Michael A. Cremo LJUDSKA DEVOLUCIJA U svome kontroverznom bestseleru Zabranjena arheologija Michael A. Cremo i Richard L.Thompson iznijeli su dokaz koji upućuje na to da ljudi na Zemlji postoje već stotinama milijuna godina. Takav zapanjujući dokaz koji protuslovi darvinističkoj teoriji evolucije iznjedrio je veliko pitanje: "Ako se nismo razvili iz majmuna, odakle onda potječemo?" Ljudska devolucija je definitivni odgovor Michaela A. Crema na to pitanje: "Nismo evoluirali iz materije, nego smo devoluirali, ili sišli, iz domene čiste svijesti - duha."Temeljeći svoj odgovor na modernoj znanosti i mudrosnim predajama, uključujući vedsku filozofiju drevne Indije, Cremo drži da prije nego li postavimo pitanje: "Odakle potječu ljudska bića?" ponajprije promislimo o tomu š to je ljudsko biće. Velik dio 20. stoljeća većina je znanstvenika smatrala da je ljudsko biće naprosto kombinacija običnih fizikalnih elemenata. U Ljudskoj devoluciji Cremo kaže da je razumnije pretpostaviti da je ljudsko biće kombinacija triju različitih supstancija: materije, uma i svjesti (duha). On pokazuje da je čvrst znanstveni dokaz koji potvrđuje da istančani element uma i svjesnoga "ja" mogu postojati neovisno o tijelu, sustavno istiskivan iz prihvaćene znan stvene struje, i to procesom filtracije znanja. Ističući da su ljudska bića kombinacija materije, uma i svijesti, Cremo se otiskuje na kozmičko putovanje kroz velike zaonetke vremena i prostora, od prekambrijskih mikrofosila, do crnih rupa i nadljudskih bića, razotkrivajući tako da je sam kozmos podijeljen na odgovarajuće domene kojima uprav ljaju obična materija, istančani element uma i čista svijest. Ljudska devolucija opisuje kako "ja" izvorno postoji na razini čiste svijesti, u harmoniji s osobnim izvorom svih svjesnih bića. Kada svjesno "ja" prekine vezu s izvorom svih svjesnih bića, ono se prekriva nižim energijama uma i materije. Cremo to naziva devolucijom. No, devolucija može biti i obrnuta, i pro cesom duhovne evolucije svijest se može vratiti u svoje izvorno, čisto stanje. Michael A. Cremo je suradnik pri Institutu Bhaktivedanta, stručnjak za povijest i filozofiju znanosti. Član je Svjetskoga arheološkog kongresa, Europskoga arheološkog saveza, Društva za znanost i Saveza za filozofiju znanosti. Michael A. Cremo LJUDSKA DEVOLUCIJA VEDSKA ALTERNATIVA DARWINOVOJ TEORIJI EVOLUCIJE Posvećeno Njegovoj Božanskoj Milosti A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada om ajnana-timirandhasya jnananjana šalakaya caksur unmllitam yena tasmai šri-gurave namah Naslov originala: Michael A. Cremo HUMAN DEVOLUTION A VEDIC ALTERNATIVE TO DARWIN'S THEORY Copyright © 2003 by Bhaktivedanta Book Trust International, Inc. Sadržaj UVOD 5 1 UZAŠLI MAJMUNI ILI PALI ANĐELI 27 2 ZABRANJENA ARHEOLOGIJA: SKRIVENA POVIJEST LJUDSKE VRSTE 35 3 IZNIMNA STAROST NELJUDSKIH VRSTA 69 4 GENI, OBLIKOVANJE I TVORAC 81 5 IZA KAMENJA I KOSTIJU: ALFRED R. WALLACE I SVIJET DUHOVA 126 6 ŠTO JE ČOVJEK? MATERIJA, UM I SVIJEST 158 7 KOZMIČKA HIJERARHIJA: INTERKULTURALNA STUDIJA 270 8 PRIKAZE, ANĐELI I IZVANZEMALJCI 354 9 PARANORMALNA MODIFIKACIJA I PROIZVODNJA BIOLOŠKIH OBLIKA 440 10 UNIVERZUM STVOREN ZA ŽIVOT 487 11 LJUDSKA DEVOLUCIJA: VEDSKO IZVJEŠĆE 506 UVOD Knjiga Zabranjena arheologija, koju sam napisao u suradnji s Richardom L. Thompsonom, dokumentira arheološke dokaze iz davne ljudske prošlosti i u skladu je s puranama, povijesnim zapisima iz drevne Indije. Ti dokazi datiraju postojanje ljudi u tako daleku prošlost, da stavljam u pitanje Dar- winovu teoriju o ljudskome podrijetlu. U recenziji Zabranjene arheologije objavljenoj u Geoarchaeology (1994 v. 9, str. 337-340), Kenneth Feder je napisao: "Kada pokušavamo srušiti prihvaćenu paradigmu, za očekivati je da će se umjesto nje pojaviti nova. Autori Zabranjene arheologije to ne čine, a usudio bih se kazati zašto. Naime, želeći ostati u znanstvenim okvirima, autori su se nadali izbjeći detaljnu raspravu o svojim uvjerenjima." Nije točno da smo moj suradnik i ja pokušavali izbjeći detaljnu raspra vu o našemu alternativnom konceptu. Prije smo se nadali potpaliti takvu raspravu. No, neki su nas obziri praktične naravi prisilili na postupnost. U uvodu Zabranjenoj arheologiji napisao sam sljedeće "Naš istraživački program polučio je neočekivane rezultate, i pojavila se knjiga mnogo opse žnija od one koju smo isprva zamislili." Bio sam uistinu iznenađen količi nom arheoloških dokaza o velikoj starosti ljudske vrste, koji su se pojavljivali tijekom moga osmogodišnjeg istraživačkog rada. Zabranjena arheologija imala je preko devet stotina stranica kada je otišla u tisak. "Zbog toga", napisao sam u uvodu, "u ovome svesku nismo mogli šire raspraviti naše ideje o alternativi uvaženim teorijama o ljudskome podrijetlu. Stoga plani ramo napisati još jedan svezak, koji će rezultate naših istraživanja na tome području usporediti s vedskim izvorima na koje smo se oslanjali." Taj drugi svezak je Ljudska devolucija: vedska alternativa Darwinovoj teoriji. Razlozi njegova kasnog pojavljivanja leže prije u vremenu potreb nom za istraživanje i pisanje takve knjige, negoli u želji da se izbjegne detalj na rasprava o vedskoj alternativi darvinizmu. Pa ipak, zadovoljan sam činjenicom da se Ljudska devolucija pojavila poslije Zabranjene arheologije, a ne istodobno s njom. Prije predstavljanja alternative Darwinovoj koncepciji ljudskoga podrijetla, važno je kazati da je alternativa uistinu potrebna. Stoga mi je drago da sam kroz Zabranjenu arheologiju imao priliku znanstvenike i druge učenjake upoznati s ondje iznesenim dokazima prije pristupanja sustavnom predstavljanju alterna tivne teorije. Stekavši uvid u dokaze iznesene u Zabranjenom arheologiji, netko je možda upitao: "Ako se nismo razvili iz majmuna, kakvo alterna tivno objašnjenje predlažete?" Odgovaram: "Priznajete li da je potrebno novo objašnjenje? Ako ne priznajete, tada se moram više potruditi kako bih pokazao da je takvo objašnjenje potrebno. Ako, pak, priznajete da je novo objašnjenje uistinu potrebno, tada nije samo na meni odgovornost da ga pronađem. Ta je odgovornost i na vama. Svi bismo o tomu trebali razmišljati. Naravno, ja imam neke ideje, ali i vi biste ih trebali imati." Svoje prvo predavanje o Zabranjenoj arheologiji i vedskoj perspektivi održao sam u prosincu 1994. na Svjetskom arheološkom kongresu u New Delhiju u Indiji. Predavanje pod naslovom "Puranic Time and the Arche- ological Record" ("Vrijeme prema puranama i arheološka građa"), uz mo deratore Tima Murraya i D. P. Agrawala, privuklo je veliku i zahvalnu publiku. To je predavanje 1999. godine objavljeno u svesku Time and Ar cheology posvećenom konferenciji, koji je uredio Tim Murray, u izdanju Routledge, u biblioteci One World Archaeology (str. 38-48). U ožujku 1995. održao sam predavanje "The Impact of Forbidden Ar cheology" ("Utjecaj Zabranjene arheologije ") na Konferenciji o znanosti i kulturi pri Kentucky State University Institute for Liberal Studies. Tim sam predavanjem predstavio vedsku osnovu moga istraživanja, kao i početne reakcije znanstvene javnosti na Zabranjenu arheologiju. U srpnju 1996. pozvan sam u Institut za teoretska pitanja pri Ruskoj akademiji znanosti u Moskvi, kako bih održao predavanje o Zabranjenoj arheologiji. Potom sam o svome radu govorio na simpoziju u Institutu za orijentalne studije pri Ruskoj akademiji znanosti. Indologinja Jevgenjija J. Vanjina moje je izlaganje prokomentirala riječima: "Držim da je vaše pre davanje veoma važno, jer tekstove klasične tradicije promatra kao izvore informacija. Učenjaci su skloni vede, purane, Ramayanu i Mahabharatu označiti mitovima i nevjerodostojnim izmišljotinama... Mislim da je nužno takav negativistički stav spram drevnih i ranosrednjovjekovnih indijskih tekstova kao izvora informacija, definitivno odbaciti." Za svoga boravka u Rusiji bio sam pozvan održati predavanje pred brojnom publikom fizičara u Dubni, znanstvenom gradu izvan Moskve. U listopadu 1996. o Zabra njenoj arheologiji govorio sam na International Conference on Revisiting Indus Sarasvati Age and Ancient India u Atlanti. U 7.mj. 1997. u belgijskome gradu Liegeu, na 20. međunarodnom kongresu povijesti znanosti, predstavio sam detaljnu studiju o jednom slu čaju dokumentiranom u Zabranjenoj arheologiji. To predavanje pod naslo vom "The Later Discoveries of Boucher de Perthes at Moulin Quignon and Their Impact on the Moulin Quignon Jaw Controversy" objavljeno je u Proceedings of the XXth International Congress of History of Science, Vol. X., Earth Sciences, Geography, and Cartography. Članak je uredio Goulven Laurent, a objavljen je 2000. godine u nakladi Brepols (str. 39-56). U 10. 1997. održao sam predavanja o Zabranjenoj arheologiji studentima arheologije, antropologije i biologije Sveučilišta u Amsterdamu, Sveučili šta u Leidenu, Sveučilišta u Gronningenu, Sveučilišta u Utrechtu i Sveučili šta u Nijmegen u Nizozemskoj, te Katoličkoga sveučilišta u Louvainu i Sveučilišta Ghent u Belgiji. U 11.mj. 1997. održao sam predavanja na sveučilištima u Mađarskoj, uključujući Sveučilište znanosti Eotvos Loran u Budimpešti, Sveučilište u Szegedu i Sveučilište u Egeru. U 1.mj. 1999. održao sam predavanje pod naslovom 'Forbidden Ar cheology of the Middle and Early Pleistocene' na 4. svjetskom arheološ kom kongresu u Cape Townu u Južnoafričkoj Republici. U ožujku i travnju govorio sam na sveučilištima u Engleskoj, Poljskoj, Mađarskoj i Sjedinje nim Američkim Državama, uključujući Sveučilište u Londonu, Sveučilište u Varšavi, Sveučilište države Delaware, Sveučlilište države Maryland i Sve učilište Cornell. U 9.mj. 1999. pozvan sam održati predavanje o Zabra njenoj arheologiji na Školi geologije i geofizike pri Sveučilištu Oklahome, kao dio niza predavanja u okviru Shell Oil Colloquiuma. Također u 9.mj. održao sam predavanje pod naslovom "Forbidden Archeology of the Pa leolithic" na petoj godišnjoj skupštini Europskoga arheološkog saveza, u Borunemouthu u Velikoj Britaniji. Predavanje ie uključeno u svezak koji je uredila Ana C. Martins za British Archaeological Reports. U 3.mj. 2000. pozvan sam govoriti o Zabranjenoj arheologiji u nizu predavanja pri Kraljevskom institutu Velike Britanije, jednoj od najstarijih europskih znanstvenih ustanova. Predavanje sam održao u sjedištu Kraljev skoga instituta u Londonu. U 9.mj. iste godine održao sam predavanje pod naslovom "The Discoveries of Carlos Ribeiro: A Controversial Episode in Nineteenth-Century European Acheology" na šestoj godišnjoj skupštini Europskoga arheološkog saveza u Lisabonu. U 11.mj. 2000. gostovao sam na sveučilištima u Mađarskoj. U 6.mj. 2001. o Zabranjenoj arheologiji govorio sam na Sveučilištu Fra- zier u Vancouveru u Kanadi. U 9.mj. 2001. moje predavanje "The Disco- veries of Belgian Geologist Aime Louis Rutot at Boncelles, Belgium: An Archeological Controversy from the Early Twentieth Century" predstavlje no je na 24. kongresu Međunarodne udruge za pretpovijesne i protopovi- jesne znanosti, održanom u 9.mj. te godine u Liegeu u Belgiji. U 10.mj. 2001. gostovao sam na Državnom sveučilištu Pennsylvanije i Sveučilištu Cornell. U 11.mj. 2001. gostovao sam na Karlovu sveučilištu u Pragu, na poziv filozofskoga fakulteta. U 1. i 2.mj 2002. držao sam predavanja u južnoj Indiji, na sveu čilištima i u drugim znanstvenim i kulturnim ustanovama kao što su Bha ratiya Vidya Bhavan u Mombaiju (Bombay), te Sveučilištu Ana u Chenna- iju (Madrasu). U 4. i 5.mj. 2002. gostovao sam u Ukrajini i Sloveniji, održavši predavanja na sveučilištima i u znanstvenim ustanova ma, primjerice, na Ukrajinskoj akademiji znanosti. Predavao sam i arheolo zima na odsjeku za arheologiju pri Povijesnom muzeju u Dnjepropetrovsku. U 11 i 12.mj. u Ukrajini sam održao ponovno niz predavanja na sveučilištima i u povijesnim muzejima Odese, Karkova i Lavova. Sada, u 12.mj. 2002., dok pišem ovaj uvod, pripremam predavanje o otkrićima u kalifornijskim rudnicima zlata, prema izvješćima geologa Josiaha D. Whitneya, za 5. svjetski arheološki kongres koji će se održati u Washingtonu u 6.mj. 2003.. Suorganizator sam sekcije o povijesti arheologije, uz arheo- loginju Anu Martins iz Portugala. U okvirima uobičajene znanstvene prakse, taj skroman niz predavanja, gostovanja i publikacija nije previše impresivan. No, s obzirom na eksplici- tni vedski antievolucijski sadržaj ta su predavanja, vjerujem, od povijesno ga značaja. Ona pokazuju da znanstvenici i povjesničari znanosti, slagali se oni s mojim zaključcima ili ne, takve prezentacije sada smatraju dijelom aktivnoga diskursa u svojim disciplinama. U tome smislu ona pokazuju da je Zabranjena arheologija postigla jedan od svojih najvažnijih ciljeva - potpaliti raspravu u znanstvenim krugovima o teško prihvatljivom doka zu o velikoj starosti ljudske vrste i vedskoj perspektivi ljudskoga podrije tla. Moje su prezentacije pokazale da tvrdokorni darvinisti nisu bili toliko uspješni u održavanju granice između znanosti i onoga, što u svojoj draže- sno luckastoj terminologiji nazivaju religijski motiviranom "pseudozna- nošću". Osobno ne prihvaćam nevažna razlikovanja između znanstvene i religijske spoznaje. Ne vidim sebe ni kao znanstvenika niti kao religioznog čovjeka, nego kao ljudsko biće spremno za različite putove spoznaje istine Zabranjena arheologija recenzirana je u brojnim stručnim časopisima s područja arheologije, antropologije i povijesti znanosti. Cjelovite teksto- ve tih recenzija i uz njih vezanu prepisku, uključio sam u svoju knjigu Forbidden Archeology's Impact (Utjecaj zabranjene arheologije), koja je i sama privukla pozornost akademske zajednice. Primjerice, u Public Under standing of Science (1999., sv. 8, br. 1, str. 68-69) Simon Locke piše: "Dru štveni konstrukcionalizam, refleksivnost i sve što je postmodernističko, nadahnuli su različite književne oblike koji su oživjeli ustajali stari svijet standardnih akademskih studija... Kao pokušaji dokumentiranja društve nog procesa proizvodnje znanja i preuzimanja nekih aspekata njegove re- fleksivnosti, ti su oblici istodobno dosljedni i smioni. Takva je i knjiga Michaela Cremoa. "Utjecaj" koji knjiga dokumentira, onaj je iz Cremova prethodnoga djela, Zabranjene arheologije. Umjesto konstruiranja vlastite povijesne priče, u svojoj najnovijoj knjizi Cremo je odabrao mnogo zani mljiviju strategiju izravnoga reproduciranja velikoga dijela izvorne građe, iz koje bi se mogla konstruirati takva priča. Rezultat je slojevit tekstualni kaleidoskop, u kojemu se na zadivljujući način međusobno isprepliću i odražavaju brojni diskursi koji okružuju modernu znanost... Cremo je pružio bogat i vrijedan resurs za analitičare javnoga razumijevanja [zna nosti]... Njegova je knjiga također poučna i korisna kao jedna od najbolje potkrijepljenih studija 'znanstvenih radova' te na provokativan način po kreće pitanja o brojnim aspektima 'transfera znanja'." Pozitivne ili negativne kritike Zabranjene arheologije u akademskim časopisima nisu toliko značajne, koliko sama činjenica da ih je uopće bilo. One su stanovito priznanje da je vedska kritika darvinove teorije o ljud skoj evoluciji, predstavljena u Zabranjenoj arheologiji, izvorni dio suvreme ne znanosti i učenosti. U svojoj kritici Geoarheologije (Geoarchaeology, str. 337-338), Kenneth Feder je napisao: "Sama je knjiga nešto što možda nikada prije nismo vidjeli; mogli bismo je opravdano i bez uvrede nazvati 'Krishninim kreacionizmom'... Premda u perspektivi antievolucionističko, to djelo ne predstavlja uobičajenu inačicu antievolucionizma, ni po svojoj formi, ni po svome sadržaju, ni po svome stilu. Za razliku od uobičajenih tvorevina te vrste, autori crpe izravno iz izvora, i knjiga je dobro pisana. Nadalje, cjelokupni ton djela kvalitetniji je od onoga koji prevladava u uobičajenoj kreacionističkoj literaturi." Jo Wodak i David Oldroyd objavili su podužu kritiku Zabranjene arhe ologije u časopisu Social Studies of Science (1996., sv. 26, str. 192-213). U članku pod naslovom "Vedic Creationism: A Further Twist to the Evoluti on Debate" zapitali su se (str. 207): "Je li, dakle, Zabranjena arheologija, bilo čime doprinijela u paleonatropološkoj literaturi?" Zaključuju: "Naš je od- govor oprezno 'da, iz dva razloga." Kao prvo, "povijesna građa... do tada se nije tako detaljno razmatrala", kao drugo, knjiga doista "pokreće ključnu problematiku nevjerodostojnosti u smislu znanstvene 'istinitosti'". Tako đer komentiraju (str. 198): "Valja priznati da Zabranjena arheologija skreće pozornost na brojna zanimljiva pitanja kojima se povjesničari nisu mnogo bavili. Podrobna istraživanja drevne literature svakako su stimulirajuća i od interesa su kako povijesti, tako i s perspektive sociologije znanstvene spoznaje. Uistinu, čini se da su autori neke povijesne teme proučili dublje od bilo kojeg nama poznatog pisca." Na prvim stranicama svoga članka (str. 192-195), Wodak i Oldroyd pru žili su vrijedne informacije o The International Society for Krishna Consci ousness, čiji su članovi autori Zabranjene arheologije ("moderna inačica Bhakti sljedbi koje već tisućljeće i pol prevladavaju u hinduističkom reli gijskom životu"), o nauku utemeljitelja pokreta, Bhaktivedante Swami Prabhupade ("za Prabhupadu znanost ne pruža adekvatan odgovor na pi tanja o podrijetlu univerzuma ili života"), o Institutu Bhaktivedanta (oni komentiraju "smionost njegova intelektualnog programa"), te o vedskoj kro nologiji ("djelomična rastakanja, pralaya, koja se, navodno, odvijaju svake 4.320.000.000 godina, donoseći katastrofe u kojima nestaju čitave skupine živih oblika"). Wodak i Oldroyd također su se osvrnuli na Rgvedu, vedantu, purane, atmu, jogu i karmu. Kao i neki drugi kritičari, Wodak i Oldroyd usporedili su Zabranjenu arheologiju s djelima kršćanskih kreacionista. "Dobro je poznato", kažu (str. 192), "da kreacionisti nastoje pokazati da su se ljudi pojavili relativno kasno, i da se empirijska istraživanja podudaraju sa starozavjetnim izvješ ćima o ljudskoj povijesti. Zabranjena arheologija predstavlja vrstu kreacio- nizma temeljenoga na nečemu posve drukčijem, naime, na drevnim ved- skim vjerovanjima. Umjesto mjerenja ljudske povijesti u tisućljećima, Zabranjena arheologija smješta Homo sapiensa u tercijar, a možda i u ranije razdoblje." U L ' Anthropologie (1995., sv. 99, br. 1, str. 159), Marylene Pathou-Mathis piše: "M. Cremo i R. Thompson svjesno su napisali provokativno djelo, koje pokreće pitanje utjecaja prevladavajućih ideja o vremenskim razdoblji ma u znanstvenim istraživanjima. Te ideje mogu prisiliti istraživače da svoje analize orijentiraju u skladu s dopuštenim koncepcijama u znanstve noj zajednici." Ona zaključuje: "Ne smije se zanemariti dokumentarno bogatstvo toga djela, više povijesnog i sociološkog nego znanstvenog." U British Journal for the History of Science (1995., sv. 28, str. 377-379) Tim Murray u kritici Zabranjene arheologije (str. 379) piše: "Nema dvojbe da će se neki koji pročitaju ovu knjigu njome okoristiti. Ona svakako povje sničaru arheologije predstavlja vrijednu zbirku studija s područja povije sti i sociologije znanstvene spoznaje, koje bi se mogle upotrijebiti za pot pirivanje arheoloških rasprava o epistemologiji tih disciplina." On, nadalje, Zabranjenu arheologiju karakterizira kao knjigu koja se "pridružuje dru gim djelima kreacionizma i filozofije new agea, obraćajući se publici koja se udaljila od znanosti, bilo zato što je znanost postala toliko zakučasta, ili zato što je nekima postala neprikladna u potrazi za smislom njihovih živo ta." Murray priznaje da vedska perspektiva Zabranjene arheologije u bu dućnosti može imati ulogu u razvoju arheologije. U svojoj kritici (str. 379) napisao je: "Arheologija se trenutačno nalazi u uzburkanom razdoblju ra sprava o pitanjima koja zadiru u samu srž discipline." Nadalje: "Na poje dinim je znanstvenicima da odluče hoće li Vede u tome odigrati ulogu." Takva je otvorenost uma karakteristična za kritike Zabranjene arheolo gije objavljene u uglednim akademskim i znanstvenim časopisima. Jedina je iznimka osobito žestok napad Jonathana Marksa u American Journal of Physical Anthropology (1994., sv. 93, br. 1, str. 140-141). Zahtjevi za potpu- nim isključenjem vedske perspektive Zabranjene arheologije iz znanstve noga diskursa, bili su ograničeni na publikacije ekstremističkih skupina, kao što su društva skeptika (čiji skepticizam ne obuhvaća teoriju evolucije) i tvrdokorno antikreacionističkog Nacionalnog centra za znanstveno obra zovanje (National Center for Science Education) u Sjedinjenim Američ kim Državama (naziv pogrešno implicira vezu s državom). U tu kategoriju ulazi i podugačka kritika Michaela Brassa (The Antiquity of Man). Wiktor Stoczkowski, u svojoj kritici Zabranjene arheologije objavljenoj u L'Homme (1995., sv. 35, str. 173-174), točno je primijetio (str. 173) slje deće: "Povjesničari znanosti neumorno ponavljaju da je biblijsku pripovi jest o podrijetlu u 19. stoljeću zamijenila teorija evolucije. U našoj mašti tu prostu pripovijest zamjenjujemo složenijom zbiljom s kojom se danas sučeljavamo u obliku mnoštva različitih teorija o podrijetlu." Među te te orije Stockowski ubraja i one biblijskih kreacionista. "Zabranjena arheologi ja", dodaje, "pruža nam još jednu, posvećenu 'Njegovoj božanskoj milosti A. C. Bhaktivedanti Swami Prabhupadi' i nadahnutu vedskom filozofijom, koju pisci izučavaju na Institutu Bhaktivedanta u Sjedinjenim Američkim Državama, ogranku International Society for Krishna Consciousness." Povoljnu kritiku Zabranjene arheologije i vedskih korijena dao je i Hil- lel Schwarz u Journal of Unconventional History (1994., sv. 6, br. 1, str. 68- "6). "Zabranjena arheologija je postojeće konvencije datiranja dovela do krajnosti", kazao je Schwarz (str. 75). "Autori otkrivaju da su moderni Homo sapiensi bili kontinuirani suvremenici majmunolikih stvorenja od kojih evolucijski biolozi obično vode ljudsko podrijetlo ili bifurkaciju, što je u suglasnosti s vedskim izvorima prema kojima je ljudska vrsta gotovo neod- redivo drevna." On dodaje (str. 76): "Unatoč neskrivenom religijskom pi- onirstvu, knjiga zaslužuje priznanje radi trajnog razlikovanja globalnoga čovječanstva od primata." On je točno prepoznao implicitnu tezu knjige, naime, da "čovječanstvo nije tek biokemijska eksfolijacija, nego djelo duha u dodiru s drevnom, savršenom, savršeno dostatnom, nepromjenjivom mudrošću vedskih majstora". U svojoj knjizi Origin of the Human Species (Podrijetlo ljudskih vrsta, 2001), objavljenoj u akademskoj nakladi Rodopi, u biblioteci Studies in the History of Western Philosophy, Dennis Bonnette, pročelnik odsjeka za filozofiju pri Sveučilištu Niagara, napisao je (str. 130): "Cremo i Thomp son nisu evolucionistički materijalisti niti biblijski kreacionisti. Oni otvo reno iznose svoje hinduističke afilijacije i predstavljaju se kao članovi In stituta Bhaktivedanta. Oslanjajući se na vedsku građu, drže da je ljudska vrsta iznimno drevna, stara stotinama milijuna godina. Iz toga razloga mno gi kritičari napadaju Zabranjenu arheologiju, tvrdeći da uvjerenja dvojice autora onemogućuju nepristrano razmatranje tematike. Takvi su osobni napadi nepravedni i neutemeljeni. Svaki autor ima filozofijski stav koji mo že, ali ne mora, negirati objektivnost. Povijesni dokaz i argumentacija Za branjene arheologije utemeljeni su kao sociološke i epistemološke kritike suvremene paleoantropologije." Bilo je za očekivati da će kršćanski evolucionisti pozitivno reagirati na Zabranjenu arheologiju. Peter Line, koji je recenzirao skraćeno izdanje Za branjene arheologije u Creation Research Society Quarterly (1995, sv. 32, str. 46), napisao je: "Ta je knjiga obvezatno štivo za sve zainteresirane za ljudsko podrijetlo." Nadalje, piše Line: "Njezin teoretski okvir proizlazi iz indijske vedske literature, koja podržava ideju da je ljudska vrsta iznimno stara." Line se otvoreno ogradio od toga gledišta: "Kao kreacionist koji pristaje uz gledište da je zemlja mlada, ne prihvaćam evolucijska razdoblja koja usvajaju autori. Međutim, autori su pokazali da teorija o ljudskoj evo luciji ne stoji, unatoč prihvaćanju evolucionističkoga gledišta na iznimnu starost zemlje." Zabranjena arheologija polučila je pozitivne kritike i od nekih islamskih i indijanskih autora. Zanimanje za vedsku perspektivu ljudskoga podrijetla i želja za podrob nijim saznanjima o tome, bile su stalne teme akademskih kritika Zabranje- ne arheologije. Kenneth Feder je u časopisu Geoarchaeology (str. 339-340) napisao: "Autori otvoreno ističu svoje članstvo u Institutu Bhaktivedanta, ogranku International Society for Krishna Consciousness, a knjiga je po svećena njihovu 'duhovnom majstoru', osnivaču zajednice. Autori su po stavili razuman zahtjev, vezano uz njihovu afilijaciju s tom organizacijom: 'Činjenica da se naš teoretski okvir oslanja na vedsku literaturu ne bi ga trebala diskvalificirati.' U redu, ali koji je njihov 'teoretski okvir'?" Moj sustavni odgovor na to pitanje jest Ljudska devolucija. Tijekom mojih istraživanja i pisanja Ljudske devolucije, predstavio sam dio njezine argumentacije na znanstvenim i akademskim skupovima. U 4.mj. 1996., održao sam predavanje na Toward a Science of Consciou sness (najvećoj međunarodnoj konferenciji o studijima svijesti, koja se održava svake dvije godine na Sveučilištu Arizone u Tucsonu) pod naslo vom "The City of Nine Gates: A Sophisticated Allegory for Mind/Body Dualism from the Bhagavata Purana of India" i ("Grad 9 Vrata: suptil na alegorija dualizma uma i tijela prema indijskoj Bhagavatpurani ") Dije lovi toga predavanja nalaze se u 7. poglavlju Ljudske devolucije. Također u 4.mj. 1996., na 7. interdisciplinarnoj konferenciji o znanosti i kulturi, održanoj na Institute for Liberal Studies pri Sveučilištu Kentuckyja, gosto vao sam s predavanjem "Alfred Russel Wallace i natprirodno: Analiza u redukcionističkoj znanstvenoj hagiografiji u svjetlu alternativne kozmo logije". To je predavanje služilo kao osnova za 5. poglavlje Ljudske devolu cije. U 4.mj. 1998. na konferenciji Toward a Science of Consciousness održao sam predavanje "Famous Scientists and the Paranormal" ("Glaso viti znanstvenici i paranormalno"). Dijelovi toga predavanja uključeni su u 6. poglavlje Ljudske devolucije. U 7.mj. 2001., na 21. međunarodnom kongresu povijesti znanosti, održanom u Ciudadu del Mexico, održao sam predavanje pod naslovom "Paleobotaničke nepravilnosti koje se odnose na starost lanca slane formacije u Pakistanu: Povijesni pregled neriješenih znanstvenih kontrorverzi". Treće poglavlje Ljudske devolucije temelji se na tom predavanju. Objasnivši kako i zašto je nastala Ljudska devolucija, sada ću ocrtati sadržaj knjige. Prvo poglavlje Ljudske devolucije ističe, da su neki znanstve nici i učenjaci spremni razmotriti alternativu zapadnjačkom znanstvenom svjetonazoru kao kandidata za istinu. Za njih vjerovanje u takve nazore više ne predstavlja tabu. U časopisu American Anthropologist (1994., sv. 96, br. 3) Katherine P. Ewing (str. 572) piše: "Isključiti mogućnost vjerova nja u tuđu zbiljnost znači zatočiti tu zbiljnost, i implicitno nametnuti he- gemoniju vlastita pogleda na svijet." U Journal of Consciousness Studies (1994., sv. 1, br. 2) William Barnard, govoreći o mudrosnim tradicijama zagovara (str. 257-258) "učenost koja je voljna i sposobna priznati da me tafizički modeli ... tih različitih duhovnih tradicija predstavljaju ozbiljne kandidate za istinu, učenost koja uvida da takvi religijski svjetovi nisu tek beživotna trupla koja možemo secirati i analizirati na sigurnoj udaljeno sti, nego živa i živuća tijela znanja i prakse koja su kadra mijenjati naše gotove i prihvaćene ideje." Upravo takav pristup priželjkujem spram vedske perspektive ljudskoga podrijetla kakvu ocrtava Ljudska devolucija. U 2. poglavlju predstavio sam arheološke dokaze o iznimnoj starosti ljudske vrste iz Zabranjene arheologije. Ustanovio sam da ti dokazi doista postoje, i da su se u procesu filtracije znanja sustavno isključivali iz znan stvenih rasprava. Arheološki dokaz koji protuslovi darvinističkoj teoriji ljudske evolucije, često se odbacuje upravo iz toga razloga. Primjerice, u 19. stoljeću u Kaliforniji je otkriveno zlato. Kako bi ga se domogli, rudari su iskopali rudnike u planinama, kao što je planina Table u okrugu Tuolu mne. Duboko u unutrašnjosti tih tunela, u naslagama iz ranoga eocena (starih otprilike 50 milijuna godina), rudari su otkrili ljudske kosti i artefak te. Ta je otkrića pomnjivo dokumentirao dr. J. D. Whitney, glavni državni geolog Kalifornije, u svojoj knjizi The Auriferous Gravels of the Sierra Ne vada of California (Zlatonosni prokopi Sierra Nevade u Kaliforniji), objav ljenoj 1880. godine u nakladi Sveučilišta Harvard. No, danas se više mnogo ne govori o tim otkrićima. U Smithsonian Institution Annual Report for 1898-1899 (str. 424), antropolog William Holmes kaže: "Da je profesor Whitney u potpunosti prihvatio priču o ljudskoj evoluciji kakvom je danas poznajemo, možda ne bi tako spremno iznosio svoje zaključke, bez obzira na nametljivo mnoštvo dokaza s kojima se susreo." Drugim riječima, da činjenice nisu odgovarale teoriji o ljudskoj evoluciji, trebalo ih je ostaviti po strani, i upravo se to i zbilo. Takve su se predrasude nastavile i u 20. stoljeću. Tijekom sedamdese tih godina, američki arheolozi predvođeni Cynthijom Irwin Williams ot krili su kameno oruđe u Hueyatlacu, blizu Puebla u Meksiku. Napredna izradba toga oruđa upućuje na ljude poput nas. Timovi geologa iz United States Geological Survey i sveučilišta iz Sjedinjenih Američkih Država stigli su u Hueyatlaco kako bi datirali nalazište. Među geolozima bila je i Virgi nia Steen-McIntyre. Prilikom datiranja korištene su četiri metode - dati ranje uranom životinjskih kostiju pronađenim uz oruđe, fizijsko datiranje cirkonijem vulkanskih naslaga na oruđu, tefrahidracijsko datiranje vulkan- skih kristala, te standardna stratigrafija. Tim četirima metodama određe na je starost od otprilike 250.000 godina. Arheolozi su odbili prihvatiti rezultat. Nisu mogli vjerovati da su ljudi sposobni za izradbu tih artefaka- ta postojali prije 250.000 godina. U obranu dobivenih rezultata datiranja Virginia Steen-McIntyre uputila je pismo (s nadnevkom od 30. ožujka 1981.) Estelli Leopold iz uredništva časopisa Quaternary Research: "Pro blem je mnogo veći od Hueyatlaca. On se odnosi na manipuliranje znan stvenom misli kroz potiskivanje "zagonetnih podataka", podataka koji prkose prevladavajućemu načinu razmišljanja. Hueyatlaco je upravo to! Budući da nisam antropolog, godine 1973. nisam uvidjela pravi značaj rezultata našega datiranja, niti koliko se duboko općeprihvaćena teorija o ljudskoj evoluciji uvukla u naša promišljanja. Naš rad u Hueyatlacu odbaci la je većina arheologa, jer se protivio toj teoriji, i točka." To vrijedi i danas, ne samo u slučaju kalifornijskih rudnika, nego i za stotine drugih otkrića koja su tijekom posljednjih 150 godina dokumentirani u znanstvenoj lite raturi. U 3. poglavlju predstavio sam slučaj fosilnoga dokaza koji pokazuje da revidirati treba i prihvaćenu darvinističku sliku evolucije neljudskih vrsta. Od 40-ih godina 20. stoljeća geolozi i paleobotaničari unutar Geological Survey of India istražuju Slane planine u Pakistanu. Ondje, u rudnicima soli, otkriven je dokaz o postojanju naprednih cvjetnica i insekata u ranom kambriju, prije otprilike 600 milijuna godina. Prema standardnim ideja ma o evoluciji, u to vrijeme na kopnu nije bilo nikakvih biljaka kao ni živo tinja. Cvjetnice i insekti navodno su nastali stotinama milijuna godina kasnije. Kako bi objasnili taj dokaz, geolozi su pretpostavili masivni pre vrat, u kojemu su 50 milijuna godina stari eocenski slojevi prekriveni 550 milijuna godina starim kambrijskim slojevima. Neki su, pak, istaknuli da nema geoloških znakova takvoga prevrata. Prema tim znanstvenicima slo jevi s fosilima naprednih biljaka i kukaca pronađeni su u normalnom po ložaju, ispod slojeva trilobita, karakterističnoga kambrijskog fosila. Jedan od znanstvenika, E. R. Gee, geolog iz Geological Survey of India, predlo žio je domišljato rješenje problema. Tijekom Indijske nacionalne akade mije znanosti 1945. (odjeljak B, sv. 16, str. xlv-xlvi prateće dokumentacije) paleobotaničar Birbal Sahni opazio je sljedeće: "Nedavno je g. Gee ponudio alternativno objašnjenje. Kritosjemenjače, golosjemenjače i insekti Slanoga niza mogu predstavljati visoko evoluiranu kambrijsku ili prekambrijsku floru i faunu! Drugim riječima, pretpostavio je da su se te biljke i životinje pojavi le na području Slanih planina nekoliko stotina milijuna godina prije nego li igdje na svijetu. Danas je teško zamisliti da neki geolog iznese takvu ideju." Kontroverzija je, tako, ostala nerazriješena. Devedesetih godina 20. stoljeća naftni su geolozi, nesvjesni spomenute kontroverzije, ponovno istražili područje. Ustanovili su da slane naslage ispod kambrijskoga sloja trilobita potječu iz razdoblja ranoga kambrija ili pretkambrija. Drugim ri ječima, nisu otkrili nikakve dokaze o prevratu. Slane naslage bile su u prirod nom položaju ispod kambrijskoga sloja. To podržava Geejevu ideju da os taci biljaka i insekata u slanim slojevima predstavljaju dokaz o naprednoj flori i fauni u razdoblju ranoga kambrija. Taj dokaz ne protuslovi samo dar- vinističkoj teoriji ljudske evolucije, nego i evolucije drugih vrsta. Četvrto poglavlje iznosi dokaze genetike i razvojne biologije koji su oprečni darvinističkoj teoriji o ljudskoj evoluciji. Darvinistička teorija evo lucije od samoga je početka u neprilici. Premda podrijetlo života iz kemika lija tehnički ne predstavlja dio teorije evolucije, ono je u praksi postalo za nju nerazdvojivo vezano. Darvinisti rutinski govore kako je život potekao od kemikalija. No, nakon desetljeća teoretiziranja i eksperimentiranja, oni još nisu kadri kazati od kojih je točno kemikalija, i u kojim točno kombi nacijama kemikalija poteklo prvo živo biće. Što se same evolucije tiče, ona ni na koji znanstveni način nije dokazana. Evolucija ostaje stvar vjere. Moderna evolucionistička sinteza temelji se na genetici. Evolucionisti us postavljaju vezu između genotipa (genetske strukture) organizma i njegova fenotipa (fizikalne strukture). Oni kažu da promjene u genotipu rezultiraju promjenama u fenotipu, te da se kroz prirodnu selekciju promjene u feno- tipu, koje omogućuju bolju prilagodbu određenom okružju, akumuliraju u organizmima. Evolucionisti tvrde da taj proces objašnjava pojavu novih strukturalnih značajki u organizmima. No, na razini mikrobiologije te se strukture pokazuju izvanredno složenima. Znanstvenici nisu kadri točno ustvrditi kako su one nastale "korak po korak". Također ne znaju koje su točno genetičke promjene rezultirale kojim fenotipskim promjenama koje su iznjedrile kompleksne značajke organizama. To zahtijeva specifikaciju međustadija koji su doveli do kompleksnih struktura kakve danas pozna jemo. U svojoj knjizi Darwin's Black Box (1996., str. 183) biokemičar Mic hael Behe kaže: "U potonjih deset godina, Journal of Molecular Evolution objavio je više od tisuću članaka. ...Nema niti jednoga članka koji se bavi detaljnim modelima međustadija u razvitku kompleksnih biomolekular- nih struktura. To nije slučaj samo u JME- u Nema članaka o detaljnim modelima međustadija u razvitku kompleksnih biomolekularnih struktura ni u Proceedings of the National Academy of Science, ni u Nature, ni u Scien- ce, ni u Journal of Molecular Biology, kao niti, koliko mi je poznato, u bilo kojem znanstvenom časopisu." Znanstveni pokušaji uporabe genetičkoga dokaza kako bi se utvrdilo vrijeme i mjesto pojavljivanja anatomski modernih ljudi, rezultirali su sramotnim pogreškama i protuslovljima. Prvo razvikano izvješće o genetič kom dokazu, koji je znanstvenike ponukao da ustvrde kako su svi ljudi potekli od afričke Eve koja je živjela prije 200.000 godina, pokazalo se kobno pogrešnim. Istraživači su pokušali ispraviti pogreške, no rezultati su ostali zbunjujući. S obzirom na složenost problema genetičkih podataka, neki znanstvenici su istaknuli da su fosili najpouzdaniji dokazi u pitanjima ljudskoga podrijetla i starosti. U članku u časopisu American Anthropologist (1993., sv. 95, br. 11) David W. Frayer i koautori kažu (str. 19): "Za razliku od genetičkih podataka od živih ljudi, fosili mogu poslužiti prilikom te stiranja teorija o prošlosti bez oslanjanja na dugačak popis pretpostavki o neutralnosti genetskih markera, mutacijskih stopa, ili drugih metoda išči- tavanja prošlosti iz postojećih genetskih varijacija. ...genetički podatak u najboljemu slučaju pruža teoriju o tome kako su se mogli pojaviti današnji ljudi, ukoliko su pretpostavke na kojima se temelji interpretacija genetič kih podataka točne." To znači da arheološki dokaz iznimne ljudske staro sti dokumentiran u Zabranjenoj arheologiji predstavlja nužnu protutežu luckastim spekulacijama genetičara. Taj dokaz protuslovi postojećim dar- vinističkim teorijama o ljudskom podrijetlu. Drugo, treće i četvrto poglavlje Ljudske devolucije ističe zbiljsku potre bu za alternativom postojećoj darvinističkoj teoriji o ljudskom podrijetlu. Djelo sira Alfreda Russela Wallacea, koji je s Darwinom utemeljio teoriju evolucije na osnovi prirodne selekcije, predstavlja uvod u alternativno ob jašnjenje. Wallace je zajedno s drugim britanskim znanstvenicima, poput Sira Williama Crookesa, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku, proveo opsežne eksperimente na području paranormalnoga. Ti eksperimenti i opa žanja, kojima se bavi 5. poglavlje Ljudske devolucije, ponukalo je Wallacea na reviziju znanstvenoga svjetonazora. Wallace je zaključio da je univer zum nastanjen duhovnim bićima. Neka niža duhovna bića opće s ljudima na zemlji, obično putem medija. Prema Wallaceu niža duhovna bića, dje lujući putem medija, odgovorna su za različite paranormalne fenomene, uključujući vidovitost, čudotvorna izlječenja, komunikaciju s mrtvima, utvare, materijalizacije fizičkih predmeta, levitacije, itd. Duhovna bića vi šega stupnja možda su odigrala ulogu u podrijetlu vrsta. U svojoj autobiografiji (1905., sv. 2, str. 349-350) Wallace je napisao: "Većina ljudi danas se odgaja u uvjerenju da ta čuda, duhovi, čitav niz ovdje opisanih neobičnih fenomena, ne postoje; da su oprečna zakonima prirode; da predstavljaju praznovjerja prošlosti; da su, stoga, posrijedi laži i obmane. U tkanju njihovih misli nema mjesta za takve činjenice. Kada sam započeo svoja istraživanja mislio sam isto. Takve se činjenice nisu uklapale ni u tkanje mojih misli. Sve moje zamisli, sve moje znanje, sva moja vjera u nadmoć znanosti i prirodnoga prava, protivile su se moguć nosti takvih fenomena. Pa čak i kada su mi se, jedna po jedna, te činjenice nametale bez mogućnosti bijega, čak i tada, kao što je Sir David Brewster izjavio zapanjen fenomenom kojemu je svjedočio zajedno s [medijem] g. Homeom, 'duh je bio posljednje čemu bih se predao'. Svako drugo moguće rješenje iskušao sam i odbacio. ...Od naših čitatelja ne tražimo vjeru, nego sumnju u vlastitu nepogrešivost po tom pitanju; tražimo propitkivanje i strpljivo iskušavanje prije donošenja zaključka da smo svi tek glupani i idioti, s obzirom na temu kojoj smo godinama posvećivali svoje ponajbolje umne sposobnosti." Za Wallacea je sve to imalo implikacije po ljudsko po drijetlo. U svojoj knjizi Contributions to a Theory of Natural Selection (1870., str. 359), Wallace je zaključio da je "čovjekovim razvojem upravljala viša inteligencija, usmjereno i s posve određenom svrhom, upravo kao što čovjek upravlja razvojem brojnih životinjskih i biljnih oblika". Posluživši se Wallaceovim riječima kao polazištem, u daljnjim poglav ljima Ljudske devolucije, razvio sam vedsku alternativu darvinističke teo rije o ljudskome podrijetlu. Predložio sam da prije nego što se zapitamo "odakle potječu ljuska bića?", postavimo pitanje "što je ljudsko biće?" Da nas mnogi znanstvenici vjeruju da je ljudsko biće naprosto kombinacija običnih kemijskih elemenata. Ta pretpostavka sužava mogućnosti drukčijih objašnjenja ljudskoga podrijetla. Držim da je razumno, na temelju dostup nih znanstvenih dokaza, započet