Zaboravio sam koliko je dobar osećaj biti odbijen Zagrlio sam je za rastanak i krenuo prema stanu. Išao sam ulicom onako šuplje, u meni nije bilo ničega. Osećao sam kako vazduh cirkuliše mojim grudnim košom koji je do dana današnjeg nosio jedan težak teret. Ušao sam u stan čudnog osećanja – beše to neka neutralna seta za nečim izgubljenim; otpuštam dubok uzdah bez negativne konotacije. Reakcije mog tela su striktno neutralne. Javljam ljudima koje poznajem kako je prošlo. Poslednje što mi sada treba jeste da se suočim sa samoćom u četiri oka pa vešto preusmeravam njen poziv u govornu poštu koju ću pustiti u sitnim satima, ne zato što želim ili jer je dobro po mene, no što sam na dugmetu nalepio cedulju na kojoj piše “nemoj pritisnuti”, a ja ni svoje instrukcije ne mogu da ne prekršim. Osećam umor. Umor koji bi osetio svako ko je prolio svoje srce i prosuo četres’ kilograma gvozdenih mrvica iz predela dušnika. Isprva nema smisla jer sam lagan kao balon i mogu da letim bulevarima sa braćom ptičicama, da gledam ulice Novog Sada koje su mojoj duši prirasle, ali ostajem na zemlji, u hladovini visokih javora i niskih nebodera. Ipak ustajem. Ne mogu da ostanem u krevetu, oči u oči sa đavolom koji čeka da mu se pridružim u ležećem položaju. Moram da bežim. Da trčim. Da bežim. Da bežim. Izlazim napolje i vreme se nije promenilo. Još uvek rumeno sunce prži moj goli potiljak. Volim sunce. Sunce je prijatelj. Sunce me voli. Ja volim sunce! Sunce je tako prijatno, ne mogu da opišem. A i što bih. Pa svi bar znaju sunce. Svi vole sunce. Niko ga ne mrzi. A i najbolja drugarica mi je dobila razgovor za posao. To je super. Volim je. Ona je divna prema meni. Ja sam presrećan kada je ona uspešna. I ona je kobno zaljubljena. Volim je. Ne volim da je vidim tužnu i demoralisanu. Sada nije tako. Sada sam ja na toj strani. Ne osećam se loše, ne. Osećam se i dalje prazno. Moj smisao se prosuo ispred mene. Slučajno sam ugazio u to. Dešava se. Nisam jedini koji gazi po meni. Uvek sam to pregurao i izdržao. Nastavljam da hodam sokacima jer je letenje precenjeno. Otac je kupio još mesa i sada ga suši. Njemu tako malo treba da bude zadovoljan. I ja sam zadovoljan. Ne volim da ga vidim kako puno radi. I on i mama. Volim kada odmore. I kad su srećni. Oni nikad nisu srećni. Oni su samo ponekad zadovoljni. A zadovoljni su češće nego što mislim. I ja sam tada zadovoljan. Kako da ne budem zadovoljan kada nemam smisao? Sada je u meni rupa. Velika rupa. Rupčaga čak. Možda nekih 70% mene je šuplje. Ja sam toliki deo svoje zapremine posvetio jednoj devojci. Jednom sunašcetu. Možda je volim više od sunca. Možda ipak ne. Ne znam. Teško je meriti ljubav prema suncu. Mislim da nije proporcionalno ljubavi prema čoveku. Smisao. Nemam. Ostao sam prazan. To nije loše. To nije dobro. To je neutralno. Sredina. Kao ovaj tekst. Nema formu. Ima formu. Ima tačke i rečenice i reči. Nema normalne rečenice. To je u redu. Ja sam u redu. Ja se ne osećam negativno. Ja nemam oko čega da se osećam pozitivno. To nije istina. Tata će i da održi promociju knjige. To je tako lepo. Ja sam srećan. Lepe stvari se dešavaju u univerzumu. Približavam se fakultetu, kaže mi mama. To nije mama. To sam ja. Ja sam moja mama. Treba mi nežnog roditeljstva. Ja sad sebi moram da budem roditelj. Neko mora da me čuva. Ovo je krhko stanje. Ja sam spolja srećan. Ja sam iznutra srećan i prazan. Praznina se lako popuni. Kao bioskop za koji nema ulaznica. Bioskop bez ulaznica ne postoji. Ali da postoji bio bi prepun. Osim ako se plaća sam ulaz a ne karta. Ali to je tehnički opet neka ulaznica. Možda postoji tako nešto u Americi. Ili možda u Uzbekistanu. Ne mogu da odlučim da li je to nešto razvijeno ili nerazvijeno. Ne znam da li postoji. Mislim da ne. Ili da. Možda. Bravo! Ponosan sam na tebe. Vidi kako si prešao ulicu! Bravo! Svaka čast. Popio si još jedan gutljaj kafe! Kupio sam kapučino sa čokoladom. Čokolada je ostala na dnu a nisam uzeo drvenu dršku da je promešam. Možda mi danas ništa ne ide od ruke. Možda sam samo nesposoban. Možda sam kupio pogrešnu kafu. Mama ne treba da bude negativna prema svome sinu. Ja svog malog razumem. On nije kriv. On je uradio sve što je mogao. On je hrabar. On ima lepe pantalone. Moj sin je popio kafu. Čokolada je samo dodatak. Da li je popio čokoladu ili nije je sporedna stvar. Nije pozitivna. Nije negativna. Isto kao ceo ovaj dan koji će zaboraviti za sto godina kada bude bio astronaut. Zašto će biti astronaut? Nikada ga nije zanimao svemir. Osim možda njenih očiju ali ne znam da li se one računaju. Ne smem da razmišljam o njoj. Vraća mi smisao. Ja volim da nemam smisao. Ja trčim i smejem se. To nisam mogao dok je bilo smisla. Morao sam da ga se otarasim. Logično. Sada nemam gvožđa u organizmu pa sam lak. U stvari imam. Umro bih da nemam. Ili ne bih. Bio bih bolestan. Ja nisam bolestan. Ja sam zdrava i stabilna osoba. Ulazim u zgradu. Srećem higijeničarke koje volim. Volim ih jer imam mesta za njih. Moja rupa se popunjava. To je perverzno. Nije. Ne zanima me. Kapiraš o čemu je priča. O rupi. O šupljini. Zašto je važno kako je zovem? Ja ću da je zovem kako ja hoću. Popunjavam rupu srećom. Postajem kao svi oni samo sa osmehom na licu. Čovek mora sebi da napravi smisao. Ali ja to ne želim. Baš mi je bilo lepo. No thoughts. Head empty. Želim da živim tako. Kako da mi besmisao postane smisao? Da li mogu svaku priču da pišem ovako? Da ne pogledam da li imam slovnih grešaka i da budem odsutan dok kucam? Da li mogu da razmišljam o omiljenim likovima u seriji dok pišem? Da nikada ne stanem. Bar ne dok ne završim. Mogao bih da završim. Došao sam u zgradu fakulteta. Šta još tu ima da se priča? Aj još par rečenica. Lepo mi je. Volim da pišem bez obzira da l’ to što pišem ima ikakvog smisla. Ni ja nemam smisla pa šta mi fali? Smisao? Naravno da ne. Lepo se osećam bez smisla. Da li to znači da je i ova priča lepa? Lepo je subjektivno. Ali ja se objektivno ne osećam loše. Ova priča objektivno nije loša. Ja sam srećan. Napisao sam nešto danas. Moja kreativnost ne zna za granice. Ovako nešto nikad nisam napisao. Jer nikada ranije nisam izgubio nešto tako veliko. A sada sam dobro. Popunio sam se. Srećom. Nasmejao sam drugove u menzi. Neutralna praznina je napunjena srećom. I helijumom. Mogu opet da odletim al’ me mrzi. Leteću neki drugi put. Idem sad da učim.