MALI PALIĆ 1 MALI PALIĆ Priča i sećanje na jednu muzičku družinu iz sedamdesetih Svetozar Litvanski, Milan Anđelić, Lazar Brčić Kostić i Milorad Bujić – Buco. MALI PALIĆ 2 Mali Palić je za mene pre svega uspomena na jedno vreme, na ljude sa kojima sam svirao i na kafanu koja je nekada stajala na početku Kanjiškog puta, u delu naselja koji se takođe zvao Mali Palić, između Palića i Ludoša. Kafane danas više nema, ali kada se setim tog vremena ne vidim prvo zgradu. Vidim ljude, instrumente, stolove, goste koji dolaze, poznata lica, noći koje se oduže i muziku koja se menja prema raspoloženju u sali. Tokom sedamdesetih godina muzika je bila stalni deo mog života. Istovremeno sam gradio svoj profesionalni put u Vodovodu i kanalizaciji, a uveče i vikendom gitara je vraćala jedan drugi ritam. Nije to bila velika estrada, niti smo sebe tako doživljavali. To je bila živa, neposredna muzika, pred ljudima koji sede nekoliko metara od tebe, naručuju pesmu, pevaju zajedno sa tobom, smeju se, ponekad ćute, a ti po njihovim licima odmah znaš da li je pesma legla ili nije. U tom krugu ostala su mi imena Milana Anđelića, Milorada Bujića – Buce, Svetozara Litvanskog i Janoša. Nisu sva sećanja danas jednako oštra i nije ni potrebno od njih praviti službenu evidenciju. Važnije mi je ono što se pamti iznutra: ko je kako ulazio u pesmu, ko je povukao ritam, ko je držao bas, ko je vodio, ko je znao da izvuče staru pesmu koju niko nije očekivao. Fotografija koju danas imamo vraća upravo taj osećaj. Na njoj su Svetozar, Milan, ja i Buco, sa instrumentima, onako kako nas je tada neko z austavio u jednom trenutku koji je prošao, a ipak ostao. Buco je ostao važan i zbog same fotografije. Slika je sačuvana u njegovoj arhivi, i to danas ima posebnu težinu. Nekada čovek ne razmišlja da li će jedna fotografija značiti nešto posle četrdeset ili pedeset godina. Samo je stavi u album ili kutiju. A onda jednog dana upravo ta slika vrati imena, lica i čitav ambijent koji je već nestao. Milan Anđelić je bio jedan od ljudi sa kojima me je muzika povezivala dugo. Naše poznanstvo nije počelo u Malom Paliću. U mojoj priči o ranijim godinama pojavljuje se i grupa Senke iz 1969, sa Milanom Racićem i Milanom Anđelićem. Kasnije su se putevi ponovo spajali kroz svirke. Milan je ceo život ostao čovek muzike. U intervjuu koji je mnogo godina kasnije dao za Subotica.info prisećao se hiljada svirki, svadbi, banketa, balova, kafana i vremena kada je muzika bila posao, druženje i način života u isto vrem e. MALI PALIĆ 3 Za Mali Palić njegovo sećanje je posebno lepo jer pominje Josu i Margitu Buljovčić i kaže da su kod njih svirali godinama. Meni je to važno ne zato što treba meriti svaku godinu i svaki sastav, nego zato što njegov glas vraća isti prostor koji pamtim i ja. Kada se dva čoveka posle toliko vremena sete istih imena i istog mesta, tada se iza kratke rečenice ponovo pojavi cela slika kafane. Josa i Margita nisu bili sporedni ljudi u toj uspomeni. Oni pripadaju samom mestu. Josa se vratio i kroz moju pesmu „Janos“. Kada u pesmi pominjem „Josicu“, mislim na tog Josu. Danas mi je baš to zanimljivo: čovek napiše pesmu, ne razmišlja da pravi istorijski dokument, a onda posle decenija u nekoliko stihova pronađe ljude, nadimke, kafanu i način na koji se tada živelo. Najviše od svega, pesma „Janos“ čuva Janoša. U njoj ga zovem starim majstorom i pominjem njegove dirke. Sećam ga se kao čoveka koji je često predvodio. Kada bi on krenuo, ostali bi ga pratili. To je bio onaj muzički sporazum koji ne traži mnogo reči. Dovoljno je da neko pogleda, povuče uvod ili promeni smer, i svi znaju gde idu. U pesmi sam ostavio i sasvim obične, muzičarske detalje: begeš, kontru, terciranje, E - dur. Nekome ko nije svirao to možda izgleda kao niz reči. Nama su te reči bile svakodnevica. One su značile ko nosi dno pesme, ko drži ritam, ko puni harmoniju i kako se svi zajedno vraćamo na istu liniju. Zbog toga je „Janos“ za mene više od pesme o jednom čoveku. To je mala slika načina na koji smo zajedno svirali. MALI PALIĆ 4 „Dal’ se sećaš Malog Palića, gde se dugo dugo sviralo, Janos je često predvodio, a mi smo ga razložno pratili.“ U jednom delu pesme vraćam se direktno Malom Paliću: „Dal’ se sećaš Malog Palića, gde se dugo dugo sviralo, Janos je često predvodio, a mi smo ga razložno pratili.“ U toj strofi ima više uspomene nego u mnogo dužim objašnjenjima. Tu su i mesto i čovek i muzika i odnos među nama. Svetozar Litvanski pripada istom krugu sećanja. Na fotografiji je sa nama i već sama slika pokazuje koliko je prirodno pripadao toj muzičkoj sredini. Kada danas gledam tu fotografiju, ne gledam samo četiri čoveka sa instrumentima. Vidim vreme kada je svirka značila mnogo više od nastupa. Značila je okupljanje, poznanstva, prijateljstva i jednu malu zajednicu koja se stvarala iz večeri u veče. Mali Palić je imao svoj ritam. Ljudi su dolazili zato što su znali gde dolaze i koga će tamo zateći. Nije postojala ona velika razdaljina između izvođača i publike. Gost ti dobaci šta hoće da čuje, neko započne refren, neko se uključi, a muzičari odmah osete da li treba produžiti, promeniti pesmu ili preći na nešto sasvim drugo. Takva svirka nije bila savršeno isplanirana. Njena vrednost je bila upravo u tome što je bila živa. Za mene je posebno zanimljivo što se sve to događalo u godinama kada sam istovremeno preuzimao sve ozbiljnije profesionalne obaveze. U mojoj kasnijoj priči ostala je i anegdota da se neko pitao kako čovek koji svira po kafanama i bircuzima može da postane direktor Vodovoda. Meni to nikada nije izgledalo kao sukob dve ličnosti. Bio sam isti čovek. Danju sam se bavio vodom, kanalizacijom, radnicima, planovima i odgovornošću. Uveče sam mogao da uzmem gitaru i budem među ljudima na sasvim drugi način. MALI PALIĆ 5 U tim svirkama bilo je mesta i za moje sopstvene pesme. „Ja sam sin siromaha“ nastavila je da živi i u tom okruženju. Nije to bila koncertna sala u kojoj publika sedi da bi slušala autora. Bila je kafana, sa svim što kafana nosi, ali baš zato je bilo zanimljivo kada sopstvena pesma prođe kroz prostor i ljudi počnu da pitaju ko ju je napisao ili odakle je došla. Vremenom su se putevi razdvojili. Pred kraj sedamdesetih, ili oko 1980. godine, zajednički period mene, Janoša, Buce i Milana završio se. Nije bilo velikog oproštaja. Nije ni trebalo da ga bude. Kod takvih bendova život obično odluči umesto zvaničnog saopštenja. Posao, porodica, druge obaveze i drugi putevi polako naprave ono što se jednog dana pokaže kao kraj jednog perioda. Milan je nastavio svoj muzički život. Ja sam ušao dublje u svoj profesionalni i javni život. Drugi su krenuli svojim putem. Kafana je još neko vreme pripadala prostoru, a onda je i ona nestala. Ali ono što čovek misli da je završeno ponekad se vrati na neočekivan način. Vrati ga fotografija. Vrati ga stara pesma. Vrati ga jedno ime koje neko napiše na Facebooku i odjednom se setiš zvuka, prostora i ljudi. MALI PALIĆ 6 Zato mi ova priča nije važna kao istorija nekog velikog benda. Važna mi je kao istorija jednog dela života. Milan, Buco, Svetozar, Janoš, Josa i Margita nisu imena koja treba uredno staviti u tabelu. Oni su ljudi koji su bili deo vremena kada se mnogo toga događalo neposredno, bez kamera, bez mobilnih telefona i bez ideje da će neko jednog dana pokušavati da ponovo sastavi priču. Danas od Malog Palića ostaje opis mesta: deo naselja između Palića i Ludoša, početak Kanjiškog puta i uspomena na kafanu koje više nema. Ali za mene prava lokacija nije na mapi. Ona je u nekoliko stihova pesme „Janos“, u Milanovom sećanju na Josu i Margitu, u Bucinoj sačuvanoj fotografiji i u licima ljudi koji su nekada stajali zajedno sa instrumentima u rukama. Možda je upravo to najlepši deo ove priče. Nije potrebno rešiti svaku sitnicu da bi se vreme vratilo. Dovoljno je da pogledam fotografiju i da čujem u sebi pitanje iz pesme: „Dal’ se sećaš Malog Palića...“ I onda se, makar na trenutak, ponovo čuje svirka.