, a onda smo uzeli dodatne podatke o tome gdje su bili i kuda su trebali stići. Obavijestili smo policiju u Bjelovaru da nam se jave ako se tamo pojave, a mi smo krenuli u diskretnu pretragu grada. - Mobiteli? - Isklju čeni, ali to je bila Nova godina pa se pretpostavljalo da su linije i mreža preopte- rećene, tako da smo pokušavali svaki sat s pozivom. Pronašli smo odakle su krenuli i koncen- trirali se na put kojim su trebali krenuti kako bi došli do doma, ali nismo nigdje ništa pronašli. Kada je njihov nestanak postao služben, proširili smo radijus potrage, osobno sam kontaktirao druge postaje i dao im opis, ali ništa se korisnog nije pojavilo. - Kada je potraga prekinuta? - Nekoliko dana kasnije, - Dokić je sve to izgovara o ravnodušno, bez emocija, - Snijeg je blokirao većinu sporednih putova, što je otežavalo potragu, a nakon što smo dobili podatke nestalih i psihološku procjenu, u obzir smo morali uzeti i činjenicu da su možda pobjegli svo- jevoljno. Takvi se slučajevi događ aju, Gunduliću. - Prezime Kidrič nije imalo utjecaja na potragu? - Zašto bi imalo? - Imam podatke da je postojala sumnja kako bi za nestanak para moglo biti odgovorno i to što djevojka ima prezime Kidrič. - Mislite da bi neki protivnici Ivana Kidriča mogl i nešto napraviti njegovoj nećakinji? - Dokić se zamisli, - Možda se i spomenula kao jedna od teorija, to je bilo prije pet godina, Gunduliću, pakračka policija nije istraživala zločin jer službeno nije bilo zločina. Mi smo provodili potragu za nestalim osob ama. Vrijeme prolazi. Pojave se novi prioriteti. 20 - Uzeli ste izjave onih koji su bili u planinarskom domu? - Naravno. - Mogu li se one vidjeti? - Trebale bi biti u postaji. Za to se obrati načelniku. Kao i za sve drugo vezano uz nesta- nak. - Zatvorili ste s lučaj? - Nije se imalo što zatvoriti. Ali nitko ne radi na njemu, - slegne ramenima kao da je to normalna stvar, - Život ponekad jednostavno ide dalje. Kao i to da se ponekad ostane bez tra- gova koje bi se moglo pratiti. Kako napreduje zadovoljavanje znatižel je, Gunduliću? - Tek sam počeo, ostaje mi još gomila papira za pregledati. Ipak obitelj želi biti sigurna u sve i možda zatvoriti cijelu priču, - nisam baš ni razmišljao o odgovoru. Zato ispadne služ- ben i neodređen. - Ne mogu ih kriviti zbog toga. Grozno je na takav nači n izgubiti kontakt s djecom. Že- lim ti sreću u potrazi, - ne okusivši svoju kavu, Dokić ustane, - Nažalost, u žurbi sam. Okrenuo se i otišao. Ja sam pak zapalio novu cigaretu, dovršio kavu i otišao kući. Možda dan još nije bio gotov, ali sam bio umoran. Duga vožnja i verbalna nadmudrivanja uvijek me iscrpe. 7 Poglavlje Probudio sam se u osvit. Nebo nad Papukom polako se rasvjetljavalo, a nečiji usamljeni pijetao zapjeva jutarnju himnu. Odšetam se do kuhinje, pristavim kavu i uputim se u kupaoni- cu. Hladna voda čini čuda. Vrativši se natrag, uzmem kavu i odem do velikog prozora. Jutar- nja se hladnoća povlačila pred izlazećim suncem, trebao bi biti lijep dan. Kavu dovršim prebrzo, jedva je osjetivši i potrošivši tek cigaretu za popunjavanje do- življaja, nakon čega se presvučem. U prolazu uzmem jaknu i napustim kuću. Jutro je bilo svježe, jesensko i poticajno. Usporim korak, nekoliko puta dublje udahnem, a onda se odve- zem do policijske postaje grada Pakraca. O samom gradu nema se što posebno reći. Promijenio se kako se gradovi već mijenjaju, nanovo izgradio, ekonomski unazadio, a sjećanja na neka dobra stara vremena nisu izblijedje- la. Osim toga, Pakrac nije ništa drugačiji od ostatka manjih slavonskih gradova koji broje tek nekoliko tisuća stanovnika i koji su preživ jeli ratna razaranja. Vožnjom kroz njegove prazne ulice podsjetim se da mi je u njemu sve poznato, ali opet tako strano. Kratka zamišljenost dođe i prođe.