1 „Oglas “ napisao Danijel Špelić 1 Odakle da počnem? Mislim da bi bilo najbolje od samog početka. Onda vas moram upozoriti da je p riča poduža... 2 Oglas je bio jednostavan; 1989 Volvo 740 GL 2.0. Održavan. Drugi vlasnik. Registriran još 6 m jeseci . 100 Eura. Broj mobitela. Tri fotografije uz oglas prikazivale su prednju strana automobila, stražnju i čistu unutrašnjost, uglavnom upravljačku ploču, volan i mjenjač brzina. Vanjska b oja je bila boja trule višnje, gume su djelovale gotovo novo , ni je bilo vidljivih tragova hrđe , naslaga prašine ili vidljivih oštećenja koja bi opravdala tako nisku cijenu. Automobil je, kada se sve uzme u obzir, izgledao kao da je u općenito dobrom stanju. Osoba koja je postavila oglas dodala je i kratko objašnjenje d a cijena nije u cijelosti fiksna, kao i to da se radi o hitnoj prodaji zbog skorašnjeg odlaska iz zemlje. Razlog zašto sam to gledao bio je što posjedujem isti model. Moj Volvo je kobaltno plave boje i bio je u vidljivije lošijem stanju. Još uvijek se mog ao opisati podnošljivo pouzdan im jer bi upalio kada bi okrenuo ključ i još uvijek bi se zaustavio pri kočenju , ali polako me upozoravao da je došlo vrijeme da počnem razmišljati o generalnom servisu. S obzirom na godinu proizvod - nje jedini način da to uspj ešno napravim bio je da pronađem isti mo del i iskoristim dijelove koji su u bolj em stanju. Gledajući oglas i pripaljujući cigaretu, nova ideja je došla sama od sebe; da jednostavno zamijenim automobile i svoj ostavim za dijelove. Cijena je bila, razumije s e, najpo voljniji dio oglasa. Provjerio sam kada je oglas postavljen i uvidio da je svjež, star jedva jedan dan, što je mo žda bio razlog zašto automobil još uvijek nije bio pronašao novog sretnog vlasnika, ali također je bio postavljen u jedan od onih ma li h online oglasnika koji su oglašavali pr odaju i kupovinu samo za jednu županiju, pa mu je domet bio ograničen. Požeško - slavonska županija, moja županija, ali uz oglas nije bilo ime grada već samo nadimak prodavatelja ( Nina1993 ) i broj mobitela na koji su se zainteresirani mogli javiti. Nije bi lo ime grada ili točne adrese, ali automobil je bio uslikan 2 negdje na otvorenom, u stražnjem dvorištu možda, jer se u daljini vidjela gusta šuma, što je mog lo biti napravljeno bilo gdje. Onaj dio da je netko od lučio rasprodati sve što može da sakupi kap ital za odlazak iz zemlje djelovao je još uvjerljivije kada sam pogledao listu preostalih stvari koje je osoba nudila u istom oglasniku. Dva mobitela, svaki u vrijednosti od nekoliko tisuća kuna, dig italni foto - ap arat, dva laptopa, mikrovalna pećnica, m iks er. Svima je cijena bila duboko ispod prosjeka iako su stvari bile i rabljene. Jedan od mobitela je još imao još uvijek važeću garanciju, sve drugo je bilo stari - jeg godišta, ali svejedno su cijene upadale u oči. Svi su ponuđeni predmeti bili postavljen i u isto vrijeme kada i oglas za auto, š to mi je iz nekog sporednog i vjerojatno nebitnog razloga zapelo za oko. Ispuhnuo sam dim, još jednom pregledao fotografije i napokon donio konačnu odluku jer, iskreno, čak i da se pokaže kako je ponuđeni auto u pun o l ošijem stanju, nisam imao što za izgu biti. Možda malo vremena. Uzeo sam mobitel i nazvao broj. Nitko se nije javio. Pokušao sam još jednom, pustio da zvoni sve dok me automatski nije prekinulo, ali opet se dogodi la ista stvar Napisao sam kratku SMS por uku da sam zainteresiran za automobil, da bi ga volio doći vidjeti što prije ako to nije problem i poslao je, nakna dno se sjetivši da nisam pitao o kojem gradu je riječ. Iznenađujuće, odgovor je došao ni nepunu minu tu kasnije Osoba je odvratila da je Vo lvo još uvijek dostupan, ali da ona trenutačno nije kod kuće. Tek će za dva sata doći s posla i da onda mogu doći pogledati auto. Ostavila je adresu i ime gra da. Trenkovac. Adresa nije bila u samom Trenkovcu, shvati o sam to jer sam je odmah otišao provjer iti n a Google, već izvan njega, ali opet je bila dovoljno blizu gradskih granica da ne bi trebao imati većih problema za pronaći je. Odgovorio sam da mi to odgovara i da se vidimo za dva sata. Nina1993 nije ništa uz vratila. 3 Od Pakraca do Trenkovca ima oko dvadeset minuta obične vožnje, što nije predstavljalo problem, ali to ionako nije bio razlog moje neodlučnosti već mrak. Iako je bilo rano poslijepod ne, nebo je već počelo poprimati ugašene crvene tonove zalaze ćeg sunce i dok dođe vrijeme sas tanka v eć će b iti mra k. Možda ne potpuni, ali ne i puno daleko od toga. Nakratko sam razmišljao ne bi li trebao nekoga povesti sa sobom, tek toliko da mi pravi društvo, ali kako sam u Pakracu živio tek nekoliko mjeseci, svi prijatelji koje sam imao bili su uglavn om povr šni poznanici s ko jima sam mogao otići, recimo, na piće, ali pozivati ih na dugačke vožnje... ne baš. Imao sam više sreće s vremenskim uvjetima . Posljednjih je nekoliko dana bilo pravo hladno, jesen je ove go di ne bila oštrija od prosjeka, kao da s mo iz lje ta ušli pravo u zimu, ali ni to nije bilo nešto što bi mi smetalo u tolikoj mjeri da bi odustao od putovanja. Srećom, danas je dan bio neobično topao, kao da je jugo napokon odlučio pokazati otpor upornoj hl adnoći, zbog čega nisam morao nositi zim sku jaknu već samo udobni prsluk. 3 Kako nisam imao što pametnog za raditi, odlučio sam krenuti na put ranije. Iako sam imao točnu lokaciju u mobitelu, nikada se nisam baš u cijelosti volio pouzdavati u takve stva ri, pogo tovo zato jer su iste imale nav iku ispasti pogrešne. Osobni pogled je još uvijek bio najbolje rje šenje za potpunu sigurnost , a ako i dođem prerano, uvijek sam se mogao vratiti do centra Tren kovca i negdje popiti kavu. Izašavši iz stana dodatno sam se uvjerio da vrijem e neće biti tako hladno kao p rij ašnjih da - na, ali da takvo stanje možda neće potrajati kroz cijelu noć . Puhao je ugo dan južni vjetar, ali u njemu gotovo da se mogla dodirnuti aroma nadolazeće kiše. Provjerio sam imam li nedovoljno n ovaca uz sebe, mobitel, novčanik, sve uo bičajene glup osti i ušao u automobil. Okrenuo sam ključ, pričekao nekoliko trenutaka da se motor razbudi i onda se polako izvezao iz male garaže koja je došla zajedno s unajmljenim stanom. Odmah po izlasku na glavnu cestu napravio sam skret anje ulijevo, su protno od str ane na koju sam trebao ići , ali samo zato da napravim brzu pos jetu benzinskoj postaji. Deset minuta kasnije, preuzevši ostatak novca od mladog trgovca i vrati vši se natrag u unutrašnjost automobila, bi o sam spreman za posjetu T renkovcu. Pak rac i Trenkovac djeluju pomalo kao gradovi koji zrcale jedan drugog, toliko je sličnosti između njih. U oba je broj stanovnika oko šest do sedam tisuća, oba su svoje postojanje utisnula u šumovite vrhove planinskih m asiva Psunja i Papuka i doslovno su okru ženi gustim šum ama. Dijelili su istu podjednako lošu ekonomsku sliku i oba su grada slično urbano uređenje. Jedina drastična razlika bila je što je Trenkovac imao uređeno gradsko središte, minijaturni park s neko - li ko kupa i promenade za šetanj e dok toga u Pakracu nije bilo. Mane istog tog urbanog ur eđenja u oba grada također su slične jer jednom kada se odmakne od središta nailazi se na spletove spo - rednih ulica koje vode posvuda, najviše u dijelove koji su jako bli zu ili već u samoj šumi. Ne mo gu reći da je sve to bilo zabačeno ili zaboravljeno u vremenu jer nije, neki su vanjski dijelovi grada imali novi asfalt, bilo je i ulične rasvjete koja je bacala sablasne krugove svjetla, ali odmah bi se osjetilo da su aktivn ije dijelove grada ostali iza vas. Upra vo sam to osjet io jednom kada sam došao u do trenkovačkog središta i onda ga odmah potom ostavio iza sebe. Nije da je i samo središte vrvjelo ljudima jer nije pošto je bila sredina radnog tjedna, ali kada sam otišao dalje, prema južnoj strani grada, prazni na je postala j oš izra - ženija. Tu je doš lo i do prvih problema jer iako sam imao adresu, aplikacija na mobitelu je nije prepoznavala. Odnosno, postojala je u nekakvom općenitom obliku, kao u slučaju zemljopisne karte grada Trenkovca, ali detaljna navigacij a me nije mogla tamo odvesti. Zato sam se orijenti - rao po karti i ubrzo shvatio zašto je GPS bio beskoristan; ulica je bila poprilično izvan grada i jedna od onih koje su čekale da napredak dođe do njih. Pod napredak mislim na novi asfalt jer ovo po čemu s am voz io nakon skretanja s glavne ceste bilo je ravno loše održavanoj i prastaroj kamenoj cesti pogodnoj samo za traktore i ostale radne strojeve. Nakon što sam dva puta zalutao i čistom srećom ostao u blizini glavn e ceste, napokon sam se zaustavio uz rub ceste i izašao van iz auta. Pripalio sam cigaretu. Udahnuo svježi noćni zrak. Stajao sam na posljednjem odvojku na koji sam odlučio skrenuti samo zato što je djelovao kao najbliža lokaciji onoj koju je prikazivala k arta na zaslonu mobitela. Nisam znao pos toji li još koj e skretanje nakon ovoga, ali nije više me nije bila ni briga jer sam donio odluku da se vratim u Pakrac. Nazvat ću ženu iza nadimka i reći da ću doći vidjeti automobil po danu. Ako joj to ne bude odgov aralo, sretno joj bilo s prodajom. 4 D rugi razlog okl ijevanju bila je loša cesta, ali to je bilo još i dobro naspram mosta koji se nalazio na nastavku puta. Prošetao sam dvadesetak metara koliko me dijelilo od njega da ga bo - lje pogledam. Most je uglavno m bio betonski i prelazio je preko nečeg a što nije bila rijeka, ali ni pravi potok. Čuo sam žubor vode ispod sebe. Ovdje je bilo i osjetno hladnije. Pogledao sam oko sebe i po prvi put osjetio pravu neodlučnost. Most je možda bio betonski, ali preko njega su bile postavljene debele grede kao da je netko improv izirano zakrpao oštećenje nastalo tokom visokog vodostaj a i poplave od prije dvije godine. Grede su bile čvrste, ali nisu bile učvršćene te je i obi - čno hodanje po njima stvaralo odjek mutnih zvukova. Iza mosta se put na stavljao. Nije bilo a s - falta. N ije b ilo ni znakova života. Ipak, postojala je ulična rasvjeta, nekoliko slabašnih krugova koji nisu osvjetljavali ništa posebno. Kombinacija magle i mraka sprječavala je da se vidi bilo što drugo osim mutn ih sjena nekoliko zamračenih kuća. „Kvr agu, “ rekao sam i brecnuo se na zvuk vlastitog glasa. Bacio sam ostatak cigarete u potok/rijeku ispod mosta i vratio se natrag do auta. Unutraš - njost je još uvijek bila toplija od vanjskog svijeta, ali nisam odmah k renuo dalje. Gledao sam u mrak i slabi o dsj aj ulične ra svjete i ozbiljno se premišljao ne bi li se stvarno trebao okrenuti i vratiti u Pakrac. Uz oklijevanje počeo sam osjećati i nešto slično predosjećaju koji mi je govorio da ovdje nešto nije kako treba. Zabubnjao sam prstima po vo lanu i onda se d osjetio očit og; doh - vatio sam mobitel i nazvao broj iz oglasa. Nitko nije otvorio vezu. Prekinuo sam poziv i gotovo ga ispustio iz ruke kada je odjeknuo kratki signal za pristiglu poruku. Otvorio sam je. Kod k uće sam; pisalo je. Poruka je dolazila sa broja iz ogl asa. 4 Umjesto da napišem odgovor ponovo sam nazvao. Ovaj put je linija bila zauzeta kao da je netko drugi na liniji. Prekinuo sam poziv. Pogledao sam još jednom kroz prednje staklo i nisam posao niš ta pametniji. Naravno da sam tokom vožnje v eć počeo raz mišljati kak o će ovo biti sja - jan posao, pod uslovom da sve dobro prođe. Nabaviti potrebne dijelove, možda čak i cijeli ispra - vniji automobil , za te novce bilo je ravno ispunjenju najveće želje. Financ ijska strana cijele priče je bila odlučujuć a zašto sam na kr aju ponovo upalio motor, prebacio se s kratkih na dugačka svjetla i polako krenuo preko mosta. Jedno je bilo sigurno; most nije ulijevao preveliko povjerenje iako se pokazalo da je čvrst kao i hr astove grede preko kojih sam prelazio. Išao sam polako, ali to svejedno nije umanjilo vibracije . Također, prijelaz je bio i uzak, morao se paziti i da ne otkinem retrovizor u prolazu. Jedina stvar koja mi je donijela olakšanje bilo je što je cesta nakon pr elaska, iako neasfaltirana, bila široka, pa nije bilo p roblema oko upravljanja. Olakšanje je bilo kratkog vijeka jer su duga - 5 čka svjetla presjekla tamu ispre d i otkrila dvije prazne kuće. Bile su novogradnja, izgrađene vje - rojatno u vrijeme kada se ov aj kraj obnavljao, ali u njih se nitko nije uselio. Dvo rišta su bila neo - državana, zarasla u visoku travu i šipražje. Posljednja kuća je stvarno bila i posljednja u tom malom odvojku. Cesta se nastavljala da - lje u mrak, ali ondje više nije bilo ni ulične rasvjete, kao ni znakova civilizacije. Tih posljednjih petsto metara prošao sam zadržavajući se u prvoj brzini, više puzajući po cesti nego što sam se vozio. Sama je kuća bila dodatno povučena od ceste još nekih tristotinjak metara i jedino sam na njoj mog ao vidjeti znakove nečijeg prisustva. Gorje lo je vanjsk o svjetlo, ali zbog slabe je ma gle djelovalo prigušeno tako da nije ništa osvjetljavalo ništa više od ulaznih vrata. Iz nekog razloga onaj loš predosjećaj ponovo se javio i lagano me kucnuo po ramenu. Okreni se, sinko, ubaci u veću brzinu i vra ti se tamo o dakle si došao, govorio je. Ignorirao sam ga. Ne zato što možda nije bio u pravu već zato što sam vjerovao da je uzrok neugode cijela scenografija vanjskog svijeta. No, napravio sam jednu stvar od sveg a toga; polako sam okrenuo Volvo i parkirao ga tako da bude okrenut prema mostu i na cesti, bez da sam ulazio u dvorište. Potom sam izvukao ključeve i izašao van, suočivši se s iznenađujuće hladnom i vlažnom noći. Kada kažem da je vanjski ugođaj bio razlo g lošem predosjećaju, nisam preuveličavao. Ovo mi nije bio prvi posjet zabačenoj ulici koja je ostala zaboravljena tokom izrade urbanizacijskih planova i takva mjesta preko bijelog dana imaju određenog šarma baš zbog toga što su zabačena i gotovo spojena s divljom prirodom. Po noći, priča je drugač ija. Zabačen ost budi osj ećaj neugo - de, a neugoda preuveličava stvari. U ovom slučaju nije pomagalo ni to što je kuća, cijeli posjed, već kada smo kod toga, bio smješten gotovo uz šumu čiji su se vrhovi izdizali vi soko u nebo. Iznad glave mi se smjestio mut ni mjesec ko ji je stvarao malo bolje osvjetljenje od prosjeka, ali šuma je i dalje bila doslovno crna i prijeteći izdignuta koliko god daleko je dopirao pogled. Bilo je zabavno što su svi mislili da je Slavonija r avna kao ogledalo. Većim dijelom i jest bil a, ali ovo p odručje nije ulazilo u tu općen itu sliku. Kuća je bila velika i većim dijelom zamračena . Osim svjetla nad ulazni m vratima i nečega što je mogao biti odsjaj noćne svjetiljke na drugome katu, sve ostalo je bilo u mraku. Velika i široka, građevin a je brojala dva kata i podignuti pokrovni prostor i nije bila nešto posebna ni lijepa, ali ni ružna, bila je to jednostavna pravokutna građevina koja je izgledala prazno. Nije samo kuća bila uzrok proširivanju ne ugode već cijeli posjed. Ovo je bilo seosko imanje, uz kuću su dolazile popratne građe vine, nekoliko njih, da budem iskren, raznih dimenzija i namjena. Ve - liki istrošeni kombajn stajao je odmah na ulazu, parkiran ispod nakrivljenog limenog krova. Ono što s u mogli biti svinjci, ako je suditi po miri su, nadovezi vale se na to. Štagalj, spremište za drva, prazne prostorije, sve se to nadovezivalo jedno na drugo, stvarajući dugačku mračnu kombinaci - ju betonskih zidova , drvenih greda i staroga crijepa, lima i pla stičnih ploča. Ponovo sam izvukao mobitel i ponovio po ziv. Ovoga puta nije bilo ni signala za zauzetu vezu već je odmah došla obavijest da kosnik nije dostupan. Odmaknuo sam mobitel i shvatio da nemam signala. Tri koraka dalje prema kući ponovo se pojavio , gotovo trepereći kako je bio slab. Pojavi o bi se, nes tao, pojavio i nestao. Bila je to malo glupa situacija, ali već kada sam us - pio doći ovamo, nadajući se da sam na pra voj adresi, jednako tako sam mogao i istjerati stvar do kraja. Zanemarivši neugodu k oja se nije povlačila, loš predosjećaj i či njenicu da n igdje u dvoriš - 6 tu nisam vidio ponuđeni Volvu, došao sam do ulaznih vrata i zastao u pola pokreta, s rukom is - pruženom prema tipki za zvono. Vrata su bila otvorena. Nisu bila otvorena u cijelosti , tek nekoliko centimetara, ali to je bilo dovoljna da zamijetim kako iza njih nema ničega osim gustog crnog mraka. Povukao sam ruku i u jednom paničnom trenutku se zamalo okrenuo i vratio natrag do auta. Bilo je nečeg upozoravajućeg u tome, u mra - ku koji kao da je čekao da uđem u njega. Panični tr enutak je do šao i prošao iz prostog i jedno sta - vnog razloga što ga je zamijenila navala adrenalina. Uzbuđenje. Ne mogu reći da mi je to bio stran pojam jer radim kao zaštitar i znam s vremena na vrijeme osjetiti t aj pojačani protok krvi, pogotovo ako radim noćnu smjen u, ali i dal je je tu bio loš pr edosjećaj kojeg čak ni adrenalin nije mogao izbrisati. Pritisnuo sam zvono i ništa se nije dogodilo. Tišina. Nije bilo nikakvog zvuka u kući. Pritisnuo sam prekidač opet, ovaj put jače i duže, ali svejedno se ništ a nije dogod ilo. Kako sam mobitel držao u džepu prsluka, zvuk pristigle poruke nije bio glasan, ali svejed - no me preplašio. Izvukao sam ga hladnim prstima i otvorio zaslon. Signal je bio slab, jako slab, ali post ojan. Pakujem stvari. Slobodno uđi unutra. 5 Postoje trenuci kada svatko shvati da je vrijeme zabave prošlo i da su došli dani kada treba odrasti i prihvatiti odgovornost za djela koja su ostala iza njega. Također postoje trenutci kada shvatite da ste s e našli u ozbiljnim problemima. Poruka je b ila dokaz to me. Da pojačam dojam kako je sve ovo bio uzaludan put, ponovo sam nazvao broj iz oglasa i dogodile su se dvije stvari. Prva; linija nije bila zauzeta. Zvono je uporno zvonilo iako nitko s druge strane nije otvarao ve - zu. Druga stvar je bila da sam čuo melo diju nazvanog mobitela unutar kuće. U prvi trenutak zvuk me zbunio jer je bio daleko, možda negdje na katu kuće, ali trebala mi je samo sekunda da shvatim kako se udaljeni odjek preklapa sa signalom z a poziv unutar slu - šalice. Prekinuo sam poz iv, što je o dmah prekinulo i zvuk unutar kuće. Odmaknuo sam se dva koraka od ulaznih vrata. Više nisam imao signala na mobitelu. Držao sam ga u ruci, pogledao prema udaljenoj sjeni vlastitog auta i vratio se natra g do vrata, ponovivši poziv čim se vratila oznaka za sl abi signal. Opet se ponovila ista stvar, odjek dva zvuka, ali sada sam dok sam ih slu - šao napravio još nešto; otvorio sam ulazna vrata. Kako nisu bila ni zatvorena do kraja trebalo ih je samo malo pog urati da se otvore u cijelo - sti. Nije bilo škripavog zv uka, ali morao sam upotrijebiti malo snage jer su bila teška, na pravlje - na od PVC plastike. Jednom kada su se otvorila, dobio sam pogled u unutrašnjost. Također, net - ko je s druge strane prekinuo poziv Nije bila riječ o automatskome izbacivanje ako ne bi bilo odgovora već je netko fizički prekinuo poziv. Nije bilo daljn jeg sm isla da ponovo zovem jer je bilo očito da neću dobiti odgovor tako da sam mobitel gotovo refleksno spremio u stražnji džep traper ica. Uz to je postalo očito da neću vidjeti ni automobil, kao ni napraviti dobar posao i da je oglas bio ili lažan ili se nešto drugo u međuvremenu dogodilo. 7 Tu me uhvatila dobra stara ljutnja, ona vrsta zbog koje pametni ljudi običnu naprave glupe stv ari i već sam znao da se neću samo tako okrenuti i otići, što bi bila pametna stvar za napraviti. Umjesto toga, odlučio sam nap raviti glupu stvar i ući u kuć u. Imao sam dvadeset osam godina, bio sam u relativno dobroj tjelesnoj formi i imao sam iskustva u samoobrani, pa čak i vraćanju nasilja ako bi isto bilo usmjereno prema meni. Taj me dio nije zabrinjavao. Zabrinjavalo me to da sve ovo možda i nije bila nečija loša šala već da se u kući dogodilo nešto loše. Loš predos - jećaj i tako to, ali gledajući u unu trašnjost bilo je očito da i ima nešto u njemu. Mrak unutar kuće nije bio potpuno kako se činilo dok sam gledao u unutrašnjost kroz od - škrinuta vrata, bio je razvodnjen slabim svjetlom koje je dopiralo od nekuda iz kuće. Činilo mi se da možda dolazi s dru ge strane građevine, one koja je gledala prema stražnjem dvorištu, ali jed - nako tako je jedan dio svjetlosti potjecao s drugog kata. Napravio sam jedan korak i pogledao na obje strane; lijevo, pa desno, pa to ponovio. Nije bilo nikoga na vidiku, kao što ni je bilo ni zvu - kova nečijeg prisustva. Nitko nije hodao, nitko nije pričao... Osim tišine, unutrašnjost je bila obavijena i u h la dnoću kao da netko danima nije naložio vatru. Moglo se raditi o pretjerivanju, možda sam i preuveličavao, ali ne previše. Hodn ik u koji sam ušao bio je uzak i granao se na dvije strane. Lijeva strana je bila dosta dobro osvjetljena jer je, kako sam i po mislio, u jednoj od prostorija okrenutih prema stražnjem dvorištu bilo upaljeno svjetlo. Druga je strana bila više u mraku nego s vjetlu, ali nešto svjetla je dopiralo s gornjeg kata i kroz sjene sam vidio da je na kraju hodnika betonsko stepeništa. Pretp o - stav io sam da vodi na kat kuće, nije imalo gdje drugdje. Skrenuo sam lijevo, prošao hodnik i našao se pred dobro osvjetljenom kuh injom. Drveni stol, četiri stolice, poveći sudoper, peć na drva za kuhanje i plinska peć, sve zajedno u jednoj prostoriji i dop unjenoj se nekoliko visećih elemenata. Sve je bilo u savršenom redu. Stolice su bile uredno podvučene pod stol, pločice či - ste, n ije bilo prljavog posuđa na vidiku. Jedina stvar izvan konteksta bio je veliki nož. Ležao je na krpi uz rub sudopera. Cijela ku hinja odisala je nekom gotovo staromodnom atmosferom jer ništa od stvari tamo nije bilo novo, ali dojam je kvario jaki i neodređe ni miris. Nije bio neugo - dan, ali je bio intenzivan, s aromom jakog sredstva za čišćenje. Nakon kuhinje na red je došao mali d nevni boravak do kojeg sam došao tako što sam pro - šao kroz kuhinju. U njega nisam odmah ušao jer je bio u mraku i sve što sam mog ao vidjeti s dovratka bile su sjene i obrisi namještaja koji je djelovao istog godišta kao i kuhinja. Star , sa vidljivim tragov ima kor ištenja, ali još uvijek je bio funkcionalan. I ovdje je sve bilo na svom mjestu... Tj. osim jedne stvari. Ispod prozora sm ještenog na drugom kraju prostorije vidio sam nešto što je sličilo povećoj hrpi odbačene odjeće. Dlanom sam prešao preko suhih usta, o krenuo se i pogledao oko sebe i, uvjerivši se da nema nikoga, ušao u sobu i otišao do hrpe odjeće. Na - pravio sam to pažlji vo, izbjegavajući rubove namještaja, potpuno s vjestan toga da se onaj inten - zivni miris i ovdje osjeća o. Kod hrpe sam se spustio u čučanj i polako ponovo uzeo mobitel u ruke. Dok sam tražio funkciju za svjetlo, pogledao sam oko sebe i još jednom se suočio s tišinom i mračnim sjenama oko sebe. Iz dnev nog boravka se moglo izaći kroz još jedna vrat a, ne samo kuhinju, ali ona su bila zatvorena i nisam znao kuda vode. Sve što sam znao je da je prostorija iza njih u mraku, mogao sam ga vidjeti kroz mutno staklo. Pronašao sam svjetlo, upalio ga i naglo se us pravio i instinktivno odmaknuo jedan korak. Hrpa na tlu predstavljala je izmiješanu gomilu odjeće, ku - 8 hinjskih krpa i posteljine za krevet i jednu veliku plahtu na kojoj je sve to bilo nabacano. Koliko sam mogao vidjeti, sve je po sebi imalo tragove k rvi, zbog čeka sam i napravio korak unatrag. Krv nikada nije teško za prepoznati i još teže ju je zamijeniti za nešto drugo. „Sranje...! “ rekao sam jedva svjestan toga da sam to rekao na glas. Rekao sam to isp od gla - sa, srećom, ali odmah sam se okrenuo i pogledao oko sebe. Još uvijek sam bio sam u ov om dijelu kuće, no svjetlo s mobitela otkrilo je doda tne detalje koje prije nisam vidio jer su bili skriveni u mraku . Posvuda su bili tragovi čišćenja. Onaj miris p otjecao je od izbjeljivača. Jedna je boca leža la n a podu, u kutu. Stajao sam na tepihu na kojemu je tkanina izblijedila gdje je bio upotrije - bljen . ista stvar se vidjela na fotelji, ali i na zidu pokraj drugih vrata. Tko god da je pokušao očis - titi krv nij e to napravio temeljito, ne na svim mjestima. Mjestimično je djelovalo površinski, tek toliko da ne bude previše uočljivo, bez obzira što su se jasno vidjeli kružni pokreti brisanja, po - najviše na zidu. Povukao sam se natrag do kuhinje i naglo postao svje stan činjenice da u ruci još uvijek dr - žim mob itel sa svjetlom koje je sada počelo bacati od sjaj po mračnom hodniku. Pomalo nespret - no sam ga isključio i na trenutak se zamislio ne bi li trebao nazvati policiju. Bila je to jedna od onih ideja koje su zvuča le pametno, ali koje su jednako tako donosile i drugačiji set problema. Stajao sam neovlašteno u tuđoj kući što je ravno provaljivanju. Nisam vidio ništa osim krvavih tragova koji su, iako jezivi, možda mogli biti objašnjeni na razuman način. Imao sam posl a s policijom i znam kako takve stvari funkcio niraju, što je bio razlog zašto sam spremio mobitel natrag u džep i odlučio... Pa, ustvari nisam imao ideje što bi trebao napraviti. Provjeriti ostatak kuće i uvjeriti se da je sve u najboljem redu ili se jedno stavno pokupiti i otići dok se nije dogodi - lo nešto stvarno ružno. 6 Vratio sam se do ulaznih vrata i već sam skoro izašao natrag u hladnu noć kada mi je nešto na kraju hodnika privuklo pažnju. Sjena. Kao da je netko prošao ispod svjetla na katu. Trajalo je možda sekundu i ne mogu reći da sam bio po tpuno siguran da sam to vidio ili je mašta izv odila loše trikove. Stajao sam tamo nekoliko trenutaka, jednom rukom se pridržavajući za vrata , raz - mišljajući. Bio sam napet, nekako na rubu svih osjetila i to je nekako pomoglo da shvatim očitu stvar. Ako ode m bez da vidim što se ovdje događa neću moći s pavati i postojala je velika šansa da ću se sutra vratiti ovdje po danu samo da pronađem vlastiti mir. Kao da sam već unaprijed znao da ću provjeriti kat kuće i da je ovaj mali zastoj bio samo osobno bodrenje z a dalje. Usprkos sjeni i prividu nečijeg kretanja, još uvijek nisam čuo zvukove koji bi to potvrdili kao pravu stvar. Ušao sam u mračni hodnik i uputio se prema stepeništu, pomislivši kako sam možda trebao oti ći do auta i uzeti nekakvo oružje. Imao sam kl juč za mijenjanje guma u prtljaž - niku koji je mogao sasvim dobro poslužiti za tu svrhu, ali jednako tako sam znao da bi vjerojatno odustao od povratka kada bi se našao na otvorenom. Zato sam nastavio hodati i d uboko disati. Ovdje n ije bilo jakog mirisa izb jeljivača i hladni je zrak činio čuda za opreznost. Zato nisam sa - mo tako počeo s usponom na kat, nikako. Ostao sam stajati na mjestu u mraku najmanje pet mi - nuta i napeto promatrati slabo svjetlo s gornjeg kat a. I opet, nije bilo ni kakvih znakova nečijeg prisustva, ni sjene u prolazu ni zvuk koraka u pokretu. Kao da je sve bilo prazno i napušteno. 9 Stepenište je bilo betonsko i neobrađeno . Nije bilo ni drvenih dasaka preko njih, kao ni te - piha i nisam bio ne čujan koliko sam želio biti. Zvukovi koje sam stvarao opreznim koracima nisu bili glasni, moja mašta ih je pojačavala, ali ako je netko pažljivo slušao... Tu me neočekiva - no udarila hladna spoznaja da je možda netko u kući radio isto što i ja; stajao u mra ku i čeka o da se pojavim. Jer, netko je znao d a sam ovdje. Poruka je bila dovoljan dokaz tome. Vjerojatno me promatrao dok sam okretao auto i hodao prema kući. Možda me i sada promatra. Bio je to val dobre stare panike kojoj nije trebalo dopustiti da se ra zmaše . Ako je netko i znao da sam u kući, u ov om me trenutku nije mogao promatrati. Čak i da je izašao van iz kuće kroz neka druga vrata i došao mi iza leđa, to opet nije mogao napraviti neprimjetno jer sam neprestano gledao iza sebe i ulazna su vrata, kol iko sam mogao vidjeti, bila jedini način da do đe do mene. Mogao je sta jati vani, ispred ulaznih vrata, mogao je stajati na katu, ispred mene, ali nije mogao stajati blizu me - ne, što je bilo dovoljno da se panika počne povlačiti. Stajao sam na mjestu možda još pune dvije minute i možda bi stajao još t oliko da nisam ponovo ugledao sjenu u prolazu. Po kutu sjene na zidu ispred mene osoba nije stajala na vrhu stepeništa već negdje puno dublje u unutrašnjosti. Pokret je trajao dvije sekunda i onda je nesta - la. Ne razmišljajući, nastavio sam s usponom, napr avio zaokret na polovici i došao do vrha, gdje sam ponovo zastao. Svjetlo koje je osvjetljavalo gornji kat bilo je slabo i čudno raspoređeno, kao da je riječ o dva izvora smještena podalje jedan drugog. Kao dvi je noćne lampe, bez da je bila upaljena glavna rasvjeta. Nije da se i ovako nije moglo nešto vidjeti, moglo se, ali slabo osvjet - ljenje je samo pojačalo ionako izdužene sjene zbog čega sam se počeo pitati j esam li uistinu vi - dio nekakve pokrete ili je sve to bila iluzija. Pogledao sam iz zida i suoči o se s novim hodnikom. Ovaj je bio kraći od prethodnog i širi. Vidio sam četiri odvojene sobe s djelomično otvorenim vratima. Tri su bile u potpunom mraku dok je iz jedne dopirao prvi izvor svjetlosti. Drugi iz vor, jači od prvog, osvjetljavao je najveću pr ostoriju na kraju hodnika. Sa sadašnjeg sam položaja mogao vidjeti rubove kutne klupe i pove - ćeg niskog stolica, ali to je bilo sve. Nije trebalo dugo da i ovdje osjetim jaki miris izbjeljivača , ali nije bio to liko intenzivan kao u prizemlju. Pogledao sam iza sebe i suočio se s praznim stepe - ništem, nakon čega sam kratko zatvorio oči, duboko udahnuo i poslao sve kvragu. Ako ispadne da je sve ovo bila loša šala, uvije k sam se mogao pokušati izvući na dobri stari izgovor; kucao sam, ali nitko se nije javljao Iako sam u prvi trenutak mislio da sam okružen tišinom, to nije bila cijela istina. Kuća jest bila u netipično tihom izdanju. Ovako velika građevina morala je brojati više od jednog člana, o čemu u tom trenut ku nisam želio ni razmišljati, ali ... bilo je zvukova oko mene. Negdje u daljini su čak dva glasna psa imala prepirku tko će biti glasniji, na trenutak se začulo i blejanje usamlje - ne ovce, kao i glasno kucanje velikog zidnog sada iz same unutrašnjosti. Pr ošao sam sredinom hodnika i tek ovl aš pogledao vrata ostalih soba. Želio sam otići pravu do najveće prostorije i vi - djeti ima li koga ovdje, ali nisam baš toliko žurio. Jedino sam zastao pokraj sobe u kojoj je gorje - lo malo svjetlo. Vrata su bila otvorena dovoljno da sam mogao vidjeti malu no ćnu svjet iljku pos - tavljenu na pod i da je soba uglavnom prazna. Središnja prostorija je bila dnevni boravak, puno veći od onog iz prizemlja i opremljeniji s namještajem novijeg godišta. Odmah sam shvatio zašto se ovdj e bolje čuju zvukovi iz vanjskog svije ta; veli ki prozor je bio širom otvoren. Zavjesa je bila uredno navučena i nije se pomicala jer 10 nije bilo ni daška vjetra. Hladnoća je ovdje bila još izraženija nego u prizemlju, ali na to sam brzo zaboravio jer mi je pažnju ponovo privukla čistoća prostori je. Boravak je bio jednostavno namješten, tek kutna klupa, kauč i fotelja nasuprot stalka za televizor i police za knjige. U njemu nije ni bilo toliko stvari da bi izgledao prenatrpano, no svejedno sam imao dojam da je sve ulaš - teno do visokog sjaja. Jedino s u se na drvenom parketu kojim je prostorija bila obložena mogli vidjeti pravokutni tragovi gdje je do nedavno stajao tepih. Pravokutnik je bio svjetlije boje od ostatka i... Iznenada sam postao svjestan nečije g prisustva. 7 Loš predosjećaj me upozorio n a to i bio je toliko dobar da mi odmah ukaže na jednu ogro - mnu pogrešku i par dodatnih propusta koje sam usputno napravio. Pogreška je bila u tome da nisam provjerio sobe između stepeništa i dnevnog boravka. Tr ebao sam barem vrata pozatvarati i tako naprav it i barem minimalnu prepreku između sebe i nekoga tko je stajao na kraju hodnika. Tako bi čuo da izlazi iz jedne od soba. Ovako sam bio izravno suočen s prikazom mračne siluete i jedina dobra stvar koju sam nes vjesno napravio bilo je što sam se prije toga počeo povlačiti iz boravka, napravivši tri koraka natrag u hodnik. Iako sam time došao bliže mračnoj silueti, poka - zat će se da mi je u idućih desetak sekundi upravo to vjerojatno spasilo život. Silueta je bil a nepomična, kao da je stopljena s mrakom, i d a nije bilo slabog svjetla iz spo - redne sobe vjerojatno bi u cijelosti bila nevidljiva. Na sebi i mala nešto tamno i jednodijelno i jako slično radnom kombinezonu , ali to nije bio detalj koji mi je privukao pažn ju već oči koje kao da su isijavale svjetlost. Nosio je naočale i okrugla su stakla reflektirala slabu svjetlost, u tome nije bilo ničega mističnog, ali je efekt bio takav da mi je poslao hladne , gotovo paralizira - juće trnce niz tijelo. Iako je samo stajao na mjestu, ruku vidljivo opuštenih uz tijelo, bilo je nešto u cijeloj njegovoj pojavi što je vrištalo upozorenjem. Silueta nije bila pretjerano visoka, ni pretje - rano krupna, djelovala je posve normalno, ali kada je naglo potrčala prema meni , znao sam da joj se moram odmah maknuti s puta jer se onaj du boki osjećaj neposredne opasnosti udvostručio. Zato je bilo gotovo sudbonosno što sam se vratio natrag u hodnik jer kada je poletio prema meni, reagirao sam istog trenut ka i uletio u prvu sobu na putu, za sud bonosnu sekundu izbjegavajući da se zaleti u m ene. Slučajnost je htjela da to bude jedina soba iz koje je dopiralo svjetlo, sreća je pak htjela da ta soba bude i jedina od četiri iz hodnika s čvrstim vrata bez stakla, ali nesreća je morala dodati malo usp utnog začina da se ista nisu mogla zaključati. U način u na koji sam izbjegao napad silu - ete nije bilo ničega gracioznog i ničega savršenog. Ušao sam u nju i zalupio vr ata, odmah se, gotovo očajnički, bacajući na njih i pritišćući ih cijelom težinom. Čisti adrenalin i volja za pre - življavanjem . U svemu tome nije bilo lijepih finesa. Potrajalo je nekoliko trenutaka dok moja akcija nije dobila odgovarajuću reakciju, ali jed - nom kada se dogodila, bilo je silovita. Iako silueta nije djelovala krupno ili nešto u očljivo snažno dok je stajala u hodniku, udara c o suprotnu stranu vrata imao je snagu teretnog vlaka kojemu su otkazale kočnice. Možda je bilo zbog osobnog iznenađenja, možda ni sam nisam dobro stao dok sam ih pridržavao, ali kada je netko udario u njih, n ije puno nedostajalo da ih ponovo otvori. 11 Upotrijebio sam svu snagu za koju nisa m ni znao da je imam i ponovo ih zalupio, pojačavajući uporište nogama tako da kada je ponovo udario o njih, efekt je bio slabiji. Ništa manje intenzi - van, netko je za pog onsko gorivo koristio čisti bijes, ali vrata s u ostala zatvorena, teško vibrira - jući. D rvo je napuklo oko kvake. Čuo se kratki zvuk pucanja, ali to je bilo sve. Srce mi je udara - lo, duboko sam disao, mišiću su gorjeli, ali bio sam živ. U prvom naletu bila su četiri gotovo uzastopna udarca o vrata. Vj erujem da je netko poku - šavao provaliti na staromodni način koristeći se ramenom i pristojnim zaletom , barem onolikim koliko mu je to dopuštala širina hodnika . U svakom je udarcu i vibraciji kroz drvo bila goto vo opipljiva frustracija, ali to je bio tek uv od u stvarni jezivi dio. Nakon četvrtog udar ca koji je bio upola slabiji od prvog, netko je s druge strane zastao, napravio značajnu pauzu i onda počeo ša - kom udarati po vratima. Ritam je u sekundi prešao iz od lučnog i odmjerenog u mahniti i divlja - čki. Ne samo da su ti udarci stvarali nove vibracije, iznenade su bili popraćeni glasom koji je zvučao kao mješavina nerazumljivog grgljanja, režanja i vikanja. Čisti bijes i čista frustracija pretvorili su se u jednu tako veliku izmiješanu kakofoniju poremećenih zvukova da sam zbog nje uspio nekako pronaći još par atoma skrivene snage i preliti ih u pritisak na vrata. Stisnuo sam zube, zamalo i sam počeo režati od napora i gotovo sam se pripremio za najgore, za pravi fizički sukob ako dovratak naglo popusti i vra ta se otvore. To se, srećom, nije dogodilo. Nije se dogodilo ništa jer se, kao da je netko pritisnuo tipku za pauzu na daljinskom upravljaču, iznenada sve prekinulo. Mahniti udarci, frustrirano režanje, vibrac ije; sve je stalo. U prvi trenutak nisam pravo ni registrirao tu naglu tišinu i zatišje i vje ru - jem da sam nastavio držati vrata svom snagom gotovo minutu ili dvije prije nego sam shvatio da se ništa ne događa. Nisam se ni pomaknuo, takvo što mi nije padal o na pamet, ali sam se zbunje - no zagledao u te ksturu drveta ispred lica i skoro da sam glasno upitao; Koji vrag? Nastavio sam tako stajati još sigurno dvije - tri minute, osjećajući ogromno olakšanje što sam mogao ponovo normalno disati, ali jednako tako sam bio preplavljen potpunom izgubljenošću u pros toru i vre - menu. Potrajalo je još nekoliko dugačkih trenutaka prije nego mi je došlo na pamet da bi trebao pokušati pobjeći odavde. Pogledao sam oko sebe i odmah uvidio da u prostoriji ne postoji ništa što bi mogao iskoris - titi kao priručno oružje. Jedino što je imalo neki značaj bila je masivna drvena sto lica. U kutu je stajao ormar od lagane prešane iverice, bez vrata ili unutrašnje prečke za odjeću, i mala okrugla noćna svjetiljka na podu u drugom kutu sobe. Mogao sam uzeti stolicu i pokušati je slomiti , uzeti komad kao oružje i krenuti prema izlazu. Ili sam je mogao držati ispred sebe i pokušati se progu - rati natrag do ulaznih vrata. Razmišljao sam, razmišljao i gubio opasno puno vremena. Stvarnost je bila d a se sve odigralo u nekoliko trenutaka. Stolic u sam zapazio čim sam ušao u prostoriju, ali joj se nisam vratio sve dok nije nastupilo zatišje. Odmah nakon nekoliko trenutaka naglašene tišine, dohvatio sam je, dovukao do vrata i postavio naslon ispod brave. Masivno drvo nije sjeda - lo savršeno kao u fil movima, ali za improviziranu stolica je prepreku mogla poslužiti. Dva jača udarca i izbacit će je, tj. odgurati po starom parketu jer se nije mogla ukopati ili učvrstiti da bude nepomična, ali i tih je nekoliko s ekundi trebalo biti dovoljno. Odmaknuo sam se dva koraka i zastao očekujući da osoba s druge strane vrata samo tako provali u sobu. Kada je prošla dodatna minuta tišine, okrenuo sam se i otvorio jedini prozor u sobi. S time nisam imao nikakvih problema, otvorio se bez problema iako sam sve radio st alno 12 gledajući preko ramena. Vanjski je zrak bio hladniji nego sam ga se takvim sjećao i pomalo vla - žniji, što je pak bila posljedica rijetke magle koja se bezvoljno vukla preko stražnjeg dvorišta. Pogleda o sam van i odmah se povukao natrag. Opet sam radio pogrešnu stvar; bio sam uočljivo vidljiv. Zato sam drhtavim rukama isključio svjetlo u sobi i naglo se našao u zagrljaju mraka. Promjena me na trenutak omela, ali, srećom, samo na trenutak. Ponovo sam pog ledao van i pro - cijenio kakve su mi šanse za b ijeg. Mogao sam jednostavno iskočiti van, ali do zemlje sam imao više od četiri metra i postoja - la je mogućnost da doskočim nezgodno, da iskrenem gležanj i da, najgora opcija, skočim točno ispred nekoga tko bi mogao isko ristiti trenutak i napasti me. Okli jevao sam i zato što je stražnje dvorište bilo gotovo nepregledno. Vidio sam veliko i široko spremište za kukuruz, vidio sam još jednu drvenu garažu s Volvom koji se prodavao u njoj, vidio sam spremišta za drva , a vidio s am i da se uz lijevu stranu kuće pr oteže dugačka betonska zgrada koja je mogla biti i štala. Ovo pos - ljednje sam vidio samo djelomično, ali i to je bilo dovoljno. Sve je bilo puno izduženih sjena i mračnih mjesta gdje se netko mogao skrivati. Po gledao sam p rema zablokiranim vratima i jed - no m za svagda odustao od ideje da se pokušam izaći van hodajući kroz kuću. 8 Srećom, jedna mala sitnica mi je išla na ruku. Na pola puta do zemlje, malo lijevo od prozora, bila je svojevrsna nadstrešnica koja je ču - vala stra žnji izlaz od kiše. Krov ne duž i od dva metra je djelovao čvrsto. Metalna konstrukcija i ploče od tvrde plastike nisu bile najbolja površina za hodanje, ali za stajanje su mogle poslužiti. Bez odugovlačenja izašao sam na prozor, osjećajući kako traperice nisu najbolja odjeća za ovak - ve stvari, sjeo na rub, rukama se uhvatio za vanjski okvir prozora i odmah započeo sa spušta - njem. Odmah sam shvatio da to neću moći izvesti tako, gledajući prema naprijed, pa sam se nes - pretno okrenuo i pokušao ponovo. Ponovo, sre tnom okolnosti, dosta sam v isok, pa nije trebalo previše spuštanja i napora da s desnom nogom pronađem uporište. Drht