1 Dopuna inicijative za donošenje novog Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini Razvojna dimenzija reforme visokog obrazovanja: znanje, nauka, inovacije, kadrovi i društveni razvoj 1. Razlog za sačinjavanje dopune Inicijativom za donošenje novog Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini, odnosno za obimnije izmjene i dopune važećeg Okvirnog zakona, ukazano je na potrebu jasnijeg uređenja minimalnih standarda, akreditacije, licenciranja, pravnog dejstva diploma, zaštite studenata, stručnih komisija, srazmjernosti mjera i djelotvornih pravnih lijekova. 1 Ta pitanja predstavljaju pravno-normativno jezgro reforme. Bez jasnih pravila o tome ko, kada, u kojem postupku i sa kakvim pravnim posljedicama odlučuje o statusu visokoškolskih ustanova, studijskih programa, diploma i studenata, sistem visokog obrazovanja ne može biti dovoljno pravno siguran, predvidiv i funkcionalan. Međutim, reforma visokog obrazovanja ne bi trebalo da se zaustavi samo na pravnoj sigurnosti, akreditacijskim postupcima i zaštiti studenata. Visoko obrazovanje ima i širu razvojnu funkciju. Ono je jedan od ključnih uslova ekonomskog, naučnog, tehnološkog, kulturnog i institucionalnog razvoja Bosne i Hercegovine. Zbog toga se ovom dopunom ne mijenjaju osnovni prijedlozi iz ranije dostavljene inicijative, nego se ukazuje na dodatna razvojna pitanja koja bi bilo korisno otvoriti u nastavku institucionalne i javne rasprave o novom Okvirnom zakonu o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini. Osnovna inicijativa odgovara na pitanje kako obezbijediti pravnu sigurnost, minimalne standarde, zaštitu studenata i djelotvorne procedure. Ova dopuna odgovara na šire pitanje: kako visoko obrazovanje povezati sa naukom, istraživanjem, inovacijama, privredom, javnim sektorom, cjeloživotnim učenjem i dugoročnim razvojnim potrebama društva. 2. Visoko obrazovanje kao razvojna infrastruktura društva Visoko obrazovanje ne treba posmatrati samo kao javnu službu, niti samo kao oblast upravnog nadzora i akreditacije. Ono je razvojna infrastruktura društva. Kvalitetno visoko obrazovanje proizvodi znanje, kadrove, istraživačke kapacitete, stručnost, inovacije, institucionalnu kulturu i sposobnost društva da odgovori na tehnološke, ekonomske, demografske i socijalne promjene. 1 Okvirni zakon o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini, “Službeni glasnik BiH”, br. 59/07 i 59/09. 2 Zbog toga novi Okvirni zakon treba da afirmiše princip da visoko obrazovanje predstavlja javni interes od posebnog značaja za razvoj Bosne i Hercegovine. Taj javni interes ne iscrpljuje se u izdavanju diploma. On obuhvata: • razvoj nauke i istraživanja; • stvaranje stručnih i naučnih kadrova; • podizanje kvaliteta javnih institucija; • podršku privrednom i tehnološkom razvoju; • razvoj inovacija; • međunarodnu akademsku i stručnu mobilnost; • cjeloživotno učenje; • zaštitu studenata i diplomiranih lica; • jačanje povjerenja u diplome i kvalifikacije stečene u Bosni i Hercegovini. U tom smislu, novi Okvirni zakon ne bi trebalo da bude samo zakon o ustanovama, akreditacijama i diplomama. On bi trebalo da bude i okvirni razvojni zakon koji visoko obrazovanje povezuje sa dugoročnim javnim politikama u oblasti nauke, privrede, rada, javne uprave, tehnologije i društvenog razvoja. 3. Znanje kao društvena vrijednost i ekonomski resurs Jedan od ključnih problema domaćeg obrazovnog sistema jeste nedovoljno društveno vrednovanje znanja. Znanje se često formalno priznaje kroz diplomu, ali se ne vrednuje dovoljno kao stvarni društveni i ekonomski resurs. Društvo koje ne vrednuje znanje, istraživanje, rad, disciplinu, stručnost i odgovornost ne može dugoročno razvijati kvalitetno visoko obrazovanje. Zato reforma Okvirnog zakona mora biti praćena širim društvenim opredjeljenjem da se znanje postavi kao jedna od osnovnih razvojnih vrijednosti. To podrazumijeva borbu protiv formalizma, kupovine diploma, nepotizma, zatvorenih akademskih krugova, površnog studiranja, neadekvatnih nastavnih programa i slabog povezivanja obrazovanja sa stvarnim razvojnim potrebama. Međutim, borba protiv nezakonitih diploma i zloupotreba mora biti pravno uređena, precizna i individualizovana. Pravna sigurnost zakonito stečenih diploma i borba protiv nezakonitih kvalifikacija nisu suprotstavljeni ciljevi. Naprotiv, oni se međusobno dopunjuju. Zakon treba štititi studente i diplomirana lica koja su postupala savjesno i stekla diplomu na osnovu važećih akata nadležnih organa. Istovremeno, mora omogućiti efikasno utvrđivanje i sankcionisanje nezakonito izdatih diploma, lažnih kvalifikacija, zloupotrebe akademskih zvanja i drugih oblika narušavanja javnog povjerenja u visoko obrazovanje. 3 4. Povezivanje univerziteta, instituta, privrede i javnog sektora Savremeni sistemi visokog obrazovanja ne mogu se razvijati ako su univerziteti izolovani od naučnoistraživačkih instituta, razvojnih centara, privrede, javnog sektora i šire društvene zajednice. Evropski institut za inovacije i tehnologiju takav pristup opisuje kroz povezivanje poslovnog sektora, obrazovanja i istraživanja, odnosno kroz tzv. trougao znanja. 2 U Bosni i Hercegovini je posebno važno otvoriti pitanje odnosa između univerziteta, nauke, instituta i praktične primjene znanja. Univerzitet ne može biti samo ustanova za prenos već stečenog znanja novim generacijama. On mora biti i mjesto stvaranja, provjere, primjene i transfera znanja. Zato bi novi Okvirni zakon trebalo da, barem na nivou načela i minimalnih standarda, prepozna značaj: • saradnje visokoškolskih ustanova sa naučnoistraživačkim institutima; • saradnje sa privredom, javnim sektorom i profesionalnim komorama; • zajedničkih istraživačkih i razvojnih projekata; • formiranja razvojnih, inovacionih i istraživačkih centara; • uključivanja stručnjaka iz prakse u nastavu, istraživanje i mentorstvo; • transfera znanja i tehnologija; • praktične nastave i stručne prakse; • povezivanja studijskih programa sa dugoročnim razvojnim potrebama društva. Takvo povezivanje ne smije značiti podređivanje univerziteta trenutnim potrebama tržišta rada. Visoko obrazovanje ne treba da proizvodi samo kadrove za postojeće poslove, nego i znanje za buduće poslove, nove tehnologije, nove javne politike i nove razvojne pravce. Zato je potrebno razlikovati kratkoročne potrebe tržišta rada od dugoročnih razvojnih potreba društva. Novi Okvirni zakon treba da omogući da visoko obrazovanje bude povezano i sa jednim i sa drugim, ali ne smije biti svedeno samo na servisiranje trenutne potražnje za radnom snagom. 5. Razvojni i istraživački centri Jedno od pitanja koje zaslužuje posebnu pažnju jeste mogućnost razvoja posebnih istraživačkih, inovacionih i razvojnih centara u okviru ili u saradnji sa visokoškolskim ustanovama. Takvi centri mogli bi imati značajnu ulogu u oblastima koje su od strateškog značaja za Bosnu i Hercegovinu, kao što su energetika, poljoprivreda, zdravstvo, informacione tehnologije, vještačka inteligencija, drvna industrija, metalna industrija, zaštita okoliša, javna uprava, pravo, obrazovanje i druge oblasti. 2 European Institute of Innovation and Technology – EIT, EIT innovation model , opis povezivanja organizacija iz poslovnog sektora, obrazovanja i istraživanja kroz “knowledge triangle” pristup. 4 Njihova funkcija ne bi bila samo naučna. Oni bi mogli služiti za: • praćenje međunarodnog razvoja znanja; • prenos i prilagođavanje savremenih tehnologija; • razvoj domaćih inovacija; • saradnju sa privredom; • stručnu podršku javnim politikama; • obuku i stručno usavršavanje; • uključivanje studenata, doktoranata i mladih istraživača u praktične projekte; • skraćivanje vremena između istraživačke ideje i praktične primjene. Novi Okvirni zakon ne mora detaljno uređivati organizaciju takvih centara. Međutim, mogao bi otvoriti pravni prostor za njihovo formiranje, priznavanje i povezivanje sa visokoškolskim ustanovama, naučnoistraživačkim organizacijama, privredom i javnim sektorom. 6. Finansiranje kvaliteta, nauke i razvoja Kvalitet visokog obrazovanja ne može se obezbijediti samo propisivanjem strožih standarda. Ako se od visokoškolskih ustanova traže bolji kadrovski, prostorni, tehnički, laboratorijski, bibliotečki, informatički i istraživački uslovi, potrebno je razmotriti i finansijske pretpostavke za njihovo ostvarivanje. Zbog toga reforma Okvirnog zakona treba da otvori pitanje stabilnijeg finansiranja visokog obrazovanja, nauke i istraživanja. To ne znači da državni okvirni zakon treba detaljno urediti budžetske modele svih nivoa vlasti. Međutim, on može utvrditi osnovna načela i ciljeve finansiranja kvaliteta. Posebno bi trebalo razmotriti: • fondove za visoko obrazovanje; • fondove za naučnoistraživački rad; • razvojne grantove za studijske programe od javnog interesa; • podršku laboratorijama, bibliotekama i digitalnoj infrastrukturi; • finansiranje doktorskih studija i mladih istraživača; • sredstva za međunarodnu mobilnost; • programe za povratak i uključivanje stručnjaka iz dijaspore; • finansiranje vanjskog vrednovanja i osiguranja kvaliteta; • transparentno izvještavanje o korištenju sredstava. Bez stabilnog finansiranja, akreditacijski standardi mogu postati samo formalni zahtjevi koje ustanove teško ispunjavaju ili ispunjavaju samo na papiru. Zbog toga se pitanje finansiranja mora posmatrati kao sastavni dio politike kvaliteta. 5 7. Obrazovne politike zasnovane na podacima Reforma visokog obrazovanja ne bi smjela biti zasnovana samo na opštim procjenama i povremenim krizama. Potrebni su pouzdani podaci. Bosni i Hercegovini je potreban razvijeniji informacioni i analitički sistem visokog obrazovanja, koji bi omogućio praćenje stanja, identifikaciju problema i planiranje javnih politika. Takav sistem trebalo bi da obuhvati najmanje podatke o: • broju upisanih studenata po ustanovama, programima i ciklusima studija; • prolaznosti i završavanju studija; • napuštanju studija; • prosječnom trajanju studija; • zapošljivosti diplomiranih lica; • broju i strukturi nastavnog osoblja; • starosnoj strukturi akademskog kadra; • deficitarnim oblastima; • doktorskim studijima i mentorstvima; • akreditacijskim statusima ustanova i programa; • mobilnosti studenata i nastavnika; • javnim i privatnim ulaganjima u visoko obrazovanje; • istraživačkim rezultatima; • saradnji sa privredom i javnim sektorom. Posebno je važno da javne evidencije ne služe samo administrativnoj kontroli, nego i strateškom planiranju. Ako se ne zna koliko se studenata upisuje, koliko ih završava studij, gdje se zapošljavaju, koji programi proizvode deficit ili suficit kadrova i kakva je starosna struktura nastavnika, teško je govoriti o ozbiljnoj reformi visokog obrazovanja. 8. Cjeloživotno učenje, prekvalifikacije i mikro-kvalifikacije Visoko obrazovanje više se ne može posmatrati samo kao obrazovanje mladih ljudi koji nakon srednje škole upisuju fakultet i završavaju jedan studijski program. Savremeno društvo traži stalno obnavljanje znanja, prekvalifikacije, dokvalifikacije i nove oblike stručnog usavršavanja. Preporuka Vijeća Evropske unije iz 2022. godine razvija evropski pristup mikro-kvalifikacijama za cjeloživotno učenje i zapošljivost. 3 Tehnološke promjene, digitalizacija, promjene zanimanja, migracije radne snage i demografski izazovi zahtijevaju da visokoškolske ustanove imaju aktivniju ulogu u cjeloživotnom učenju. Zato bi u nastavku reforme trebalo razmotriti da novi Okvirni zakon prepozna: 3 Council Recommendation of 16 June 2022 on a European approach to micro-credentials for lifelong learning and employability, 2022/C 243/02. 6 • programe cjeloživotnog učenja; • kratke programe stručnog usavršavanja; • mikro-kvalifikacije; • certifikate o dodatnim znanjima i vještinama; • priznavanje prethodnog učenja; • mogućnost prelaska između studijskih programa; • diferencijalne ispite; • saradnju sa profesionalnim komorama i poslodavcima; • programe prekvalifikacije za odrasle osobe. Ovo pitanje je posebno važno jer se u savremenom društvu sve češće dešava da pojedinac tokom radnog vijeka mora mijenjati zanimanje, usavršavati postojeće znanje ili sticati potpuno nove kompetencije. OECD u svojim programima obrazovanja i vještina cjeloživotno učenje povezuje sa ličnim razvojem, održivim ekonomskim rastom i društvenom kohezijom. 4 9. Doktorski studiji, mentorstvo i razvoj mladog akademskog kadra Posebnu pažnju zaslužuje pitanje doktorskih studija, mentorstva i razvoja mladog akademskog kadra. Kvalitet visokog obrazovanja dugoročno zavisi od kvaliteta doktorskih studija i od načina na koji se obnavlja akademska zajednica. U nastavku reforme trebalo bi otvoriti pitanja: • standarda za doktorske studije; • istraživačke infrastrukture potrebne za doktorske programe; • odnosa doktorskog studija i naučnoistraživačkog rada; • uslova za mentorstvo; • ograničenja broja doktoranata po mentoru; • obaveza mentora i komisija; • transparentnosti postupka prijave, izrade i odbrane doktorske disertacije; • sprječavanja sukoba interesa; • razvoja mladih istraživača; • finansiranja doktoranata; • mogućnosti da doktoranti budu uključeni u istraživačke i razvojne projekte. Posebno je važno spriječiti da doktorski studiji postanu samo formalni nastavak obrazovanja bez stvarnog istraživačkog sadržaja. Doktorski studij treba biti povezan sa stvaranjem novog znanja, istraživačkim radom i razvojem naučne zajednice. 4 OECD, Education and Skills Policy Programme , pristup cjeloživotnom učenju kao osnovi ličnog razvoja, održivog ekonomskog rasta i društvene kohezije. 7 To pitanje treba povezati i sa akademskim angažmanom nastavnika nakon ispunjenja uslova za starosnu penziju. Stariji profesori i istraživači mogu imati značajnu mentorsku i savjetodavnu ulogu, naročito u deficitarnim oblastima. Međutim, takav angažman mora biti jasno uređen, vremenski ograničen, transparentan i usklađen sa razvojem mlađeg akademskog kadra. 10. Kadrovsko planiranje i sprečavanje erozije stručnih kapaciteta Bosna i Hercegovina se već duže vrijeme suočava sa odlaskom stručnih kadrova, nedostatkom nastavnika u pojedinim oblastima, starenjem akademskog kadra i nedovoljnim razvojem mladih istraživača. Zbog toga bi reforma visokog obrazovanja trebalo da uključi i pitanje strateškog kadrovskog planiranja. To planiranje treba obuhvatiti: • starosnu strukturu nastavnika i saradnika; • deficitarnost pojedinih naučnih i umjetničkih oblasti; • potrebe za novim akademskim kadrom; • programe razvoja asistenata, viših asistenata i mladih istraživača; • programe povratka stručnjaka iz inostranstva; • uključivanje stručnjaka iz prakse; • uključivanje akademske dijaspore; • transparentne konkurse; • sprječavanje zatvorenih akademskih krugova; • ravnotežu između iskustva starijih nastavnika i razvoja mlađeg kadra. Ako se ovo pitanje ne otvori blagovremeno, formalni akreditacijski standardi mogu pokazati da pojedine ustanove i programi ispunjavaju uslove samo kratkoročno, dok dugoročno nemaju održivu kadrovsku strukturu. 11. Javni i privatni sektor u visokom obrazovanju U javnoj raspravi o novom Okvirnom zakonu neizbježno će se otvoriti i pitanje odnosa javnih i privatnih visokoškolskih ustanova. To pitanje ne treba posmatrati ideološki, nego kroz javni interes, jednake standarde, transparentnost, odgovornost i zaštitu studenata. Bez obzira na osnivača, svaka visokoškolska ustanova mora ispunjavati iste minimalne standarde za rad, kvalitet, nastavno osoblje, prostor, opremu, dokumentaciju, evidencije, akreditaciju i zaštitu studenata. U nastavku reforme trebalo bi razmotriti: • jednake minimalne standarde za javne i privatne ustanove; 8 • transparentnost osnivačke i vlasničke strukture; • transparentnost finansiranja; • odgovornost osnivača za zakonit rad ustanove; • obavezu zaštite studenata u slučaju prestanka rada; • finansijske ili druge garancije za dovršetak studija; • zabranu obmanjujućeg oglašavanja; • javnost podataka o akreditacijskom statusu; • javnost podataka o nastavnom osoblju i studijskim programima. Takav pristup omogućava da rasprava ostane usmjerena na kvalitet i javni interes, a ne na apstraktno suprotstavljanje javnog i privatnog visokog obrazovanja. 12. Pilot-programi i postepeno uvođenje reformi Velike obrazovne reforme ne bi trebalo uvoditi naglo i bez prethodne provjere. U oblasti obrazovanja posljedice loše osmišljenih reformi mogu trajati godinama i pogađati čitave generacije studenata. Zato bi u nastavku reforme trebalo razmotriti mogućnost da se pojedini novi modeli prvo testiraju kroz pilot-programe, eksperimentalne studijske programe ili ograničene razvojne projekte. To bi se moglo odnositi na: • mikro-kvalifikacije; • nove modele cjeloživotnog učenja; • dualne ili kooperativne studijske programe; • zajedničke programe univerziteta i privrede; • digitalne i hibridne oblike nastave; • nove modele stručne prakse; • nove modele doktorskih studija; • razvojne i inovacione centre; • posebne programe za deficitarne oblasti. Pilot-programi bi morali imati jasne ciljeve, rokove, kriterije evaluacije i javno objavljene rezultate. Tek nakon provjere njihovih efekata trebalo bi razmatrati širu primjenu. Na taj način reforma postaje opreznija, odgovornija i zasnovana na iskustvu, a ne samo na normativnoj namjeri. 13. Odnos visokog obrazovanja prema razvojnim prioritetima Bosne i Hercegovine Jedno od najvažnijih pitanja jeste kako visoko obrazovanje povezati sa dugoročnim razvojnim prioritetima Bosne i Hercegovine. 9 Visoko obrazovanje ne treba mehanički prilagođavati trenutnim potrebama tržišta rada. Ako se obrazovanje vodi samo trenutnom potražnjom za radnom snagom, postoji rizik da se školuju kadrovi za potrebe drugih tržišta, a ne za dugoročni razvoj domaćeg društva. Zato je potrebno razvijati obrazovne politike koje anticipiraju buduće potrebe. To uključuje pitanja: • energetike; • digitalizacije; • informacione sigurnosti; • vještačke inteligencije; • zdravstva; • farmacije; • biotehnologije; • poljoprivrede; • sigurnosti hrane; • zaštite okoliša; • drvne i metalne industrije; • javne uprave; • pravosuđa; • socijalne zaštite; • demografskih promjena; • regionalnog razvoja. Novi Okvirni zakon ne treba detaljno određivati razvojne prioritete. Međutim, treba otvoriti prostor da se visoko obrazovanje planira u vezi sa strateškim razvojnim dokumentima, sektorskim politikama i dugoročnim potrebama društva. 14. Moguće dopune osnovnih načela novog Okvirnog zakona U nastavku javne rasprave moglo bi se razmotriti da novi Okvirni zakon, pored načela autonomije univerziteta, akademskih sloboda, kvaliteta i mobilnosti, sadrži i neka dodatna razvojna načela. Ta načela mogla bi biti: 1. Načelo razvojne funkcije visokog obrazovanja Visoko obrazovanje je djelatnost od posebnog javnog interesa i jedan od ključnih uslova naučnog, tehnološkog, ekonomskog, kulturnog i institucionalnog razvoja Bosne i Hercegovine. 2. Načelo povezanosti obrazovanja, istraživanja i inovacija Visokoškolske ustanove podstiču povezivanje obrazovanja, naučnoistraživačkog rada, inovacija, privrede, javnog sektora i društvene zajednice. 10 3. Načelo cjeloživotnog učenja Visoko obrazovanje obuhvata i različite oblike cjeloživotnog učenja, stručnog usavršavanja, prekvalifikacije, dokvalifikacije i sticanja dodatnih kompetencija. 4. Načelo politika zasnovanih na podacima Razvoj visokog obrazovanja planira se na osnovu pouzdanih podataka o studentima, studijskim programima, nastavnom osoblju, zapošljivosti, akreditacijskim statusima, istraživačkim kapacitetima i razvojnim potrebama društva. 5. Načelo zaštite zakonito stečenih kvalifikacija i borbe protiv nezakonitih diploma Zakonito stečene diplome i kvalifikacije uživaju pravnu zaštitu, dok se nezakonite diplome, lažne kvalifikacije i zloupotrebe akademskih zvanja utvrđuju i sankcionišu u zakonom propisanom postupku. 6. Načelo jednakih minimalnih standarda Sve visokoškolske ustanove, bez obzira na osnivača, dužne su ispunjavati jednake minimalne standarde kvaliteta, transparentnosti, akreditacije i zaštite studenata. 7. Načelo postepenog i evaluiranog uvođenja reformi Novi modeli u visokom obrazovanju mogu se uvoditi postepeno, kroz pilot-programe i evaluaciju, prije njihove opšte primjene. 15. Zaključak Osnovna inicijativa za donošenje novog Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini usmjerena je na pravnu sigurnost, minimalne standarde, akreditaciju, pravno dejstvo diploma, zaštitu studenata, stručne komisije, srazmjernost mjera i djelotvorne pravne lijekove. Ova dopuna ukazuje da reforma ima i drugu, razvojnu dimenziju. Visoko obrazovanje treba posmatrati kao jedan od ključnih razvojnih sistema Bosne i Hercegovine. Ono je povezano sa naukom, istraživanjem, inovacijama, privredom, javnim sektorom, kadrovskom politikom, cjeloživotnim učenjem, međunarodnom konkurentnošću i društvenim razvojem. Zbog toga bi rasprava o novom Okvirnom zakonu trebalo da obuhvati obje dimenzije: • pravno-sigurnosnu dimenziju, koja štiti studente, diplome, ustanove i pravni poredak; • razvojnu dimenziju, koja povezuje visoko obrazovanje sa znanjem, naukom, inovacijama, kadrovima i budućim potrebama društva. Ako se reforma bude vodila na taj način, novi Okvirni zakon može postati ne samo instrument pravne sigurnosti, nego i važan okvir za razvoj znanja kao jedne od najvažnijih društvenih vrijednosti Bosne i Hercegovine. 11 Prilog uz dopunu inicijative Kraći uporedni i evropski osvrt na razvojnu funkciju visokog obrazovanja 1. Uvodna napomena Ovaj prilog sačinjen je kao dopuna razvojnom dijelu inicijative za donošenje novog Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini, odnosno za obimnije izmjene i dopune važećeg Okvirnog zakona. Za razliku od osnovnog uporedno-pravnog prikaza, koji se prvenstveno odnosi na akreditaciju, pravno dejstvo diploma, stručne komisije, pravne lijekove i zaštitu studenata, ovaj prilog ima drugačiju svrhu. Njegov cilj je da ukaže da savremene evropske i međunarodne politike visoko obrazovanje sve više posmatraju kao dio šire razvojne infrastrukture društva. U tom smislu, reforma Okvirnog zakona ne bi trebalo da bude svedena samo na formalne postupke licenciranja, akreditacije i nadzora. Ta pitanja jesu nužna, jer bez pravne sigurnosti i jasnih minimalnih standarda nema kvalitetnog sistema. Međutim, visoko obrazovanje ima i širu razvojnu funkciju: ono povezuje znanje, nauku, istraživanje, inovacije, cjeloživotno učenje, tržište rada, javne politike i dugoročne potrebe društva. Zbog toga bi i rasprava o novom Okvirnom zakonu trebalo da obuhvati dva međusobno povezana nivoa: 1. pravno-sigurnosni nivo, koji se odnosi na akreditaciju, licence, diplome, studente, komisije, registre, pravne lijekove i srazmjernost mjera; 2. razvojni nivo, koji se odnosi na znanje, istraživanje, inovacije, kadrove, cjeloživotno učenje, podatke, finansiranje kvaliteta i vezu visokog obrazovanja sa razvojnim prioritetima Bosne i Hercegovine. 2. Evropski prostor visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta Evropski prostor visokog obrazovanja razvio je poseban okvir za osiguranje kvaliteta, u kojem kvalitet nije shvaćen samo kao formalno ispunjavanje propisanih uslova, nego kao stalni proces unutrašnjeg i vanjskog unapređenja visokoškolskih ustanova i studijskih programa. Poseban značaj u tom pogledu imaju Standardi i smjernice za osiguranje kvaliteta u Evropskom prostoru visokog obrazovanja – ESG 2015. Ovaj dokument predstavlja opšti evropski okvir za unutrašnje osiguranje kvaliteta, vanjsko osiguranje kvaliteta i rad agencija za osiguranje kvaliteta. 5 5 Standards and Guidelines for Quality Assurance in the European Higher Education Area – ESG 2015. 12 Za Bosnu i Hercegovinu iz toga proizlazi važna pouka. Reforma Okvirnog zakona ne bi trebalo da kvalitet svede samo na pitanje da li je ustanova akreditovana ili nije. Potrebno je zakonski jasnije urediti i širi sistem kvaliteta, koji obuhvata: • unutrašnje sisteme osiguranja kvaliteta na visokoškolskim ustanovama; • vanjsko vrednovanje i akreditaciju; • javnost akreditacijskih odluka; • ulogu studenata u ocjeni kvaliteta; • praćenje ishoda učenja; • javne registre; • periodično unapređenje studijskih programa; • povezanost kvaliteta sa istraživanjem, zapošljivošću i društvenim potrebama. Kvalitet visokog obrazovanja ne smije biti samo kontrolni mehanizam. On treba biti razvojni mehanizam. Njegova svrha nije samo da se utvrdi neispunjavanje uslova, nego da se ustanove podstaknu na stalno unapređenje nastavnog, naučnog, stručnog i organizacionog rada. Zato bi novi Okvirni zakon trebalo da afirmiše ravnotežu između nadzora i razvoja. Nadležni organi i agencije moraju imati jasna ovlaštenja za kontrolu zakonitosti i kvaliteta, ali sistem ne bi trebalo da proizvodi samo sankcije. On mora omogućiti i preporuke, planove unapređenja, rokove za otklanjanje nedostataka, uslovne statuse, praćenje napretka i zaštitu studenata. 3. “Trougao znanja”: obrazovanje, istraživanje i inovacije U evropskim politikama visokog obrazovanja sve veći značaj ima povezivanje obrazovanja, istraživanja i inovacija. Ovaj pristup često se označava kao “trougao znanja”. Takav pristup polazi od toga da visokoškolske ustanove ne mogu biti samo mjesta prenošenja postojećeg znanja. One treba da budu i mjesta stvaranja novog znanja, razvoja istraživanja, inovacija, saradnje sa privredom, javnim sektorom i društvenom zajednicom. Za Bosnu i Hercegovinu ova ideja ima poseban značaj. U domaćim uslovima univerziteti se često posmatraju prvenstveno kao nastavne ustanove, dok se istraživanje, razvoj i inovacije tretiraju kao odvojene ili nedovoljno povezane aktivnosti. Takav pristup dugoročno slabi razvojnu funkciju visokog obrazovanja. Zato bi u okviru reforme Okvirnog zakona trebalo razmotriti mogućnost da se, makar na nivou načela, prepozna povezanost: • visokog obrazovanja; • naučnoistraživačkog rada; • inovacija; • razvojnih centara; • privrede; • javnog sektora; 13 • profesionalnih komora; • lokalnih i regionalnih razvojnih potreba. Novi Okvirni zakon ne mora detaljno uređivati organizaciju istraživačkih i razvojnih centara, ali bi mogao otvoriti pravni prostor za njihovo povezivanje sa visokoškolskim ustanovama, institutima, privredom i javnim sektorom. Posebno bi bilo korisno razmotriti mogućnost da se u zakon uvrste načela o: • podsticanju istraživačkog rada na visokoškolskim ustanovama; • saradnji univerziteta i instituta; • uključivanju stručnjaka iz prakse u nastavu i istraživanje; • transferu znanja i tehnologija; • razvoju zajedničkih istraživačkih projekata; • podršci inovacijama i preduzetništvu; • povezivanju studijskih programa sa razvojnim prioritetima društva. Na taj način visoko obrazovanje bi bilo shvaćeno kao aktivni učesnik razvoja, a ne samo kao sistem izdavanja diploma. 4. Mikro-kvalifikacije i cjeloživotno učenje Savremeni sistemi visokog obrazovanja sve više prepoznaju da obrazovanje više nije jednokratan proces koji se završava diplomiranjem. Tehnološke promjene, digitalizacija, promjene zanimanja i razvoj novih sektora zahtijevaju stalno obnavljanje znanja. Zbog toga Evropska unija razvija pristup mikro-kvalifikacijama kao instrumentu cjeloživotnog učenja i zapošljivosti. Mikro-kvalifikacije omogućavaju da se kraći, jasno definisani programi učenja priznaju i koriste u različitim obrazovnim, profesionalnim i društvenim kontekstima. 6 Za Bosnu i Hercegovinu je ovo posebno važno jer se tržište rada, javni sektor i privreda brzo mijenjaju, dok klasični studijski programi često ne mogu dovoljno brzo odgovoriti na nove potrebe. U nastavku reforme Okvirnog zakona trebalo bi razmotriti da se u okvirni pravni sistem uvedu ili jasnije prepoznaju: • programi cjeloživotnog učenja; • kratki programi stručnog usavršavanja; • mikro-kvalifikacije; • certifikati o dodatnim kompetencijama; • priznavanje prethodnog učenja; 6 Council Recommendation of 16 June 2022 on a European approach to micro-credentials for lifelong learning and employability, 2022/C 243/02. 14 • diferencijalni ispiti; • fleksibilni prelazi između programa; • programi prekvalifikacije i dokvalifikacije; • saradnja visokoškolskih ustanova sa profesionalnim komorama i poslodavcima. Ovo ne znači da mikro-kvalifikacije treba izjednačiti sa diplomama. Naprotiv, potrebno je jasno razlikovati diplome, akademske stepene, certifikate, programe cjeloživotnog učenja i mikro- kvalifikacije. Međutim, njihovo zakonsko prepoznavanje može pomoći da visoko obrazovanje postane fleksibilnije i relevantnije za odrasle osobe, zaposlene, nezaposlene, stručnjake koji mijenjaju zanimanje i javne institucije koje trebaju stalno usavršavanje kadrova. 5. Obrazovne politike zasnovane na podacima Savremene reforme visokog obrazovanja ne mogu se voditi samo na osnovu opštih procjena, političkih stavova ili pojedinačnih slučajeva. Potrebni su pouzdani podaci. U međunarodnim obrazovnim politikama sve više se naglašava potreba da se odluke zasnivaju na podacima o upisu, završavanju studija, zapošljivosti, potrebama društva, mobilnosti, dostupnosti obrazovanja, kvalitetu programa i razvoju vještina. 7 Za Bosnu i Hercegovinu to znači da reforma Okvirnog zakona treba da otvori pitanje jedinstvenog ili međusobno povezanog informacionog i analitičkog sistema visokog obrazovanja. Takav sistem trebalo bi da prati najmanje: • broj upisanih studenata; • broj diplomiranih studenata; • prosječno trajanje studija; • prolaznost; • napuštanje studija; • zapošljivost diplomiranih lica; • potrebe javnog i privatnog sektora; • starosnu strukturu nastavnog osoblja; • deficitarnost pojedinih naučnih oblasti; • mobilnost studenata i nastavnika; • akreditacijske statuse ustanova i programa; • broj doktoranata; • broj mentora; • istraživačke rezultate; • ulaganja u visoko obrazovanje i nauku. 7 OECD, Education and Skills Policy Programme i povezani materijali o obrazovnim politikama, vještinama i cjeloživotnom učenju. 15 Bez takvih podataka teško je ozbiljno govoriti o standardima, upisnim politikama, razvoju novih programa, gašenju neodrživih programa, potrebama za nastavnim kadrom ili vezi visokog obrazovanja sa razvojnim prioritetima društva. Zato bi jedan od razvojnih ciljeva reforme trebalo da bude prelazak sa povremenog administrativnog evidentiranja na sistemsko praćenje i analizu visokog obrazovanja. 6. Cjeloživotno učenje i razvoj vještina OECD i druge međunarodne organizacije obrazovanje i vještine sve više posmatraju kroz prizmu cjeloživotnog učenja. U savremenim uslovima pojedinac tokom radnog vijeka sve češće mora mijenjati poslove, usavršavati postojeća znanja ili sticati potpuno nove kompetencije. To ima poseban značaj za Bosnu i Hercegovinu, gdje se istovremeno javljaju problemi odlaska kadrova, starenja stanovništva, promjena potreba privrede, digitalizacije, zelenih politika i nedostatka stručnjaka u pojedinim oblastima. Visokoškolske ustanove u takvom sistemu ne bi trebalo da budu usmjerene samo na redovne studente. One treba da postanu i centri za stalno usavršavanje, prekvalifikacije, dokvalifikacije i razvoj kompetencija odraslih. U reformi Okvirnog zakona zbog toga bi trebalo razmotriti: • jasnije mjesto cjeloživotnog učenja u sistemu visokog obrazovanja; • saradnju univerziteta sa poslodavcima i komorama; • programe stručnog usavršavanja javnih službenika, nastavnika, zdravstvenih radnika, inžinjera, pravnika i drugih profesija; • mogućnost priznavanja prethodno stečenih znanja; • fleksibilne oblike nastave; • digitalne i hibridne modele učenja; • programe za odrasle osobe koje mijenjaju zanimanje; • vezu između visokog obrazovanja i aktivnih politika zapošljavanja. Cjeloživotno učenje ne treba biti sporedna aktivnost visokoškolskih ustanova. Ono treba postati jedan od elemenata njihove javne i razvojne funkcije. 7. Poređenje sa osnovnim pravno-sigurnosnim pristupom inicijative Osnovna inicijativa za novi Okvirni zakon polazi od potrebe da se pravno sigurnije urede akreditacija, licence, diplome, studenti, stručne komisije, pravni lijekovi i javni registri. To je nužan prvi korak. Međutim, uporedni i evropski okvir pokazuje da to nije dovoljno. Savremeno visoko obrazovanje mora istovremeno biti: • pravno sigurno; 16 • kvalitetno; • transparentno; • razvojno orijentisano; • povezano sa istraživanjem; • otvoreno prema inovacijama; • povezano sa privredom i javnim sektorom; • dostupno za cjeloživotno učenje; • zasnovano na podacima; • usmjereno prema studentima i društvu. Zato pravno-sigurnosna i razvojna dimenzija reforme nisu odvojene. One se dopunjuju. Ako nema pravne sigurnosti, diplome i akreditacije gube povjerenje. Ako nema razvojne funkcije, visoko obrazovanje se svodi na formalno izdavanje diploma bez dovoljnog doprinosa nauci, inovacijama, privredi i društvu. 8. Mogući pravci normativne razrade u novom Okvirnom zakonu Na osnovu evropskog i uporednog osvrta, u nastavku javne rasprave moglo bi se razmotriti da novi Okvirni zakon, pored odredaba o akreditaciji, licenciranju i zaštiti studenata, sadrži i načelne odredbe o razvojnoj funkciji visokog obrazovanja. Te odredbe ne bi morale biti preopširne. Njihova funkcija bila bi da postave okvir za niže nivoe vlasti, visokoškolske ustanove i nadležne agencije. Mogući pravci normativne razrade su: 1. Razvojna funkcija visokog obrazovanja Visoko obrazovanje se definiše kao djelatnost od posebnog javnog interesa, povezana sa naučnim, tehnološkim, ekonomskim, kulturnim i institucionalnim razvojem Bosne i Hercegovine. 2. Povezivanje obrazovanja, istraživanja i inovacija Visokoškolske ustanove se podstiču da razvijaju istraživačke, inovacione i razvojne aktivnosti, samostalno ili u saradnji sa institutima, privredom, javnim sektorom i drugim subjektima. 3. Cjeloživotno učenje i mikro-kvalifikacije Okvirni zakon prepoznaje mogućnost organizovanja programa cjeloživotnog učenja, kratkih programa, mikro-kvalifikacija i drugih oblika stručnog usavršavanja, uz jasno razlikovanje od akademskih stepena i diploma. 4. Politike zasnovane na podacima Nadležne obrazovne vlasti i relevantne institucije razvijaju informacione i analitičke sisteme za praćenje visokog obrazovanja, radi planiranja, transparentnosti i unapređenja kvaliteta. 17 5. Saradnja sa društvom i privredom Visokoškolske ustanove mogu razvijati saradnju sa privredom, javnim sektorom, profesionalnim komorama, institutima i organizacijama civilnog društva, uz zaštitu akademske autonomije i javnog interesa. 6. Pilot-programi i evaluacija Novi modeli u visokom obrazovanju mogu se uvoditi postepeno, kroz pilot-programe i evaluaciju prije šire primjene. 7. Razvoj mladog akademskog i istraživačkog kadra Okvirni zakon može načelno prepoznati potrebu razvoja mladih istraživača, doktoranata, asistenata i drugih oblika akademskog podmlatka. 8. Zaštita zakonito stečenih kvalifikacija i borba protiv nezakonitih diploma Pravno sigurna zaštita zakonito stečenih diploma mora biti praćena jasnim mehanizmima za utvrđivanje i sankcionisanje nezakonitih kvalifikacija u propisanom postupku. 9. Zaključak Kraći uporedni i evropski osvrt pokazuje da reforma visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini ne treba biti svedena samo na akreditacijske procedure, licence, registre i formalne pravne lijekove. Ta pitanja su nužna, jer bez njih nema pravne sigurnosti. Međutim, savremeni evropski i međunarodni pristupi visoko obrazovanje sve više posmatraju kao dio šire razvojne infrastrukture društva. U tom smislu, novi Okvirni zakon o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini trebalo bi da obuhvati dvije povezane dimenzije: 1. pravno-sigurnosnu dimenziju , koja uređuje minimalne standarde, akreditaciju, licence, diplome, studente, komisije, registre, pravne lijekove i srazmjernost mjera; 2. razvojnu dimenziju , koja povezuje visoko obrazovanje sa naukom, istraživanjem, inovacijama, cjeloživotnim učenjem, podacima, kadrovima i dugoročnim razvojnim potrebama društva. Takav pristup bio bi usklađen sa savremenim evropskim trendovima, ali i sa stvarnim potrebama Bosne i Hercegovine. Reforma visokog obrazovanja ne treba da odgovori samo na pitanje kako zaštititi pravni status diploma i studenata, nego i na pitanje kako znanje učiniti jednom od ključnih razvojnih vrijednosti društva. Kratka bibliografija i izvori 1. Okvirni zakon o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini, “Službeni glasnik BiH”, br. 59/07 i 59/09. 18 2. Standards and Guidelines for Quality Assurance in the European Higher Education Area – ESG 2015, usvojeni na Ministarskoj konferenciji Evropskog prostora visokog obrazovanja 2015. godine. 3. Council Recommendation of 16 June 2022 on a European approach to micro-credentials for lifelong learning and employability, 2022/C 243/02. 4. European Institute of Innovation and Technology – EIT, dokumenti i informacije o povezivanju obrazovanja, istraživanja i inovacija kroz “knowledge triangle” pristup. 5. OECD, Education and Skills Policy Programme, dokumenti i analize iz oblasti obrazovanja, vještina, cjeloživotnog učenja i politika zasnovanih na podacima. 6. Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta Bosne i Hercegovine, propisi, registri i dokumenti iz oblasti akreditacije i osiguranja kvaliteta. 7. Centar za informisanje i priznavanje dokumenata iz oblasti visokog obrazovanja Bosne i Hercegovine, dokumenti i informacije o priznavanju visokoškolskih kvalifikacija. 8. Izabrani programski i stručni materijali o razvojnoj funkciji obrazovanja, ulozi znanja, univerziteta, instituta, privrede i javnog sektora u reformi obrazovnih politika.