1 2 3 ULJEZI Danijel Š�pelić 4 5 Zahvale Prije nekoliko godina došao sam na ideju da po- kušam napisati scenarij za igrani film. Zvučala je kao zabavna stvar za napraviti. Pisanje filmskog scenari- ja razlikuje se od pisanja romana, kraće je, sažetije i zahtjeva određenu kreativnost jer je potrebno sa što manje riječi dočarati slikovitu scenu. Dobra je vježba za kreiranje jasnijeg literarnog stila i na jedno je vrijeme izgledalo da će to biti sve što ću i postići pisanjem te ideje. No, pokazalo se kako sam pogri- ješio u procjeni i scenarij je našao jednog entuzija- stičnog redatelja koji je u njemu vidio potencijal za stvaranje malog, napetog filma koji bi mogao dobro proći kod publike. Potrajalo je nekoliko godina pred produkcijskog pakla, ali na kraju je upornost iznijela pobjedu i film je, radnog naslova VIKEND, snimljen i trenutačno se nalazi u drugoj vrsti pakla, post pro- dukcijskog. I dok pišem ove zahvale, drugi ljudi rade na njemu jednako uporno kao što sam ja na ovom romanu i iskreno se nadam da bi u neko dogledno vrijeme mogli imati zajedničku premijeru ili pro- mociju. Ali, ostavimo se filmskog posla i vratimo na književni. Nisam imao namjeru pisati roman po sce- nariju jer, iskreno, to je odmah s početka bio ogra- ničeni materijal napisan posebno za filmsku formu, ne baš prilagodljiv za prozno djelo, ali jednom kada je sve oko filma bilo gotovo, iz nekog razloga pisanje novele ponovo se učinilo kao zabavna ideja. Pa sam 6 je i napisao, još jednom pročitao i shvatio da možda nije toliko loša, ali da joj nedostaje nešto da bi bila dobro književno djelo. Spremio sam je i na nekoli- ko godina u cijelosti zaboravio na taj mali eksperi- ment. Do prošle godine, gdje napokon dolazimo do dijela gdje zahvaljujem nekim ljudima što su pomo- gli da ova druga verzija romana bude bolja, jasnija, preciznije i kvalitetnije napisana. Stoga, da krenem redom. Prva velika zahvala ide Nataliji Sandrini, dobroj prijateljici koja me pod prijetnjom upotrebe velike fizičke sile nagovorila da na tekst počnem gle- dati dalje od ograničenih okvira koje je nametnula filmska forma. Pisce ponekad treba usmjeriti prema očitoj stvari. Ona je napravila upravo to. Sven Marić, čovjek koji je bio uporan i nije odustao od ideje da od malog scenarija napravi film pod svaku cijenu. Svaka čast na upornosti, stari, ja bi davnih dana odustao. Gordani Malančuk, Nataši Jalšovečki i Renati Glo- goški Pavoković, trima jako dobrim prijateljicama koje sam upoznao u prošloj godini ide posebna za- hvala što su imale strpljenja čitati sve verzije rukopi- sa i šutke podnositi jako puno mana loše napisanog teksta. Moje dame, imate moju duboku zahvalnost na tome, znam da vam nije bilo lagano. I na kraju, osobi bez koje ovaj roman možda ne bi ni ugledao izdanu verziju, ide najveća zahvala. Vlatka Planina, za to što je kontaktirala Nakladu Bošković i prepo- ručila me kao autora koji bi ih mogao zanimati. Bez svih vas, ovaj roman vrlo vjerojatno nikada ne bi bio ponovo napisan i još manje izdan. Još jednom, hvala svima. I, naravno, budite spremni za to da vas sve za- jedno počnem ponovo maltretirati s novim idejama. 7 Prolog Prijepis telefonskog poziva policijskoj postaji Operator: Trenkovačka policijska uprava. Kako vam možemo pomoći? Pozivatelj: Halo...? Operator: Čujem vas, gospodine. Kako vam mogu pomoći? Pozivatelj: Ovaj... Imam nešto za prijaviti. Operator: Imate nešto za prijaviti? Nešto se dogodilo, gospodine? Pozivatelj: Uh, da. Na imanju. Operator: Imanju? Nešto se dogodilo na imanju? Pozivatelj: Ovaj, da. Nekakav napad. Na imanju. Operator: Što se... U čemu je točno problem, gospodine? Pozivatelj: Mislim da se dogodio nekakav zločin. Operator: Zločin? Ima li ozlijeđenih? Pozivatelj: Da, ovaj... mislim da ima mrtvih. Operator: Što mislite pod tim da ima mrtvih? Pozivatelj: Ne znam što se dogodilo. Išli smo u lov i vidjeli smo taj otvoreni auto. Ima krvi po cijelom mjestu. 8 Operator: Gospodine, zamolit ću vas da se malo smirite. Odakle točno zovete? Pozivatelj: Nalazim se par kilometara od Trenkovca. Trebam trenkovačku policiju... Operator: Gospodine, pokušajte se malo smiriti. Možete li mi reći svoje ime? Pozivatelj: Molim? Operator: Vaše ime? Kako glasi vaše ime, gospodine? Pozivatelj: Domagoj. Domagoj Krasnečki. Operator: Zovete sa svog imanja, gospodine Krasnečki? Imanje je u vašem vlasništvu? Pozivatelj: Ne, ne... Ne znam čije je. Operator: Imanje je prazno? Pozivatelj: Nije prazno... Netko je sada na njemu, ali nije moje imanje. Ne znam kome pripada.. Operator: U redu, gospodine, sačekajte trenutak da vas spojim s dežurnim inspektorom. (Dežurni inspektor preuzima poziv) Inspektor: Halo? Pozivatelj: Da? Inspektor: Možete li mi reći svoje ime? Pozivatelj: Ime mi je Domagoj Krasnečki. Inspektor: Gdje se nalazite, gospodine? Pozivatelj: Nekoliko kilometara od Trenkovca. Na glavnoj cesti. 9 Inspektor: Koji je broj vaše lokacije? Pozivatelj: Moje lokacije...? Inspektor: Koji je kućni broj? Pozivatelj: Mislim da imanje nema kućni broj. Inspektor: Sada ste ondje? Na tom imanju? Pozivatelj: Nisam na imanju više. Morao sam otići do glavne ceste. Na imanju nema signala... Samo pošaljite patrolu da ide na istok kad izađu iz grada. Vidjet će me. Inspektor: Znači, na glavnoj cesti ste trenutačno? Pozivatelj: Da, glavna cesta. Inspektor: U redu. Sada, recite mi što nije u redu? Pozivatelj: Naišli smo na nečiji auto na tom imanju. Ima krvi posvuda...to je nekakvo prazno imanje. Auto se nalazio na ulazu. Tamo su i dva mrtva tijela... Inspektor: Uh, koja je... na kojoj je adresi to imanje? Pozivatelj: Ovaj... To je skretanje sa glavne ceste. Mislim da ni ne postoji nekakva adresa. Ima par praznih kuća razbacanih uokolo... Inspektor : To je u blizu grada ili izvan njega? Pozivatelj: Poslije grada. Samo neka se patrola drži glavne ceste i vidjet će me. Inspektor : To je, znači, izvan granica sela i nekakvog naselja? Pozivatelj: Da, da, izvan granica. 10 Inspektor: U redu, odakle zovete? S imanja? Pozivatelj: Ne, zovem vas s glavne ceste, već sam to rekao. Morao sam doći ovamo jer na imanju nema signala za mobitel. Inspektor: Bili ste osobno na imanju i pronašli tijela? Pozivatelj: Da. Moji su prijatelji još uvijek tamo. Ja sam se vratio do glavne ceste da vas nazovem. Inspektor: Koliko ima tijela na imanju? Pozivatelj: Nisam siguran... ja sam vidio jedno. Netko je rekao da ima još jedno u kući. Inspektor : Tamo su dva tijela? Pozivatelj: Valjda. Inspektor: U redu. Prema vama je krenula patrola i zamolio bih vas da se zadržite kod ceste da ih možete uputiti do samog imanja. Pozivatelj: Nema problema. Recite im da se požure, čovječe. 11 1 Posljednje čega se Miroslava Pavličić sjećala prije nego što je utonula u duboki san bila je gusta magla. Kao da ju je pratila. Od trenutka kada se pro- budila, ustala iz kreveta i krenula prema kupaonici, vidjela je da će dan biti nekako siv i maglovit, ali to joj nije smetalo. Naprotiv, jesen joj je oduvijek bila najugodnije godišnje doba. Iako nije voljela hladne i kišovite dane, magla joj je oku prilično ugodan pri- zor. Pratila ju je po izlasku iz podstanarskog stana na praznu i uspavanu ulicu i pravila joj je društvo slje- dećih petnaest minuta, odnosno sve dok se Matko nije automobilom zaustavio pokraj nje. Magla je bila ujedno i prvo što je vidjela nakon što se uz blagi trzaj probudila. Okruživala je Matkov automobil, masivni Land Rover Discovery, i tek su joj nejasne sjene rekle da su se zaustavili negdje u šumi, podalje od naseljenoga mjesta jer uokolo nije bilo prepoznatljivih znakova civilizacije, odnosno, ništa više od prometnog znaka koji je usamljeno sta- jao nedaleko od automobila. Inače nije imala navi- ku samo tako zaspati u nečijem automobilu tijekom putovanja, ali kombinacija umora, loše prospavane noći i monotone vožnje pokazala se prejakom da bi se uspjela održati budnom. Polako je otvorila vrata i izvukla se iz unutraš- njosti Land Rovera, odmah osjećajući sve mane spa- 12 vanja u sjedećem položaju iako nije provela previše vremena spavajući. Nešto blizu sat vremena, ako je bilo za vjerovati brojkama na ručnom satu. Jutro još uvijek nije bilo službeno završeno, ne u cijelosti, ali taman dovoljno da se počne osjećati dolazak podne- va. Nije bilo ni hladno kao što je očekivala. Magla je bila tu, ali vrijeme je bilo ugodno. „Jutro, sunašce. Jesi li lijepo sanjala?” Matko Starčević stajao je točno ispred Land Ro- vera, nadvijen nad autokartu koju je raširio preko prednje haube. Nije ju gledao dok je izgovarao pi- tanje, ali na licu je imao je jedan on onih pritajenih osmjeha koji su Miroslavi rekli sve što je trebala zna- ti o tome kako izgleda. Provukla je prste kroz plavu kosu, a onda, tek da mu odgovori, pokazala srednji prst desne ruke. Kao da je točno znao što će napra- viti jer mu je osmjeh postao još veći. „Jesmo li se uspjeli izgubiti?” upitala je. „Nije puno nedostajalo,” odgovorio je on. Podigao je autokartu u ruke, djelomično je sklo- pio i nastavio držati u rukama kao da čita novine, oslonivši se o prednji kraj automobila Miroslavi je izgledao zamišljeno, ali ne i kao da je zabrinut oko nečega. „Znači, nismo se izgubili?” „Ni blizu,” Matko je još nekoliko trenutaka na- stavio gledati u kartu, a onda ju je polako složio natrag na veličinu razglednice. Ubacio ju je u unu- trašnjost terenca, na upravljačku ploču kao da bi mu mogla još zatrebati, pa izvukao kutiju s cigare- tama. „Ratko je krivo upisao gdje trebamo skrenuti. 13 Promašili smo jedno raskrižje. Zato smo otišli dalje nego što smo trebali.” „Znaš kuda trebamo ići?” „Otprilike. Ionako smo blizu glavne ceste. Ne možemo se izgubiti čak i da to želimo.” „Zna li Ratko uopće gdje mu se nalazi imanje?” „Ustvari, imanje pripada njegovu očuhu,” odgo- vorio je Matko dok je pripaljivao cigaretu. „Ali, Rat- ko nije bio ondje više od tri puta otkako su ga kupili. Zato je i napisao upute, nadajući se da bih mogao imati bolji smisao za orijentaciju od njega.” „Zašto bi se on u to pouzdavao?” „Zato što sam rođen ovdje.” „Ovdje?” ponovila je ona iznenađeno. Nije to znala, ali u svoju je obranu mogla reći da ga je i poznavala samo dva mjeseca. Doduše, Ena je nešto usputno spomenula da nije iz Zagreba, da je porijeklom negdje iz Slavonije, ali na tome je i ostalo jer nisu dobile priliku završiti taj razgovor. U razgovoru s Matkom taj podatak nekako nikad nije izronio na površinu. To ju je podsjetilo na to da je u posljednje vrijeme dosta njezinih razgovora s Enom ostajalo nedovršeno, a sličnu stvar je mogla reći i za Ratka. On s njom skoro da i nije razgovarao, a ako bi i izmijenili poneku riječ, to je bilo za vrijeme gru- pnih izlazaka kada su drugi ljudi vodili glavnu riječ. Jedino je s Matkom uspjela pronaći nekakvu pove- zanost jer su oboje djelovali kao stranci među njima. To da se nisu dobro uklapali u ostatak društva, bilo je svima više nego očito. „Ne baš ovdje, nego u Pakracu. Prošli smo kroz njega. Trenkovac je nekoliko kilometara južnije i do 14 njega vozi autobusna linija. Mali slavonski gradovi, što bi rekla Ena, svi sliče jedan drugom. Ovakve ce- ste,” pokazao je oko sebe. „Posvuda su iste.” „Znaš da je meni to prvi glas?” „Da su mali gradovi slični?” „To da si skoro pa lokalni stanovnik,” odgovorila je uz mali osmjeh. „Gotovo sam šokiran što ti to Ratko već sam nije rekao,” Matko se odvoji od auta te joj priđe, gle- dajući nekud u daljinu. Zaustavio se na nekakvom proširenju uz cestu. Gusta šuma krošnji prošaranih jesenskim bojama protezala se uz obje strane puta. Nije se imalo što posebno za vidjeti od magle, ali je već i sam otvoreni prostor predstavljao odmak od Zagreba. „Obično to nikome ne prešućuje jer i sam potječe iz malog grada.” „Ti misliš da smo mi mogli nasamo razgovarati od Ene i njihovih novih prijatelja?” „Hej, taj vrli novi elitistički svijet više je tvoj nego moj.” Miroslava mu opet pokaže srednji prst, pa po- gleda isto što i on; dugačku praznu cestu obrubljenu gustom šumom. „I, što sad?” „Vraćamo se natrag nekoliko kilometara, pa skrećemo na put koji smo promašili.” „Nisi li ti rekao kada smo krenuli da pola ovih putova nije godinama korišteno?” „Također sam ti rekao i da će ovo biti stvarno zabavan vikend.” „Urnebesan ako se ponovo izgubimo.” 15 „Ne bih se brinuo na tvom mjestu,” odvratio joj je on dok je otvarao stražnja vrata na i uzimao bocu s vodom sa stražnjeg sjedala. „I da se izgubimo, ti bi to prespavala.” Miroslava mu je, uz široki osmjeh, ponovo po- kazala srednji prst, a onda još neko vrijeme ostala stajati na mjestu, gledajući u šumsku panoramu. Iako ih je okruživala magla i nije bilo sunca, nije bilo hladno i mogla je vidjeti dovoljno da osjeti kako je donijela ispravnu odluku što je odlučila pristati na ovaj izlet. Zelene krošnje tek su počinjale mijenjati boju u nekoliko različitih nijansi žute i crvene, lišće još uvijek nije počelo opadati i sam pogled na sve to stvarao je u njoj osjećaj smirenosti. Iako je pogled bio malo ograničen, godilo joj je slušati zvukove pri- rode i to u tolikoj mjeri da je tek naknadno shvatila da je Matko pažljivo promatra. Stajao je uz automo- bil, oslonjen o otvorena vozačeva vrata i djelovao je kao da se dobro zabavlja. „Rekla sam nešto pogrešno?” „Samo mi je zanimljivo kako svi slično reagiraju čim se odmaknu od gradskog betona i izgube signal za mobitel.” „I zato gledaš mene umjesto krajolika?” „Zaboravljaš da sam odrastao u sličnu kraju. Jednom kad vidiš ovakvu šumu, teško da ćeš drugi put u njoj pronaći nešto zanimljivo. To što si mi za- nimljivija od drveća, na tvom bih mjestu shvatio kao ozbiljan kompliment.” „Nisam ni rekla da sam to drugačije shvatila,” odvratila mu je. Još jednom je pogledala oko sebe, 16 pa polako ušla u Land Rover. „Samo me zanimalo koliko ćeš biti iskren u odgovoru.” Zvuk automobila u pokretu nije previše pore- metio prirodnu tišinu, gotovo da nije bilo nikakva odjeka. Matko je Land Rover okrenuo odmah na mjestu, izvodeći polukružni okret, i polako ubrza- vao dalje čim se našao na pravoj strani ceste, ali čak ni to povećanje brzine nije značajnije utjecalo na di- namiku uspavanoga svijeta. Nakon nekoliko metara magla se sporo vratila na svoje mjesto, a kada je i zvuk odlazećeg automobila u cijelosti nestao, bilo je kao da nitko ondje nije ni zastao. 17 2 Land Rover se kretao po jednostavnom i neo- državanom putu čija širina jedva da je odgovarala širini osobnog automobila. Miroslava je iskreno vje- rovala da je netko taj put nazvao cestom samo kako bi naglasio poantu lošeg vica. Ovaj put su točno po- godili skretanje i cesta ih je nakon nekoliko kilome- tara odvela do novoga raskrižja, gdje su, skrenuvši, iza sebe ostavili bolji dio putovanja. Djelovalo je kao da prolaze kroz područje koje je vrijeme davno za- boravilo, što i nije bilo daleko od istine. Matko je na kraju morao smanjiti brzinu kako bi se mogli koliko-toliko normalno voziti kroz jedva prohodni prolaz sastavljen od nisko spuštanih grana raširenih krošnji. Krošnje su mjestimično bile to- liko niske da se morao skoro u cijelosti zaustaviti i napredovati puževom brzinom ne bi li tako ublažio udaranje grana o prednje staklo i struganje o limari- ju. Miroslavi je put djelovao kao da desetljećima nije korišten. Magla također nije bila od pomoći. „Nije li ovo stvarno zabavno?” upitao je Mat- ko u jednom trenutku i još jednom smanjio brzinu na kornjačin korak da izbjegne nakupinu kamenja. Skrenuo je desno, prolazeći kroz nisko raslinje. Mi- roslava je spustila prozor i ispružila ruku te preklo- pila retrovizor sa svoje strane da ga nešto ne otkine. Na kraju, Matko je uspio provući Land Rover kroz 18 prirodnu prepreku bez daljnjih problema, pomalo neočekivano izlazeći na čistinu i ostavljajući šumsku cestu iza njih. Ponovo je skrenuo u desno, prema šumovitijem kraju, teoretski se i dalje zadržavajući u okvirima trenkovačkog gradskog područja. Iako je možda na papiru i lokalnim kartama područje djelovalo kao naseljeno, ono to nije bilo. Vožnja nakon novog skretanja bila je kratka, možda dva kilometra, ali ugodnija jer je cesta bila prohodna i ponovo s obje strane obrubljena gustom šumom čije su skoro spo- jene krošnje podsjećale na stjenke tunela. I onda se pojavilo još jedno skretanje, skoro u sredini šume, koje naizgled nije vodilo nikamo, ali nakon stotinjak metara, skoro bez najave, pred njima se otvorio doj- mljiv pogled na imanje obitelji Ratka Hrunića. Ostavivši okruženje šume iza sebe, do imanja su došli vozeći se livadom koja je spajala nekoliko od- vojenih šumskih dijelova, vozeći usporedno uz po- tok srednje veličine. Imanje, skoro kao jedini znak nekakve civilizacije, nalazilo se usamljeno na kraju čistine. Blizu kuće izraslo je nekoliko razgranatih hrastova čije bi krošnje za ljetnih vrućina pružale dovoljno hladovine te Matko, polako se uvezavši u dvorište, zaustavi automobil između njih. „Prije bi Atlantidu pronašao nego ovo prokleto mjesto...,” odmahnuo je glavom i izišao iz automo- bila. Miroslava je napravila isto. Iako vožnja nije trajala dugo, ne više od pola sata od posljednjeg za- ustavljanja, napetost proizašla iz nje bila je dovoljna da počne osjećati bolove duž tijela. Matko je također napravio nekoliko spontanih pokreta istezanja, što 19 je ona shvatila kao znak da nije jedina kojoj je ovo putovanje bilo daleko od ugodnoga. Imanjem je dominirala prizemnica dužine i ši- rine oko deset metara, jednostavna i gotovo svakod- nevna izgleda, prozora zatvorenih drvenim kapcima i zaključanim ulaznim vratima. Do vrata se dolazilo preko natkrivene verande. Kuća je ostavljala dojam prostranosti, ali jednako tako zapuštenosti i neo- državanja; kapci su trebali premazivanje zaštitnim sredstvom, niska ograda oko verande isto tako, a tra- va oko neasfaltiranih dijelova košenje. Potkrovlje je pak bilo otvoreno, no do njega se moglo doći samo uz pomoć ljestava kojih nije bilo nigdje na vidiku. Nešto niže u dvorištu stajalo je prostrano spremište za drva, kombinacija drveta i cigle, većim dijelom je bilo prazno. Južno od spremišta smjestio se oronuli bunar starinskoga izgleda, a nedaleko od njega obič- na ravna i široka betonska ploča koja je izgledala kao davno zaboravljeni temelj za nedovršenu građevinu. „Uranili smo ili kasnimo?” upitala je Mirosla- va, napravivši nekoliko koraka ispred automobila. Zagledala se u kuću i prirodu oko nje. Koliko god trenutno bila umorna od neudobne vožnje, mora- la je priznati da je ovdje lijepo i mirno. Povjetarac je prolazio kroz pune krošnje iznad njihovih glava i stvarao umirujući šum, nešto što već dugo vremena nije čula. Pokraj nje, Matko je pripalio cigaretu. Umjesto kuće, gledao je suprotno od nje, prema nekoliko usa- mljenih krovova koji su djelovali potpuno neplanski nabacani u zeleni krajolik. Magla se prorijedila do- voljno, toliko da je mogao vidjeti samo nejasne obrise 20 krovova, ali i to je bilo više nego dovoljno da zaključi kako su sve te kuće prazne i da ovdje nitko ne živi. „Rekli su da će doći tijekom dana,” odgovorio je i vratio pažnju na Miroslavu. „Imamo vremena prošetati se uokolo. Možemo vidjeti i kakve to tajne skrivaju ovdje,” glavom je pokazao na prizemnicu i kao potvrdu da to uistinu mogu napraviti, iz trape- rica je izvukao ključeve koje mu je Ratko dao dva dana ranije. Ratko je uz to napravio i cijelu predsta- vu, iskreno, posebno naglašavajući da je ovo sjajno mjesto za provesti miran vikend te da će oni prije dolaska kupiti sve što im je potrebno za trodnevni boravak. Bez brige, sve je riješeno, rekao je, vi se samo opustite i zabavite dok mi ne dođemo. „Imam neugodni osjećaj da smo ključ dobili jer su oni promijenili planove i nemaju namjeru dolazi- ti ovamo,” rekla je ona i pogledala ga. „Možda grije- šim,” dodala je tonom koji je zvučao kao da sumnja u to. Njezino prijateljstvo s Enom počelo je gubiti onu čvrstinu koja je trajala godinama, to je bila po- sljedica života u novom gradu s novim ljudima koji su ušli u njihove živote. Gotovo da više nisu ni raz- govarale. Ipak, kad su dogovarali ovo putovanje i za- jednički vikend, zvučalo je zabavno, kao u onim sta- rim danima kada su bile najbolje prijateljice. Samo zbog toga je pristala doći. Nadala se da će se njih dvoje na kraju pojaviti, ali imala je taj neugodni pre- dosjećaj kojega se nije mogla riješiti. Kad je vidjela koliko je ovo mjesto izdvojeno od ostatka svijeta, taj se predosjećaj samo pogoršao. „Vidjet ćemo,” Matko nije rekao ništa više o toj temi, ali već ga je dovoljno dobro upoznala da je