uljezi1.pdf -

Please enable JavaScript to view the full PDF

1 2 Danijel Š� pelić ULJEZI 3 4 Zahvale Prije nekoliko godina došao sam na ideju da po- kušam napisati scenarij za igrani film. Zvučala je kao zabavna stvar za napraviti. Pisanje filmskog scenari- ja razlikuje se od pisanja romana, kraće je, sažetije i zahtjeva određenu kreativnost jer je potrebno sa što manje riječi dočarati slikovitu scenu. Dobra je vježba za kreiranje jasnijeg literarnog stila i na jedno je vrijeme izgledalo da će to biti sve što ću i postići pisanjem te ideje. No, pokazalo se kako sam pogri- ješio u procjeni i scenarij je našao jednog entuzija- stičnog redatelja koji je u njemu vidio potencijal za stvaranje malog, napetog filma koji bi mogao dobro proći kod publike. Potrajalo je nekoliko godina pred produkcijskog pakla, ali na kraju je upornost iznijela pobjedu i film je, radnog naslova VIKEND, snimljen i trenutačno se nalazi u drugoj vrsti pakla, post pro- dukcijskog. I dok pišem ove zahvale, drugi ljudi rade na njemu jednako uporno kao što sam ja na ovom romanu i iskreno se nadam da bi u neko dogledno vrijeme mogli imati zajedničku premijeru ili pro- mociju. Ali, ostavimo se filmskog posla i vratimo na književni. Nisam imao namjeru pisati roman po sce- nariju jer, iskreno, to je odmah s početka bio ogra- ničeni materijal napisan posebno za filmsku formu, ne baš prilagodljiv za prozno djelo, ali jednom kada je sve oko filma bilo gotovo, iz nekog razloga pisanje novele ponovo se učinilo kao zabavna ideja. Pa sam 5 je i napisao, još jednom pročitao i shvatio da možda nije toliko loša, ali da joj nedostaje nešto da bi bila dobro književno djelo. Spremio sam je i na nekoli- ko godina u cijelosti zaboravio na taj mali eksperi- ment. Do prošle godine, gdje napokon dolazimo do dijela gdje zahvaljujem nekim ljudima što su pomo- gli da ova druga verzija romana bude bolja, jasnija, preciznije i kvalitetnije napisana. Stoga, da krenem redom. Prva velika zahvala ide Nataliji Sandrini, dobroj prijateljici koja me pod prijetnjom upotrebe velike fizičke sile nagovorila da na tekst počnem gle- dati dalje od ograničenih okvira koje je nametnula filmska forma. Pisce ponekad treba usmjeriti prema očitoj stvari. Ona je napravila upravo to. Sven Marić, čovjek koji je bio uporan i nije odustao od ideje da od malog scenarija napravi film pod svaku cijenu. Svaka čast na upornosti, stari, ja bi davnih dana odustao. Gordani Malančuk, Nataši Jalšovečki i Renati Glo- goški Pavoković, trima jako dobrim prijateljicama koje sam upoznao u prošloj godini ide posebna za- hvala što su imale strpljenja čitati sve verzije rukopi- sa i šutke podnositi jako puno mana loše napisanog teksta. Moje dame, imate moju duboku zahvalnost na tome, znam da vam nije bilo lagano. I na kraju, osobi bez koje ovaj roman možda ne bi ni ugledao izdanu verziju, ide najveća zahvala. Vlatka Planina, za to što je kontaktirala Nakladu Bošković i prepo- ručila me kao autora koji bi ih mogao zanimati. Bez svih vas, ovaj roman vrlo vjerojatno nikada ne bi bio ponovo napisan i još manje izdan. Još jednom, hvala svima. I, naravno, budite spremni za to da vas sve za- jedno počnem ponovo maltretirati s novim idejama. 6 Prolog Prijepis telefonskog poziva policijskoj postaji Operator: Trenkovačka policijska uprava. Kako vam možemo pomoći? Pozivatelj: Halo...? Operator: Čujem vas, gospodine. Kako vam mogu pomoći? Pozivatelj: Ovaj... Imam nešto za prijaviti. Operator: Imate nešto za prijaviti? Nešto se dogodilo, gospodine? Pozivatelj: Uh, da. Na imanju. Operator: Imanju? Nešto se dogodilo na imanju? Pozivatelj: Ovaj, da. Nekakav napad. Na imanju. Operator: Što se... U čemu je točno problem, gospodine? Pozivatelj: Mislim da se dogodio nekakav zločin. Operator: Zločin? Ima li ozlijeđenih? Pozivatelj: Da, ovaj... mislim da ima mrtvih. Operator: Što mislite pod tim da ima mrtvih? Pozivatelj: Ne znam što se dogodilo. Išli smo u lov i vidjeli smo taj otvoreni auto. Ima krvi po cijelom mjestu. 7 Operator: Gospodine, zamolit ću vas da se malo smirite. Odakle točno zovete? Pozivatelj: Nalazim se par kilometara od Trenkovca. Trebam trenkovačku policiju... Operator: Gospodine, pokušajte se malo smiriti. Možete li mi reći svoje ime? Pozivatelj: Molim? Operator: Vaše ime? Kako glasi vaše ime, gospodine? Pozivatelj: Domagoj. Domagoj Krasnečki. Operator: Zovete sa svog imanja, gospodine Krasnečki? Imanje je u vašem vlasništvu? Pozivatelj: Ne, ne... Ne znam čije je. Operator: Imanje je prazno? Pozivatelj: Nije prazno... Netko je sada na njemu, ali nije moje imanje. Ne znam kome pripada.. Operator: U redu, gospodine, sačekajte trenutak da vas spojim s dežurnim inspektorom. (Dežurni inspektor preuzima poziv) Inspektor: Halo? Pozivatelj: Da? Inspektor: Možete li mi reći svoje ime? Pozivatelj: Ime mi je Domagoj Krasnečki. Inspektor: Gdje se nalazite, gospodine? Pozivatelj: Nekoliko kilometara od Trenkovca. Na glavnoj cesti. 8 Inspektor: Koji je broj vaše lokacije? Pozivatelj: Moje lokacije...? Inspektor: Koji je kućni broj? Pozivatelj: Mislim da imanje nema kućni broj. Inspektor: Sada ste ondje? Na tom imanju? Pozivatelj: Nisam na imanju više. Morao sam otići do glavne ceste. Na imanju nema signala... Samo pošaljite patrolu da ide na istok kad izađu iz grada. Vidjet će me. Inspektor: Znači, na glavnoj cesti ste trenutačno? Pozivatelj: Da, glavna cesta. Inspektor: U redu. Sada, recite mi što nije u redu? Pozivatelj: Naišli smo na nečiji auto na tom imanju. Ima krvi posvuda...to je nekakvo prazno imanje. Auto se nalazio na ulazu. Tamo su i dva mrtva tijela... Inspektor: Uh, koja je... na kojoj je adresi to imanje? Pozivatelj: Ovaj... To je skretanje sa glavne ceste. Mislim da ni ne postoji nekakva adresa. Ima par praznih kuća razbacanih uokolo... Inspektor: To je u blizu grada ili izvan njega? Pozivatelj: Poslije grada. Samo neka se patrola drži glavne ceste i vidjet će me. Inspektor: To je, znači, izvan granica sela i nekakvog naselja? Pozivatelj: Da, da, izvan granica. 9 Inspektor: U redu, odakle zovete? S imanja? Pozivatelj: Ne, zovem vas s glavne ceste, već sam to rekao. Morao sam doći ovamo jer na imanju nema signala za mobitel. Inspektor: Bili ste osobno na imanju i pronašli tijela? Pozivatelj: Da. Moji su prijatelji još uvijek tamo. Ja sam se vratio do glavne ceste da vas nazovem. Inspektor: Koliko ima tijela na imanju? Pozivatelj: Nisam siguran... ja sam vidio jedno. Netko je rekao da ima još jedno u kući. Inspektor: Tamo su dva tijela? Pozivatelj: Valjda. Inspektor: U redu. Prema vama je krenula patrola i zamolio bih vas da se zadržite kod ceste da ih možete uputiti do samog imanja. Pozivatelj: Nema problema. Recite im da se požure, čovječe. 10 1 Posljednje čega se Miroslava Pavličić sjećala prije nego što je utonula u duboki san bila je gusta magla. Kao da ju je pratila. Od trenutka kada se pro- budila, ustala iz kreveta i krenula prema kupaonici, vidjela je da će dan biti nekako siv i maglovit, ali to joj nije smetalo. Naprotiv, jesen joj je oduvijek bila najugodnije godišnje doba. Iako nije voljela hladne i kišovite dane, magla joj je oku prilično ugodan pri- zor. Pratila ju je po izlasku iz podstanarskog stana na praznu i uspavanu ulicu i pravila joj je društvo slje- dećih petnaest minuta, odnosno sve dok se Matko nije automobilom zaustavio pokraj nje. Magla je bila ujedno i prvo što je vidjela nakon što se uz blagi trzaj probudila. Okruživala je Matkov automobil, masivni Land Rover Discovery, i tek su joj nejasne sjene rekle da su se zaustavili negdje u šumi, podalje od naseljenoga mjesta jer uokolo nije bilo prepoznatljivih znakova civilizacije, odnosno, ništa više od prometnog znaka koji je usamljeno sta- jao nedaleko od automobila. Inače nije imala navi- ku samo tako zaspati u nečijem automobilu tijekom putovanja, ali kombinacija umora, loše prospavane noći i monotone vožnje pokazala se prejakom da bi se uspjela održati budnom. Polako je otvorila vrata i izvukla se iz unutraš- njosti Land Rovera, odmah osjećajući sve mane spa- 11 vanja u sjedećem položaju iako nije provela previše vremena spavajući. Nešto blizu sat vremena, ako je bilo za vjerovati brojkama na ručnom satu. Jutro još uvijek nije bilo službeno završeno, ne u cijelosti, ali taman dovoljno da se počne osjećati dolazak podne- va. Nije bilo ni hladno kao što je očekivala. Magla je bila tu, ali vrijeme je bilo ugodno. „Jutro, sunašce. Jesi li lijepo sanjala?” Matko Starčević stajao je točno ispred Land Ro- vera, nadvijen nad autokartu koju je raširio preko prednje haube. Nije ju gledao dok je izgovarao pi- tanje, ali na licu je imao je jedan on onih pritajenih osmjeha koji su Miroslavi rekli sve što je trebala zna- ti o tome kako izgleda. Provukla je prste kroz plavu kosu, a onda, tek da mu odgovori, pokazala srednji prst desne ruke. Kao da je točno znao što će napra- viti jer mu je osmjeh postao još veći. „Jesmo li se uspjeli izgubiti?” upitala je. „Nije puno nedostajalo,” odgovorio je on. Podigao je autokartu u ruke, djelomično je sklo- pio i nastavio držati u rukama kao da čita novine, oslonivši se o prednji kraj automobila. Miroslavi je izgledao zamišljeno, ali ne i kao da je zabrinut oko nečega. „Znači, nismo se izgubili?” „Ni blizu,” Matko je još nekoliko trenutaka na- stavio gledati u kartu, a onda ju je polako složio natrag na veličinu razglednice. Ubacio ju je u unu- trašnjost terenca, na upravljačku ploču kao da bi mu mogla još zatrebati, pa izvukao kutiju s cigare- tama. „Ratko je krivo upisao gdje trebamo skrenuti. 12 Promašili smo jedno raskrižje. Zato smo otišli dalje nego što smo trebali.” „Znaš kuda trebamo ići?” „Otprilike. Ionako smo blizu glavne ceste. Ne možemo se izgubiti čak i da to želimo.” „Zna li Ratko uopće gdje mu se nalazi imanje?” „Ustvari, imanje pripada njegovu očuhu,” odgo- vorio je Matko dok je pripaljivao cigaretu. „Ali, Rat- ko nije bio ondje više od tri puta otkako su ga kupili. Zato je i napisao upute, nadajući se da bih mogao imati bolji smisao za orijentaciju od njega.” „Zašto bi se on u to pouzdavao?” „Zato što sam rođen ovdje.” „Ovdje?” ponovila je ona iznenađeno. Nije to znala, ali u svoju je obranu mogla reći da ga je i poznavala samo dva mjeseca. Doduše, Ena je nešto usputno spomenula da nije iz Zagreba, da je porijeklom negdje iz Slavonije, ali na tome je i ostalo jer nisu dobile priliku završiti taj razgovor. U razgovoru s Matkom taj podatak nekako nikad nije izronio na površinu. To ju je podsjetilo na to da je u posljednje vrijeme dosta njezinih razgovora s Enom ostajalo nedovršeno, a sličnu stvar je mogla reći i za Ratka. On s njom skoro da i nije razgovarao, a ako bi i izmijenili poneku riječ, to je bilo za vrijeme gru- pnih izlazaka kada su drugi ljudi vodili glavnu riječ. Jedino je s Matkom uspjela pronaći nekakvu pove- zanost jer su oboje djelovali kao stranci među njima. To da se nisu dobro uklapali u ostatak društva, bilo je svima više nego očito. „Ne baš ovdje, nego u Pakracu. Prošli smo kroz njega. Trenkovac je nekoliko kilometara južnije i do 13 njega vozi autobusna linija. Mali slavonski gradovi, što bi rekla Ena, svi sliče jedan drugom. Ovakve ce- ste,” pokazao je oko sebe. „Posvuda su iste.” „Znaš da je meni to prvi glas?” „Da su mali gradovi slični?” „To da si skoro pa lokalni stanovnik,” odgovorila je uz mali osmjeh. „Gotovo sam šokiran što ti to Ratko već sam nije rekao,” Matko se odvoji od auta te joj priđe, gle- dajući nekud u daljinu. Zaustavio se na nekakvom proširenju uz cestu. Gusta šuma krošnji prošaranih jesenskim bojama protezala se uz obje strane puta. Nije se imalo što posebno za vidjeti od magle, ali je već i sam otvoreni prostor predstavljao odmak od Zagreba. „Obično to nikome ne prešućuje jer i sam potječe iz malog grada.” „Ti misliš da smo mi mogli nasamo razgovarati od Ene i njihovih novih prijatelja?” „Hej, taj vrli novi elitistički svijet više je tvoj nego moj.” Miroslava mu opet pokaže srednji prst, pa po- gleda isto što i on; dugačku praznu cestu obrubljenu gustom šumom. „I, što sad?” „Vraćamo se natrag nekoliko kilometara, pa skrećemo na put koji smo promašili.” „Nisi li ti rekao kada smo krenuli da pola ovih putova nije godinama korišteno?” „Također sam ti rekao i da će ovo biti stvarno zabavan vikend.” „Urnebesan ako se ponovo izgubimo.” 14 „Ne bih se brinuo na tvom mjestu,” odvratio joj je on dok je otvarao stražnja vrata na i uzimao bocu s vodom sa stražnjeg sjedala. „I da se izgubimo, ti bi to prespavala.” Miroslava mu je, uz široki osmjeh, ponovo po- kazala srednji prst, a onda još neko vrijeme ostala stajati na mjestu, gledajući u šumsku panoramu. Iako ih je okruživala magla i nije bilo sunca, nije bilo hladno i mogla je vidjeti dovoljno da osjeti kako je donijela ispravnu odluku što je odlučila pristati na ovaj izlet. Zelene krošnje tek su počinjale mijenjati boju u nekoliko različitih nijansi žute i crvene, lišće još uvijek nije počelo opadati i sam pogled na sve to stvarao je u njoj osjećaj smirenosti. Iako je pogled bio malo ograničen, godilo joj je slušati zvukove pri- rode i to u tolikoj mjeri da je tek naknadno shvatila da je Matko pažljivo promatra. Stajao je uz automo- bil, oslonjen o otvorena vozačeva vrata i djelovao je kao da se dobro zabavlja. „Rekla sam nešto pogrešno?” „Samo mi je zanimljivo kako svi slično reagiraju čim se odmaknu od gradskog betona i izgube signal za mobitel.” „I zato gledaš mene umjesto krajolika?” „Zaboravljaš da sam odrastao u sličnu kraju. Jednom kad vidiš ovakvu šumu, teško da ćeš drugi put u njoj pronaći nešto zanimljivo. To što si mi za- nimljivija od drveća, na tvom bih mjestu shvatio kao ozbiljan kompliment.” „Nisam ni rekla da sam to drugačije shvatila,” odvratila mu je. Još jednom je pogledala oko sebe, 15 pa polako ušla u Land Rover. „Samo me zanimalo koliko ćeš biti iskren u odgovoru.” Zvuk automobila u pokretu nije previše pore- metio prirodnu tišinu, gotovo da nije bilo nikakva odjeka. Matko je Land Rover okrenuo odmah na mjestu, izvodeći polukružni okret, i polako ubrza- vao dalje čim se našao na pravoj strani ceste, ali čak ni to povećanje brzine nije značajnije utjecalo na di- namiku uspavanoga svijeta. Nakon nekoliko metara magla se sporo vratila na svoje mjesto, a kada je i zvuk odlazećeg automobila u cijelosti nestao, bilo je kao da nitko ondje nije ni zastao. 16 2 Land Rover se kretao po jednostavnom i neo- državanom putu čija širina jedva da je odgovarala širini osobnog automobila. Miroslava je iskreno vje- rovala da je netko taj put nazvao cestom samo kako bi naglasio poantu lošeg vica. Ovaj put su točno po- godili skretanje i cesta ih je nakon nekoliko kilome- tara odvela do novoga raskrižja, gdje su, skrenuvši, iza sebe ostavili bolji dio putovanja. Djelovalo je kao da prolaze kroz područje koje je vrijeme davno za- boravilo, što i nije bilo daleko od istine. Matko je na kraju morao smanjiti brzinu kako bi se mogli koliko-toliko normalno voziti kroz jedva prohodni prolaz sastavljen od nisko spuštanih grana raširenih krošnji. Krošnje su mjestimično bile to- liko niske da se morao skoro u cijelosti zaustaviti i napredovati puževom brzinom ne bi li tako ublažio udaranje grana o prednje staklo i struganje o limari- ju. Miroslavi je put djelovao kao da desetljećima nije korišten. Magla također nije bila od pomoći. „Nije li ovo stvarno zabavno?” upitao je Mat- ko u jednom trenutku i još jednom smanjio brzinu na kornjačin korak da izbjegne nakupinu kamenja. Skrenuo je desno, prolazeći kroz nisko raslinje. Mi- roslava je spustila prozor i ispružila ruku te preklo- pila retrovizor sa svoje strane da ga nešto ne otkine. Na kraju, Matko je uspio provući Land Rover kroz 17 prirodnu prepreku bez daljnjih problema, pomalo neočekivano izlazeći na čistinu i ostavljajući šumsku cestu iza njih. Ponovo je skrenuo u desno, prema šumovitijem kraju, teoretski se i dalje zadržavajući u okvirima trenkovačkog gradskog područja. Iako je možda na papiru i lokalnim kartama područje djelovalo kao naseljeno, ono to nije bilo. Vožnja nakon novog skretanja bila je kratka, možda dva kilometra, ali ugodnija jer je cesta bila prohodna i ponovo s obje strane obrubljena gustom šumom čije su skoro spo- jene krošnje podsjećale na stjenke tunela. I onda se pojavilo još jedno skretanje, skoro u sredini šume, koje naizgled nije vodilo nikamo, ali nakon stotinjak metara, skoro bez najave, pred njima se otvorio doj- mljiv pogled na imanje obitelji Ratka Hrunića. Ostavivši okruženje šume iza sebe, do imanja su došli vozeći se livadom koja je spajala nekoliko od- vojenih šumskih dijelova, vozeći usporedno uz po- tok srednje veličine. Imanje, skoro kao jedini znak nekakve civilizacije, nalazilo se usamljeno na kraju čistine. Blizu kuće izraslo je nekoliko razgranatih hrastova čije bi krošnje za ljetnih vrućina pružale dovoljno hladovine te Matko, polako se uvezavši u dvorište, zaustavi automobil između njih. „Prije bi Atlantidu pronašao nego ovo prokleto mjesto...,” odmahnuo je glavom i izišao iz automo- bila. Miroslava je napravila isto. Iako vožnja nije trajala dugo, ne više od pola sata od posljednjeg za- ustavljanja, napetost proizašla iz nje bila je dovoljna da počne osjećati bolove duž tijela. Matko je također napravio nekoliko spontanih pokreta istezanja, što 18 je ona shvatila kao znak da nije jedina kojoj je ovo putovanje bilo daleko od ugodnoga. Imanjem je dominirala prizemnica dužine i ši- rine oko deset metara, jednostavna i gotovo svakod- nevna izgleda, prozora zatvorenih drvenim kapcima i zaključanim ulaznim vratima. Do vrata se dolazilo preko natkrivene verande. Kuća je ostavljala dojam prostranosti, ali jednako tako zapuštenosti i neo- državanja; kapci su trebali premazivanje zaštitnim sredstvom, niska ograda oko verande isto tako, a tra- va oko neasfaltiranih dijelova košenje. Potkrovlje je pak bilo otvoreno, no do njega se moglo doći samo uz pomoć ljestava kojih nije bilo nigdje na vidiku. Nešto niže u dvorištu stajalo je prostrano spremište za drva, kombinacija drveta i cigle, većim dijelom je bilo prazno. Južno od spremišta smjestio se oronuli bunar starinskoga izgleda, a nedaleko od njega obič- na ravna i široka betonska ploča koja je izgledala kao davno zaboravljeni temelj za nedovršenu građevinu. „Uranili smo ili kasnimo?” upitala je Mirosla- va, napravivši nekoliko koraka ispred automobila. Zagledala se u kuću i prirodu oko nje. Koliko god trenutno bila umorna od neudobne vožnje, mora- la je priznati da je ovdje lijepo i mirno. Povjetarac je prolazio kroz pune krošnje iznad njihovih glava i stvarao umirujući šum, nešto što već dugo vremena nije čula. Pokraj nje, Matko je pripalio cigaretu. Umjesto kuće, gledao je suprotno od nje, prema nekoliko usa- mljenih krovova koji su djelovali potpuno neplanski nabacani u zeleni krajolik. Magla se prorijedila do- voljno, toliko da je mogao vidjeti samo nejasne obrise 19 krovova, ali i to je bilo više nego dovoljno da zaključi kako su sve te kuće prazne i da ovdje nitko ne živi. „Rekli su da će doći tijekom dana,” odgovorio je i vratio pažnju na Miroslavu. „Imamo vremena prošetati se uokolo. Možemo vidjeti i kakve to tajne skrivaju ovdje,” glavom je pokazao na prizemnicu i kao potvrdu da to uistinu mogu napraviti, iz trape- rica je izvukao ključeve koje mu je Ratko dao dva dana ranije. Ratko je uz to napravio i cijelu predsta- vu, iskreno, posebno naglašavajući da je ovo sjajno mjesto za provesti miran vikend te da će oni prije dolaska kupiti sve što im je potrebno za trodnevni boravak. Bez brige, sve je riješeno, rekao je, vi se samo opustite i zabavite dok mi ne dođemo. „Imam neugodni osjećaj da smo ključ dobili jer su oni promijenili planove i nemaju namjeru dolazi- ti ovamo,” rekla je ona i pogledala ga. „Možda grije- šim,” dodala je tonom koji je zvučao kao da sumnja u to. Njezino prijateljstvo s Enom počelo je gubiti onu čvrstinu koja je trajala godinama, to je bila po- sljedica života u novom gradu s novim ljudima koji su ušli u njihove živote. Gotovo da više nisu ni raz- govarale. Ipak, kad su dogovarali ovo putovanje i za- jednički vikend, zvučalo je zabavno, kao u onim sta- rim danima kada su bile najbolje prijateljice. Samo zbog toga je pristala doći. Nadala se da će se njih dvoje na kraju pojaviti, ali imala je taj neugodni pre- dosjećaj kojega se nije mogla riješiti. Kad je vidjela koliko je ovo mjesto izdvojeno od ostatka svijeta, taj se predosjećaj samo pogoršao. „Vidjet ćemo,” Matko nije rekao ništa više o toj temi, ali već ga je dovoljno dobro upoznala da je 20 znala kako ni on nije bio posve uvjeren. „Ako se ne pojave, onda ćemo razmišljati što dalje.” „Sjajno,” rekla je ona pomalo se diveći njegovu opuštenom stavu. „Što ćemo raditi dok čekamo?” „Smislit ćemo nešto. Nije da ćemo izgubiti dan uludo,” iznenada joj je dobacio ključeve od ulaznih vrata. „Za početak, možemo zaozbiljno baciti po- gled u unutrašnjost i uvjeriti se da ako ostanemo ovdje nećemo spavati na golom podu.” Miroslava je pomirljivo uzdahnula, a onda se nakratko zagledala u daljinu, pokušavajući vidje- ti nešto dalje od maglovitog pokrova. Gledala je u istom smjeru kao i Matko nekoliko minuta ranije. Iako se magla u međuvremenu još malo razišla, ni ona nije uspjela vidjeti ništa više od nekoliko pra- znih dionica između šumskog područja i otkriti ne- koliko zabačenih krovova daleko od njih, skrivenih u zelenom pokrovu uobičajene vegetacije. Imanje ipak nije bilo potpuno izvan civilizacije. „Na stranu što smo zajedno u ovom, to što je Ratko tebi dao ključ i što smo ovdje sami... curi iz malog grada, kao što sam ja, to može djelovati... jako neodređeno,” rekla je vragolasto, prepuštajući se, usprkos svemu, dobrom trenutku, namjerno ga pogledavši kao najveće nevinašce na svijetu. „Opusti se, curo iz malog grada...” Matko je is- puhnuo posljednji dim i opušak ugasio vrhom teni- sice. „Da ti se ovdje nešto dogodi, bio bih prvi i jedini osumnjičenik,” pokaže joj na ulazna vrata prizemni- ce. „Zato ti prepuštam čast da uđeš prva kako poslije ne bi govorila da nisam bio dobar prema tebi.” 21 3 Unutrašnjost prizemnice bila je raspodijelje- na na dvije zasebne sobe do kojih se dolazilo kroz dnevni boravak, a on je pak bio povezan s kuhinjom kojom se dolazilo i do posljednjih dviju prosto- rija, neke vrste ostave i kupaonice koja je djelova- la prostrano i udobno. Svi su zidovi i stropovi bili ravnomjerno obojeni u jednoličnu bijelu boju, što je sve prostorije, usprkos zatvorenim drvenim kapci- ma, činilo svjetlijima. Miroslava je uistinu ušla prva, ali je zastala u nekoj vrsti predsoblja, širokoga dva metra i pričekala da joj se Matko pridruži. Tamo su pronašli jednu usamljenu drvenu vješalicu. Matko je ostavio ulazna vrata širom otvorenima, ali ni to nije previše pomoglo da vidljivost bude nešto bolja. Sama je unutrašnjost bila djelomično i namje- štena, ali stvari nisu išle dalje od onog osnovnog što je bilo potrebno da prostorije ne stoje prazne. Na- mještaj koji su vidjeli izgledao je kao da potječe iz vremena građevinske obnove, bio je najmanje pet- naest godina star. Kuhinju su ispunjavali stol i četiri stolice, široki sudoper te ormarić za posuđe, plinska peć bez popratne boce, očuvani staromodni šted- njak na drva i nekoliko visećih elemenata. „Kakav je to vikend Ratko planirao provesti ov- dje?” upitala je Miroslava gledajući po unutrašnjosti. Odmah po uzlasku isprobala je prekidače za svjetlo i 22 dobila odgovor da u prizemnici nema struje. „Ovdje kao da je vrijeme stalo još u prošlom stoljeću.” Dnevni boravak uređenjem se nadovezivao na ostatak unutrašnjeg dekora. Niski drveni stolić sta- jao je u sredini, jedna fotelja bila je s desne strane, a stara kutna klupa s lijeve. Nasuprot tome stajala je nekakva drvena kombinacija ormara-police. Sve što su na polici pronašli bilo je nekoliko romana iz Tisak naklade, kao da je netko njima kratio vrijeme dok je boravio ovdje i ostavio ih sljedećim posjetiocima. Je- dan pogled na sve to i bilo je jasno da Ratkovi rodite- lji nisu željeli ništa riskirati ako netko ovamo provali. Sve su stvari bile posve bezvrijedne, ali namještaj je bio u sličnim svijetlim tonovima pa se iznenađujuće dobro uklapao u ostatak unutrašnjosti. Zaustavivši se u zamračenom boravku ispunje- nom ustajalim zrakom, Matko je pogledao oko sebe i na licu mu se odmah potom pojavio blagi osmjeh. Miroslava ga poželi upitati što je ugledao, ali on je već rukom posezao na vrh ormara i odatle skinuo lovačku pušku. Bila je umotana u komad prozirnog najlona i dobro zaštićena od nakupljanja prašine. Usmjerio je cijev u pod, povukao zatvarač prema sebi i otkrio da je oružje prazno. Ono što ga je izne- nadilo bila je činjenica da je netko ovdje ostavio oružje. Lovački karabin M70 na vrhu je imao i te- leskopski nišan tako da je cijela puška bila vrjednija od skoro sveg namještaja koji su mogli vidjeti. „Zanimljiva igračka,” vratio je zatvarač na nje- govo mjesto, oružje ponovo omotao u najlon, ali pušku je na kraju odložio u prazan ormar, ne na vrh gdje ju je pronašao. 23 „Krasna,” rekla je Miroslava. „Tko zna, možda ti budeš bolje sreće pa prona- đeš nešto vrjednije,” Matko je otvorio tri ladice na ormaru i pronašao tek nekoliko sitnica u njima; ko- lut običnog selotejpa, nekoliko kemijskih olovki i kutiju s pet metaka za pušku. „Ovdje nema ničega.” Dvije odvojene sobe nisu ponudile ništa više od prednjeg dijela kuće. U jednoj je bio postavljen široki bračni krevet, no radilo se samo o okviru i madracu, bez posteljine. Nju su pronašli u zasebnom ormaru i uz nekoliko uredno složenih bijelih plahti, ondje je bilo i nekoliko toplih deka tko da, barem što se toga tiče, Ratko nije lagao. U drugoj je sobi bila ugura- na jedna manja kutna klupa, u lošijem stanju nego ona iz boravka, te nekoliko običnih drvenih stolica i dvije pohabane fotelje. U prostoriju jedva da se mo- glo ući, ali kutna je klupa bila postavljena tako da je netko na njoj, u slučaju nužde, mogao i prespavati. Miroslava je usputno shvatila da ovdje nema nika- kvih zavjesa, ni na jednom prozoru. Jedine vidljive stvari uz one knjige i pušku bile su dvije kuhinjske krpe ostavljene pokraj sudopera. Prizemnica je bila u cijelosti ispražnjena od vrijednih stvari. „Što Ratkovi misle napraviti s ovim mjestom?” „Planiraju ovdje pokrenuti nekakav posao s vi- nogradima, ali još ništa od toga,” odvratio je Matko iz kuhinje. Miroslava je u međuvremenu otvorila vrata posljednje prostorije i otkrila mali toalet. Jed- na školjka i jedan slabašno montirani tuš, ništa više. „Zaposlili bi nekoga tko bi živio ovdje. Valjda,” do- dao je on. 24 „Nije da nešto podcjenjujem, ali ovdje se stvarno ne isplati provaljivati i gubiti vrijeme na odnošenje ovih stvari,” Miroslava je zatvorila sva vrata koja je otvorila te se vratila natrag na kuhinju. ”Ima li ovdje kakva zlatna poluga?” „Pronašao sam dva kuhinjska noža, paket kre- kera starih kao Noina arka i polupraznu kutiju s pr- vom pomoći. I nekoliko tanjura i čaša u ormarićima, to je sve,” odmahnuo je glavom. „Idemo van, ovdje je prilično zagušljivo.” Zaključavši ulazna vrata, Matko je pogledao oko sebe i sjeo na prvu od četiri betonske stepenice ispred natkrivenog ulaza. Pokraj ulaznih vrata netko je postavio i drvenu klupu, ali hladovina kojom je bila prekrivena pojačavala je jesenski ugođaj, pa mu je bilo draže na otvorenom. Miroslava se spustila u dvorište, ugurala ruke u džepove traperica i pogle- dala oko sebe. Magla se tijekom njihova boravka u kući još više prorijedila, ali pogled svejedno nije po- stao bolji. „Što sada?” „Čekanje da vidimo hoće li se ono dvoje poja- viti,” odgovorio je Matko prethodno pripalivši ciga- retu. Izvukao je mobitel iz džepa traperica i shvatio da Ratko nije lagao o tome da ovdje nema signala. Mrtvi kut, rekao je. „Što je s onom ruševinom o kojoj je Ratko pri- čao?” „Odmaralište? To je pokraj jezera.” „Znam koliko sam i znala, genije,” ona ga je po- gledala s hinjenim prijekorom. „To je jako daleko odavde?” 25 „Poprilično,” Matko ispuhnu dim i pogleda u smjeru sjevera. Iako je ugrubo znao gdje se nalaze jezero i impresivne ruševine nekadašnjeg odmara- lišta, trenutno ih nije mogao vidjeti s ovoga mjesta. Sve to je bilo udaljeno nekoliko kilometara od njih i dolazak tamo ne bi predstavljao nikakav problem da idu automobilom, ali sumnjao je da je Mirosla- va imala vožnju u planu. „Dugačka šetnja,” rekao. „I posebno naglašavam ono dugačka u tome.” „Imaš pametnijeg posla osim sjedenja?” upitala je ona. „Kad već pitaš, mislio sam malo razmišljati o smislu života i tim stvarima.” „Zar nisi jednom za sebe rekao da si nešto kao renesansni ljudi; otkrivanje novih stvari, avanturi- stički način života i ostale vesele sitnice. Ako se ono dvoje ne pojavi i ako su nas odlučili ostaviti bez upo- zorenja, onda to vrijeme možemo iskoristiti za nešto pametnije od sjedenja. Prije će nam proći vrijeme.” „Čovječe,” Matko je uzdahnuo, gotovo teatral- no, ali se ustane i stane pokraj nje. „Jesam li ti rekao da baš i ne volim poduzetne ljude?” „Vidiš da nije bilo tako teško. Svima ću reći da si bio strašan i ispunio mi svaku želju.” „To bi bilo stvarno lijepo od tebe.” „Koliko imamo do tamo i natrag?” „Ako se nitko ne pojavi do povratka, možemo mirne duše otići odavde. Trebat će nam barem ne- koliko sati da dođemo do jezera i natrag,” Matko je pokazao na šumu ispred njih. „Pošto si toliko podu- zetna osoba, opet možeš krenuti prva.” 26 4 Prijepis informativnog ispitivanja Ratka Hru- nića Napomena – preliminarno ispitivanje proveo je viši inspektor Dario Gundulić. Kako se radilo o infor- mativnom razgovoru, a ne uhićenju, Ratku Hruniću nisu bila pročitana uhićenikova prava, no ponuđena mu je mogućnost da ispitivanju prisustvuje njegov odvjetnik, što je ispitanik tijekom prvog razgovora odbio. V.I. Gundulić: Gospodine Hruniću, ja sam viši inspektor Dario Gundulić. Pozvali smo vas na ovaj razgovor jer imamo nekoliko pitanja u vezi vaše po- vezanosti s tekućom istragom o događajima koji su se odigrali na vašem obiteljskom imanju. Niste uhićeni, da vam to odmah objasnim, ali ako mislite da posje- dujete podatke koji bi vas mogli optužiti ili na bilo koji drugi način inkriminirati, slobodni ste u svako vrijeme prekinuti razgovor i pozvati odvjetnika ili za- tražiti da vam isti bude dodijeljen. Razumijete li sve što sam vam sada rekao? Zamolit ću vas da odgova- rate glasno i razgovijetno jer se ovaj razgovor snima. Hrunić. R: Razumijem sve navedeno. 27 V.I. Gundulić: Za početak... možete li mi ukratko opisati koliko dobro i dugo poznajete Matka Starčevi- ća i Miroslavu Pavličić? Hrunić. R: Matka poznajem nekoliko godina. Dvije, možda tri. Miroslavu poznajem tek nekoliko mjeseci. Ona je najbolja prijateljica moje djevojke, ali nisam s njom tako često razgovarao. Poznajem ih dobro koliko je to moguće. Ne razumijem što zašto je to bitno? V.I. Gundulić: Gospodine Hrunić, moram vas upozoriti da je ovdje riječ o jako jednostavnom po- stupku. Ja pitam, vi odgovarate. Možda vam to zvuči grubo, ali stvar je ozbiljna i ovo je nešto što moramo napraviti jer imate direktne veze sa žrtvama. Nadam se da vam neće biti previše teško držati se takvog na- čina rada. Rekli ste da znate što se dogodilo na vašem imanju? Hrunić. R: Znam nešto. Nitko mi nije ništa preci- zirao ili rekao detalje o samom događaju. V.I. Gundulić: U ovom trenutku vam ne mogu otkriti ništa više od onoga što vam je rečeno jer kolege iz trenkovačke policije još nisu izdali javno priopće- nje i detalji su važni za istragu. Ono što me u ovom trenutku zanima jesu li Matko i Miroslava na imanje došli koristeći se uputama koje ste im vi vlastoručno napisali? Hrunić. R: Jednim dijelom, da. V.I. Gundulić: Za službeni zapisnik – pokazujem gospodinu Hruniću autokartu koja je pronađena na mjestu zločina. Na njezinim rubovima vidljive su ru- kom ispisane napomene o tome kako doći do imanja. 28 Potvrđujete li da je to vaš rukopis, gospodine Hruni- ću? Hrunić. R: Mogu li samo reći da to nije onako kako se čini na prvi pogled...? V.I. Gundulić: Ako vam nije problem, gospodine Hruniću, samo potvrdite ili negirajte, da informativ- no prođemo ovaj početni materijal. Kasnije će vam se pružiti prilika da sve detaljno objasnite. Još jednom, to su upute koje ste vi napisali, zar ne? Hrunić. R: Da, napisao sam ih, ali... To nije ono što mislite. V.I. Gundulić: Policija u ovom trenutku ne misli ništa, gospodine Hruniću, samo pokušavamo provje- riti pozadinu svega što je povezano sa slučajem jer je previše nepoznanica da bi se mogli donijeti čvrsti za- ključci. Znači, vi ste napisali Matku Starčeviću i Mi- roslavi Pavličić upute kako da dođu do vašeg imanja? Hrunić. R: Da. V.I. Gundulić: Informacije kojima raspolažemo u ovom trenutku govore da ste se tamo trebali svi sa- stati, zar ne? Uključujući vas i vašu djevojku... Enu Badrić? Hrunić. R: Ovaj, da, tako nekako. V.I. Gundulić: No, vi se niste pojavili. Možete mi ukratko pojasniti zašto? Hrunić. R: Gledajte... nešto je iskrsnulo i nismo mogli doći na imanje. Pomalo poslovna stvar koja se dogodila neplanski, ali već je bilo kasno da javimo Matku i Miroslavi promjenu. I pokušali smo im javiti, ali tamo je jako loš signal za mobitel, jednostavno ga nema. Mislili smo da će se oni ondje prespavati i da ćemo se sastati drugi dan. 29 V.I. Gundulić: Uvijek pretpostavljate što bi vaši prijatelji mogli napraviti? Jeste li se uopće planirali pojaviti na imanju taj dan? Ili idući? Hrunić. R: Jesmo, naravno da jesmo. Kakvo je to uopće pitanje? Ne bismo se dogovarali da nismo mi- slili doći. V.I. Gundulić: Gospođica Badrić je u svojoj izja- vi rekla potpuno drugačiju stvar. Da vam odlazak na imanje toga dana nije ni bio u planu. Dapače, večer prije ste izašli van, vratili se ujutro kući, a kad su vas žrtve nazvale, oboje ste lagali da upravo krećete. Vaše riječi su bile, čitam iz njezine izjave; Čemu se zama- rati s odlaskom? Tamo ionako nema nikoga da im smeta. Kasnije će nam zahvaliti na tome. Hrunić. R: Ovo je prokleta ludnica. Ja nisam... Znate, mi nismo napravili ništa loše. Što se tiče uputa, da napisao sam ih. Matko... Matko ih je tražio jer nije dobro poznavao taj kraj. Poslao sam ih na zaobilazni put jer je prava cesta jedno vrijeme bila zatvorena, barem je bila kada sam osobno bio tamo posljednji put. Da, taj drugi put je nešto teži za proći, ali Matko je vozio Land Rover i nije trebao biti problem proći njime. Upozorio sam ga na težinu puta prije nego što je krenuo. Pokušali smo ih i nazvati da im objasni- mo zašto nismo mogli doći, ali tamo nema signala za mobitel. V.I. Gundulić: Da, već ste rekli da nema signala za mobitel. U ovom trenutku kolege iz trenkovačke policije potražuju ispis vaših poziva, pa će biti lagano provjeriti jeste li ih uistinu pokušali nazvati. Gospo- dine Hrunić, moram vas upitati i jeste li imali kakvih problema s Matkom Starčevićem? Možda ljubomora, 30 dugovi, neki nesređeni računi ili nešto slično? Ponav- ljam da trenutačno niste osumnjičeni ni zašto, ali moramo provjeriti sve što možemo kako bismo vas isključili iz istrage. Hrunić. R: Ne, nisam. On mi je bio dobar prija- telj. I da je bilo nekakve zavade između nas, ja nisam odgovoran za ono što im se dogodilo. Bio sam ovdje u Zagrebu, možete to i provjeriti. Imam nekoliko svje- doka koji to mogu potvrditi. V.I. Gundulić: Naravno da ćemo provjeriti, nema potrebe da se uznemiravate. Vaša reakcija na obična pitanja me navodi da pomislim kako skrivate nešto. Osjećate li se krivim za nešto, gospodine Hruniću? Skrivate li nešto? Hrunić. R: Ne, ali ne želim više odgovarati na vaša pitanja. Želim pozvati odvjetnika jer mi se ne sviđaju vaše insinuacije da sam imao nekakav udio u događajima na imanju. 31 5 U unutrašnjosti šume bilo je osjetno svježije, ali i osjetno mračnije jer je sunce bilo skriveno iza magle i jednoličnog dnevnog sivila. Iako su zvukovi prirode ovdje bili nekako naglašeniji, ni Miroslava ni Matko nisu ih doživljavali kao ozbiljnu smetnju u razgovoru. Jedan dio puta prešli su hodajući istom onom livadom kojom su se dovezli, no onda su ušli u šumoviti dio, naknadno shvaćajući da će, ako žele doći do ruševina, morati skoro cijelo vrijeme hodati kroz šumu. Imanje je uskoro ostalo iza njih, toliko daleko da ga više nisu mogli vidjeti. „Kako ste se ti i Ratko uopće upoznali?” Matko pomalo iznenađeno pogleda u Mirosla- vu. „Slučajno. Zašto?” „Nekako ste čudna kombinacija. Vidim njega i odmah se uočavaju različitosti; dizajnerska odjeća, tatine kreditne kartice i društvene veze. Ti baš nisi ni blizu svega toga,” slegnula je ramenima. „Uvijek me zanimalo kako tako dvije različite osobe postanu takvi prijatelji.” „To je poduža priča jer prvo sam počeo raditi za njega, odnosno njegova očuha u lokalu čiji je vla- snik. Tu smo se upoznali, shvatili da obojica potje- čemo iz Slavonije. Ratko je iz okolice Garešnice, ja sam iz Pakraca... Onda smo obojica slučajno upali u nezgodnu situaciju, nakon koje smo stvarno ostali 32 u kontaktu. Ali, koliko god se mi dobro poznavali... teško da se možemo opisati kao najbolji prijatelji.” „Zašto ne?” „Mi smo si dobri dok smo u nekom, recimo, običnom okružju. Čim se pojavi ono drugo društvo koje je bliže sadašnjem Ratkovu statusu, svi mi koji nismo ta razina nekako odlutamo izvan slike. Što je u redu, ne smeta mi to jer imam i ja neke prijatelje koji uglavnom izbjegavaju takve kao što je Ratko.” „A ona nezgodna situacija...?” „Nesporazum oko toga tko je veći frajer u kvar- tu,” odgovori Matko, ali smiješeći se, kao da se nije radilo o baš toliko neugodnoj situaciji. „Ah, znači, govorimo o klasičnom muškom zbližavanju tučnjavom?” „Nije to bila prava tučnjava, više naguravanje. Dečki koji vole nositi dizajnersku odjeću i imaju ta- tine kreditne kartice ne upuštaju se u prave fizičke obračune.” „Bio si nešto kao prava osoba na pravom mje- stu?” „Slučajni prolaznik koji se, eto, našao na pravom mjestu,,” Matko se naglo zaustavi jer naiđu na plitki potok, nakon čega skrenu lijevo, hodajući uz vodu prema čistini koja se nazirala kroz drveće. „I sad ste najbolji prijatelji?” upita Miroslava. „Ni blizu toga. Jednostavno smo ostali u kontak- tu. Dobri smo si, ali kako rekoh, to naše prijateljstvo podložno je promjenama koje pak ovise o tome u kakvu društvenom okružju se nalazimo.” Čistina nije bila velika, ali je bila dugačka i pra- tila je tok potoka dalje u šumu. Dio na kojemu su iz- 33 išli, nekoć se davno nadovezivao na šumski put koji je služio za izvlačenje trupaca, no put nije bio kori- šten već desetljeće ili dva. Podloga je bila kamena i isprana sezonskim povećanjima razine vode. Matko je prvi prišao potoku, spustio se u čučanj i odmah nekoliko puta zalio lice hladnom vodom. „Zaboravio sam kako je ovo dobro.” Uspravio se i otresao vlažne ruke, gledajući oko sebe. Miroslava napravi što i on, čučne, no ne uspije ni dodirnuti vodu jer se dogodi eksplozija neočeki- vanog zvuka. Dva usamljena fazana uzlete nekoliko stotina metara od njih, ispunjavajući zrak zvukom lepeta krila. „Sjajno,” rekla je ona. „Hej, ti si htjela šetati kroz šumu. Ja sam bio pa- metniji i htio ostati gore.” „Ne pomažeš,” odvrati ona. Napetost popusti i ona umije lice, podržavajući njegov dojam o tome da je ovo dobro. Osjećala se bolje. Shvati da je on opet znatiželjno promatra, s osmjehom na licu. „Tebi je ovo zabavno, zar ne?” „Malo,” prizna on. „Ti imaš problema,” ona otrese vlažne ruke i sjedne do njega na oboreno staro deblo. „Hoćemo li stići natrag do mraka? Šetnja nam se malo oduži- la,” Miroslava razveže kosu i ostavi je raspuštenom. Pogledala je oko sebe. Procjena daljine pokazala se previše optimističnom. Već su skoro sat vremena hodali i jedva da su došli na pola puta. Matko je pak pogledao u dio ispred njih. Gusta šuma nije djelova- la ništa drugačije od ove kroz koju su prošli. 34 „Vratit ćemo se drugom stranom. Trebali bismo izići kod puta kojim smo se dovezli, tako da povra- tak neće trajati ovoliko. Bez brige, trebali bismo se vratiti prije mraka.” „Planiraš Ratku nešto reći u vezi ovoga kad se vratimo?” „Još uvijek razmišljam,” pogledao ju je. „Ti?” „Nisam sigurna,” Miroslava slegne ramenima. „Podsvjesno sam očekivala da se nešto dogodi. Ne ovo danas, ali nešto. Ena se promijenila. Bila je prava opuštena cura iz malog grada, jednostavna. Otka- ko smo došle u Zagreb, počele studirati i otkako je s Ratkom...” odmahnula je glavom. „Ustvari je sve to počelo još i prije nego što je njega upoznala. Vidlji- va promjena. A što je najgore, mislim da je počela mene okrivljavati za svoje propuste na faksu.” „Zašto tebe?” „Zato što nekoga mora, takva je. Nikad neće pri- znati da se loše stvari događaju zbog nje same. Sve se svelo na izlaske, koga je upoznala, gdje je bila, a kad zove svoje roditelje, onda priča da ne može sve to pratiti. Ispadam negativac jer joj ne pomažem i zato što možda čak namjerno ostavlja neizgovoreno da je ja navodim na sve to.” „Koncept pomaganja onom tko to ne želi nikad ne upali.” „Samo što joj ni ne pomažem,” rekla je Miro- slava. „Besmisleno je. Mislim da sam svjesno digla ruke od svega. Vjerojatno sam samo zato i pristala doći ovamo jer je nakon dugog vremena Ena opet zvučala kao ona cura kakva je bila prije nego što smo se preselile u Zagreb. Jednostavna, zabavna... 35 Običan vikend u normalnu društvu,” na posljednje izgovoreno lagano je ramenom gurnula Matka. „Ali, kako stvari stoje, ispada da se ništa nije promijenilo.” „Tko zna, možda nas još uvijek iznenade,” Mat- ko se ustane s debla, otrese ruke i neodređeno se za- gleda prema šumi koja ih je okruživala. „Nešto je zanimljivo u šumi?” „Imaš li kad osjećaj da nešto nije kako treba?” upitao je on odsutno, gotovo ispod glasa. Mirosla- va pogleda oko sebe, kao da stvarno propušta nešto vidjeti. „Znam ih imati. Šuma?” „Možda samo zamišljam,” rekao je on, ali i da- lje nije znao porijeklo tog iznenadnog neobičnog osjećaja. Jednostavno se pojavio i počeo mu praviti društvo. Ptice nisu bile uzrok tome, išlo je dalje od toga. „Idemo li dalje?” „Nema smisla da sad odustanemo kad smo već došli dovde,” odgovorila je Miroslava, dodajući tea- tralni uzdah pri ustajanju, tek toliko da spriječi nje- gov, nije ni sumnjala, već spreman komentar o tome kako je sve ovo bila njezina ideja. „To je pravi avanturistički duh,” odvrati joj je Matko zabavljajući se. 36 6 Silazak do jezera u konačnici se pokazao jedno- stavnijim nego što su to očekivali jer je šuma neko- liko godina ranije pročišćena, ali kroz nju su hodali tek jednim dijelom, izlazeći napokon na cestu koja ih je odvela ravno do jezera. Još dok su hodali pre- ma njemu, odlučili su se cestom vratiti i natrag na imanje, bez obzira na to što je put bio nešto duži i zaobilazniji. Iako su hodanjem kroz šumu uštedjeli nešto vremena, Miroslava je svejedno pomislila da vrijeme prolazi prebrzo. Što su duže hodali, kao da su bili sporiji, pa iako je to bila subjektivna procjena, svejedno im je trebalo gotovo više od dva sata da na- pokon stignu do odredišta. Ovdje je bilo još hladni- je, ne toliko zbog izostanka sunca koliko zbog velike količine vode, što je pojačalo i maglu koja je ovdje bila nekako gušća i, oboje su to pomislili, jezivija. „Imaš dogovoren poslovni sastanak? Čekaju te negdje bogati investitori?” upitao je Matko pri pr- vom predahu. Rukama se oslonio o koljena, gleda- jući je sa zanimanjem. „Ili si napokon shvatila da je bilo bolje ostati na imanju?” „Ako to priznam, hoćeš li biti tako dobar i ne spominjati to nikome?” Miroslava se iznenadila ko- liko zadihano zvuči. Iako je odrasla u sličnim uvjeti- ma, nikad nije vjerovala da bi je novi život u Zagre- 37 bu mogao toliko opustiti. Matko joj je djelovao kao da se odmara, a da uopće nije umoran. „Pokušat ću.” „Kad smo već u ovako dobrom raspoloženju, smijem li te pitati nešto osobno?” „Nisi li me već pitala sve čega si se mogla sjetiti otkako se poznajemo?” Matko se uspravio i pogle- dao u ostatak puta. Više nisu bili daleko i mogli su hodati sporije, ali to nije morao reći Miroslavi jer se i ona pokrenula, shvaćajući istu stvar. „Uvijek se može pronaći nešto novo. Nisi do sada nikad spominjao da si rođen u Pakracu, čak ni danas kad smo prošli kroz njega. Ne dolaziš više tamo?” „Dolazim, ali rijetko.” „Nemaš više nikoga ondje ili...?” „Ustvari, imam, ali su nam se razišli putevi,” Matko je pogleda i uzdahne, kao da predaje borbu. „Moj stari i ja, duga priča koja bi oduzela previše vremena da se detaljno ispriča. Povremeni telefon- ski poziv, kako si s obje strane i to je to.” „Žao mi je ako sam pitala nešto što nisam tre- bala.” „Ako se bojiš da je iza svega neka mračna priča, možeš se opustiti, ovdje je riječ o dobroj staroj ko- munikaciji. Ili njezinu izostanku. Stari i ja... nikad nismo pogodili istu frekvenciju nakon što je mama umrla. Iskreno, mislim da mu je i laknulo kad sam rekao da odlazim.” „I napravio si to samo tako? Otišao?” „Više-manje...” šuma se oko njih naglo prorijedi- la, što je Matka prekinulo u odgovoru. 38 Zabačeni krov kojeg su gledali, kao i pripadajući zidovi, izronili su iz zelenila i magle bez upozore- nja. Ono što je do Domovinskog rata bilo poznato odmaralište sada su bile ogromne ruševine koje su podsjećale na olupinu velikog prekooceanskog bro- da ostavljena na dnu mora da nestane u zaboravu. Iako je magla skrivala dosta toga, ono što su Matko i Miroslava mogli vidjeti, bilo je nevjerojatno iako je sama ruševina jedva zadržala bivšu namjensku prepoznatljivost. Nekoliko desetljeća ranije, to je bio namjenski objekt B kategorije, unutar kojega se nalazilo 300 ležajeva, konferencijska dvorana, resto- ran, kuglana kao i još nekoliko sporednih popratnih objekata. Glavna zgrada, ispred koje su Matko i Mi- roslava stajali, u nekom drugom vremenu imala dva kata, kombinacija drveta i kamena, od čega je dobar dio bio zarušen i nepristupačan, iako su sami ostaci tog nekoć velikog objekta stajali na djelomičnoj či- stini. Stražnji dijelovi kompleksa bili su vidljivi tek kao sjene u magli okruženi šumom. „Isuse,” rekla je Miroslava iznenađeno i zadiv- ljeno u istom trenutku. „Ovo je Ratko želio da vidi- mo?” Matko je samo potvrdno kimnuo glavom kao odgovor jer je, nakon poduže pauze, napokon mo- gao pripaliti cigaretu. „Zanima me što je ta zgrada bila dok je bila cije- la. Djeluje staro gotovo stoljeće.” „Vjerojatno ulazni dio. Recepcija ili nešto. Cijeli kompleks bio je izgrađen 1980., ako se ne varam,” rekao je Matko, pa se okrenuo i pokazao u smjeru sjevera, prema jezeru koje nisu mogli ni vidjeti. „Do 39 jezera ima možda kilometar. Preko ljeta ovo je mje- sto bilo uistinu popularno. Čak je i zimi znalo pri- miti dosta gostiju.” Prišli su otvoru koji je nekada davno bio ulaz u zgradu. Kraće vrijeme samo su promatrali što se moglo vidjeti izvana, a potom odlučili kako nema smisla; kad su već došli, vratiti se a da barem malo ne istraže unutrašnjost. Zakoračivši u unutrašnjosti ruševnog kompleksa, gotovo su odmah izgubili po- jam o vremenu i prepustili se hodanju kroz prazne prostorije i nagađanju što je koja prostorija mogla predstavljati u davnoj prošlosti. Zbog posljedica po- žara većina je kompleksa bila otkrivena. Požara je uništio ovo mjesto tako da su ostali samo zidovi, a hodanje prostorijama koje su bile ispunjene maglom za oboje je predstavljalo pomalo nadrealno iskustvo. Za razliku od imanja, ovdje je bilo signala za mo- bitel, što nijedno nije shvatilo sve dok ih nisu izvukli iz džepova i počeli fotografirati sve što su mogli, uk- ljučujući jedno drugo. Matko je prvi uputio Ratku poziv, ali, iako je mobitel s druge strane zvonio, nit- ko se nije javio. Miroslava je pokušala sljedeća. Ena također nije odgovorila na poziv. Njezin je mobitel bio isključen. Kada su oboje pokušali ponovo dese- tak minuta kasnije, oba su mobitela bila isključena i korisnici nedostupni. „Toliko o tome,” rekla je Miroslava, ali nekako se nije osjećala loše zbog toga što su ih odlučili ostavi- ti ovdje same. Dan je, usprkos odužoj vožnji, ispao prilično zanimljiv i jedino zbog čega se osjećala do neke mjere loše bilo je što će Matko morati opet vo- ziti natrag, iako još uopće nisu ni razgovarali o tome 40