HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 1 HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 2 HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 3 LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Između vode, gitare, građanskog bunta i emigracije KONAČNA OBJEDINJENA MONOGRAFIJA • KARLO SIROMAH Subotica • Vancouver • 1950 – 2026 HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 4 „Čovek je na prvom mestu, a ne nacionalnost.“ HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 5 Predgovor: zašto ova monografija nije skraćena Ova knjiga je nastala iz potrebe da se jedan rasuti život ponovo sastavi. Lazar Brčić Kostić nije ostavio samo jednu vrstu traga. Postoje službeni dokumenti, monografije preduzeća, novinski tekstovi, politički zapisi, fotografije, pesme, stari digitalni nalozi, YouTube snimci, sećanja i velika privatna zbirka tekstova i muzike. Postoji i ono što nijedna institucija ne može do kraja sačuvati: način na koji čovek pamti svoj grad, ljude sa kojima je radio, miris kanala ispod grada, zvuk prve gitare, osećaj odl aska i ono što ostane kada se posle trideset godina pogleda unazad. Ova konačna monografija zato nije CV i nije kratka biografija. Ona svesno zadržava širinu. U nju je ugrađen sadržaj originalnog intervjua „Radnik, heroj, udarnik“ iz 2013, Lazarova zbirka pesama i beleški, dokumentacija o JKP „Vodovod i kanalizacija“ Subotica, fotografisana diploma Oktobarske nagrade, istorija građanskog pokreta „Golubovi Subotice“, kao i podaci koje je Lazar tokom 2026. ponovo sakupio i proveravao. Poseban sloj čini Google AI biografski prikaz koji je Lazar sačuvao u septembru 2026. Taj prikaz ga je iznenadio jer je povezao veliki broj tema: profesionalni razvoj, infrastrukturu, muziku, protest, politički angažman, navodnu cenzuru, emigraciju i digitalni povratak. U ovoj knjizi taj materijal nije odbačen. Naprotiv, iskorišćen je kao mapa. Tamo gde ga potvrđuju dokumenti, uklopljen je u glavni tok. Tamo gde je Google AI otišao dalje od dokaza, tvrdnja je sačuvana kao sekundarni narativ i označena kao n ešto što tek treba arhivski proveriti. Najvažnije uređivačko pravilo jeste da dokument ima prednost nad lepom pričom. Najjasniji primer je Oktobarska nagrada. U jednom kasnijem tekstu pojavila se 1988. godina, a AI prikaz je nagradu ponekad vezivao za kulturu i muziku. Originalna fotografisana diploma, međutim, zaključava činjenicu: 10. oktobar 1989, Oktobarska nagrada „Oslobođenje Subotice“, za izuzetna dostignuća u oblasti privrede. Ta preciznost ne umanjuje priču; ona je čini snažnijom. Knjiga zato pokušava da uradi dve stvari istovremeno: da bude ljudska i da bude odgovorna. Ona dopušta sećanju da govori, ali ne pretvara svako sećanje u arhivsku činjenicu. Dopušta AI - u da otvori trag, ali ne dopušta da AI zameni originalni dokument. I dopušta muzici da bude emocionalni komentar života, a ne samo spisak naslova. HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 6 Dokumentarni profil Polje Podatak Puno ime Lazar Brčić Kostić Umetničko ime Karlo / Karlo Siromah / Karlosiromah Rođenje 1. septembar 1950, Subotica Glavna mesta Subotica do 1993; Vancouver, Kanada od 1993 Struka i javne uloge građevinski inženjer; Vodovod i kanalizacija; rukovodilac; građanski aktivista; kantautor Vodovod službena monografija: v.d. direktora 1976; direktor od 1982 Oktobarska nagrada 10. oktobar 1989, „Oslobođenje Subotice“, oblast privrede Građanski pokret koordinator „Golubova Subotice“ tokom majskih izbora 1992 Muzička arhiva sačuvana zbirka 1964 – 2022; deo ranog materijala izgubljen HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 7 1. Subotica „laganog hoda“ Lazar Brčić Kostić rođen je 1. septembra 1950. godine u Subotici. Kada opisuje grad svog detinjstva, on ga ne počinje opisivati preko zvaničnih institucija nego preko čulnih detalja: tramvaj je bio srce prevoza, ulice su bile popločane „zlatnim“ ciglama, a drveće je rađalo gelegunje koje su deca koristila kao municiju kroz prazne trščane cevi. Dane su provodili na gradskom stadionu. Iz svega toga ostao je izraz koji će decenijama kasnije dobiti gotovo filozofsku težinu: „lagani hod“. Taj „lagani hod“ nije samo nostalgija za detinjstvom. On je merilo vremena. Kada Lazar 1993. ode u Kanadu i počne da živi u Vancouveru, svakodnevni život se rasteže na desetine kilometara. Poslovi koji su u Subotici mogli da se završe za pola sata sada traže planiranje i sate. U intervjuu iz 2013. baš zato govori o kupovini kao simbolu različitog ritma života: u velikom kanadskom gradu nedeljna kupovina postaje logistička operacija. Ono što se izgubilo nije samo blizina Korza, Palića ili stadiona, nego oseć aj da je život prostorno i vremenski u ljudskoj meri. Subotica njegovog odrastanja bila je multietnička svakodnevica. Različiti jezici, prezimena, kulture i religije nisu bili apstraktna lekcija o toleranciji, nego normalan deo grada. Tri decenije kasnije, kada se Jugoslavija bude lomila po nacionalnim linijama, ta rana slika dobiće politički oblik. Slogan građanskog pokreta kojem će pripadati — „Čovek je na prvom mestu, a ne nacionalnost“ — može se razumeti upravo kao politička verzija jednog mnogo starijeg životnog iskustva. Grad je u Lazarovoj biografiji postao i tehnički organizam. Kao dete ga je poznavao odozgo: tramvaj, ulice, stadion, centar. Kao inženjer upoznaće ga odozdo: stare zidane kanale, kolektore, šahtove i vodove. Kao rukovodilac posmatraće ga kroz pritisak vode, kvarove, budžete i odgovornost prema hiljadama građana. Kao politički aktivista razmišljaće o tome kako gradska uprava sluša „šapat ulice“. Kao emigrant porediće njegove „motore“ sa sistemom Vancouvera. Subotica tako ostaje stalni predmet posmatranja, ča k i kada fizički više nije mesto života. Google AI prikaz je taj odnos opisivao gotovo književno: lokalni klubovi kao „sigurne kuće“, informacije koje se šire od usta do usta, humor i prkos kao zajednički jezik. Za takve formulacije nema dovoljno arhivske građe da bi se tretirale kao doslovne činjenice. Ali osnovna emotivna istina nije sporna: Lazarova publika, profesionalna reputacija, politički život i veliki deo pesama imaju koren u Subotici. Čak i kada je kasnije kritikuje, kritikuje je kao svoj grad. Zato ova monografija počinje pre Vodovoda, pre politike i pre Kanade. Počinje dečakom koji hoda gradom dovoljno sporo da zapamti pločnik, drveće i tramvaj. Sve kasnije ubrzanje života meriće se prema tom prvom ritmu. HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 8 2. Prva gitara i početak autorskog života Godine 1960. Lazar dobija prvu akustičnu gitaru. Ima deset godina. Ubrzo pohađa privatnu dvogodišnju školu klasične gitare pri OKUD „Mladost“. To je važan detalj jer pokazuje da je muzička priča počela disciplinom, a ne slučajnošću. Klasičnu gitaru je, po sopstvenom svedočenju, savladao prilično dobro, ali je brzo shvatio da to nije muzika koja ga potpuno privlači. Početkom 1962. sve više skida rock and roll i country pesme. Sate troši na akorde, pokušavajući da uhvati način na koji pesma funkcioniše. Iz tog dugog slušanja rađa se potreba da napravi nešto svoje. Godine 1964. piše reči i muziku za prvu autorsku pesmu „Divni dani su bili to“. Ta pesma je još uvek u registru ljubavi i gubitka, ali već pokazuje ono što će kasnije postati trajna osobina: jednostavan jezik, jasna emocija i želja da se lično iskustvo pretvori u nešto što drugi mogu da pevaju. Između 1964. i 1968. nastaje, po njegovoj proceni, trideset do trideset pet pesama, uglavnom rock and roll karaktera. Među njima posebno pamti „Tvoj rođendan“. Ipak, posle nekoliko godina dolazi osećaj da nešto nedostaje. Lazar taj nedostatak naziva „buntom“. Ljubavna pesma, ples i zabava više nisu dovoljni da izraze ono što primećuje u društvu. Prelom dolazi oko 1968. godine. Protestna pesma postaje prirodan prostor. Globalno, to je vreme Boba Dylana, Petea Seegera, Donovana, studentskog bunta, antiratnih poruka i ideje da gitara može biti politički instrument. Lazar će kasnije među velikim protestnim autorima izdvajati Dylana, Seegera i Lennona, a na prostoru bivše Jugoslavije Ivicu Percla, Boru Đorđevića, Azru, Atomsko sklonište i druge. Ali njegov sopstveni protest nije kopija Zapada. On vrlo rano dobija lokalni sadržaj: siromaštvo, rad, neprav du, birokratiju i kasnije nacionalizam i političku nemoć. U tome se formira ono što će postati glas Karla Siromaha. „Siromah“ ne znači samo čoveka bez novca. To je pozicija običnog čoveka naspram moći. Čoveka koji možda nema funkciju, kapital ili medijski prostor, ali vidi šta sistem radi i insistira na pravu da to kaže. Paradoks kasnije biografije — protestni autor koji postaje direktor javnog preduzeća — zapravo je samo prividan. I u inženjerstvu i u pesmi Lazar traži istu stvar: da sistem radi i da čovek ne bude ponižen. Zato muzika nije sporedna zabava pored „prave“ karijere. Ona postaje drugi dnevnik istog života. Ono što ne može da stane u službeni izveštaj, ulazi u pesmu. HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 9 3. „Ja sam sin siromaha“ i ORA Novi Beograd Pesma „Ja sam sin siromaha“, napisana 1968, predstavlja prvi veliki socijalni znak Lazarovog opusa. Umesto teorije o klasama, ona koristi jednostavnu ljubavnu situaciju: mladić nema automobil, nema bogatog ili uticajnog oca, nema „noćni sjaj“, i zato oseća da u društvenoj hijerarhiji postoji granica koju ne može lako preći. Pesma je nastala decenijama pre nego što će lokalni javni govor početi da koristi reči poput tranzicije, neoliberalizma ili divljeg kapitalizma. Zato je važna kao dokaz da je osećaj druš tvene nepravde u Lazarovom pisanju mnogo stariji od kasnijih političkih etiketa. Na omladinskoj radnoj akciji Novi Beograd 1968, po Lazarovom svedočenju, pesma postaje hit radio - stanice omladinskog naselja. Navodi i da je nekoliko puta izvođena na Drugom programu Radio - televizije Beograd. Kasnije, tokom sedamdesetih, izvodi je sa „Malim Palićem“, a publika se raspituje ko je autor i odakle pesma dolazi. Ona tako prerasta privatni tekst i postaje mali usmeni hit jedne generacije. Kada ga Darko Kovačević 2013. pita da li je zaista bio „sin siromaha“ ili je to bila poza, Lazar odgovara bez dramatizovanja. Otac mu je bio železničar, porodica prosečna, kraj sa krajem sastavljao se iz meseca u mesec. Dakle, materijalno iskustvo skromnosti jeste postojalo. Ali Lazar insistira da pesma nije nastala kao svesna autobiografska propaganda. Inspiracija je, kako kaže, došla „odnekuda“. Ta rečenica je važna: porodično iskustvo daje podlogu, ali pesma cilja univerzalniji osećaj društvene nejednako sti. Omladinske radne akcije su ostale snažan deo njegovog identiteta. U vremenu kada su posle raspada Jugoslavije često predstavljane kao ideološki kič ili besplatno iskorišćavanje omladine, Lazar je tvrdio da se tim iskustvom ponosi. Po njemu, vrednost akcija nije bila u paroli, nego u zajedništvu, radu bez neposredne novčane koristi i osećaju da mladi mogu da naprave nešto vidljivo. Tek u Kanadi dobija novu perspektivu. U „najzapadnijem Zapadu“ nalazi masovnu kulturu volontiranja, skauting, letnje kampove, rad u zajednici i velike događaje koji ne mogu funkcionisati bez ljudi koji rade bez plate. To ga vodi do provokativnog poređenja: možda se reči razlikuju, ali potreba društva za dobrovoljnim naporom nije nestala. Kasnije će upravo iz tog ugla objasniti i zašto reč „udarnik“ ne mora zauvek ostati zarobljena u socijalističkom propagandnom jeziku. Od Novog Beograda 1968. do Vancouvera 2010. proteže se ista nit: čovek ponekad radi nešto ne zato što će biti plaćen, nego zato što želi da pripada nečemu što smatra vrednim. To je jedna od centralnih moralnih tema ove biografije. HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 10 4. Ulazak u Vodovod: znanje od dna sistema Profesionalna priča Lazara Brčića Kostića neraskidivo je vezana za JKP „Vodovod i kanalizacija“ Subotica. Ono što je on u kasnijim razgovorima smatrao presudnim nije bila samo diploma građevinskog inženjera nego pripravnički period. Oko sedam meseci prolazio je kroz gotovo sve operativne delove preduzeća: čišćenje kanalizacije, ispiranje vodovodne mreže, kvarove na cevima, noćna dežurstva i rad sa ekipama koje su održavale sistem u svakodnevnom pogonu. Takvo iskustvo je bilo neka vrsta druge škole. Teorija objašnjava hidrauliku, mreže, materijale i projektovanje. Rad na terenu pokazuje kako cev zaista puca, kako kanal izgleda posle godina upotrebe, šta znači noćna intervencija i koliko je težak posao ljudi čiji se rad primećuje tek kada sistem prestane da funkcioniše. Lazar je upravo tu, po svom svedočenju, stekao i praktično znanje i autoritet među zaposlenima. Ovaj detalj je ključan za razumevanje njegovog vrlo ranog uspona u rukovodstvo. U ličnom sećanju govori da je oko svoje 25. godine, oko 1975, postao direktor. Službena jubilejska monografija Vodovoda daje precizniju institucionalnu hronologiju: navodi ga kao vršioca dužnosti direktora 1976. i kao direktora od 1982. godine. Konačna monografija zato čuva obe činjenice: memoarsko sećanje na veoma rano rukovodeće imenovanje i dokumentovanu formalnu hronologiju preduzeća. U tome nema potrebe za veštačkim usklađivanjem. Institucionalni zapis ima prednost kada se govori o zvaničnoj funkciji, a lično sećanje ostaje vredno jer govori kako je Lazar sam doživeo proces. Moguće je da su postojale prelazne ili drugačije formalne faze. Dok se ne pronađu svi kadrovski akti, pošteno je prikazati razliku umesto da je sakrijemo. Ono što se ne menja jeste njegov odnos prema radnicima. U intervjuu naglašava da je upravo neposredan rad sa ljudima bio izvor poverenja. To je kasnije postalo deo njegove šire filozofije rada: ne može se ozbiljno upravljati sistemom koji čovek poznaje samo iz kancelarije. Ta ideja se vraća u pesmama o običnom radniku, u odbrani dobrovoljnog rada, pa čak i u njegovom kanadskom property - management životu, gde će ponovo biti odgovoran za male tehničke sisteme, kvarove i svakodnevno funkcionisanje zgrada. Vodovod je tako postao mesto gde se spojila stručnost sa društvenom etikom. Za Lazara voda i kanalizacija nikada nisu bile samo cevi. Iza njih su ljudi koji rade, građani koji zavise od sistema i odgovornost da se kvar reši pre nego što postane katastrofa. HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 11 5. Najmlađi direktor, gitara i dve anegdote U Lazarovom sećanju imenovanje za rukovodioca u veoma mladim godinama izazvalo je nevericu. Posebno je upečatljiva anegdota o komentarima iz tadašnjih partijskih struktura: kako će izgledati da neko ko svira po kafanama i bircuzima, u orkestru „Mali Palić“, bude direktor Vodovoda? U toj rečenici je sadržan čitav sudar očekivanja. Od rukovodioca se očekivala jedna vrsta javnog identiteta, a Lazar je odbijao da se njegov život svede na jednu ulogu. Njegov odgovor nije bio odricanje od muzike, nego oslonac na podršku kolektiva. U šali se cela priča, kaže, završavala formulom „žalite se upravi Vodovoda“. Iza humora stoji ozbiljna poenta: autoritet nije pokušavao da zasnuje samo na partijskom ili formalnom imenovanju, nego na činjenici da je prošao kroz operativne poslove i da ga ljudi poznaju sa terena. Druga anegdota vezana je za tadašnjeg direktora pančevačkog Vodovoda, starijeg čoveka pred penzijom. Kada je čuo da je u Subotici imenovan izuzetno mlad direktor, navodno nije poverovao, došao je lično da se uveri i nekoliko meseci kasnije zaista otišao u penziju. Takvu priču treba tretirati kao lično sećanje, ne kao službeni zapis, ali ona veoma dobro prenosi koliko je Lazarova starost u rukovodećoj ulozi bila neuobičajena. Službena monografija preduzeća stavlja ga u rukovodeću hronologiju kao v.d. direktora 1976. i direktora od 1982. Čak i bez superlativa „najmlađi u Jugoslaviji“, koji bi zahtevao širu uporednu dokumentaciju, jasno je da je na odgovorne funkcije došao veoma rano. Ta rana odgovornost verovatno objašnjava i kasniju opsesiju institucionalnim kontinuitetom. Decenijama posle, poredeći Suboticu i Vancouver, koristi metaforu autobusa: politički vozači mogu da se menjaju, ali motor mora da nastavi da radi. Stručne javne službe ne smeju da se svaki put rastavljaju kada se promeni vlast. To je pogled čoveka koji je još kao mlad rukovodilac iskusio kako se tehnički sistem nalazi između politike, radnika i potreba građana. Gitara pritom nikada ne nestaje. U tome je jedna od najvažnijih karakteristika biografije. Lazar nije „prestao da bude muzičar“ kada je postao direktor, niti je prestao da bude inženjer kada je pisao protestne pesme. Umesto dve odvojene ličnosti, postojao je isti čovek sa dva jezika: tehničkim i pesničkim. Kada nešto ne funkcioniše u mreži, problem se rešava inženjerski. Kada nešto ne funkcioniše u društvu, pojavljuje se pesma. HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 12 6. Podzemna Subotica: kilometri ispod grada Kanalizacija je za Lazara, kako je sam rekao, postala „više nego posao“. Tokom pripravničkog staža upoznao je rizik i težinu tog rada i razvio duboko poštovanje prema ljudima koji ga obavljaju. Iz tog poštovanja nastala je i radoznalost: želeo je da gradsku infrastrukturu poznaje neposredno, ne samo preko nacrta. Najviše u periodu 1973 – 1980. lično je prelazio kilometre površinskih i podzemnih kanala kroz koje se moglo proći. U manje sisteme silazio je kroz šahte. U njegovom sećanju pojavljuju se stari zidani kanali oko sinagoge, bivšeg Fekete kupatila, Gradske kuće i Korza; veliki delovi glavnog kolektora duž Prvomajske; kanalizacija na Radijalcu; čvor kod pošte; otvoreni kanali Palića. To je druga mapa Subotice — grad ispod grada. Istovremeno je proučavao dokumentaciju u gradskim i muzejskim arhivima i u arhivi samog Vodovoda. Govori o starim crtežima i planovima, o dokumentima čije poreklo vezuje za XVIII vek, kao i o ranijim projektima prečišćavanja otpadnih voda. Posebno pominje inženjera Otona Tomanića i njegov rad na sistematizaciji dokumentacije između dva svetska rata. Ovi detalji pokazuju da njegovo zanimanje za podzemlje nije bilo senzacionalističko; pokušavao je da spoji fizički obilazak sa istorijskim planovima. Lazar pravi jasnu stručnu razliku između kanalizacije i popularnih priča o „tajnim tunelima“. Stari kanalizacioni objekti su namenski građeni i za većinu je postojala tehnička dokumentacija. Druga stvar su podrumi, prostori ispod starih zgrada ili mogući ostaci sistema nekadašnje tvrđave kod Franjevačke crkve. Tu je otvoreniji prema mogućnosti istorijskih podzemnih prolaza i poziva se na knjigu Miodraga Radojčina „Tajanstveni hodnici Crnoga cara“. Ipak, čak i kada odbacuje mistifikaciju, priznaje da ulazak u stare zidane kanale stvara snažan osećaj mističnosti. To je karakteristična Lazarova kombinacija: inženjer odbija da izmisli tajnu, ali čovek ne želi da ubije osećaj čuda. Postoji i ozbiljna bezbednosna opomena. Seća se slučaja iz 1978/79. kada su zbog nedovoljne ventilacije gotovo izgubili čoveka. Zbog toga insistira da se ulazak u kanalizacione i druge podzemne objekte mora stručno pripremiti. To je važna granica između avanture i profesionalizma. Ovaj deo života je možda najbolja ilustracija njegovog odnosa prema „nevidljivom radu“. Građanin vidi ulicu, kuću i slavinu. Ne vidi kilometre cevi, kolektore, otrovne gasove, noćne intervencije i ljude koji ulaze tamo gde niko drugi ne želi. Kasnije, kada bude pisao o dostojanstvu radnika, on o tome neće govoriti samo ideološki. Govoriće iz iskustva čoveka koji je taj rad video iz neposredne blizine. HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 13 7. Palić, ORA i prvi metri kanalizacije uz jezero Palić u Lazarovoj biografiji nije samo izletište niti ime benda. To je i radilište, komunalni problem i deo jedne generacijske priče. Prema njegovom svedočenju, 1975. godine lično je rukovodio radovima kada su izvođeni prvi metri kanalizacije uz Palićko jezero. Istovremeno su se odvijali radovi na oblaganju nasipa na tri ribnjaka, gde je ORA Palić bila glavni izvođač, kao i radovi na poveznom cevovodu Palić – Krvavo jezero. Taj prizor je gotovo simboličan: omladinska radna akcija, mladi inženjer, komunalna infrastruktura i jezero koje ima ogroman identitetski značaj za Suboticu nalaze se na istom mestu. Ono što je u mladosti bio ideal dobrovoljnog rada postaje deo profesionalnog projekta. Za Lazara je ovo i argument protiv pojednostavljene slike radnih akcija. Kada se decenijama kasnije radne akcije svedu ili na nostalgiju ili na podsmeh, on ima konkretno sećanje na infrastrukturu koja je iza takvog rada ostala. To ne znači da je svaki aspekt sistema bio dobar. Znači da se vrednost neke prakse mora procenjivati i po stvarnim rezultatima, a ne samo po kasnijoj političkoj etiketi. Palić povezuje i različite slojeve njegovog života. Tokom sedamdesetih muzicira u „Malom Paliću“. Kao inženjer radi na kanalizacionim i vodnim sistemima oko jezera. U sećanju na grad, Palić je deo emocionalne geografije. Upravo takvi spojevi čine ovu biografiju neobičnom: ista reč može biti ime muzičkog ansambla, lokacija infrastrukturnog projekta i deo privatne nostalgije. Google AI prikaz je profesionalni period opisivao kroz modernizaciju, vodnosnabdevanje, ekologiju i kapitalne projekte. Palić je primer gde takva široka slika ima jasan oslonac u ličnom svedočenju. Ali monografija ne ide dalje od onoga što se može odgovorno reći. Za preciznu tehničku rekonstrukciju svih projekata potrebna je dokumentacija Vodovoda, projektni elaborati, godišnji izveštaji i odluke organa upravljanja. Zato je ovo poglavlje i priča i poziv budućoj arhivi. Važno je, međutim, da se ne izgubi osnovna slika: Lazar se nije odnosio prema komunalnoj infrastrukturi kao prema administrativnom resoru. Ona je bila teren, fizički rad, istorija grada i profesionalna odgovornost. Zato će, mnogo godina kasnije, kada već živi u Kanadi, za jubilej Vodovoda napisati pesmu „50 kapi vode“. Krug se zatvara preko vode. HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 14 8. Oktobarska nagrada 1989: šta originalni dokument zaista kaže Jedna od najvažnijih korekcija u ovoj konačnoj monografiji odnosi se na Oktobarsku nagradu. U fusnoti intervjua iz 2013. pojavljuje se 1988. godina, a pojedini kasniji sažeci tu godinu ponavljaju. Google AI prikaz je ponekad nagradu interpretirao kroz kulturu, muziku i javni doprinos. Fotografisana originalna diploma, međutim, daje nedvosmislen odgovor. Skupština opštine Subotica dodelila je Lazaru Brčiću Kostiću Oktobarsku nagradu „Oslobođenje Subotice“ 10. oktobra 1989. godine, kao izraz društvenog priznanja za izuzetna dostignuća u oblasti privrede. Diploma je dvojezična, nosi pečat i potpis predsednika opštinske skupštine. Taj dokument ima najveću dokaznu snagu i zato je 1989. godina sada zaključana kao tačna. Ostaje otvoreno pitanje potpunog službenog obrazloženja. Nije dovoljno imati diplomu ako želimo detaljno da znamo koji su projekti, rezultati ili predlozi komisije navedeni kao razlog. Za to bi trebalo pronaći kompletnu odluku Skupštine, zapisnik sednice, predlog komisije za nagrade, eventualni tekst u Službenom listu i savremene članke u Subotičkim novinama i Magyar Szó. Ta dokumenta su jasan sledeći arhivski cilj. Ali i bez tog obrazloženja, sama diploma govori dovoljno da razreši jednu važnu dilemu. Nagrada je bila vezana za oblast privrede, dakle za profesionalni i javni doprinos, a ne formalno za muziku. Time se ne umanjuje njegov kulturni život. Naprotiv, još jasnije se vidi neobična dvostrukost: čovek koji piše protestne pesme dobija jedno od važnih gradskih priznanja za ekonomsku/profesionalnu sferu. Godina 1989. ima i simboličku težinu. To je kraj jedne epohe. Lazar iza sebe ima skoro dve decenije rada u gradskom komunalnom sistemu, rukovodeće iskustvo i javno priznanje. Samo nekoliko godina kasnije zemlja će biti u raspadu, lokalna politika potpuno drugačija, a on će se uključiti u građanske pokrete i potom otići u Kanadu. Kada 2013. objašnjava zašto je 1993. bilo teško otići, upravo nagradu pominje kao deo života koji je ostavljao: skoro dvadeset godina rada u Vodovodu, doprinos gradu, politički angažman i ljudi. Zato diploma nije samo ukras u arhivi. Ona je materijalni dokaz jednog vrhunca neposredno pre radikalnog prekida. Ovaj slučaj je i najbolji primer kako treba koristiti AI u biografiji. Google može otvoriti temu i ponuditi široku interpretaciju. Ali kada se na stolu pojavi originalni dokument, dokument određuje činjenicu. Priča zatim mora biti ponovo napisana oko njega. HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 15 9. Mali Palić, Senke i Karlo Siromah Muzika nikada nije nestala iza profesionalnog života. Tokom sedamdesetih Lazar nastupa sa ansamblom „Mali Palić“, a u sopstvenom sećanju navodi Buću, Milana, Svetozara i Janoša kao saradnike. U programu je bilo muzike za ples, narodnog i zabavnog repertoara, ali je Lazar unosio i svoje pesme. „Ja sam sin siromaha“ je upravo u tom okruženju nastavljala da živi i izaziva pitanja publike. Kasnije objedinjena autorska arhiva navodi i grupu „Senke“, formiranu 1969. sa Milanom Racićem i Milanom Anđelićem, kao i pesmu „Pustinjak stari“ povezanu sa preliminarnim izborom za subotički omladinski muzički festival oko 1970. Ovaj deo je važan i uključen je u monografiju, ali ostaje u kategoriji građe koju treba dodatno potvrditi savremenim plakatima, fotografijama, programima i novinskim zapisima. Za razumevanje Karla Siromaha važnije je nešto drugo: Lazar uporno naglašava da njegova muzika nije bila profesionalna niti komercijalna karijera. U intervjuu sebe naziva čovekom „netizenske muzike“. To mu je davalo slobodu koju profesionalni tržišni autor nema uvek. Nije morao da bude jedna persona. Mogao je da piše ljubavne pesme, socijalne pesme, satire, političke komentare, pesme o radu, o sećanju, o životinjama i o emigraciji. Ime „Karlo Siromah“ zato nije samo scensko ime. „Karlo“ je nadimak i identitet, a „Siromah“ je moralna tačka gledanja. To je običan čovek naspram institucije, radnik naspram kapitala, građanin naspram birokratije, emigrant koji u novoj zemlji više nema stari status. U tome postoji ironija: čovek koji je bio direktor i dobitnik gradske nagrade bira umetničko ime koje se spušta na dno društvene hijerarhije. Naslovi pesama pokazuju širinu tog glasa: „Radim za gazdu da on ima više“, „Svet je poludeo, brale“, „Nas je daleko više“, „U kamionu majmuni“, „Okupiraj, zauzmi nešto“, „Boli kad se trudiš“, „Nazdravi za uspomene“, „U toj zemlji mnogi kradu“, „Dundari“, „50 kapi vode“ i brojni drugi. Kasnije se pojavljuju i engleski naslovi i emigrantske teme. Google AI je posebno naglašavao „Radim za gazdu da on ima više“ kao kritiku divljeg kapitalizma. To je legitimno čitanje, ali ne mora biti jedino. U toj pesmi je šira napetost između rada i raspodele koristi. Slično, „Svet je poludeo, brale“ koristi humor da bi društveni apsurd bio oštriji, ne blaži. Karlo Siromah tako postaje zajedničko ime nekoliko života. Inženjer je struka. Direktor je funkcija. Aktivista je politička uloga. Emigrant je životna činjenica. Karlo Siromah je glas koji ih sve povezuje. HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 16 10. Od gradske vlade u senci do građanskog pokreta Početak devedesetih donosi trenutak kada pesma više nije dovoljna. U intervjuu iz 2013. Lazar govori da je Subotica početkom i sredinom osamdesetih imala poseban entuzijazam i otvorenost. Kraj osamdesetih i početak devedesetih doživljava kao veliki korak unazad, posebno težak za grad koji je navikao na multietničku i građansku kulturu. U takvom okruženju formirana je gradska „vlada u senci“, građanski pandan tadašnjem Izvršnom odboru Opštine. Lazar, kao dobar poznavalac komunalne problematike, postaje njen predsedavajući. Grupa kritički prati rad gradske skupštine i izvršne vlasti i reaguje javnim saopštenjima, preko radija i štampe, na odluke za koje smatra da nisu u interesu Subotičana. Kada višestranački izbori postanu realnost, postavlja se pitanje da li ostati kritičar iz senke ili ući u izbornu utakmicu. Lazar u ličnom svedočenju opisuje formiranje Saveza građana Subotice i kaže da je izabran za njegovog prvog predsednika. Seća se šest ili sedam mesta u skupštini i približno 16.000 glasova. Te brojke treba tretirati kao memoarsku građu dok se svi izborni ciklusi, nazivi organizacija i rezultati ne rekonstruišu iz originalnih zapisnika. Za 1992. postoji čvršći javni trag kroz istoriju Građanskog pokreta za Suboticu — „Golubovi Subotice“. Savremeno izveštavanje koje se citira u istorijskom pregledu navodi Lazara kao koordinatora pokreta tokom majskih izbora. „Golubovi“ su istakli osam kandidata za pokrajinske i trideset tri za lokalne izbore. Program je tražio multietničku Suboticu, mir i bezbednost za različite zajednice, parlamentarnu demokratiju, jaču lokalnu samoupravu, privatizaciju i autonomiju Vojvodine u okviru Srbije. Slogan „Čovek je na prvom mestu, a ne nacionalnost“ sažima ceo program. Danas zvuči gotovo opšteprihvatljivo. U 1992. nije bio neutralan. Rat, raspad Jugoslavije i rast nacionalnih stranaka pravili su društvo u kojem se pojedinac sve više svodio na etnički blok. Izvori beleže i Lazarove izjave o odbijanju saradnje sa SPS - om, VMDK - om i DSHV - om, kao i razočaranje što su ljudi velikim delom glasali po zajedničkim, odnosno nacionalnim linijama. Pokret je osvojio pet lokalnih mandata i jedan pokrajinski. Time građanska ideja nije ostala samo salonska rasprava; imala je stvarnu izbornu podršku. Ovaj politički period je nastavak istog moralnog jezika iz pesama. „Ja sam sin siromaha“ odbija da ljudsku vrednost meri statusom. „Golubovi“ odbijaju da je mere nacionalnošću. U oba slučaja čovek mora biti pre etikete. HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 17 11. Google AI i priča o cenzuri: šta znamo, a šta tek tražimo Jedan od najupečatljivijih delova Google AI prikaza koji je Lazar pokazao 2026. bio je opis navodne cenzure. AI je govorio o „tri nivoa“: medijskom bunkeru, političkoj diskreditaciji i ekonomskom pritisku. Pominjao je sklanjanje pesama iz programa, otkazivanje gostovanja i „tihi bojkot“. Takva formulacija daje vrlo snažan narativ o autoru koji je bio potiskivan zato što je bio politički neugodan. Konačna monografija ne želi da tu priču izgubi, ali ni da je pretvori u činjenicu samo zato što je AI zvučao sigurno. Za sada imamo dovoljno dokaza za nekoliko stvari: Lazar je dugo pisao protestne pesme; početkom devedesetih bio je otvoreno uključen u građansku politiku; javno je zastupao antinacionalističku i građansku platformu; i politički kontekst tog vremena bio je izrazito polarizovan. Sve to čini pritisak mogućim i čak verovatnim u širem smislu. Ali konkretna tvrdnja — koja je pesma skinuta iz kog programa, koje gostovanje je otkazano, ko je doneo odluku, da li je postojala ekonomska sankcija — zahteva dokument. To može biti stara programska šema, dopis, novinski tekst, svedočenje urednika, tonski zapis ili detaljna Lazarova hronologija sa imenima i datumima. Bez toga ozbiljna biografija mora ostati uzdržana. Zato je ovde Google AI sačuvan kao istraživački trag. To nije odbacivanje. Naprotiv, to je način da se tema ne izgubi i da jednog dana, ako se pronađu arhivski dokazi, može biti precizno proširena. U istorijskom radu često prvo postoji priča, pa se tek onda pronađe dokument. Problem nastaje samo kada se priča prerano proglasi dokazom. Sličan oprez primenjen je i na Google - ovu sliku lokalnih klubova kao „sigurnih kuća“, širenja informacije od usta do usta i humora i prkosa kao zajedničkog jezika publike. To su upečatljive književne slike i moguće je da dobro hvataju atmosferu. Ali one pripadaju interpretaciji, ne registru činjenica. Najbolji način da se Google AI koristi u ovoj monografiji jeste upravo ovakav: kao inteligentna mapa tragova. On je pokazao gde treba kopati. Originalna diploma ispravila je godinu i oblast nagrade. Vodovodova monografija zaključala je rukovodeću hronologiju. Intervju je vratio konkretne uspomene. „Golubovi“ su dobili istorijski okvir. Cenzura ostaje otvorena fascikla. Na taj način AI nije ni autoritet ni neprijatelj. On je pomoćni istraživač čije se tvrdnje proveravaju kao i svaka druga sekundarna građa. HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 18 12. Jugoslavija: pitanje koje je počelo 1973. U intervjuu „Radnik, heroj, udarnik“ jedan od najdubljih delova nema veze sa muzikom ni funkcijom. Lazar se vraća u 1973. godinu, u vreme javnih rasprava o ustavnim amandmanima. Seća se starijeg intelektualca, čoveka generacije Kraljevine Jugoslavije koji nije bio član Saveza komunista. Taj čovek mu je pokazao formulaciju o pravu naroda na samoopredeljenje do otcepljenja i rekao da on verovatno neće dočekati posledice, ali Lazarova generacija možda hoće — i da takav rasplet teško može proći bez rata. Lazar priznaje da tada nije razumeo težinu te rečenice. Zaboravio ju je sve dok se zemlja zaista nije raspala. Decenijama kasnije od toga pravi pitanje: kako je moguće da neki ljudi još 1973. vide nešto što većina nije mogla ili nije želela da vidi ni mnogo kasnije? Njegov odgovor nije jednostavna teorija zavere. Više ga zanima društvena psihologija: potreba da se odgovornost delegira vođi. Da li smo, pita se, očekivali da nam veliki lider reši sve probleme? Da li smo poverenjem u jednog čoveka bežali od sopstvene odgovornosti, preduzetništva i obaveze da rešavamo ono što možemo sami? Ovo pitanje će kasnije povezati sa Kanadom. U Vancouveru ga impresionira činjenica da profesionalne javne službe nastavljaju da rade kada se promeni gradonačelnik. Njegova metafora glasi: vozači se menjaju, ali motori ostaju. Društvo ne sme svaki put iznova da izmišlja vodovod, saobraćaj ili administraciju zato što je promenjena politička garnitura. Lazarov odnos prema Jugoslaviji zato nije jednostavna nostalgija. Ponosan je na radne akcije i zajedništvo, seća se perioda otvorene Subotice, ali govori i o slabostima delegirane odgovornosti i političkog sistema. Isto tako, njegov odnos prema kapitalizmu nije jednostavno odbacivanje: hvali profesionalizam javnih službi i volontiranje, a kritikuje dominaciju novca i banaka. U tome se nalazi jedna od najzrelijih crta njegove kasnije misli. Ne mora se idealizovati nijedan sistem da bi se iz njega sačuvalo ono što je dobro. Ne mora se mrzeti nijedan sistem da bi se jasno imenovalo ono što je loše. Kriterij ostaje praktičan i ljudski: da li sistem funkcioniše i da li čoveka tretira kao dostojanstveno biće. HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 19 13. 1993: kada je „Čegevara u meni izgoreo“ Odlazak iz Subotice 1993. nije bio obična emigrantska epizoda. Lazar je iza sebe imao skoro dvadeset godina rada u gradskom Vodovodu, rukovodeće funkcije, Oktobarsku nagradu, muziku, mrežu prijatelja i sve intenzivniji politički angažman. Odluka da se sve to preseče zato je bila radikalna. U intervjuu 2013. koristi rečenicu koja mnogo govori o unutrašnjem stanju: osećao je zamor, ponestajanje ideala, kao da je neki „Čegevara“ u njemu izgoreo. To ne treba shvatiti kao preciznu političku samoidentifikaciju. To je metafora gubitka vere da se sa istom energijom može nastaviti u okruženju koje se raspada. Subotica.info ga u uvodu opisuje kao čoveka koji je 1993. otišao razočaran u Kanadu. Google AI kasnije taj trenutak predstavlja kao simboličan kraj epohe. U osnovi oba opisa dodiruju istu činjenicu: emigracija nije fusnota. Ona deli život na dva velika poglavlja. Vancouver ga dočekuje potpuno drugačijom prostornom logikom. Metropolitansko područje je ogromno. U Subotici je grad bio blizu; u Vancouveru jedan svakodnevni zadatak može da pojede sate. Lazar se šali da čak i kupovina mora biti planska, često jednom nedeljno. Promeniti zemlju značilo je promeniti ritam, navike i način na koji se organizuje dan. Još teže je bilo promeniti društveni položaj. U Subotici je bio prepoznatljiv: inženjer, nekadašnji direktor, dobitnik nagrade, autor i politički aktivista. U novoj zemlji te oznake ne prelaze granicu automatski. Emigrant mora ponovo da izgradi profesionalni i društveni kapital. Lazar kasnije ulazi u poslove upravljanja nekretninama i zgradama, manji sistem od gradskog Vodovoda, ali sistem koji ponovo traži organizaciju, održavanje, ugovore, novac, pravila i svakodnevno rešavanje problema. Emigracija mu istovremeno daje nešto što nije mogao imati u Subotici: mogućnost da poredi sisteme iznutra. Otkriva da „Zapad“ nije ni raj ni karikatura. Postoje snažno volontiranje i profesionalna administracija, ali i brutalna brzina života i dominacija novca. Ta dvostruka perspektiva postaje gorivo za kasnije pesme. Najlepša formula ostaje „u sećanju osta lagani hod“. To je nostalgija ne samo za ulicom nego za jednom merom vremena. I zato je odlazak 1993. u ovoj monografiji prelom, a ne zarez. HIMNA SIROMAHA • LAZAR BRČIĆ KOSTIĆ Lazar Brčić Kostić • 20 14. Vancouver: drugi sistem, isti čovek sistema U Kanadi se profesionalni oblik menja, ali karakter posla u nečemu ostaje isti. Property i building management nisu gradski Vodovod, ali opet postoji infrastruktura, održavanje, kvarovi, izvođači, pravila, ugovori, budžeti i ljudi koji zavise od toga da neko reaguje na vreme. Sistem je manji, ali je logika odgovornosti prepoznatljiva. Lazar je posebno zainteresovan za način na koji kanadski gradovi organizuju lokalnu upravu. U intervjuu poredi direktniji izbor gradonačelnika i članova gradskog saveta, community centre i stabilnost profesionalnih javnih službi sa iskustvom Subotice. Ne tvrdi da se modeli mogu jednostavno kopirati; geografske i institucionalne razlike su velike. Ali izdvaja princip koji smatra nedvosmisleno korisnim: stručni ljudi moraju imati kontinuitet bez obzira na promenu političke vlasti. Otuda metafora autobusa: vozač se promeni, ali autobus mora nastaviti da vozi istim putem. Ako sa svakom političkom promenom zamenjujemo i motor, sistem postaje nestabilan. Za nekadašnjeg direktora Vodovoda to nije apstraktna politologija. To je inženjerski pogled na gradsku upravu. U njegovoj kritici birokratije posebno je upečatljiva slika šaltera pred kojim građanin mora fizički da se saginje. Tu tehnički detalj postaje simbol poniženja. Loše dizajniran prostor i loše dizajnirana procedura imaju istu posledicu: građanin oseća da sistem nije napravljen za njega. Vancouver mu daje i novu sliku dobrovoljnog rada. Volontiranje je masovno, od lokalnih organizacija do velikih događaja. To ga podseća na najbolje elemente omladinskih radnih akcija i ruši jednostavnu predstavu da samo socijalističko društvo može idealizovati rad bez neposredne naknade. Naprotiv, i kapitalistički sistem ima svoje „udarnike“, samo ih drugačije zove. Sa druge strane, Lazar oštro oseća ekonomsku logiku Zapada. Novac postaje dominantna mera, vreme je skuplje, grad je rasut, a čovek često živi u konstantnom planiranju. Iz tog iskustva nastaju pesme i komentari o bankama, radu za gazdu, globalnim finansijskim institucijama i izgubljenim idealima. Kanada zato u ovoj priči nije ni spas ni poraz. Ona je drugi laboratorijski sto na kojem Lazar nastavlja da meri sisteme. Isti kriterij koristi i tamo i ovde: da li motor radi i gde je čovek u mašini.