Sanjalica&Glorij@ An đ ela Kejsi 2 Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ * * * Istog trenutka kada je Don izašao iz kancelarije, sa lica Semjuela Ričardsona je nestao ljubazan osmeh. Obrve su mu se skupile, a čelo mu se nabralo. Izgledao je kao neko kome nešto smeta. Irina je već imala priliku da viđa sličnu transformaciju na licu svoga šefa i okrenuvši se od njega, prevrnula je očima. I sama je nameravala da napusti kancelariju kada ju je njegov dubok glas zaustavio. - Irina, prekucajte mi ovo i, čim to završite, donesite mi - nar edio je strogim glasom. Okrenula se prema njemu i pogledala ga pravo u oči. Iako je često bio grub prema njoj ona nikada nije ponizno spustila glavu ili skrenu la pogled. Takvo zadovoljstvo nije htela da mu pruži. Njeno držanje tela je bilo pravilno, a glava sa ponosom izdignuta ka gore. Semjuel Ričardson je bio muškarac kasnih tridesetih godina. Bio je visok i lepo građen, a Irini se činilo da se ispod savršeno skro jenog odela nalazilo mišićavo i snažno telo kakvo se viđa na strani cama časopisa. Imao je gotovo sve osobine koje krase jednog poželjnog muškarca. Sve njene koleginice su na pauzi za ručak samo o tome pričale i zavidele joj na njenom radnom mestu. Ona im nikada nije pričala o tome koliko je Semjuel Ričardson grub i prepotentan muškarac, a bila je ubeđena da joj ne bi ni poverovale. U njihovim očima tron je bilo mesto na kome se on nalazio i ništa nije moglo odatle da ga spusti. Kosa mu je bila crna i još uvek bez i jedne sede vlasi. Crte lica pravilne, nos malo duži, a usne pune, oko kojih je gotovo uvek titrao jedan ironičan osmeh. I pored svog više nego privlačnog izgleda Irinu je odbijao svojim nadmenim ponašanjem. Ona se pitala kako neka žena, bez obzira na njegov dobar izgled, može da bude sa njim i da trpi sve njegove hirove. A uopšte joj nije bilo jasno zašto bi se sve njene koleginice rado me njale za njeno radno mesto. Ne bih bila sa njim ni da mi plate milijardu dolara, pomislila je, a naglas rekla: 3 Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ - Odmah ću to otkucati - njene hitre reči su pratile brze noge i ona je za tren nestala iz njegove kancelarije. Vazduh ispred i u njegovoj kancelariji nije bio isti. Irina je bila ubeđena u to. Čim je zatvorila vrata za sobom imala je utisak da je prome nila nadmorsku visinu, disala je punim plućima. Pored Semjuela Ričardsona, Irina se uvek osećala kao da joj nedostaje vazduha. Nervoza je konstantno bila prisutna u njegovom prisustvu, a ona bi osetila da se opušta tek nakon što bi umakla pogle du njegovih zelenih očiju. Pokušavala je da se opusti i da ubedi sebe da ne treba toliko da se nervira zbog njegovog ponašanja, ali nije uspe vala. Njeno staloženo i smireno držanje je bilo samo dobra maska za vulkan nervoze i napetosti koji je buktao u njoj. Samo što je sela za svoj radni sto i počela da kuca tekst, zazvonio je telefon. - Olivija, ti si - rekla je veselo, nakon što je podigla slušalicu i prepoznala glas svoje prijateljice. - Da, da li je Don, možda, kod tebe? - zapitala ju je prijateljica. - Tražila sam ga u njegovoj kancelariji, ali su mi rekli da je otišao kod Semjuela, pa sam odlučila da te pozovem. - Bio je ovde, ali je otišao pre nekoliko minuta. Sigurno je negde u zgradi. - Želim da ga pozovem da odemo zajedno na ručak. Ne mogu više da izdržim, moram da mu kažem da sam u drugom stanju... - Još mu nisi rekla? - iznenadila se Irina. Od kako su se pomirili, a to je bilo pre nedelju dana, gleda li su da svaki tren provedu zajedno. Imali su toliko vremena da o tome pričaju, pa je Irini bilo čudno da mu Olivija još ništa nije rekla. - Šta čekaš, da dete poraste? - našalila se Irina, a njena prijateljica se nasmejala. - Tako izgleda. Stomak je već počeo da se zaokrugljuje - nasmešila se Olivija i rukom prešla preko stomaka. - Ne znam ni sama zašto sam toliko čekala, verovatno da bih se uverila da će sve biti u redu između mene i Dona. - Znaš i sama da su sve to, što su ti napričali, čiste izmišljotine. Don te nikada nije prevario. On te naprosto obožava 4 Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ i ja mislim da će biti presrećan kada čuje vest. Zato bi i trebalo što pre da mu kažeš. - Znam, ali, posle svega, osećam nekakav strah. Plašim se da se nešto novo ne ispreči između nas. - Sada više ništa ne može da se ispreči, sada ćete se samo još više vezati jedno za drugo - kada je začula uzdah sa druge strane žice, rekla je blagim i uverljivim glasom. - Olivija, sve će biti u redu. - Privatne razgovore obavljajte kod kuće - Irina je čula Semjuelov dubok glas i trgla se. - Moram da prekinem - tiho i brzo je rekla u slušalicu i spustila je. - Poziv nije bio upućen meni... - pokušala je da se opravda. Bilo joj je neprijatno da je optužuje bez razloga. Htela je da objasni da je Olivija tražila Dona i da ju je zato pozvala. - Vreme koje ćete iskoristiti da bi mi se opravdali bolje utrošite na prekucavanje teksta. Rekao sam da mi je hitno potreban - rekao je hladnim glasom i vratio se nazad u svoju kancelariju. Irina je nastavila da prekucava tekst, trudeći se da kuca što brže. Kada je bio završen, na brzinu je preletela pogledom preko njega i odštampala ga. Ušla je u Semjuelovu kancelariju, a on se, kao po običaju, pravio da je zauzet poslom. Sve d o momenta dok mu se ona nije obratila nije podigao glavu sa papira. Irinu je to iritiralo. Pored njega je sti cala utisak da je vazduh, da ne postoji. Ona je znala da takvim svojim ponašanjem on želi da joj dokaže da mu ona nije ni najmanje interesantna, a kamoli privlačna da bi obratio pažnju na nju. Semjuel je verovao, ko zna iz kojih razloga, da je Irina ambiciozna i koristoljubiva devojka. A bio je ubeđen, zbog nekih priča koje su kružile u kolektivu, da je ona bila razlog zbog kog je Don raskinuo dugu vezu sa svojom devojkom. Irina je samo jednom pokušala da ga ubedi u suprotno i ubrzo odustala. Uzdala se u vreme misleći da će on na kraju promeniti mišljenje. 5 Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ - Izvolite - pružila mu je papire i okrenula se, spremna da izađe iz njegove kancelarije. - Sa čekajte - uzeo je papire u ru ke i počeo pažljivo da ih posma tra. Nakon nekoliko trenutaka ponovo ih je pružio ka njoj. - Ispravite greške koje imate i više nemojte da mi donosite tako nešto - istog trenutka, ne dozvoljavajući joj da se pobuni, spustio je glavu i pravio se da je više ne primećuje. Irina je uzela papire kipeći od besa. Lice joj je bilo crveno, a ispod namrštenih obrva sevao je njen preteći pogled. Naravno, Semjuel ništa od toga nije primećivao, jer je nije ni gledao, i stoga je ona, čim je uzela papire u svoje ruke, brzinom svetlosti napustila njegovu kancelariju. Pregledala je čitav tekst i našla samo jednu grešku. Bes je proključao u njoj. Zar je morao zbog jedne greške da pravi čitavu dramu. Danas mu je bio očigledno loš dan, a Irina je sve to morala da istrpi. Pokušala je da primiri bes pre nego što ponovo uđe u njegovu kancelariju. Ona je bila svesna da je trebala da mu dostavi u potpunosti ispra van tekst, ali ipak, mogao je to, da je pogrešila, da joj saopši i drugim tonom, a ne tako kako je on učinio. Irina je znala razlog zbog kog nju Semjuel ne podnosi, ali to ga nije opravdavalo da se tako prema njoj ponaša. Pretpostavljala je da ga je Donova poseta podsetila na razloge zbog kojih je ne podnosi. On je bio ubeđen da je Irina sa Donom u vezi i da joj je Don iz tog razlo ga pomogao da se zaposli kod njega. On nije imao potpune informacije, niti se mnogo interesovao o privatnim životima zaposlenih, ali je načuo nešto i to mu je bilo dovoljno da sam donese zaključke. Don ga je zamolio d a primi Irinu, a on, misleći da mu je ona neka rođaka, prihvatio je to, obzirom da je ona imala savršene preporuke. Don je nekoliko godina radio u Semjuelovoj izdavačkoj kući, a ipak, nisu postali bliski prijatelji. Gotovo sa svim radnicima Semjuel je imao samo površne odnose, ali je uvek, kada bi im zatrebala neka pomoć, izlazio u susret. Granica između poslovnog i privatnog kod njega je bila očita i on nije nameravao da je pređe. 6 Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ Irina je u njegovim očima bila obeležena kao Donova ljubavnica, koja je uz pomoć svojih ljubavnih veština dobila posao i iz tog razlo ga on se trudio da joj dane na poslu učini nemogućim kako bi sama dala otkaz. Ona je znala da joj on ne bi dao otkaz, jer je posao obavljala korektno, a tu je bio i Don. Pred ostalim zaposlenim on se prema njoj ponašao sasvim prirod no, čak ljubazno, ali kada bi ostajali sami, Irina je istog momenta mogla da oseti njegov bes. - Sada je u redu - rekao joj je kada mu je donela ispravljen tekst. Bez reči je izašla iz njegove kancelarije, jer se on pravio kao da nje nema. Kako samo nije podnosila takvo njegovo ponašanje! To ju je naprosto izluđivalo. Sećala se da ga je nekoliko puta uspela da uhvati kako je zain teresovano posmatra od glave do pete. U njegovim očima tada nije mogla ništa drugo da vidi osim požude. Ipak, on se trudio da, koliko god bolje može, sakrije poglede upućene njoj. Glasine, da Irina lako osvaja svakog muškarca, znala je, stigle su i do njega. A on se trudio da dokaže suprotno, tako što uopšte nije obraćao pažnju na nju. Irini nije bilo ni potrebno da je on gleda drugim očima, jer se on njoj nikada ne bi mogao dopasti, a li je već počelo da joj smeta njegovo bespotrebno, grubo ponašanje. Kraj radnog vremena doživela je kao spas. Pitala se koliko će još dugo moći da izdrži na tom poslu. Znala je da joj je on potreban da bi plaćala stan i račune, ali je sve više bila ubeđena da će morati da traži drugo zaposlenje. Irina je, čim je stigla u stan, svukla sa sebe svu garderobu i otišla u kupatilo da se istušira. Izašavši iz kupatila otišla je u kuhinju da si pripremi sendviče. Sve je radila brzim, odmerenim pokretima, kao da negde žuri. Samo što je napravila sendviče otvorila je svoj lap top i pokrenula sistem. Nestrpljivo je čekala da se sistem podigne ne bi li mogla da proveri elektronsku poštu. Tek kada joj se otvorio program i kada se priključila na internet, shvatila je da je sve vreme žurila, od samog izlaska iz kancelarije, da bi proverila da li joj je „ Usamljeni “ poslao nekakvu poruku. Nasmejala se sama sebi. U tim trenucima osećala se više kao devojčica, a ne zrela žena, kakva je bila. 7 Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ Ugledavši poruku srce joj je zatreperilo. Počela je da je čita. „Jesen je već uveliko stigla. Njen hladan i rezak vetar ne kida samo grane i ne ruši lišće, već stvara lom i u mojoj duši i telu. Predosećam da će zima biti duga i hladna, osim ako ti napokon ne pristaneš da se vidiš sa mnom... „Usamljeni“ Irina je zažmurila. Njegove reči su doprle do samog dna njenog srca. I ona je osećala dolazak jeseni i često bi bivala setna i zamišljena. Loš odnos koji je imala sa svojim šefom samo je pojačavao to osećanje. Irina se sa „ Usamljenim “ dopisivala već neko vreme, nešto malo pre nego što joj je Don pronašao posao kod Semjuela. Koliko god da ju je njen šef nervirao i činio joj se odbojan, toliko je t aj čovek, koji je koristio nadimak „ Usamljen “ i koga nije poznavala uživo, bio blizak i mogla je sa njim da priča o svemu. Njihova mišljenja su se često podudarala i Irini se činilo da joj taj čovek čita misli. Ona je insistirala na tome da jedno drugom ne šalju slike i da se ne viđaju. Ispočetka je želela da ostane potpuno anonimna. Njoj je odgovaralo da s vremena na vreme razgovara sa osobom, tako sličnoj njoj, i da razmeni mišljenje. Ali kako je vreme odmicalo sve više vremena je provodila na internetu sa njim u razgovoru. Potajno, u njoj se rađala želja da ga upozna. - Šta da mu odgovorim? - naglas se zapitala. Imala je želju da se upozna sa njim, ali se toga istovremeno plašila. Koliko je mogla da proceni iz njihovog dopisivanja, on je bio jedan osećajan muškarac, pun razumevanja. Njegova osećajnost ju je zadivila. Slao joj je tako lepe poruke, iz čijih reči je, čak i na prvi pogled, izbijala toplina. Irina se plašila da, kada se budu upoznali, sve to što je mislila o njemu padne u vodu, da sazna da 8 Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ on nije ono za šta se predstavljao. To bi bilo veliko razočarenje za nju. Misli su joj letele u sasvim drugom pravcu, ali su se njene ruke podigle i njeni prsti pohrlili po tastaturi. ”Možemo da se vidimo za dva dana. Ti biraj vreme i mesto, „Usamljena.“ Pritisnula je ikonu za slanje i bez mnogo razmišljanja poslala poruku. U poruci mu je rekla da će se videti za dva dana. Namerno je ostavila malo prostora sebi kako bi mogla da se predomisli, jer nije bila sigurna u to što je radila. Kada je to uradila osetila je neku vrstu olakšanja. Možda bi stvarno trebala da se upozna sa „ Usamljenim “ . Osmehnula se, jer se i ona predstavljala istim imenom „ Usamljena “ . A baš tako se i osećala u ovom velikom gradu, Njujorku. Da nije Olivije i Dona ona bi stekla uti sak da je sama na svetu. Irina se pre dve godine, kada joj je baka, koja ju je odgajila, umrla, preselila u Njujork iz Minesote. Prodala je kuću i kupila stan u Nju jorku. Ona je imala veliku želju da postane uspešan pisac. Volela je da piše priče za decu i verovala je da će u Njujorku uspeti da pro nađe izdavačku kuću koja će ih objaviti. Tu ljubav prema pričama za decu joj je prenela njena baka, koja je bila Ukrajinka i koja joj je dala ime Irina. Sećala se da joj je baka svako veče pričala baj ke na ukrajinskom jeziku, koji je Irina znala dobro, kao i engleski, a ona je uživala u mekoti tog jezika. Ta sećanja su joj bila živa i jasna i pored niza godina koje su mogle da speru sećanje na te predivne večeri. Sećala se njene sede kose, toplih, plavih očiju i jakog naglaska. Nikada nije uspela dobro da savlada engleski jezik, a priče je pričala samo na svom maternjem jeziku. Svaki put kada bi je se setila nesvesno se smešila i krivila glavu u stranu, dok bi joj pogled lutao u daljinu. 9 Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ To zrno toplote koje je njena baka prenosila na nju, ona je osetila kroz razgovore sa „ Usamljenim “ Ipak, toliko se puta razočarala, kada je upoznala nekog uživo, da više nije mogla da veruje da će sve ispasti dobro. Svi su se nekak o trudili da se preko interneta predstave u boljem svetlu, gotovo niko od njih nije bio iskren. Ona je samo želela što više da produži to lepo što je delila sa „ Usamljenim “ - Upoznaću se sa njim pa šta bude! - naglas je rekla. A već sledećeg momenta se zapitala da li pravilno postupa. Kako ne bi više o tome razmišljala uzela je telefonsku slušalicu i pozvala svoju prijateljicu, Oliviju. - Da li si razgovarala sa Donom? - odmah ju je zapitala. - Da, presrećan je. Kupio mi je ogroman buket i poslao ga iz kance larije. Još uvek je tamo, ima mnogo posla. - Još uvek je na poslu? - Da. - Ti si sama? - Da, šta kažeš na to da dođeš kod mene? Ko zna kada će se Don vratiti. - Dolazim za pola sata - brzo je rekla i spustila slušalicu. Irina je imala veliku želju da pošalje još koju poruku „Usamljenom ” i kako to ne bi uradila prihvatila je predlog svoje prijateljice iako se osećala prilično umornom za bilo kakvu posetu. Irina je, nakon što joj je Olivija otvorila vrata, ušla u prostrani hol. Olivijin stan se nalazio u potkrovlju i bio prilično velik. Imao je svega četiri prostorije koje su bile ogromne. Njena prijateljica je uživala u tom prostoru u kome nije bilo mnogo nameštaja. Olivija je povremeno slikala, u jednom uglu stana se nalazilo plat no sa slikarskim priborom. Irinu je taj njen stan više podsećao na nekakav studio, nego na dom. Pitala se kako će se njena prijateljica odreći svog tog prostora na koji je navikla. To ju je i pitala. - Don se složio da se preseli kod mene. 10 Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ - Kako si ga ubedila? Znam da nije imao baš lepo mišljenje o tvom stanu. A ubeđena sam da je uveren da tvoj stan nije odgovarajuće mesto za stvaranje jednog doma - začudila se Irina. - Pa, to sam mu predložila odmah nakon što sam mu rekla da će postati otac. Mislim da još uvek nije svestan šta mi je obećao - na smejala se Olivija. - Oduvek su mi se dopadale tvoje metode - nasmejala se Irina, a njeni mlečnobeli zubi su zasijali ispod rumenih usana. Udaljila se malo od prijateljice i bolje je pogledala, osmehnula se. - Čini mi se da si se prolepšala - najednom je rekla. - Ne umem to da objasnim, ali nešto isijava iz tebe. - Zadovoljstvo - kratko je rekla Olivija, rukom prešavši preko sto maka. - Tako mi je drago zbog tebe - razneženo je rekla Irina i prišla da zagrli svoju prijateljicu. Otišle su u dnevnu sobu i sele na fotelje. Na stolu je već stajala sku vana kafa. - Da nije bilo tvoje pomoći ne znam da li bih sada osetila ovo što osećam. Ne možeš da zamisliš koliko sam ti zahvalna... - Sigurna sam da bi kad - tad izašlo na videlo sve i da bi ti shvatila da te Don nije prevario... - Moguće je, ali, verujem da bi tada, možda, bilo kasno - prekinu la ju je Olivija. A onda kao da se nečeg prisetila, sjaj joj je zablistao u oku, što Irini nije promaklo. - Šta? - pogledala je u nju pronicljivo. Bil a je sigurna da se njena prijateljica nečeg seća. - Prisetila sam se kako sam, samo nakon nekoliko rečenica koje smo ja i ti izmenile, kada smo se upoznale, bila sigurna da ću te pri miti u svoj stan. Nikada nisam posumnjala u to da mi ti možeš doneti neku nepriliku i nisam se prevarila. - Kad se samo setim tog časa aerobika, kada sam te prvi put upo znala... - zavrtela je glavom Irina - tog dana sam mislila da ću otići iz Njujorka. Ostala sam bez stana, nekoliko dana pre toga bez posla, a na aerobik sam došla samo da bih se malo opustila i izbacila iz sebe svu negativnu energiju koju sam osećala. - A to je bio moj prvi čas. Kako sam samo bila nespretna - nasmejala se Olivija, prisetviši se kako joj je Irina pomagala da se 11 Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ uklopi. - Htela sam da odustanem - ponovo se nasmejala. - Kada sam videla vas kako se krećete u ritmu... - zavrtela je glavom - mislila sam da ja tako nešto nikada neću moći da izvedem. - Tako mi je drago što nisi odustala. To veče nisam dobila samo prenoćište, već i prijateljicu - nežno je rekla Irina. Uvek se rado prisećala tog dana kada je upoznala Oliviju i često je govorila o tome. Ona, od kako je saznala da je Olivija u drugom stanju, bila je mnogo pažljivija prema svojoj prijateljici. Bilo je dovoljno samo da je vidi i da se razneži. Njena kratka, crna kosa je uokviravala njeno rumeno lice, pravilnih crta. Usne su joj bile pune i uvek spremne za priču. Kr upne, crne oči, sa dugim trepavicama davale su njenom licu samo još pito miji izraz. - I meni je drago što nisam odustala - priznala je po ko zna koji put u životu. - Kada ćete se venčati? - najednom ju je zapitala. - Ne znam. Pre nego što se beba rodi, nadam se. Don ima mnogo posla i ne znam kada ćemo to sve uspeti da organizujemo... - Znam - neraspoloženo je rekla Irina, a ispred njenih očiju se poja vila slika uobraženog i nadmenog Semjuela. - Semjuel nema meru... - besno je rekla i zastala. Znala je da, ako počne da priča o njemu, neće moći da stane. Svaki put kada spomeneš Semjuela iz tebe izbija tolika negativna energija - namrštila se Olivija. - Ponovo je bio neprijatan prema tebi? Olivija nije mogla da se načudi Semjuelovom ponašanju prema njenoj prijateljici. Ona ga nije najbolje poznavala, ali jo j je Don rekao da je korektan prema svim svojim radnicima i da nije primetio da se Semjuel drugačije ponaša prema Irini. Njoj nije bilo jasno zašto se drugačije ponaša prema njenoj prijateljici i dokle će to trajati. - On je konstantno neprijatan prema men i - neraspoloženo je rekla, a lice joj je poprimilo strogi izraz. - Čini mi se da ti Don baš i nije učinio uslugu preporučivši te Semjuelu - Oliviji je sada bilo žao što je taj posao doneo tolike nepri jatnosti njenoj prijateljici. 12 Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ - Učinio mi je uslugu. I to veliku - opovrgla je njene reči. - Potre ban mi je taj posao. - Ipak, žao mi je što ti se to dešava. Ne mogu da razumem zašto... - Semjuel misli da sam ja uništila Donovu i tvoju vezu... - Ali, ti si je spasla! - protestovala je Olivija. - Možda bih mo gla da kažem Donu da razgovara sa njim o tome. - Ne bi to ništa pomoglo. Semjuel ne poznaje mnogo privatne živote svojih radnika i ne meša se u njih, ali je načuo nešto. Misli da mi je Don pomogao da se zaposlim kao njegova sekretarica, jer sam Dono va ljubavnica. I to ga izluđuje. Ah, samo da ga vidiš! - zakolutala je svojim zelenim očima. - Pred drugima se pravi ljubazan prema meni, a kada ostanemo sami, imam utisak da će da me proždere pogledom. - Ne razumem kako je došlo do tog nesporazuma... - Kroz nek oliko kancelarija u kojima rade žene - sarkastično je rekla - prvo što su pomislili kada mi je Don pomogao da se zaposlim je da sam mu ljubavnica, obzirom da su čuli da je njegova veza u krizi i odmah pretpostavili... - Da si ti razlog - nadovezala se Olivija. - Ljudska glupost je beskonačna - morala je da primeti. - U pravi si. - Taj posao ti je doneo više neprilika nego koristi - Olivija je bila neraspoložena, jer su njenu prijateljicu optuživali za nešto što nije počinila. - Ne, znaš da nije istina. Nadam se da će se vremenom moj i Semjuelov odnos izgladiti - nada se ponovo probudila u njoj, a bes je polako zamirao. Ona je želela da ostane da radi u Semjuelovoj izdavačkoj kući, jer je tu videla priliku da izda svoje priče za decu. Čulo se otključavanje v rata, a kroz nekoliko trenutaka ugledali su Dona. Olivija je pogledala na sat i negodujuće odmahnula glavom. - Dragi, zašto ste se toliko zadržali? - Zdravo, Irina - pozdravio je, a potom se okrenuo ka Oliviji. - U nekim knjižarama je došlo do problema i eto koliko je trajalo razreše nje tih problema - raširio je ruke i slegnuo ramenima. 13 Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ Izgledao je umorno i odmah, čim je seo na dvosed, počeo je da skida kravatu i sako. Spustio je akt tašnu i osmehnuo im se. - Ipak, to neće moći da pokvari našu sreću. Obećao sam ti da te vodim na večeru i tako će i biti. Irina i ti si pozvana, naravno. Ako neko treba da bude sa... - Ne dolazi u obzir - pobunila se Irina, zatresavši svoju bakarnu kosu. - Želim vam lep provod - rekla je i ustala sa fotelje. - Vreme mi je da pođem kući, zadržala sam se poprilično. - Vidimo se - rekao je Don i umorno se izvalio u dvosedu. Olivija je pošla za njom da joj otvori vrata. - Nemoj samo da dozvoliš da te Semjuel učini nervoznom. Izađi negde, malo se opusti - posavetovala ju je Olivija na kraju. - Hoću, hvala ti - poljubila je prijateljicu u obraz i pošla u svoj stan. * * * Tog jutra, Irina se probudila nešto kasnije nego obično. Kao uz inat, gužva u saobraćaju je bila nesnošljiva. Zakasnila je na posao deset minuta, a Semjuel ju je čekao sa dve debele fascikle i namrgođenim pogledom. - Kada ste najpotrebniji vas nema - bile su to reči za ” dobro jutro” Bio je sveže obrijan i ošišan. Na sebi je imao tamnosivo odelo, koje mu je odlično pristajalo. U jednom trenutku, dok nije progovorio, Irini je prošlo kroz glavu da je vraški zgodan. - Izvinjavam se. Gužva u saobraćaju je bila ogromna i nisam uspela da stignem... - Zato treba da krenete ranije, ali vi to, izgleda, do sada još niste naučili - ironično je rekao i spustio fascikle na njen radni sto. Okrenuo se sa namerom da ode u svoju kancelariju. - Ovo mi je prvi put da sam zakasnila - rekla je jednim hladnim, pribranim glasom. Samjuel se trgao i malo bolje je pogledao. - Možete to da mi odbijete od plate, ja se još jednom izvinjavam - d odala je i sela za svoj sto, više ga nijednom ne pogledavši. 14 Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ Da se samo malo osvrnula mogla je da primeti Semjuelov začuđujući pogled. Kroz nekoliko trenutaka čula je kako se vrata njegove kancelarije zatvaraju. Čitav dan je naporno radila i nije uspela n i da ode na pauzu za ručak. Don joj je doneo sendvič, a Semjuel se baš našao u tom trenutku i značajno je pogledao. Irina se trudila da ne obraća pažnju na njega, ali je osetila kako sve u njoj vri, kako je on izuzetno nervira. Pred kraj radnog vremena doneo joj je još nešto da prekuca. Ostala je još pola sata duže ne bi li mu prekucala neke papire, za koje je ona procenila da nisu toliko hitni, kako je on tvrdio. Bila je ubeđena da je to još samo jedan od načina da je iznervira, ali se zdržala od bilo kakvog komentara i uradila je to što je od nje zatražio. Čim je stigla u stan, proverila je elektronsku poštu ijednom kratkom porukom potvrdila svoj dolazak u restoran „ Grand “, koji je predložio „ Usamljeni “ . To je bio jedan omaleni restoran sa prijatnom i opušta jućom atmosferom. Bila je u njemu nekoliko puta i morala je da pri zna da joj se dopao izbor restorana koji je „ Usamljeni “ napravio. Ona se nadala jednoj romantičnoj atmosferi a on je, predloživši joj restoran „ Grand “, ispunio njene želje. Na njegovom stolu će stajati buket crvenih ruža, njoj namenjen. Oni nisu razmenili slike tokom dopisivanja, a niko od njih dvoje to sada nije želeo da uradi, hteli su da produže trenutke neizvesnosti. Irina se osmehnula. Volela je, kao krv, crvene ruže. Bilo joj je interesantno to koliko zajedničkih stvari i interesovanja imaju njih dvoje. Sada je na taj njihov susret gledala sa simpatijom i činilo joj se da se neće razočarati, kako se potajno plašila. Posle tako napornog dana imala je sve veću želju da upozna tog čoveka. Morala je da napravi nekakvu ravnotežu u svojim osećanjima. Bilo je očigledno da će se i ubuduće na poslu samo nervirati, zato je odlučila da poslepodneva provodi u dobrom društvu dobro se zabavljajući. Njen prvi korak je bilo upoznavanje „ Usamljenog “ 15 Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ Mnogo raspoloženija nego što je bila tog popodneva, uključila je televizor i sa interesovanjem počela da prati jednu emisiju. Više nije bila napeta. Na Semjuela je potpuno zaboravila, samo ponekad bi joj se kroz misli provlačio „ Usamljeni “ i predstojeći susret sa njim. * * * Irinin široki krevet je bio prekriven garderobom. Iz plakara je vadila garderobu, isprobavala je i bacala na krevet. Želela je u isto vreme da izgleda izazovno, lepo, ali i diskretno. Tako nešto je bilo teško postići i ona je tragala za pravom kombinacijom. Bilo joj je vrlo važno da se dopadne „ Usamljenom “ . To joj je bila najveća briga i najveći strah. Da će se on njoj svideti, a ona njemu ne. Na kraju, odlučila se za jednu sasvim jednostavu kombinaciju. Pantalone bež boje, koje su joj pratile liniju njenih dugih nogu i isticale malo isturenu zadnjicu i košulju. Košulja je bila za nijansu tamnija i lepo joj je išla uz lice i boju kose. Irina je volela da nosi sve tonove braon i bež boje, jer su joj lepo stajali. Kada ne bi znala šta da obuče ona se odlučivala za tu kombinaciju. U pantalonama i košulji se osećala prijatno, a to joj je bilo veoma važno jer je već sada osećala nervozu zbog prestojećeg susreta. Poslednja dva dugmeta na košulji je otkopčala. Oko vrata je okačila ogrlicu od starog srebra, čiji su visuljci padali sve do otvora na košulji. Na uši je stavila minđuše koje su se slagale uz ogrlicu. Dobro se osmotrila u ogledalu. Izgledala je lepo, ali ne i provokativno. Prva misao joj je bila da obuče neku haljinu, ali se predomislila. Želela je da ga osvoji svojim duhom, a ne telom. Razgovori, koje su vodili preko interneta, su bih diskretni, reči odmerene, ali iskrene. Ona je želela da izgleda u skladu sa ženom koju je on mogao da zamis li na osnovu njihovih razgovora. Iako joj se u glavi često javljala misao da bi trebalo malo provokativnije da se obuče, odlučno ju je odbijala. Muškarce, koje je mogla da osvoji svojim telom je imala i previše oko sebe. Njoj 16 Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ je bilo potreb no nešto drugo, a nadala se da će to „nešto“ pronaći u muškarcu kog je to veče trebala da sretne. Stigla je pred restoran „ Grand “ pet minuta nakon dogovorenog vremena. Kasnila je i to ju je činilo još nervoznijom. Ušla je u restoran zadihana i na brzinu je predala svoj kaput garderoberki. Iako je kasnila, prvo se uputila ka toaletu. Htela je da se uveri da je na njoj sve u redu, od garderobe do šminke i frizure. Čim je izašla iz toaleta odmah je pogledala u levu stranu, u pravcu gde su bili stolovi. Brzim pogledom je pr eletela preko čitavog restorana. U samom uglu, sedeo je muškarac, leđima joj okrenut, a na stolu je stajao buket ruža. Na svakom stolu su stajale sveće ili omanje lampe. Svetlost koja je dolazila do muškarca pravila je senku, ali je ona uspela da vidi da ima jaka i razvijena leđa i tamnu kosu. Atmosfera, koja je vladala u tom restoranu je bila romantična. Nešto je počelo da joj kuva u stomaku. Irina je odjednom osetila nekakav čudan osećaj. Nije to umela sebi da objasni i za trenutak se dvoumi la da li da i de ili ne. Muškarac joj je delovao poznato, ali nije mogla da poveruje da ga poznaje. Svetio je bilo isuviše slabo, a njena nervoza sve veća. Njen pogled je ponovo skliznuo ka buketu ruža i ona je uprtog pogleda u te ruže krenula napred. Našavši se u blizini stola i, pre nego što mu je videla lice, rekla je: - Da li ćeš biti „usamljen“ i večeras? - te reči su jednostavno skliznule sa njenih usana. Muškarac se bez reči okrenuo prema njoj. Podigao je glavu i pogledao je svojim zelenim očima. Zaprepašćenje je mala reč u odno su na ono što je ona osetila kada je ugledala dobro joj poznato lice. Da je mogla istog trena bi nestala u magli, gustoj kao samo testo... * * * 17 Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ Irina se našla licem u lice sa Semjuelom Ričardsonom, čovekom koga nije podnosila. Osmeh oko usana se zaledio, a usta blago rastvorila u čudu. Primetila je da je i on za trenutak bio iznenađen, ali je vrlo brzo povratio kontrolu nad mimikom svog lica. Osim iznenađe nja, koje je za trenutak zatreperilo na njegovom licu, ništa drugo nije mogla da pročita. - Izvinite, očigledno sam pogrešila... - uspela je nekako da prevali preko usana. Vratila je pogled sa njegovog lica na buket ruža i u neverici blago odmahnula glavom. Lice joj se zacrvenelo, a u glavi joj je bila vrućina. Bilo jo j je tako neprijatno. Poželela je da pobegne. Znala je da je to besmisleno jer bi svejedno sutra na poslu morala da se suoči sa njim i njegovim ironičnim osmehom, koji mu se i sada nalazio oko usana. - Mislim da nisi - pokazao joj je rukom da sedne i ona je nesvesno to uradila. Imala je želju za čvrstim osloncem. Više nije bila sigurna na svojim nogama. Misli su joj letele kroz glavu, kao jato ptica. Razmišljala je šta bi bilo najbolje da mu kaže. Kako da se izvadi iz ove neprijatne situaci je? Da proba da ga slaže? Da li bi to nešto vredelo?! - Ja, zapravo... ne dolazim u svoje ime... - govorila je, a pogled joj je bio uprt u sto i pribor koji je stajao na njemu. Nije imala snage da ga pogleda u oči. Bila je to laž koje se prvo setila. Tako sva iznenađena, zbunjena i, pre svega, nervozna nije mogla ništa bolje da smisli. Ali čak i da se nije osećala tako rastreseno, ne bi ga bolje slagala. Ona nije bila vična toj veštini. - Irina... - Moja rođaka... - pokušavala je i dalje da ga laže, neubedljivo, nepromi šljeno. - Ti nemaš rođaku u Njujorku - prekinuo ju je odlučnim glasom - ja znam sve o svojim radnicima, iako se ne družim sa njima. Znam da si došla iz Minesote sama - izneo joj je činjenice i još više je postideo. Ako je mislila da ne može da joj bude nep rijatnije, onda se prevarila. Zbog te svoje glupe i nepromišljene laži nije smela da ga pogleda u oči. - Ne znam kako je došlo... 18 Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ - Znaš, trebao sam da naslutim da si to ti - u njegovom glasuje čula notu veselosti i nesvesno podigla pogled. Osmehivao se. Taj osmeh mu je tako lepo stajao. - Kada si onako vatreno pisala o čoveku koji te nervira zbog svoje arogantnosti i... - Ne, ne... - počela je da muca znajući šta je hteo da joj kaže. Bilo joj je tako neprijatno. Ona je svog šefa ogovarala samom šefu! Kakav apsurd! Sada joj je bilo toliko žao što je prihvatila taj predlog i došla na večeru. Njeni osećaji su je po prvi put prevarili. Ovo ne može nikako da izađe na dobro, mislila je u sebi. Mogla je da zamisli samo kako će se sutra dan ponašati prema njoj u ka ncelariji! Pitala se da li će tu torturu moći da izdrži. - Znači, ne misliš da sam arogantan, uobražen, nadmen... - pro nicljivo ju je pogledao. - Ne, ne... - Irina - opomenuo ju je. Ona se uzvrpoljila u svojoj stolici ne zna jući na koju stranu da pogleda. - Znači, nisi bila iskrena u svojim izjavama? - provocirao ju je. - Bila sam iskrena - rekla je nakon što je nekako uspela da se smiri i pogleda ga u oči. Morala je da otrpi njegov dug, pronicljiv pogled. - Sve što sam napisala mislila sam ozbiljno. - Drago mi je - rekao je i osmehnuo se - jer sam i ja bio iskren. - Meni je zaista neprijatno... htela bih da izbegnem... - Više ništa ne može da se izbegne. Ja znam ko si ti i ti znaš ko sam ja - slegnuo je ramenima kao da mu nije mnogo smetalo to što baš ona sedi za istim stolom preko puta njega. - Nismo trebali da se sastajemo i da... - Irina je stalno govorila u prošlom vremenu. Vremenu koje nije mogla da vrati i promeni sadaš nje stanje stvari. - To sada ne može da se izmeni - rekao je čvrstim glaso m kako bi to napokon došlo do njene svesti. Malo se trgla i skrenula pogled u stranu. 19 Knjigoteka Sanjalica&Glorij@ - Možda je bolje da sada odem. Obzirom da smo se upoznali i da... - nije znala šta da kaže, a da ne bude neprijatna. - Videćemo se sutra na poslu. - Izbegavaš me? - proni cljivo ju je pogledao. - Ne, samo mislim da oboje,obzirom da znamo šta jedno o drugom mislimo, želimo da se ova farsa što pre završi - sigurnost joj se pono vo povratila na samu njegovu provokaciju. - Kako ti znaš šta ja mislim o tebi? - naslonivši se na naslon sto lice, izdigao je jednu obrvu i dugo je posmatrao. Irina je bila iznenađena njegovim pogledom, u kome je mogla da pročita zainteresovanost, možda, čak i želju. Tako nešto nikada nije videla u njegovim očima. To joj je bilo tako neobično, ali ne manje od neke struje koja se spustila iz njenog stomaka u noge. Prekrstila je noge ispod stola i osetila kako joj kolena podrhtavaju. - Da li ste se odlučili? - konobarov glas ju je sasvim trgao. Nije primetila njegovo prisustvo dok se nije oglasio. - Daćet e nam još nekoliko trenutaka - ljubazno mu se obratio Semjuel i uzeo u ruke jelovnik. Irina je pratila njegove pokrete i uzela jelovnik, mada nije plani rala da ostane sa njim na večeri već da što pre ode iz tog restorana. Čelo joj je bilo namršteno, a obrve skupljene. - Ne dopada ti se izbor hrane? - zapitao ju je, a mali, ironični osmeh, koji je ona tako dobro znala, se pojavio oko njegovih usana. Na njeno iznenađenje brzo je nestao. Semjuel ju je gledao otvoreno i bez podsmeha. - Neću ništa naručiti - re kla je i brzo dodala - mislim da je najbo lje da odem - izgovorila je svoju želju naglas. - Zašto? Bilo joj je neprijatno da objašnjava. Kako zašto?! Pa ona nije pod nosila njega, a ni on nije podnosio nju. Zar su trebali da provedu veče zajedno praveći se da te netrpeljivosti nema? Irina nije mogla tako da se ponaša i nije znala zašto je on insistirao na tome da ostanu u tom restoranu. Zar im nije bilo dovoljno što se na poslu moraju da trpe, pa sad moraju i u restoranu?! - Mislim da je tako bolje - na kra ju je rekla. 20 Knjigoteka