Sanjalica&Glorij@ ~ 1 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ ~ 2 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ I Prosedi čovek u uniformi se osmehnuo čim je ugledao devojku u smaragdnozelenom kompletu po poslednjoj modi. Uvežbanim pokretom, gotovo nesvesno još jače je otvorio vrata crne duge limuzine sa zatamnjenim staklima. Posmatrao je kako mu prilazi. Na devojčinoj garderobi, cipelama i smeđem koferu od sjajne kože kao da je bila utisnuta cena, koja je privlačila pažnju prolaznika, a i nije bila zanemarljiva. Sve na njoj govorilo je o njenom statusu u društvu. Mamila je poglede prolaznika na njujorškom aerodromu. Muškarci su se okretali za njom i uzdisali a oni hrabriji dobacivali ili čak zviždali, dok su žene zavidno posmatrale njen graciozni hod i vitko, visoko telo. Vatrenocrvena kosa sa loknama u vidu spiralnog vadičepa je poskakivala na suncu koje je bilo na zalasku i davalo toj boji još mističniji sjaj. Prilazila je sedokosom vozaču lakim, dugim koracima lagano njišući kukovima i sa širokim osmehom na usnama. - Zdravo, Dene! - glas joj je zvučao kao melodija iako sa jasnim prizvukom umora. - Dobro veče, gospođice Hardli i dobro došli - široki, srdačni osmeh vozača nije silazio sa njegovih usana ni kada je blago zalupio vrata za devojkom. Uvežbanim, pomalo teatralnim koracima, lagano je obišao veliki auto i smestio se na svoje mesto za volanom. Pogledao je u udaljeno sedište na kojem se devojka smestila, vrebajući njen pogled u retrovizoru. - Gospodin Stejton nije mogao da vas sačeka i izvinjava se. Večeras je prijem u njegovoj vili - objasnio je sa dozom izvinjenja u glasu, kao i mnogo puta ranije. - Očekuju vas. - U redu, Dene. - Samanta Hardli je nemarno odmahnula rukom. Bila je svesna odgovornosti koju nosi prezime Stejton. - Pridružićete im se na prijemu?! - primetio je čovek, spretno se uključivši u reku automobila na izlazu sa aerodroma. Nakon tišine koja je usledila, ponovo je pogledao u retrovizor. Devojka je žmurila. Ovalno lice pravih crta, isturene jagodice, tanke, fine obrve i prav nos ispod kojeg su se blago smeškale pune, sočne usne. Delovala je tako spokojno. Nije bilo ni traga umoru koji je maločas prinietio. - Dene, vozi me kući! - odlučno je naložila. ~ 3 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ Njena naredba nije trpela pogovor. Auto je klizio putem uz tiho, skoro nečujno brujanje motora. Vozač više nije znao po čijem nalogu da vozi, da li po uputstvima svoga poslodavca ili po želji devojke kojaje sedela na zadnjem sedištu. Nadao se da će Samanta Hardli tokom puta promeniti mišljenje i uštediti mu opširna objašnjenja i pravdanja. Po ko zna koji put podigao je pogled i potražio njene oči u retrovizoru. Očekivao je nemoguće. - Mogu li da upalim cigaretu? - iznenada je otvorila oči i uspravila se u sedištu. - Naravno! - pogled mu je ostao prikovan za put. Samanta je lagano izvadila iz tabakere cigaretu i zapalila je. Strastveno je povukla dim. Obožavala je jaki, pomalo opori ukus česterfilda iako nije bila strastveni pušač. Zabacila je glavu unazad duboko uvlačeći dim u svoja pluća. Bila je konačno na putu kući. Bila je slobodna. Izvesno vreme moći će da posveti samo sebi, jer je već bila umorna od putovanja. Upravo je završila i poslednju reviju u nizu, predstavljajući najnovije modele poznatili svelskih kreatora za predstojeću sezonu proleće - leto. Znala je da će imati par nedelja odmora u kojima će se akumulirati i prikupiti novu snagu za dalje. Ta pomisao ulivala joj je mir. Lagano je tonula u razmišljanje kako najbolje da iskoristi te dane. * * * Auto se zaustavio ispred popločano staze. Samanta je nesvesno osmehnula i preletela pogledom po okolini. Uvežbanim okom lutala je po šarolikoj prirodi oko Central parka i metežu koji je vladao bez obzira na mrak i hladnoću. - Hvala, Dene - zahvalila se i zalupila vrata za sobom. Preplanulim, gipkim prstima je pomilovala baršunasto, jesenje cveće na putu do ulaza. I dalje se osmehivala podižući pogled na prozore oble, bele kuće u modernom stilu. Njene zelene oči, pune zlatnih pegica su se u trenutku suzile. Obuzelo je razočarenje. Mir i tama vladali su u toj velelepnoj građevini. Zlatne pegice u njenim očima su zasjale kada je primetila maleni tračak plavičaste svetilosti iza zatamnjenih i zamračenih prozora u prizemlju. Verovatno kompjuter ili televizor, pomislila je, ali je drugu mogućnost odmah odbacila. Itan je retko, skoro nikad, gledao televizijski program. Bio je od onih ljudi koji su umeli sate i sate da provedu pred ekranom kompjutera zanemarujući sve ostalo. ~ 4 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ Nakon više nedelja poziranja i pojavljivanja u javnosti bila je kod kuće i ta pomisao je ispuni srećom. Srce joj je ubrzano lupalo od uzbuđenja, poznatih mirisa, zvukova, od susreta sa Itanom. Želela je odmah da potrči kroz bela, masivna vrata njegovog stana. Odlučno je zastala. - Itane!!! Stigla sas! - lupnula je nekoliko puta vrhom cipele u donju ivicu vrata ispod kojih se u tankom zraku probijala svetlost. Čekala je par trenutaka osluškujući. Ništa se nije čulo. Podigla je nevoljno svoj kofer i uputila se uz široko, polulučno stepenište na sprat, do svog stana. Napravila je par koraka i zastala. Čulo se otključavanje brave. Naglo se okrenula i susrela sa dragim licem. Plavičasta svetlost iz unutrašnjosti stana obasjavala je hol i poznatu figuru. Izgledao je kao tajna želja svake žene. Upadljive obrve, stroge, tamne oči, pravilan nos. Neukrotiva crna kosa ispadala je iz nemarno vezanog repa. Zbog toga je ličio na čoveka koji je upravo sišao sa planine i nije imao vremena da se ošiša i obrije. I usne... Bile su umazane crvenim karminom. - Izvini - pokajnički je slegla ramenima pogleda prikovanog za te pune usne. - Nisam znao da dolaziš - prekoreo je kroz osmeh koji je otkrio savršeni niz belih zuba. - Dođi da popijemo kafu za dobrodošlicu. - Ne bih ti smetala - namignula je pogleda uprtog nedge iza njegovih leđa. - Možda ujutro, kada se odmorim. Gotovo je piljila u njegovu rastvorenu, flanelsku košulju i raskopčan kaiš na uzanim farmericama čije je poslednje dugme bilo otvoreno. Sve to je govorilo o brzini sa kojim se spremio da joj otvori vrata. Osetila je krivicu. - Ne glupiraj se, Sem! Da si javila da dolaziš kafa bi bila vruća - podsetio je sa dozom prebacivanja u glasu. Daj mi samo par minuta i sve će biti kako dolikuje nakon tvog dugog odsustva. - Idem da ostavim kofer - požurila je uz s tepenice. I da obučem nešto normalno. Uz Itana je mogla da bude bezbrižna i sasvim obična kakva je u stvari i bila. Na brzinu je odložila stvari i izabrala par farmerica, koje su gotovo bile u fazi raspadanja. Navukla je široku tuniku preko glave i vezala kosu u rep. Pre nego što je zatvorila vrata za sobom, uzela je sa vrha kofera jedan brižljivo spakovan paket. Za par minuta ponovo je bila pred Itanovim stanom. Pokucala je. - Ulazi!!! - Itanov glas je zvučao ljutito. Znala je da nema potrebe da kuca, ali želela je da mu da još par trenutaka da stvari dovede u red. Soba u koju je ušla je bila prazna. Vladao ~ 5 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ je prepoznatljiv nered i nemar, tako nalik Itanu. Bezbroj časopisa bilo je razbacano po podu, stolu, foteljama, a na stolu je zatekla i par čaša sa dopola ispijenim pićem i pepeljaru prepunu opušaka. Jedan od tih opušaka imao je tragove već primećenog, crvenog karmina. Snažno se osećao miris sveže kuvane kafe za kojom je žudela. - Kada ćeš već jednom prestati da kucaš na ta prokleta vrata?! - Itan se pojavio noseći u ruci dve velike šoljice sa aromatičnom tečnošću. Prilazio je dugim koracima, nudeći šoljicu. Dobro došla! Sem je uzela svoju šolju i omirisala paru koja je izlazila iz nje. - Mmmm! - zadovoljno je zamumlala, grleći ga slobodnom rukom. - Kakva dobrodošlica! - Za to služe prijatelji - podsetio je i poljubio u vrh nosa. Potapšali su se drugarski po leđima. - Zar mladi Stejton nije došao po tebe? - začudio se. - Poslao je limuzinu. Njihov pozdrav i zagrljaj prekinuo je zvuk otvaranja vrata itanove spavaće sobe. Itan je pogledao u Samantine okrećući se i izvijajući obrve. Uglovi usana su se blago ironično osmehivali. - Izvinite?! - plavokosa devojka je bila zbunjena. Stala je gledajući ih naizmenično. Iznenada je zabacila glavu i odlučno krenula ka Samanti u želji da otkrije svoj status. - Samanta Hardli. Stejsi... - Itan je zastao dok ih je predstavljao. Bilo je očigledno da mu je prezime plavokose promaklo. Nemarno se sručio u jednu od fotelja prethodno bacajući na pod časopis koji se tu zatekao. Prekrstio je svoje duge noge dok je pratio pokrete devojaka. Samanta je zavrtela glavom na njegovu nemarnost i ležernost. Ali, bezbroj puta je bila u sličnoj situaciji. Živela je u jednom od apartmana koji su bili vlasništvo Itana Marloa, pet godina i već je trebalo da se navikne na ovakve susrete. Ni sama nije znala broj devojaka koje je upoznala, a koje su prošle kroz Itanov stan i najčešće spavaću sobu. Vero vala je da ni on ne zna. Ipak, to joj nije smetalo da ga zove svojim najboljim prijateljem, jer je on to i bio. Dok su njene koleginice tražile prijatelje među devojkama, najčešće manekenkama, ona je imala sreću da ima Itana. Bio je čovek od poverenja, dobar slušalac, pravi sagovornik i ono što je bilo najvažnije nije bio ljubomorni, zavidni rival. Bezbroj puta joj je ~ 6 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ pomogao i imao strpljenja za nju. Pa zašto onda i ona ne bi mogla da bude fer? Samanta je nesvesno slegla ramenima. - Stejsi... - počela je blagim, sažaljivim glasom. - Ja sam Itanova prijateljica, možeš me zvati Sem - predložila je pružajući svoju ruku. - Lepo ime - plavokosa je gotovo glasno odahnula. Njeno telo je istovremeno zauzelo novi položaj. Ponosito se isprsila i njene bujne grudi su još jače došle do izražaja. - Nije neko, ali mojoj majci se dopalo - nasmešila se Sem u pokušaju da održi kakvu - takvu konverzaciju. Sem je znala da je uzaludno da poredi svoje telo sa pozamašnim oblinama Stejsi i brzo odustala od te namere. Pogledala je u Itana koji se zadovoljno osmehivao, pretpostavljajući njene misli. - Stejsi, pozvaću ti taksi - njegova ponuda nije trpela pogovor i obe devojke su to osetile. - Može - plavokosa se već kretala u pravcu spavaće sobe. Samo da pokupim svoje stvari. - Neće imati prilike da te zove Sem - prigušeno se nasmejao Itan žureći ka telefonu. - Nemoguć si! - protestovala je Sem. Izgledao je kao da je ne čuje, dok je diktirao svoju adresu u telefonsku slušalicu. Samanta je ipak znala da mu ništa nije promaklo. Itan je uvek vodio računa o rečima, gestovima, mimici, i uvek je analizirao. Mada je ponekad ta činjenica delovala suludo, neverovatno. - Konačno sami! - Široki, srdačni osmeh ozario je Itanovo lice. - Kako je bilo? - Zašto ih uopšte zoveš?! Kako možeš tako jeftino da ih... otpuštaš? - Pitao sam kako je bilo na putu? Ali, izgleda da nisi raspoložena. Itan se udobno namestio u svoju fotelju i po svom običaju prekrstio svoje duge noge jednu preko druge, spuštajući ili na ivicu stola. To je značilo da nema nameru da se raspravlja sa njom o svom načinu života. Sem je prevrnula očima, odustajući. Razumeli su se. Dograbio je poklon koji je Sem ostavila na stolu za njega i upitno je pogledao. Klimnula je, potvrđujući da je to još jedan u nizu poklona koji mu je donela sa putovanja, od početka njihovog druženja, donosila mu je raznorazne sitnice, parfeme, kravate, kaiševe, majice, a nju je uvek dočekivali sveža, mirisna kafa najboljeg ukusa. Godinama je to postala praksa i svojevrsni ritual. ~ 7 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ Itan je pažljivo razvezao mašnu, koja je bila brižljivo vezana i odabrana. Lagano je svojim prstima rastvorio šuškavi papir i ne gledajući u poklon, pronicljivo gledao u Sem. - Još jedna skuplja košulja?! Samanta se isplazila, mršteći svoje lepo lice. - Šta se ljutiš, pegice? - nasmejao se. - Zato što si sve ostale poklone bacio u neki čošak i jedino nosiš neke blesave majice i košulje. Nije ti bilo teško da pogodiš. - U pravu si - složio se umirujućim glasom. - Prestani da me tretiraš kao derište i da mi se obraćaš tim tonom! I, prestani da me zoveš pegice - iskrivila je svoja usta negodujući. - Odavno već nemam pege! - Imaš - naglo je poskočio i nagnuo se preko stola dodirujući je kažiprstom. - Tu, tu i tu! - To su tri pege! Sasvim malene, beznačajne pegic e - nasmejala se radosno. - Šta je to u odnosu na celo lice?! Samanta Hardli nije želela da zaboravi kako je izgledala kao tinejdžerka. Koliko se osećala beznačajnom i ružnom. Njena vatrenocrvena kosa uvek je bila neuredna i nameštena ka licu da bi sakrila pege. Deca su se rugala njenoj ” grivi ” , pegama, tananom, nerazvijenom telu i visini. Činilo joj se da ja njeno telo namerno počelo najkasnije da se razvija i poprima odlike ženstvenosti u odnosu na sve njene drugarice. Ni sada nije mogla da se pohvali velikim grudima i oblinama, ali je zato bila jedan od deset vodećih manekena u svetu. Za posao manekena bila je idealnih proporcija i građe. Bila je zadovoljna jer nije morala poput pojedinih koleginica da vodi računa o svakom zalogaju. Mogla je da uživa i zarađuje pomašne svote novca. Samanta je nesvesno klimnula glavom. - Pričaj - podstakao je Itan, vraćajući je u stvarnost. - Kao i obično. Kilometri i kilometri pređenih modnih pista, najrazličitijih ideja i dezena. Sve to u raznovrsnim modelima od kojih mi nekada pripadne muka. - Zabave? Klimnula je. - Uz obavezno ispijanje šampanjca sa raznovrsnim klijentima. Sve je preterano ekskluzivno, elitno i ekstravagantno - prevrnula je očima. - I tako u svakom gradu. Iznenada je zastala kao da se nečega prisetila. Itan je upitno pogledao, očekujući nastavak. ~ 8 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ - Dobila sam dobru ponudu! Doduše u Parizu. - I!?! - Nastavio je sa svojim kratkim pitanjima, ali mu se u očima čitala radoznalost. Zvonjava telefona sprečila je njen odgovor. Itan se lenjo kretao ka aparatu. Gledala je njegove gipke pokrete pantera i znala je da bi bio spreman na brzu kretnju da je to bilo potrebno, kada bi se desilo nešto nepredviđeno. Uvek se osećala bezbrižnom i sigurnom u njegovom prisustvu. Bila je opuštena. - Da? - kao iz daljine čula je Itanov glas dok se javljao na poziv. Duboko ulegnuta u meku fotelju, dizajna koji je podsećao na svemirski brod, gledala ga je kroz poluspuštene trepavice. Itan se mrštio, što nije bio njegov običaj. Samantinim licem se razlegao osmeh simpatije. Itanovo lice se sve više mrštilo i jedna duboka bora mu se urezivala između obrva. - Naravno - čula je njegov glas, dok joj je mahao rukom dozivajući je. Mahinalno je poskočila i popravila nepostojeće nabore na svojim farmerkama. Gospode, nekih navika je tako teško osloboditi se, prekorela je sebe. - M olim? - javila se radosno sto posto sigurna u to od koga potiče taj poziv. - Draga?! - Ja sam - prigušeno se nasmešila na blagi, melodični glas svog verenika Majkla Stejtona. - Radovao sam se našem susretu. Mislio sam da ćeš večeras biti u mom zagrljaju. - Koliko sam shvatila Dena, večeras je prijem kod tebe. - Nisi mi javila kada dolaziš, a sve je unapred bilo dogovoreno. Mogla si da nam se pridružiš, ali verujem da si umorna od puta. - Nisam ni bila prikladno odevena za prijem - dodala je, pravdajući se, ipak svesna da je izrekla laž. Oslušnula je zvuke koji su dopirali do nje kroz slušalicu. Jasno se čula graja i muzika. Prijemi u Majklovoj vili bili su uvek nalik jedni drugima. Slični posetioci, hrana i piće u neograničenim količinama, uglavnom šampanjac koji se točio nemilice i maleni, dekorisani zalogajčići raznovrsnog ukusa. Podloga tim sitnim zadovoljstvima najčešće je bila u vidu gudačkog kvarteta. Samanti se ponekad činilo da niko ne sluša tu muziku iako su se pravili da uživaju. Ona lično je uživala u prijemima na koje je Elizabeta Stejton, majka njenog verenika, pozivala neki moderni, ~ 9 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ poznati bend. Ipak, takve situacije su bile retke, jer na prijemima kod Stejtonovih sve je moralo biti IN. Večerašnji prijem u kući njenog verenika tekao je po protokolu i bez nje, bez obzira što se Majkl trudio da je ubedi da im se pridruži. - Sigurno si gladna - otezao je Majk, mameći je. - Obično te put iscrpi i to nadoknađuješ gomilama hrane. - Pojela sam nešto u avionu. Uostalom nisam toliko gladna koliko sam umorna. - Potpuno te razumem, draga. Slutila je da će tako biti. Majkl je bio tako drag i brižan, a i znao je koliko Samanta ume da bude kategorična. - Onda, čućemo se sutra čim se probudiš i odmoriš. - Važi - složila se. - I ti se odmori. Možda je najbolje da se vidimo u agenciji?! - Volim te! - Majkl je bio zadovoljan njenim predlogom. - I ja tebe - tiho je došaputala i spustila slušalicu na mesto. Podigla je pogled sa telefonskog aparata i primetila da Itan posluje nešto na svom kompjuteru. Izgledao je kao da nije prisutan i da je potpuno posvećen nekoj igrici. Ipak, Samanta je slutila da je čuo svaku njenu reč i da se krišom smeška. Tu sumnju potvrdilo je Itanovo odmahivanje glavom kao u neverici. Tiho mu se prikrala i šeretski ga lupila po ramenu. - Zašto se kliberiš?! - Ja?!? - pravio se nevešt. Naglo se okrenula ka njoj. Lice mu je bilo kao isklesano i ozbiljno. - Ako ti nikada nisi bio zaljubljen, to nije razlog da se rugaš onima koji to jesu. - A ti si zaljubljena? - Naravno. - Ko kaže da ja to nikada nisam bio? Bila je zatečena. Zamucala je. Odlučila je da ipak oćuti. Bilo kakva rasprava sa Itanom na temu ljubavi nije imala nikakvog napretka, a samom tim ni smisla. Nije želela da ponovo pokušava. Taj čovek je imao odgovor na sve. Odgovore, teorije, argumente... - Hoćemo li negde na večeru? - predložila je na kraju ispijajući i poslednji gutljaj kafe. - Učinilo mi se da sam čuo da nisi gladna - odložio je svoju šolju na sto. - Nemoj da misliš da sam prisluškivao... - osmehnuo se mangupski. ~ 10 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ - Nisi dovoljno pažljivo prisluškivao - napravila je ispravku. - Rekla sam da nisam toliko gladna - naglasila je svaku reč. - Cccc - zacoktao je jezikom. - Pegice, pegice... * * * Odlučili su se za jedan riblji restoran, ne naročito ekskluzivan, ali sa dobrom, svežom hranom u prijatnom ambijentu. Prostor je bio nalik starom, ribarskom čamcu sa obiljem mreža za lov i ribarskih trofeja. Atmosfera je dopunjavala tiha, instrumentalna muzika. Smestili su se za jedan sto u uglu i oboje udobno namestili. Samanta je od mah naručila čašu belog vina i jastoga, a nestrpljivo je čekala svoju porudžbinu. Ispijala je malene gutljaje jedan za drugim, povremeno oblizujući usne. - Prestani da lupkaš nogama o pod - opomenuo je Itan. - Dobro - pristala je, ali je ubrzo ponovila istovetnu kretnju i zaljuljala sto. - Pomisliću da si gladna. - Hoćeš li celo veče da me kinjiš zbog te laži? Malene neistine - ispravila se. - Ne. Samo hoću da se koncentrišeš i ispričaš mi sve o ponudi koju si dobila. Naravno, ako je nisi zaboravila u nastipu gladi. - A - prisetila se gde je Majklov poziv prekinuo njihov razgovor. - Nude mi fantastične uslove. Gotovo da sam odmah pristala. Kola, kuća, pozamašna svota... Bla, bla, bla... slegla je ramenima. - Doduše sve to u Parizu. - O la, la! - uzviknuo je s a francuskim naglaskom. - Malo je daleko, zar ne misliš? - Znači, napuštaš agenciju ” Flamers ” ” Flamers ” , prostrujalo je Samantinim mislima. Bila je to prva modna agencija u kojoj se zaposlila i ostala joj verna do sada. Prva i jedina, vlasništvo Elizabete Stejton, majke njenog verenika, žene koja je imala poverenja u nju.. Svi njeni usponi, dostignuća, ugovori, sve je bilo vezano za ” Flamers ” Kao na filmu proletele su joj glavom scene i događaji proteklih godina. Nije bilo nijedne zamerke. Grlo joj se steglo. Setila se kad je kao devojčurak od devetnaest godina došla u Njujork i zakucala na vrata ” Flamers ” agencije. Tu je srela i Teri, sa kojom je iznajmila stan u Itanovoj ~ 11 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ kući. Delile su kiriju, obroke i trenutke radosti i razočarenja kada ne bi uspele u nekoj svojoj nameri. Teri je nakon prve, uspešne godine kupila sebi stan, a Samanta je uporno ostala u iznajmljenom apartmanu. Tu se osećala kao kod kuće, taj stan bio joj je ” amajlija ” ili je ona to samo umislila ispunjavajući ga sitnicama koje je donosila sa putovanja. Volela je velike, prostrane i svetle prostorije, komfor blizinu Central parka, iako je retko imala prilike da uživa u njemu. Uživala je u Itanovom prijateljstvu, dočecima i podršci. - Ništa još nisam odlučila - saopštila je iznenada vraćajući se u stvarnost. Itan je dugo, ispitivački posmatrao. Servirani jastog bio je na stolu. Njegova crvena ljuštura mamila je sokove u Samantinim ustima. Miris joj je ispunjavao nozdrve i njene zelene oči su se zacaklile. Brzo je otkinula klešta i vešto se poslužila ne mareći za sokove koji su curili. Mrmljala je potpuno obuzeta hranom. - Mislim da ti nijedna agencija u ovom trenutku ne bi ponudila ugovor - Itan je blago obrisao kapi soka koje su se cedile niz Samantinu bradu. Nasmejao se. - Drago mi je da uživaš. - Ti ne jedeš? - Plašio sam se da se pomerim i prekinem tvoju čaroliju. - Od kada si ti postao tako uviđavan?! - Od trenutka kada sam shvatio da možda nećemo imati više ovakvih prilika. - Kaži mi šta da radim? Posavetuj me! - gotovo je zavapila. Itan je slegao ramenima. Tu odluku moraće sama da donese. I ono najstrašnije, snosiće odgovornost, ali i posledice. - Majkl! Samanta je utonula u topli zagrljaj. Majkl je čvrsto uhvatio za ramena i željno je poljubio. - Nedostajala si mi, draga - uzdahnuo je između poljubaca. Tonula je u njegovim očima prepunim blagosti. Zanemarila je neprikladnost hola agencije ” Flamers ” i zaposlene koji su se tuda muvali. Gledali su se bez reči. - Idemo u moju kancelariju - predložio je Majkl trezveno. U prolazu su se pozdravljali sa zaposlenima. Sem je zastajkivala svaki čas i Majkl je povukao za ruku požurujući je. Još jedan od njegovih pokušaja mu nije pošao za rukom i Majkl je odustao puštajući Samantinu mišicu. - Čekaću te u kancelariji - predložio je. - Kafu!? ~ 12 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ - Može, odmah dolazim. Uporna zvonjava telefona na Majklovom stolu prekidala je gotovo svaki pokušaj da razgovaraju. Samanta je podigla ruke uvis negodujući. Njen gest nije bio primećen, jer je Majkl već uveliko bio usređen na svog sagovornika sa druge strane žice. Samanta se lako podigla iz udobne, kožne fotelje i ležernim koracima se uputila ka njegovom masivnom, radnom stolu. Vrhovima prstiju pratila je finu, rezbarenu ivicu stola i primicala mu se. Divila se Majklovoj sposobnosti da se tako lako i brzo koncentriše na sagovornike koji su se munjevito smenjivali. Njena lepo oblikovana ruka je sa ivice stola prešla na njegova ramena i zaustavljala se na vratu. Majkl se trgao. Nervozni osmeh prešao je preko njegovog glatkog lica. Samanta je ustuknula od pogleda njegovih plavih očiju i brzo sklonila ruku. Majklov sledeći osmeh pokušao je da otkloni reakciju koja mu se maločas otrgla. Uzalud! Samanta je bila savršeno pribrana. - Samanta... - prekinuo je dlanom slušalicu. - U redu je Majkl, znam da si u poslu. - Da ostavimo naš razgovor za kasnije? Klimnula je glavom. - Uz večeru? - predložio je. - Da. - Doći ću po tebe u osam. Ne očekujući njen odgovor ponovo se usredsredio na svog sagovornika. Nervozno je prošao prstima kroz svoju smeđu, uredno zalizanu kosu i Samanta je nemo napustila njegovu kancelariju. ~ 13 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ II - Gospođice Hardli! Gospodine Stejton! - pozdravio ih je, uz naklon šef sale restorana ” Gold ” - Molim vas, izvolite! - lagano je pružio ruku ispred sebe. Samanta je kao i uvek bila skeptična prema ovoj starovremenskoj ljubaznosti. Sa širokim osmehom na licu, šef sale poznatiji kao Lučano, ih je vodio ka rezervisanom separeu. Lučano je bio više od poslužitelja ili dobrog domaćina. Od njega su poticale vesti, informacije i uslužno je obaveštavao radoznalce o svemu ” važnom ” Pod njegovim budnim pogledom sve je bilo primećeno u tom ekskluzivnom, dobro poznatom restoranu. Lično je primio prvu porudžbinu kada ih je smestio i bešumno nestao. Sem je znala da bi u slučaju neke neprijatnosti Lučano prvi stigao do njihovog stola, a inače je dalje posluživanje preuzimao drugi konobar. - Divno izgledaš, draga - Majkl se blago naklonio preko stola i uzeo Samantinu ruku. - Haljina ti savršeno... - Ne preteruj sa komplimentima - zamolila je. - Ja sam najsrećniji čovek na svetu - rekao je promuklim glasom. Samanta je samo naslutila strast u njegovim očima. Već sledećeg časa gledao je negde iza njenih leđa. Registrovala je delićem svesti odblesak lica i znala je da je zato Majklovo lice promenilo izraz. Smela je sebi da prizna, lažniji. Znači, Lučano nije gubio ni čas, zaključila je trezveno. Večera je bila na stolu za tili čas što je ponovo potvrđivalo o Lučanovoj efikasnosti. Na pladnju je stajao veliki jastog i to ju je podsetilo na prethodno veče i večeru sa Itanom. Koliko se sve razlikovalo, pa i ona sama! Večeras je jela sitnim, brižljivim zalogajčićima, ne osećajući ukus specijaliteta koji je Majkl naručio za oboje. Pazila je da joj sok slučajno ne klizne niz bradu ih ne obriše pažljivo namazane usne. Ovo veče ima neku drugu draž, pribrala se. Atmosfera u separeu je odisala romantikom. Njihovi pogledi preko stola govorili su za sebe. Između zalogaja prepričavala je Majklu modna zbivanja u Evropi i način njihovog poslovanja. Želela je da mu se poveri i prizna mu svoju nedoumicu oko ponuđenog ugovora. Ali, nije znala odakle da počne, a Majkl joj nije nudio pomoć. ~ 14 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ - Šuška se o nekom ugovoru - Majkl je iznenada počeo škakljivu temu. - Ništa mi ne pričaš o tome? - Znači čuo si?! - izvila je obrvu. Nije se setila nijednog trenutka tokom dana kada je mogla da mu nešto ispriča o tome. Istraživačkim pogledom lutala je po njegovom glatkom, dečačkom licu. Želela je da otkrije i pronikne u njegova osećanja. Njen pokušaj je kao i obično bio uzaludan. Majkl Stejton je bio profesionalac. Pred kamerama, u modnom studiju, agenciji, na konferencijama za štampu i, morala je da prizna, u privatnom životu. To mu je najviše zamerala. Ona je ipak ovo veče zamišljala drugačijim, smela je da kaže romantičnijim. Bar malo. Nadala se. A ipak, od početka njihova veza nije obilovala romantikom. Trebalo je već, tokom protekle tri godine, da izgubi tu nadu. Majkl joj je pružio ruku preko stola, prethodno je brižljivo brišući salvetom. Pogledom je klizio niz njenu nadlanicu, sve do ramena i linije vrata, zaustavljajući svoj pogled na njenom licu. Čekao je njen odgovor. I ponovo, njegov osmeh se menjao dok mu je pogled lutao. - Osmehni se! - prigušeno je naredio kroz izveštačen osmeh. Blesak blica opravdao je njegov ton i glas. Ovde svakako neće biti u prilici da razgovaraju, zaključila je. Primetila je da je i sama namontirala jedan izveštačen osmeh. Ipak neće odustati, odlučno je pomislila. Pročistila je grlo tihim kašljucanjem, rešena da sve ispriča Majklu, bez obzira na sve razumevanje koje je imala za njega i situaciju u kojoj su se našli. - Majkl... Zvuk lupkanja potpetica zaustavio je njene reči u grlu. Odmah je prepoznala taj specifičan hod, sigurne korake. Elizabeta Stejton se približavala njihovom stolu. Do vraga i romantična večera udvoje, opsovala je u sebi. Samantine oči su na trenutak ljutito sevnule. Brzo se pribrala pripremajući se za predstojeći susret. Sve je bilo izvesno. Nije morala da se okreće, sve joj je bilo znano. Elizabeta Stejton je bila od onih žena koje su svuda i na svakom mestu bile zapažene i primećene. Jaki, opori miris parfema, koji je redovno koristila, svakako je bio razlog tome. U pitanju je bio njen stav. Pre nego što se Elizabeta približila, Samanta je znala kako izgleda. Njena pepeljastoplava kosa bila je uredno počešljana, frizurajoj je bilajednom rečju, perfektna. Samanta je ponekad zamišljala svoju buduću svekrvu kako spava pod haubom, jer je svaka dlaka uvek bila na svom mestu. Vitak stas i moderna garderoba prkosili su Elizabetinim kasnim pedesetim godinama. Naravno sve je bilo sa ukusom i u skladu sa poslom ~ 15 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ kojim se uspešno bavila. Pod njenom čvrstom rukom iznikla je agencija ” Flamers ” koja je sada bila jedna od vodećih u svetu i zapošljavala je mnoge poznate manekenke i foto modele. Samanta nikada nije osporavala da je za njen uspeh najveću zaslugu imala Elizabeta Stejton, koja ju je primila u svoje okrilje i prepoznala u njoj uspešnu manekenku. Ispod hladne maske Elizabete Stejton krila se jedna tolerantna žena, puna razumevanja. Dobro je znala šta hoće od života i svojih zaposlenih, a i znala je kako do toga da dosegne. - Zdravo, dragi - Elizabeta se prvo javila svom sinu, približavajući usne njegovom obrazu. Poljubac je, kao i mnogo puta ranije, izostao. Tada se teatralno okrenula ka Samanti. - Samanta dušo, da li si se odmorila? - nije propuštala priliku da je nazove punim imenom. Elizabeta nije volela nadimke, ali je zato pažljivo birala pseudonime za svoje manekenke. Samanti se činilo da joj nikada nije oprostila što je želela da zadrži svoje pravo ime i prezime, ma koliko obično zvučalo. Možda je zbog toga, Elizabeta koristila svaku priliku da je oslovi punim imenom. Ono što je Samanti smetalo je činjenica da se i Majkl ponašao shodno tome kada su u prisustvu njegove majke. Kada su bili sami, sve je bilo sasvim drugačije. Ma koliko se Elizabeta trudila da svog sina načini samostalnim i snažnim muškarcem sa svojom voljom, to joj nije polazilo za rukom, ili bar kada je bila u blizini. Njena dominancija bila je očigledna. Ali, Samanta nije spadala u kategoriju ljudi koji su se plašili Elizabete Stejton. - Elizabeta?! - odglumila je iznenađenje i srdačno joj se osmehnula. - Samanta i ja smo upravo završili večeru, ali ako želiš, naručićemo je za tebe i sačekaćemo te da zajedno pojedemo desert. Zar ne, draga? - ponudio joj je jedinu moguću alternativu Majkl Stejton. - Ne, večerala sam - odbila je Elizabeta spuštajući se u stolicu koju joj je sin kavaljerski izmakao. Sem ih je nemo posmatrala, prateći njihovu igru. Zapazila je da Elizabeta čeka da se njen sin vrati na svoje mesto. Šta sledi? Zapitala se, ali je dobro znala da neće dugo čekati na odgovor. - Da li si uspeo da ubediš Samantu da i dalje ostane verna porodici Stejton? - otpočela je Elizabeta bez okolišenja. Sem je u njenom pogledu nazirala tračak sumnje. To joj se dopalo. Nije joj se svidelo samo Majklovo ponašanje i nesigurnost. Kao da su se oboje pribojavali njenog odlaska, i kao da je sve već bilo izvesno. Nijedno od njih nije ni slutilo u kakvoj je nedoumici bila. Sve to je u njoj probudilo prkos, za koji i nije znala da poseduje, u odnosu na Stejtonove. ~ 16 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ - Samanta je upravo htela da mi se poveri o toj ponudi kada si nas prekinula - objasnio je Majkl sa dozom samozadovoljstva. Sada je ” mama ” imala kompletan uvid u situaciju, zlurado je zaključila Samanta. Klimnula je glavom potvrđujući reči svog verenika. - Žao mi je što sam vašu romantičnu večeru prekinula, ali bila sam najednom poslovnom razgovoru u blizini i nisam mogla da odolim - priznala je Elizabeta. Verovala joj je. - I!?! - Elizabeta nije krila svoju radoznalost, vraćajući ih na započetu temu. - Pa... - Sem je tajanstveno započela, praveći dramsku pauzu između izgovorenih reči. Nije bilo sumnje, preterivala je u prepričavanju ponude koju je dobila u Parizu. Pravila je od tog ugovora famu i veće mogućnosti nego što u stvarnosti to jesu bile. Satisfakcija za par laži koje je izrekla dobila je u izrazu Majklovog lica i vešto prikrivenoj Elizabetinoj nelagodnosti. Ne tako veštoj, dodala je u sebi. Bila je iznova iznenađena sobom i svojim osećanjima koja nije najbolje poznavala kod sebe. Osetila je krivicu. Elizabeta je ipak nju cenila, poštovala i na sebi svojstven način volela i izdvajala od drugih devojaka u agenciji, bez obzira na njenu veridbu sa Majklom. Sem je na početku njihove veze strepela od Elizabetine reakcije, ali je brzo njen strah nestao, jer se ništa nije promenilo u njenom odnosu sa Elizabetom. Gospođa Stejton je odobravala tu vezu, ali posao nije imao nikakve veze sa tim. Jedino što je čudilo Sem, to je bila nestrpljivost koju je ta žena pokazivala u poslednje vreme. - Čini mi se da će se u slučaju tvog pristanka na taj... ugovor, promeniti mnoge stvari. To će se svakako odraziti na vašu vezu. - Mama, dovodiš našu ljubav u pitanje - opomenuo je Majkl. - Ne, naravno. Majkl je izvio obrve. - Potpuno sam razumela o čemu govoriš, Elizabeta pokušala je da smiri situaciju Samanta. - Mislila sam samo, da ćete mi priuštiti zadovoljstvo da uskoro postanem baka - ni ovoga puta Elizabeta nije okolišala. Gledala je u Sem, očekujući njenu reakciju. - Još si mlada da budeš baka - nasmejao se Majkl teatralno grleći Samantina ramena i privlačeći je bliže sebi. - Mi smo se već dogovorili da prvo malo uživamo sami u svojoj ljubavi i braku. ~ 17 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ Ona se tog ” dogovora ” nije sećala?! Na trenutak je nekontrolisano nabrala obrve. - Sebično, zar n!? - prokomentarisala je Sem naglas. - U pravu ste. U pitanju je vaš život i izvinjavam se što sam se umešala. Ipak mi je drago što ste otklonili moju sumnju. Vidim da će sve biti u redu. Samanta je bila zadovoljna što se tema brzo promenila, ali nastavak večeri mogao je da donese još neku neprijatnost. Ipak uz fini roze iz odabrane berbe iz 1976. teklo je prijatno ćaskanje prepuno anegdota i pričica sa putovanja. - Sine, zamoli Lučana da mi pozove taksi - zamolila je Elizabeta kada je osetila pravi trenutak. Majkl je pogledao Samantu i ona mu je klimnula glavom. - Ne dolazi u obzir, ideš sa nama. I onako sam ti uzurpirao Dena i on nas dole čeka. - Mislila sam da možda želite negde na ples. - Samanta se još nije dobro odmorila - primetio je Majkl brižno. - Srećan sam što je uopšte pristala da izađe sa mnom večeras. - Ako nije problem... - Naravno da nije - umešala se Sem. - Zaista sam umorna i jedva čekam da se naspavam. Teško se privikavam na razlike u vremenu. Majkl je spremno ustao pridržavajući stolice, jednoj pa drugoj. Bio je džentlmen u svakom pogledu. Uhvatio ih je obe ispod ruke i poveo ka izlazu. Bilo je očigledno koliko je ponosan dok je išao sa njima. * * * - Imam ideju - oglasila se Elizabeta u kolima. Njene plave oči su zasjale. Samanta je shvatila od koga je Majkl nasledio svoj šarm i lepotu. - Mogli bismo za vikend da pripremimo prijem u čast Samantinog povratka sa uspešne turneje. - Ideja je divna - Majklove oči su zasvetlucale, tako nalik na Elizabetine. S tom razlikom što se u njima čitala prigušena strast i ljubav. - Koliko znam, juče je bio prijem - pokušala je Samanta da ih poštedi nove obaveze. - Ne mogu to da prihvatim. - Dobre zabave i susreti sa prijateljima nikada nisu na odmet - zaključio je Majkl grleći je. - Uostalom, red je da proslavim povratak svoje verenice. Bila si odsutna čitavog meseca. ~ 18 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ - Mesec i po - ispravila ga je. - Ja ću sve da organizujem - ponudila se Elizabeta, odsutnog duha. Verovatno je već bila uveliko u pripremama. - Za koliko ljudi? - Ne previše - zamolila je Samanta. - Ništa ne brini. Ti se samo lepo odmori, a ja ću doći po tebe oko devet - ponudio se. - Nema potrebe - odbila je. - Pokušaću da ubedim Itana da nam se pridruži i doći ću sa njim. Često njeni pokušaji nisu urodili plodom, jer je Itan vešto izbegavao takve prijeme u kući Stejtonovih. Nadala se da će ovog puta biti drugačije, mada ga je potpuno razumela. Govorio je da ne pripada njujorškom džet setu i kako mu ne odgovara način njihovog očiglednog nadmetanja ko je uspešniji, ko nosi skuplju garderobu. Nije želeo da se upušta u diskusije tipa ko poseduje više nekretnina ili ko ima više novca. Ipak, ponekad je Itan pristajao da je prati na tim zabavama. Na kraju bi se samo žalio kako je cele večeri morao da se brani od Elizabete i njenog ubeđivanja da im se pridruži u agenciji ” Flamers ” . Nikada nije pristao da uradi neki ” poslić ” i priključi se sviti Elizebetinih manekena i foto modela. Mada, Sem je morala da prizna, da bi Itan svakako imao uspeha i da je Elizabeta jednim delom u pravu što ga poziva. - Znači, dolaziš sa ” blizancem ” ? - Majkl je prihvatio predlog uz blago ironisanje na njeno druženje sa Itanom. Samanta je taman otvorila usta da se suprotstavi Majklu, kada se Elizabeta umešala. - Itan je sjajan momak, tako muževan i prepun nekog seksipila koji pokušava da prikrije - zamišljeno je analizirala. - Možda ću uspeti da ga ubedim da uradi jedan poslić za nas. Prijemi su idealna prilika za to, jer su ljudi opušteni i tako nesmotreni. - Bojim se, da što se tiče Itana, treba mnogo više od jednog vašeg prijema i šampanjca. - Šta na primer? - zainteresovano je upitala Elizabeta. - Zaista ne znam. Novac sigurno nije, njemu nije stalo do novca. - Sigurno mu je dovoljna astronomska kirija koju uzima za svoje apartmane. Uostalom, odakle njemu tako lepa kuća kod Central parka? - umešao se Majkl. - Sigurno je nije zaradio. - Koliko znam nasledio je od tetke, ali ako te to interesuje, moraćeš njega da pitaš. - Ti si do sada već trebala da imaš svoj stan, da ne kažem kuću. Tvoji honorari su... ~ 19 ~ Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ - Odavno smo to raspravili - odlučno se pobunila Samanta. - Majkl je u pravu - složila se Elizabeta sa sinom. - Ali, sa druge strane u Itanovoj kući je bezbedna i uvek ima nekog da brine o njoj. - Uskoro neće biti potrebe da Itan brine o njoj. Planiram da j e ukradem, definitivno. Sem je besnela što govore o njoj kao da nije prisustna i još gore, kao da je predmet koji treba čuvati da se ne razbije. Njenu opasku sprečilo je zaustavljanje limuzine pred njenom kućom. Sačekala je da Majkl otvori vrata sa njene strane, mada je želela da izleti i zalupi vrata za sobom, i požuri kod Itana da mu se požali. Majkl je uzeo za ruku i privukao je uz sebe. Bili su skladan par, oboje vitki, gotovo iste visine i skladne građe. - Možda ste mogli da svratite na konjak i kafu - učtivo je ponudila. - Ne, hvala - javila se Elizabeta iz kola. - I ovako sam vam pokvarila veče. - Naravno da nisi, Elizabeta. Majkl je poveo do ulaza i u polumraku hola spustio svoje usne na njene. Ovlaš je poljubio i zagledao se u njene zelene oči. - Zaista je šteta što nas je mama prekinula u intimnoj večeri, ah... - zastao je značajno. - Čitav život je pred nama. - Da. - Čemu uzdah, draga? - nasmešio se podižući joj bradu kažiprstom. - Veridba nam je predugo ” trajala, i ti gubiš strpljenje? - Mm - promrmljala je ” odgovor ” , prilično nedefinisan. Pomoć joj je stizala i sa zvukom otvaranja vrata. Sada sigurno neće imati priliku da objašnjava Majklu svoje mumlanje, proletelo joj je kroz glavu. Slaba svetlost iz Itanovog stana osvetlila je hol. Prvo je izašla ” još jedna plavuša ” , a zatim i Itan u razdrljenoj košulji i izbledelim, raskopčanim farmericama. Izgledao je kao mačak koji je upravo progutao kanarinca i Samanta je jedva uspela da suzdrži svoj kikot. Jedan od razloga što Majkl nije bio ljubomoran i što joj nije redovno pravio scene, jer živi u Itanovoj kući, bio je i broj devojaka koje su tuda prolazile. - Dobro veče - Majkl ih je ipak suzdržano pozdravio. Itanovo nemarno ” haj ” iznova je govorilo o različitostima dvojice muškaraca koje je volela. Ponekad je žalila što njih dvojica nisu uspeli da ~ 20 ~ Knjigoteka