Trojanski hippos Homo sapiens Sreten Tešanovi ć 2025 1 Predgovor Sam naslov „Trojanski hippos Homo sapiens“ nosi ironiju, dubinu i provokaciju. Riječ "Trojanski" priziva obmanu, strategiju koja djeluje iznutra i neprimjetno. "Hippos" donosi snagu i robusnost, ali istovremeno sugeriše neočekivani nesklad. "Homo sapiens" postavlja čovjeka u središte, u isto vrijeme kao subjekat i kao objekat manipulacije. Udar je usmjeren direktno na percepciju, iluziju snage i njenu sposobnost da se razumije temeljna is Ɵ na, paralelno s Ɵ m da se ona previđa. Da li se ljudi kreću poput hipopotama, tromo i naivno, nesvjesni da mehanizmi prevare djeluju neopaženo? Stvaranje je fluidno. Slobodno od ustaljene strukture. Misli pulsiraju između poezije, filozofije i introspek Ɵ vne proze. Umjesto nara Ɵ va koji slijedi pravolinijski tok, tekst gradi atmosferu. Ton je eksperimentalan. Hibridan. Spoj nadrealizma, egzistencijalne dileme i refleksije o ljudskoj prirodi. Ovo nije priča sa zapletom. Ovo je misaoni pejzaž. Filozofski spis u poetskom ruhu. Prostor gdje odjekuju emocije i ideje. Autorski glas ne traži formu. On traži osjećaj čime ruši poznate obrasce kako bi otvorio vrata onome što nastaje kada se riječima dodirne neizrecivo. Priča postaje polje sudara misli. Introspek Ɵ vna borba koja ne teži odgovoru. Ona širi pitanja. Kroz slike putovanja prema nepoznatom, osjećajem praznine, igrom iden Ɵ teta i jezika djelo gradi slojevitu refleksiju o svijes Ɵ , percepciji i neizvjesnos Ɵ postojanja. Glas u djelu se mijenja. Kreće od samopropi Ɵ vanja, prelazi u rastvaranje forme, a za Ɵ m dolazi do tačke u kojoj postaji bez granica. Između težnje za jasnim iden Ɵ tetom i spoznaje da je sve proces, nastaje auten Ɵ čna mješavina ideja Osnovna ideja ne dolazi kao gotova forma. Ona se rađa usput. Traganjem, raspršenošću i neredom koji na kraju postaje najiskrenija struktura reda. U Ɵ m puko Ɵ nama Ɵ šine, koji se provlače kroz tekst, proviruju topli, blago ironični trenuci svakodnevice a običnost, sagledana iz pravog ugla, postaje slojevita. Komentar [st1]: Trojanski hiposs Homo sapiens je hibridna, žanrovski neuhvatljiva knjiga koja spaja filozofsku esejis Ɵ ku, nara Ɵ vne fragmente i društvenu anali Ɵ ku u jedinstvenu studiju o čovjeku kao vlas Ɵ tom mehanizmu samopodrivanja. Polazeći od provoka Ɵ vne teze da je Homo sapiens evoluirao u biće koje u sebi nosi ugrađeni “trojanski konj”, autor istražuje kako psihološki obrasci, tehnološki sistemi i kulturne konstrukcije oblikuju vrstu koja istovremeno napreduje i urušava se. Kroz niz tematski povezanih poglavlja, knjiga razotkriva paradoks savremenog čovjeka: bića koje vjeruje u racionalnost, ali djeluje impulsivno; koje slavi slobodu, ali se prepušta algoritamskom vođenju; koje gradi civilizaciju, ali potkopava vlas Ɵ te temelje. Autor kombinuje egzistencijalnu refleksiju, ironiju i preciznu analizu, stvarajući tekst koji je istovremeno intelektualno zahtjevan i iznenađujuće pristupačan. Knjiga se obraća čitateljima koji traže literaturu na raskršću filozofije, psihologije, sociologije i književne umjetnos Ɵ Njena snaga leži u sposobnos Ɵ da prepozna obrasce savremenog života i prevede ih u nara Ɵ v koji je istovremeno kri Ɵ čan, duhovit i duboko ljudski. Trojanski hiposs Homo sapiens nudi izdavaču djelo koje se uklapa u tradiciju modernih filozofskih eseja i hibridnih formi — knjiga koja otvara prostor za diskusiju, izaziva čitatelja i ostavlja snažan intelektualni trag. 2 Trojanski hippos Homo sapiens Trojanski konj ili Doureios Hippos, kako su ga nazivali stari Grci, ne postoji isključivo u legendama, u mitovima o opsadi i lukavstvu koje je donijelo pobjedu. To nije tek drevna priča o prevari. Njegova sjenka se širi kroz ljudsko postojanje, tokove vremena i misli. On je u nama. Ne treba ga shva ƟƟ kao stvarni predmet, ni Ɵ kao simbol nečega što se može opipa Ɵ . On postoji kao koncept, ukorijenjen u ljudskoj prirodi. Predstavlja mehanizam kojim se skrivaju is Ɵ nske namjere, masku iza koje se krije ono što drugi ne smiju vidje Ɵ Naš Doureios Hippos traži da bude istražen, da mu se priđe kao arhe Ɵ pu prevare i kao fenomenu unutrašnje borbe. Prevara koju nosi u sebi često je modeloirano nesigurnos Ɵ ma, strahovima i prilagođavanjima koja smo prihva Ɵ li kroz život. Postoje dijelovi nas koje nikada ne pokazujemo i koje zauvijek čuvamo iza zatvorenih vrata. Doureios Hippos ne mora bi Ɵ protjeran iz našeg bića, umjesto toga on se treba pokuša Ɵ razumje Ɵ , istraži Ɵ i prihva ƟƟ kao dio kompleksnos Ɵ ljudske prirode. Kao dio našeg neizbježnog dualizma. Is Ɵ na i prevara, otvorenost i maska, iskrenost i potreba da se sakrijemo. Teška je spoznaja da smo svi mi na neki način nosioci jedne skrivene misli, neizgovorene namjere, nevidljivog trojanskog mehanizma koji neprimjetno formira naše ponašanje. Prevara koju nosimo u sebi treba da ostane nedos Ɵ žna, zato što se svijet gradi na principima nesigurnos Ɵ i straha od njenog potpunog razotkrivanja i uočavanja njenih skrivenih dijelova iza zidova koje sami gradimo. To je najstarija is Ɵ na o ljudskoj prirodi, da se iza svakog osmijeha, svake riječi i svakog dodira, krije bar jedna tajna koja nikad neće bi Ɵ otkrivena. Ovo nije nara Ɵ v. Ovo je ogledalo spremno da pokaže ono što ne želimo vidje Ɵ . U njemu ne treba traži Ɵ druge u sebi, nego sebe u drugima i bi Ɵ spremni da se ogolimo. U mislima nastaju tragovi u pijesku koji se urušavaju čim ih pogled dotakne. Gledam. Snijeg pada. Lagano. Kao na nekom usporenom filmu. Sve je nečujno. Svaka pahulja ima svoj put, svoju priču. Pada, nestaje i pretvara se u dio nečega većeg, ali nikada ne prestaje bi Ɵ ono što jeste. Vrijeme teče, donoseći sa sobom onaj neizbježni osjećaj prolaznos Ɵ . Žurba ne postoji i sve je u nekoj nevidljivoj pauzi koja dopušta da se svaki pokret sagleda. Da se svaki dah osje Ɵ Vrijeme nije usporilo. Ono teče is Ɵ m ritmom. Mi smo Ɵ koji ga doživljavamo tako. Snijeg ga čini takvim. Pomalo mi glupo što vrijeme poredim sa filmom kada je ono bivalo i prije. A opet, film mi se nameće kao metafora u bezuspješnom pokušaju da uhva Ɵ mo ono što nam stalno izmiče. Trenutke koji se nikada neće vra ƟƟ . Vrijeme nikada nije trebalo kameru da bi bilo stvarno, nikada nije zavisilo od bilo čega da bi trajalo. 3 Film je ništa drugo do iluzija vremena. Njegov odjek u pokušaju da se uhva Ɵ ono što je suš Ɵ nski neuhvatljivo. Zar to što ga upoređujem s filmom ne pokazuje naše nastojanje da prolaznos Ɵ damo izgled, da je shva Ɵ mo i da je učinimo razumljivijom? Ljudska je potreba da stavljamo vrijeme u okvire, da mu dodajemo slike, ritam i logiku. Da ga razumijemo onako kako ga mi osjećamo, umjesto da bude onako kako stvarno jeste. Vrijeme ne zna za spori hod, ne zna za snijeg koji ga formira, ne zna za ništa što bi nam oduzelo iluziju kontrole. Gledajući kako snijeg pada vrijeme postaje film. Neizbrisiv trenutak koji se ne zaboravlja, zavaravajući nas u uvjerenjem da mi vodimo a onda nas ostavi na onom mjestu do koga nismo ni namjeravali s Ɵ ći. Autobuska stanica je puna ljudi. Zavučeni u svoje kapute, jedva očima izviruju. Kao, oni su slučajno tu. Oni su nezvani posmatrači. Svako je u svom svijetu, koji istovremeno jeste i nije njihov, u svojim dalekim mislimai neizgovorenom monologu koji se odvija iza zatvorenih kaputa, podignu Ɵ h kragni, i ruku uvučenih duboko u džepove. Ništa ih od ovoga ne do Ɵ če. Hladnoća nije stvar vremena. To je osjećaj koji se nosi iznutra. Koji ne dozvoljava podizanje pogleda, riječ da se izgovori, a kamoli da se praznina između njih ispuni nečim što nije Ɵ šina. Očima ne traže ništa. Ne otkrivaju ništa i ne priznaju prisustvo drugih. S krivaju se jedni iza drugih u tom prividu sigurnos Ɵ koji im omogućava da budu tu, bez mogućnos Ɵ dodira sa stvarnošću, egzis Ɵ rajući kao sopstvene sjene ili odrazi koji se mogu vidje Ɵ ali koji se ne mogu dohva ƟƟ Oni su kao slučajno tu. Zar je išta na ovom svijetu slučajno? Tu su jer su ih vrijeme i okolnos Ɵ dovele na ovo mjesto. Slučajnost je izgovor. Način da se ne preuzme odgovornost za trenutak, mjesto i mogućnost da se nešto promijeni. Ništa ih ne do Ɵ če. Oni nose svoj teret svojih misli i putanje koje se ne dodiruju sa drugima, osim u prolazu i ovom, neizbježnom trenutku čekanja. Lakše je vjerova Ɵ da su privremeni prolaznici bez povezanos Ɵ , dubljeg značenja i obaveze. Bez obzira na sve, svi su tu na neki način dovedeni rukom sudbine da izvedu predstavu koju trenutno gledam. Ne gledam ih zbog njih, nego zbog onog što se u meni pomjerilo dok su stajali tamo kao slike koje ne znaju da ih neko posmatra. Sve te naizgled nepovezane sudbine nisu slučajno ukrštene. One su pažljivo utkane u moj doživljaj ovog trenutka. Oni čekaju da nešto počne ili završi a ja u njima čujem nečujni hor vremena. Glasove koji nemaju zvukove, glasove što odjekuju u meni. U njima vidim odjek sopstvene prolaznos Ɵ . Njihova Ɵ šina potvrđuje da i ja postojim u prolazu, u privremenos Ɵ koja se ne može zaustavi Ɵ Gledam na sat. Kad prije šest časova? Malo prije je bilo pet, ali sada je prošao cijeli sat. Kazaljke su neumoljive i ne prate moj ritam. Misli ne čekaju. Ne mare za osjećaj da je trenutak prošao i da se pretvorio u prošlost. Gdje su nestali minu Ɵ između. Među mislima se izgubilo ono što sam trebao osje ƟƟ , za šta sam mislio da će duže traja Ɵ ? 4 Samo malo prije je bilo pet časova, a sada je to prošlost. Vrijeme ne daje priliku da se uhva Ɵ , zadrži i da se razumije u svojoj pravoj prirodi. Onog trenutka kad se primije Ɵ , ono nestaje, prelazi u neodređenu konačnost, neizgovoreni trenutak koji se raspline prije nego što može posta Ɵ stvaran. Vrijeme ide ni u šta. Nestaje u vlas Ɵ tom toku, prolazi kroz trenutak u kom ništa ne ostaje isto, a promjena se ne osjeća prije nego što prođe. Vrijeme ne postoji onako kako ga zamišljamo. Ono je iluzija kretanja. Odraz neizrečenog, onog što se ne može dodirnu Ɵ , ali za šta znam da nas sigurno definiše. Čovjek, ostavljen da se suoči sa sobom, počinje razmišlja Ɵ o svemu. O snijegu koji pada, o ljudima koji stoje na stanici, o trenucima koji se ne mogu zadrža Ɵ , o vremenu koje teče i koje nam uvijek iznova izmiče. O prolaznos Ɵ i nestajanju osjećaja što nikad i nije bilo pod našom kontrolom. Vrijeme nije ono što odlazi, to je stalna struja što se ne zaustavlja. Nije važno u kojoj mjeri ga primjećujemo. Važno je is Ɵ nski da ga osje Ɵ mo prije nego što se izgubi iz vida. Tu je problem. Razmišljam. Vr Ɵ m misao u krug i pokušavam da uhva Ɵ m njen pravi smisao, da shva Ɵ m da li je ono što se desilo bio prolazni trenutak, nevažan, bez težine, ili nešto što nosi skriveni odjek, što ima korijenje koje seže dublje nego što bih želio prizna Ɵ sebi. Nisu veliki mehanizmi ono što nas mijenja. Nisu to uvijek sudbinski trenuci, istorijski časovi ili duboki uvidi. Nekad je dovoljna samo jedna rečenica. Jedan smijeh koji predugo odjekuje. Šala koja ne želi da se zaboravi. Da li je to bila šala ili nešto više? Površna igra riječi, nepromišljena gesta koja ne nosi značenje osim onoga što joj mi pridajemo? Tako je trebalo da bude. Nije trebalo ostavi Ɵ tragove i nikakve sjenke koje će poslije da lebde nakon što se sve završi. Šta ako nije bila šala? Ako se iza te neobavezne geste krije nešto staro, nešto što dugo pulsira ispod površine svijeta, ne nestaje, nego se ponavlja u beskonačnim varijacijama? Šta ako su riječi, koje su izrečene smijehom, maske koje skrivaju nešto sa dubokim korijenjem zla čitavog svijeta i svom njegovom pokvarenošću. Zlo ne dolazi uvijek jasno i ne pokazuje se u svom pravom svjetlu. Ono se provlači kroz svakodnevne geste, male stvari koje se čine beznačajnim, ali koje, u trenutku kada se saberu, grade nešto što prije nije bilo vidljivo. Lako je nešto odbaci Ɵ i reći da je bilo nebitno. Da nije vrijedno misli koje se sad upetljavaju oko toga. Ako nešto ne nestaje, ostaje u svijes Ɵ i ponovo se javlja, ono je vrijedno pažnje. Nije stvar u tome da li je bilo ozbiljno ili ne. Ono što ostane i nakon što sve prođe nosi svoju težinu. Nosi svoju priču, a u toj priči leži odgovor koji nisam spreman još da saslušam. Iako se trudim da pojedine misli odvojim od sebe, one se vraćaju u isto središte. Zadiru u tok vremena koji neprekidno vuče sve sa sobom. Ništa se ne odvaja. Ono što mi djeluje kao trenutni impuls, postaje dio šire strukture u kojoj sve ima svoj put, trajanje, i mjesto pod svjetlom koje vrijeme neumoljivo baca na ono što nismo planirali da preispitujemo. 5 Razmišljam o značenju vremena, osjećajući ga istovremeno na sebi kako neumoljivo teče preko ramena otkrivajući ono što je nekad bilo skriveno. Postavlja više pitanja nego što ja mogu da Ɵ odgovora. Vrijeme... Da li je ono naš saveznik ili naš sudija? Hoće li razjasni Ɵ ono što sada djeluje kao zagonetka, ili će naprosto odnije Ɵ sve sa sobom, ostavljajući blijede odjeke davno proživljenih trenutaka? Vrijeme će pokaza Ɵ sve. Opet ono, vrijeme. Uvijek na kraju razotkriva skriveno. Zna šta je trebalo da se dogodi. Prepoznaje ono što je bilo prisutno i prije njegovog razumijevanja. Pam Ɵ Ɵ šinu, trenutke i značenje. Ne dešava se to odmah ili onda kada to očekujemo. Nepromjenjivo je, neumoljivo, i stalno prisutno. Nikada potpuno uhvatljivo. Sebe se ne do Ɵ če. Prolazi bez potrebe da se osvrne na ono što ostavlja iza sebe, bez objašnjenja i osvrtanja na trenutke koji su ga formirali. Vrijeme ne pita za volju, za moju želju, za našu potrebu da nešto duže ostane ili da prođe brže. Ono se kreće u svom ritmu. Ne brine se o tome kako ga doživljavamo. Ne mari za to da li ga shvatamo ili ne. Uprkos tome, osjećam njegovu težinu, njegov tok i njegovu nemilosrdnost u načinu na koji mi pokazuje da ništa nije vječno. Vrijeme nije nešto što će da pokaže sve. Ono omogućava da se stvari otkriju. Ne donosi is Ɵ nu, ali daje priliku da se ona prepozna. Vrijeme nije nešto što određuje sudbinu. Ono pokazuje granice u kojima će se sudbina ostvari Ɵ . Podešava trenutak koji će se suoči Ɵ sam sa sobom i u kome će se prošlost i budućnost prihva ƟƟ bez straha, kao nastavak nečega što postoji. Vrijeme je neumoljivo. Otkriva ono što je skriveno. Osvijetli ono što pokušavamo zaboravi Ɵ Javlja nam da ništa nije vječno, i da ništa ne prolazi bez traga. Ono ne zna za granice ali mi znamo gdje su. Vrijeme ne staje ali mi čekamo. Vrijeme ne pita a mi postavljamo pitanja. U ovoj razlici leži odgovor na sve ono što ne razumijemo. Prolaznost ne nudi smisao. Tu nalazimo ogledalo u kom se ne vide velike is Ɵ ne. Tu se odražavaju mali, svakodnevni otpori. Ne vide se sudbine već niz koraka koje pravimo čak i kad ne vjerujemo u njih. Vrijeme ne pita da li smo spremni. Neumoljivo nas uvodi u trenutke u kojima moramo da reagujemo. U njemu se otkriva ono što dolazi, i ono što pokušavamo da ostavimo po strani. U vremenu otkrivamo obaveze koje nisu srazmjerne važnos Ɵ koju nose. One tvrdoglavo odbijaju da nestanu. Dolaze prerušene u svrhu. U red i smisao. Jednom kad uđu, iza zatvorenih vrata rasprostru svoje zahtjeve. Počinju da vladaju onim dijelom nas koji pripada slobodi. Ne pitaju da li imamo snage. Ne čekaju da ih prihva Ɵ mo. Preuzimaju dan, misao i Ɵ jelo. I tako, korak po korak nesvjesno gubimo osjećaj da su došle izvana. Obaveze počinju da zvuče kao naš glas i to je najvješ Ɵ ja prevara. Ono što nas pri Ɵ ska počinje djelova Ɵ . Dolazi iz naše unutrašnjos Ɵ 6 Mrzim obaveze. Uvijek su tu. Poput sjenke čekaju, i dolaze kao teret, koji niko ne traži, ali koji moramo nosi Ɵ . Nema stras Ɵ u njima. Nema slobode. To je niz zadataka koje ne osjećam kao svoje. One se uporno gomilaju, pri Ɵ skaju i podsjećaju da se nešto mora. Ne postoji izbor. Volja nije dio ove jednačine. Uvijek kad uradim pola od onog što se mora uradi Ɵ , moranje postane mora. Teška, intrigantna i nemirna. Njena težina raste. Zadaci ne postaju lakši kako se bliže kraju. Postaju vidljiviji, jasniji i nepokolebljivi u svojoj neumoljivos Ɵ . Polovina puta ne donosi olakšanje. Ona podsjećanje na sve što još ostaje da se uradi. Na ono što me čeka i što neće nesta Ɵ dok ne bude završeno. Obično na kraju ne ispadne ništa i tamo gdje su planovi ostane praznina. Sav trud ne vodi nikuda. Napor se rasplinjava u besmislu. Nije to zbog toga što ne dajem dovoljno od sebe. Obaveze nisu uvijek vezane za rezultat. Taj mehanizam je iluzija. beskonačno ponavljanje stvari bez stvarnog ishoda i trenutka u kom bih mogao reći, završeno je, vrijedilo je. Problem nije u obavezama. On leži u njihovoj strukturi. Ne podnosim ih zbog onog što jesu, nego zato što su prisilne. Ne dopuštaju izbor. Ne ostavljaju mogućnost da se osjete dijelom nečega smislenog. Ono što se mora uvijek ostaje prisutno. Pitanje je da li to prihvatam ili trpim. Ako na kraju ne ispadne ništa, onda gdje nestaje trud? Gdje nestaju sa Ɵ provedeni u borbi pro Ɵ v tog moranja? Kraj je uvijek neodređen. Bez jasnog odgovora, pobjede ili poraza. To je trenutak u kome se osje Ɵ umor, ali ne i završetak. Ništa nije isto što i sve. Kad se sve umiri, ostane osjećaj u kome se ništa ne mora. Tijelo miruje ali misli ne znaju za odmor. Dolaze kad zadaci u Ɵ hnu a dan se završi. Tada obaveze prestaju da govore a počinje ono što traži da bude osmišljeno. Tu se budi razum i podsjeća na ono što je bilo, što još traje i ono što nikada nije dobilo svoj izgled. Pamet mi ne da mi mira. Pohode je i staro donose misli iz nekog drugog vremena, kao vjetar koji prolazi kroz zatvoren prozor. Nepozvane, neizbježne. Podsjećaju na novo, a donose staro. Riječi koje su nekad imale smisla sada izazivaju težinu. Misli se ne biraju, one dolaze same. Donose slike koje su se odavno izgubile u vremenu, ali koje nikada nisu potpuno nestale. Sjećanja se ne brišu lako. Vraćaju se u trenucima Ɵ šine, kad se čini da smo ih ostavili daleko iza sebe. Pronalazimo ih u sobi u kojoj sjedimo i dahu koji uzimamo. U pogledu koji se zadrži na nečemu nevidljivom. Kažu da je srećan čovjek koji mnogo zna. Ali ja... ja mislim drugačije. Srećan je čovjek koji ništa ne zna. Njegov svijet je jednostavan, oslobođen težine velikih pitanja i bez svih Ɵ h odgovora koji donose nove zagonetke. Takav čovjek ne gleda u svemir tražeći rješenja. On pronalazi mir u Ɵ šini vlas Ɵ tog neznanja. U tom miru se krije mudrost. Takvi ljudi ne nose teret svijeta na svojim ramenima. Oni jednostavno postoje. Žive slobodni. Sve što čovjek može da zamisli postoji, pa čak i ono nezamislivo. Granice nisu stvarne dok ih um ne postavi. Svaka misao rađa mogućnost a svaki san otvara vrata prema nečemu što ne 7 mora bi Ɵ opipljivo da bi bilo stvarno. Svijet je izgradio svoju strukturu idejama koje još nisu pronašle put do svojih ruku, ali su tu. Lebde u prostoru između onoga što poznajemo i onoga što nas čeka. Zamisao nije isključivo ono što se može definisa Ɵ . To je i ono što dolazi iz nepoznatog, iz dubina svijes Ɵ koje još nismo dodirnuli. Nezamislivo nije praznina, nepregledno prostranstvo u kome se kriju odgovori kakve još nismo naučili da tražimo. Da li smo sami u svemiru? Ne znam. Neznanje je jedini is Ɵ nski odgovor. Sve što mislimo da znamo je trag ograničenja. Svemir ne odgovara, ne potvrđuje i ne negira. On jednostavno postoji, neopipljiv i beskrajan, bez obaveze da pruži objašnjenja. Znanje je moć. Razumijevanje donosi sigurnost, a objašnjenja mir. Ja nisam siguran u to. Suviše znanja rađa previše pitanja i spoznaju svijes Ɵ o nagomilanoj sumnji u ono što je nesigurno i prolazno. Znanje ne donosi spokoj. Ono je poniranje u neizvjesnost. Onaj ko ne traži odgovore zato što ih ne zna ni postavi Ɵ je srećan čovjek. Njemu svijet ostaje jednostavan. Ne razlaže ga na dijelove, ne ispituje ga i ne analizira svaki njegov pokret. Sreća dolazi iz neznanja. Iz slobode od tereta spoznaje. Iz života koji se živi bez potrebe da se sve razumije. Da li je li neznanje isto što i mir ili je to privid. Iluzija koja traje dok se prvi put ne sudari sa pitanjem na koje nema odgovor. Sreća nije u količini znanja. Ona je u tome koliko sebi dopuštamo da budemo dio trenutka bez težine misli koje ga ispituju. Ni neznanje nije prava sreća, već način da se odgodi suočavanje sa svijetom onakvim kakav on zaista jeste. Ipak, u neznanju ima najviše slobode da ne budemo zarobljeni u težini stvari koje ne možemo sebi objasni Ɵ Čini mi se da su granice, tamo gdje razum staje. Tamo se skrivaju najveće is Ɵ ne. One formiraju našu percepciju svijeta. Neuhvatljive su i neopipljive, a ipak prisutne u dubljem sloju stvarnos Ɵ . Te is Ɵ ne nisu uvijek dostupne logici. Nisu podložne objašnjenju. Čovjekov um, ma koliko moćan bio, samo je sjenka onog što može postoja Ɵ . Odsjaj one veličine što se ne može razumje Ɵ racionalno. Dodir nije uvijek mjera postojanja. Ono što se može dotaći rukom ili pogledom nije jedino što postoji. Prava is Ɵ na leži u onome što se osjeća mislima. Što se prepoznaje srcem. Što se intui Ɵ vno zna. Postoje prisutnos Ɵ koje ne zah Ɵ jevaju objašnjenje i stvarnos Ɵ koje ne traže fizičku prisutnost da bi bile is Ɵ nite. Najdublja is Ɵ na je da postoje stvari koje ne treba shva ƟƟ do kraja da bismo znali da su tu. Da su oduvijek bile tu i da će osta Ɵ bez obzira na našu sposobnost da ih dokučimo. U neznanju postoji sloboda. To je blaženo stanje uma u kome se ništa ne mora objašnjava Ɵ Ništa se ne mora uzima Ɵ sa sigurnošču, ni Ɵ nosi Ɵ teret odgovora. Odgovori nisu uvijek dovoljni. 8 Onaj ko ne traži razumijevanje pronalazi ono što drugi pokušavaju dokuči Ɵ . Onu is Ɵ nu koja uporno izmiče. Saznanje da savršen svijet nije u odgovorima, nego u sposobnos Ɵ da se prihva Ɵ ono što ne razumijemo, bez potrebe da se sve sazna. Razmišljajući šta znanje znači, sjećam se čovjeka koji je znao govori Ɵ tako da je Ɵ šina između riječi nosila više od bilo kog objašnjenja. Njegova prisutnost bila je snažna. On nije tražio odgovore, on ih je živio. Rukama koje su znale kako da prate tok misli i pokre Ɵ ma koji su nosile godine iskustva, njegov glas, uvijek siguran, bio je poput mosta između prošlos Ɵ i sadašnjos Ɵ . Taj stari profesor ilidžanske škole, Veljko Tošić. Između onoga što je toliko puta ispričano poslije, njegova priča nikada nije izgubila snagu. U njoj nije živjela prošlost kao zatvorena knjiga, nego kao neprekidna nit koja povezuje generacije, sudbine i sjećanja. Njegova prisutnost nije ostavila trag samo u učionici nego i u sjećanjima. Govorio je sa posebnim žarom, a svaka riječ mu je nosila dah jednog prošlog vremena. Pričao je o svom rođaku, o danima kada je svaki korak imao težinu i značaj. Kada su odluke bile neformulisane, ali su vodile ka budućnos Ɵ koja je tada bila još maglovita. Njegov glas, snažan i siguran, oživljavao je slike iz davnih vremena. Ta priča nije bilo puko sećanje, nego živo svjedočanstvo na ono što nikada ne prestaje da daje formu sadašnjos Ɵ . Ona pokazuje da svaka veza, bez obzira na to koliko davna bila, ostavlja trag. Nadograđuje razmišljanja i ostaje u glasovima koji je prenose dalje. Slika starog profesora prolazi kroz misli i shvatam da priče poput njegove nisu tek puke anegdote iz prošlih vremena. One su putokazi. Lekcije koje se ne daju zapisa Ɵ , ali koje se osjećaju, razumiju i nastavljaju. Ne slušamo ih uvijek pažljivo, ali kad jednom ostanu u nama, one tu i ostaju. One žive, kao sjenke na zidu i odjek vremena koje još uvijek traje u nama. Njegova priča nije bila obična priča o školskim danima. Nosila je u sebi pouku. Njegov rođak je išao zajedno s njim u školu i „Austrija“ mu je fino rekla: „Ti, dijete, nisi za školu“. To je djelovalo kao sudbina izrečena bez zadrške. Pečat stavljen na njegovu budućnost prije nego što je imao priliku da se izbori za nešto drugo. Nije se bunio, ni Ɵ je postavljao pitanja. Prihva Ɵ o je rečenicu kao is Ɵ nu. Kao odrednicu koja će ga odves Ɵ putem koji nije birao, ali koji je na kraju postao njegov. Te riječi, naizgled jednostavne i nepravedne, odredile su mu životni put. Naučio je če Ɵ ri riječi ija, eja, hot i bista i počeo da vozi fijaker. Ima bolju platu od inženjera. Ironija je duboka, skoro opipljiva. Čovjek za kojeg su rekli da nije za školu pronašao je svoje mjesto u svijetu na način koji nikada ne bi očekivali. Če Ɵ ri riječi su bile dovoljne. One nisu bile jezik kojim je govorio. Postale su ritam njegovog dana. Melodija njegovog posla. Način na koji se kretao kroz svijet koji mu nije dao mnogo izbora, ali mu je dao nešto što može zva Ɵ svojim. Če Ɵ ri riječi nisu bogatstvo znanja, ali su zato bile bogatstvo iskustva. Direktne. Jasne, bez suvišnih misli. 9 Često razmišljam o toj priči. O nevidljivoj pobuni pro Ɵ v predodređenih sudbina. Je li sreća u znanju, ili u pronalaženju sopstvenog puta? Njegov rođak, sa svojim fijakerom na neki način otjelotvoruje jednostavnost sreće. Iako je nekada bio pored njega u školskim klupama, postao je simbol drugačijeg puta. Njihove sudbine su se razdvojile, ali sjećanja su ostala kao nit koja ih je vezivala. Onaj koji je naučio če Ɵ ri riječi spoznao je više o životu nego oni koji su godinama učili teorije koje im sada ne donose sigurnost. Drugi su sjedili za stolovima a on je disao slobodno. Preračunavali su se a on jednostavno nastavljao da tjera konje dalje. „Austrija“ mu nije dala školu, ali mu je dala ulicu, fijaker i okruženje u kom nije potreban drugi jezik osim onoga koji govori ritmom točkova i šapatom vjetra. Nije profesor, inženjer, ali je pronašao svoje mjesto u svijetu. U tome je njegova pobjeda. Nije znanje uvijek ono što donosi sigurnost. Dovoljna je is Ɵ na da bi pronašli svoje mjesto. Ne treba traži Ɵ ništa više osim toga. Da je ostao u školi, mogao je „dirlika Ɵ “, besciljno provodi Ɵ dane i čeka Ɵ da vrijeme obavi svoj posao umjesto njega. Uklopio bi se u sistem. Imao bi Ɵ tulu, papir i status ali, da li bi imao sebe? Povukao bi za sobom još djece koja bi radila iste stvari, zapletena u mrežu očekivanja i propisanih staza. Takav život bi ga učinio jednim od mnogih bez cilja. Škola je često znala stvara Ɵ ljude koji su isključivo pra Ɵ li linije iscrtanih mapa. Sudbina je rođaku odredila drugačiji životni put i naučila ga riječi koje su mu nedostajale za stvaranje vlas Ɵ tog svijeta. Neki putevi nisu nacrtani na papiru. Živo Ɵ se ne uklapaju u planove koji su unaprijed napravljeni. Ljudi ne prate pravila koja im se daju. U tom odstupanju leži vrijednost slobode. Ona nije u obrazovanju. Nije u statusu. Njena snaga je u hrabros Ɵ da se ide drugačijim putem, bez obzira na kako to kako taj put izgledao drugima. Kad god ta priča oživi u meni, sjećanje se vraća u prošlost. Ona je ono što me tjera da zastanem pred prizorima svakodnevice i tražim njihovo značenje u haosu dana. Naslućujem ga u ljudima i onim pokre Ɵ ma koji nisu naučeni, već preživljeni. U pogledima koji traže mjesto gdje će postoja Ɵ . Svijet ne dijeli ljude na uspješne i neuspješne, već na one koji su pronašli svoje mjesto pod suncem i one koji ostaju u mjestu, cupkajući u bljuzgavici, čekajući nešto da ih pokrene. Sjećanja lagano počinju da se vraćaju u stvarnost autobuske stanice, u trenutak koji me okružuje. On nosi neku težinu. Gledam oko sebe. Sva Ɵ šina snijega nije dovoljna da sakrije sivilo koje se otapa pod nogama. Snijeg je raskvašen i prljav, otkrivajući ružniju stranu svoje nekadašnje bjeline i čistoće. Ispred mene se ukazuje prizor čovjeka koji ne traži ništa. Koji svojom nepokretošću govori sve. On stoji u velikoj bljuzgavoj bari, nepomičan. Ne do Ɵ če ga hladnoća. Nije se ni potrudio da pronađe suvo tlo. Nevažno mu je gdje stoji. Njegove čizme potonule su u vodu koja ih je obavila poput nezvanog gosta. Potpuno je otupio, izgubljen u svijetu svojih misli. Ogluvio na osjećaje koje dobija od svojih nogu, okoline i vlas Ɵ tog Ɵ jela. Ne reaguje. Razmišljam. Nije mu hladno. Čizme su natopljene vodom i ona prodire kroz materijal, ali on ne pokazuje ni trun nelagode. Stopala su mu odvojena od svijes Ɵ . Izgubio je vezu između Ɵ jela i spoljašnos Ɵ , nešto dublje i veće ga je 10 odvojilo od toga. Misli su mu negdje drugo, na nekom mjestu gdje se ne osjeća težina zime. Gdje bljuzgavica nije bitna, a hladnoća nije prepreka. To nije stvar fizičke ogluvljenos Ɵ Navikao je na ignorisanje. Da po Ɵ skuje osjećanja i ne obraća pažnju na ono što mu Ɵ jelo poručuje. Nije tu riječ o otupjelos Ɵ nego, o umoru koji se vidi. Fizičkom i psihičkom. O predaji pred svijetom i odsustvu volje da se suoči sa hladnoćom koju osjeća. Da li je zaboravio kako je osje ƟƟ toplinu i bi Ɵ svjestan vlas Ɵ tog postojanja? Može li čovjek dugo izbjegava Ɵ osjećaje prije nego što oni nestanu? Koliko dugo može da ostane nepokretan u nelagodnos Ɵ prije nego što postane dio nje. Prije nego što mu ona postane prirodna? Gledam ga. Da li je taj trenutak prolazni zastoj ili simbol nečeg dubljeg. Odbacivanja, odustajanja, otupjelos Ɵ na sve što dolazi spolja. Nije ni svjestan gdje stoji. To mu nije ni važno. Posmatram ga i počinjem se pita Ɵ u kojim trenucima i ja zastanem na jednom mjestu, okružen bljuzgavim barama. Nesvjestan svojih osjećanja i otupljen nepodnošljivom količinom besmisla? Provodimo živote ne osjećajući vlas Ɵ te korake, oglušeni na poruke koje nam Ɵ jelo i duh šalju? Taj čovjek ispred mene nije tek puki stranac u bari. On je ogledalo svih nas. Ogledalo onih trenutaka kada se udaljimo od sebe i od svijeta, dopuštajući da nas proguta vlas Ɵ ta hladnoća. Šta nas vraća natrag? Toplina drugih, ili naša sposobnost da uočimo vlas Ɵ tu otupljenost i odlučimo je razbi Ɵ , korak po korak pa bilo to i kroz najodvratniju bljuzgavicu? Žamor gomile pulsira u zraku. Postaje sve glasniji. Probija se kroz pejzaž poput oblaka nevidljive mase uzbuđenja i nestrpljenja. Podiže se poput plime koja počinje da prekriva Ɵ jela dok se autobus približava, tromo i neumoljivo. Njegovi farovi se presijavaju na mokrom asfaltu. Silueta postaje sve jasnija i bliža. Sve stvarnija. Njegovo prisustvo mijenja ritam gomile i pokreće neizgovoreni impuls za Ɵ hu pripremu i trenutak koji se očekuje. Ramena se pomjeraju, prilagođava se stav. Svi se pripremaju za neizbježni trenutak borbe. Počinje premještanje s noge na nogu, od nesvjesnog osjećaja da će svaki milimetar bliže cilju donije Ɵ prednost u nadolazećoj trci. Gomila zadržava dah, skupljena u vlas ƟƟ m mislima i skrivenom iščekivanju. Iza Ɵ h naizgled nezgrapnih pokreta krije se strategija, navika. Gotovo ins Ɵ nkt. Oči su usmjerene prema vra Ɵ ma. Misli se s Ɵ šću oko jednog jedinog cilja. Ulazak, zauzimanje i osiguravanje mjesta. Kao stari i iskusni ratnici, izoštrili su svoje tak Ɵ ke u sto Ɵ nama bitaka za komfor u javnom prevozu. Ovaj trenutak. Ova borba za prazno sjedište, postala je metafora svakodnevne borbe za mjesto, udobnost i vrijeme. Trenutak odlučnos Ɵ uskoro dolazi. Zna se pravilo. Kad vrata popuste, a pneumatski mehanizam otvori uz kratak zvuk oslobađanja, tada nastupa trenutak uvježbane strategije. Brzine i nesvjesne procjene koja će odredi Ɵ ko osvaja sigurnost sjedećeg mjesta a ko ostaje u prolazu, oslonjen na metalne šipke, pogledom koji ne pokazuju razočaranje, ali ga osjećajući u sebi. Svako pomjera svoje granice, procjenjuje pozicije drugih, proračunava vlas Ɵ te poteze. Autobus usporava. Pogledi su usmjereni prema vra Ɵ ma, fokusirani i odlučni. Nestrpljivo se iščekuje zaustavljanje. Da točkovi utonu u konačno mirovanje prije jurnjave ka unutrašnjos Ɵ Prije tog sudara Ɵ jela i obračuna bez riječi. 11 Borba nije fizička. Ona postoji u pogledima, naglom potezu noge naprijed, u ruci koja neprimjetno traži oslonac kako bi prošla brže. To nije obična vožnja. To je mikrokosmos društva, ko će prvi jurnu Ɵ , a ko sta Ɵ . Ko će se povući, a ko zauze Ɵ mjesto. Ne samo fizički, već i simbolično, u toj velikoj igri svakodnevice. Autobus napokon staje. Zvuk kočnica postaje znak za juriš. Vrata se otvaraju i nastaje pokret. Ulazak u autobus postaje mala scenska predstava ljudske prirode. Gomila se gura, Ɵ jela se sudaraju u neizgovorenoj borbi za poziciju. Znoj, dah, nervozni pokre Ɵ . Sve se stapa u hao Ɵ čni impuls trenutka. A onda. Na tom prvom stepeniku autobusa, gdje se granice još uvijek brišu, čovjek se okreće i kaže: „Kud ste navalili, vidite da više nema mjesta!“ Rečenica odjekuje, a ironija ostaje neizgovorena. Trenutak prije, on je bio taj koji se gurao. On je bio taj koji je hitao naprijed, nesvjestan vlas Ɵ te težnje da se probije. U jednom jedinom koraku desila se promjena morala pojedinca, društva. Ako u tako banalnom trenutku ljudi preokreću perspek Ɵ vu, kako se onda ponašaju u ozbiljnim životnim situacijama kada su ulozi veći. Kada je riječ o vrijednos Ɵ ma, pravdi i ozbiljnim odlukama. O trenucima u kojima jedan jedini korak može promijeni Ɵ nečiji životni put. Ulazimo unutra, uranjajući u miris vlage i razmijenjenih kvarnih dahova. Gomila se kreće kao Ɵ jelo bez lica, bez pojedinačnih iden Ɵ teta. Kao kolek Ɵ vni pokret, neizbježan i usmjeren ka jednom cilju, pronaći svoje mjesto, ravnotežu i privid sigurnos Ɵ . Nedostatak mjesta za sjedenje usmjerava nas prema rukohva Ɵ ma. Hvatamo ih sa nekom vrstom neho Ɵ čne pokornos Ɵ . Svako ko je ostao da stoji zna da više nema izbora. Nema načina da se izmijeni sudbina trenutka. Mjesta su zauzeta, Ɵ jela su naslonjena jedno na drugo, tražeći balans i stabilnost. U očima onih koji sjede odjekuje osjećaj olakšanja. Oni su pobjednici ove borbe. Oni su osigurali komfor za narednih nekoliko kilometara. Stojimo. Tijela prilagođavamo ritmu vožnje, balansirajući na krivinama sa nevidljivim granicama stabilnos Ɵ i nesklada. Malo naslanjanja i neizgovorenog razumijevanja da u ovim trenucima niko ne pripada sebi, nego ritmu autobusa. Ritmu putovanja i nesvjesnog kretanja koje nas vodi naprijed. Niko se ne pita do kada će traja Ɵ ovo stanje. Svi to prihvataju i tome se prepuštaju. U sebi osjećam sreću gomile što je tu napokon na toplom i suvom. Zadovoljnu što je osje Ɵ la olakšanje, bijeg iz hladnoće vanjskog svijeta. Kapljice otopljenog snijega klize po staklu. Posmatram ih kako se stapaju, stvarajući privremene putanje, poput neizgovorenih misli koje nas povezuju. Te kapljice nam poručuju da, uprkos svemu, ostajemo dio šireg toka života, ma koliko mogućnos Ɵ oko nas bile ograničene. Svaka kap je trenutak. Prošlost koja se topi. Slika koja se mijenja prije nego što nestane. Vanjski svijet više nije odvojen, ali nije ni dio unutrašnje Ɵ šine. Snijeg nestaje, ali ne prestaje da podsjeća na ono što je bilo prije nego što smo ušli. Prije nego što smo pronašli sklonište u ovom privremenom utočištu koji se kreće prema svome cilju. 12 Na mahove, čujem glas, u toj gomili šarenih likova, srećnu što je napokon na suvom i u toplom. Snagom klina probija se kroz masu tjelesa i dolazi do mene. Autobus nije običan prevoz. On je tren, između dva mjesta. Puko Ɵ na u kojem se svi kolek Ɵ vno oslobađamo vanjskog haosa, ali nakratko. Do sljedeće stanice. Kad bi se glas ponovo javio, sigurno bih ga prepoznao. Da, nema sumnje. To je on. Postoje glasovi koji se ne gube s vremenom i koji ostaju kao pečat na sjećanju. Glasovi koji nose u sebi sigurnost bez obzira na godine, na protok vremena i promjene oko sebe. Prošle su godine a on je ostao i dalje prepoznatljiv. Njegov ton, njegov način izgovaranja riječi, ostao je nepromijenjen. Vrijeme nije imalo snagu da ga odredi drugačije, samo ga je učvrs Ɵ lo u njegovom poznatom autoritetu. Zna bi Ɵ u centru pažnje. Nije to danas zbog sadržaja, nego zbog načina na koji bira riječi. Izgovara ih sa težinom prošlih vremena, sa nečim nevidljivim u njima što stvara težinu a da to nije zvuk. To je pečat karaktera koji ne blijedi sa godinama. Naviknut na vlas ƟƟ ego, na okruženje u kome zvuk njegovih riječi nadvisuje žamor gomile, ostao je figura koja se ne prilagođava okolini. Okolina se prilagođava njemu. To mu je poziv. Profesor Tošić. I ovdje se izdvajao glasom nadvisujući Ɵ ho komešanje mase. Glasom koji se ne gubi u buci nego je uvijek iznad nje zato što ga prate iskustvo i uvjerenje. To mu je profesija, ali i više od toga. To je unutrašnja potreba. On zna kako bi Ɵ u centru pažnje ne tražeći je. Ona mu sama dolazi. Njegova sposobnost da komanduje prisustvom nije ins Ɵ nkt. To je nešto brušeno godinama, usađeno u njegovu suš Ɵ nu. Govori sa sigurnošću koja ne trpi sumnju, glasom koji se ne povlači pred šapatom drugih. Slušam ga i razmišljam koliko je puta u životu bio onaj koji govori dok drugi slušaju. Koliko puta su riječi koje je izgovorio ostale zapisane u nečijim mislima. Bezbroj puta je davao izgled svijetu oko sebe svojim prisustvom. Nije svaki glas jednak. Neki su tu da ostanu i kada se prostor promijeni. Čak i kada se godine nanesu na čovjeka one ga ne mogu promijeni Ɵ u njegovoj suš Ɵ ni. To je on i to će uvijek bi Ɵ on. Profesor Tošić. Po autobusu su ispisani natpisi „Ulaz – Izlaz“, žele nas podsje ƟƟ na osnovne stvari. Na ono što je svima očigledno i što se podrazumijeva. Svako dijete zna da treba ući i izaći na vrata a ne kroz prozor. Suvišno je. Ipak, oni su tu kao znak obavještenja. Kao e Ɵ keta na pravila koja svi znaju. Koliko stvari u životu je takvo. Očigledno i suvišno a ipak prisutno . O vi natpisi nas vode prema nečemu što nam je jasno i usmjeravaju nas ka smjeru kojim bismo ionako krenuli. Postoje i natpisi koje ne vidimo. Koje ne primjećujemo iako su svuda oko nas. Oni koji nas usmjeravaju ali ih ignorišemo misleći da nam ne trebaju. Oni su simbol ljudske potrebe za kontrolom i definisanjem čak i onoga što definisano . S istem uvijek želi postoja Ɵ čak i kada nije neophodan. Ovi natpisi na prvi pogled djeluju suvišno, nepotrebno, kao neko birokratsko insis Ɵ ranje na redu koji je ukorijenjen u ljudskoj logici. Ti natpisi nisu tu za razum , već za one trenutke kada um klizne u automatski režim. Kada očima pređemo preko natpisa bez is Ɵ nske svijes Ɵ o svom 13 kretanju. Oni nisu tu da daju obavještenje, nego da potvrde prisustvo sistema. Da nam pokažu da se stvari odvijaju po utvrđenim pravilima, i onda kada su ta pravila očigledna. Koliko ljudi je prošlo pored ovih riječi i pogledalo u njih dok su ulazili i izlazili, ne obraćajući pažnju na to da ih one vode iako su mislili da sami upravljaju svojim kretanjem . To je način na koji sistem želi da kaže: „Slijedi put i ne pitaj se zašto“. Da li bi bilo išta drugačije da ih nema? Da li bi ljudi i dalje ulazili i izlazili kao što to uvijek čine ili bi u njihovom odsustvu nastao haos koji bi nas natjerao da se zapitamo kako smo uopšte naučili sve ove obične stvari koje se danas podrazumjevaju same od sebe. Gledaju me poznate oči koje sam nekada znao a koje su sada bez izraza. Prazne, odsutne. Ne prepoznaju me. Prave se da me ne poznaju? Ne znaju me. I ja se pravim lud. Pravim se da i ja njih ne prepoznajem, glumim da ih ne poznajem ni Ɵ znam. To je obostrana igra kamenih lica. Tišina između pogleda u kojoj svako zna svakoga ali niko nikome to ne priznaje. U toj igri prošlost postoji u pamćenju ali je zabašurena. Sjećanja se ne izgovaraju nego ostaju između onoga što smo nekada bili i onoga što smo sada postali. Čini se da nikada nisam dijelio vrijeme sa njima. Nisu nas povezivali razgovori, osmijesi i trenutci koji su sada postali sjenke na rubovima sjećanja. Kako se dogodilo to da smo pristali na ovu glupu igru u kojoj se susret svode na šutnju i iskrivljenu ravnodušnost. Lakše je ovako. Ne dozvoli Ɵ prepoznavanju da pređe u riječ. Prošlost treba da ostane u mislima a ne u glasovima. Postoji prećutni dogovor da je tako bolje, da svako ide svojim putem ne osvrćući se iza sebe. Ništa ne mora bi Ɵ potvrđeno. Prošlost treba osta Ɵ u prošlos Ɵ bez pokušaja da je iko od nas povuče u sadašnji trenutak. Svi smo se promijenili toliko da prepoznavanje nije više moguće, ili još tačnije rečeno, nije poželjno. Nije stvar u volji, ni u odluci, već u ljudskoj nesigurnos Ɵ i strahu od toga šta bi taj čin značio. Šta bi promijenio. Da li bi nas natjerao da priznamo nešto što smo se trudili da zaboravimo. Kamena lica su maska iza koje svako skriva sopstveni nemir. Sopstvenu dilemu i odnos prema onome što se dogodilo a što više ne može bi Ɵ vraćeno. Osjećam hladnoću pogleda. Težinu neizgovorenih riječi i sjećanja koje lebdi u zraku a koje ni oni ni ja ne želimo uhva ƟƟ . Nije važno hoćemo li ikada prizna Ɵ prepoznavanje. Važno je to što se ono dogodilo u mislima čak i onda ako